Što se diže raja na ulice,
Al' je muka, al' sirotinja ljuta,
Al' je zulum Mila gospodara,
Al', je Đedo narod pod skut svio,
pa svetinje treći mjesec brani...
Ispravan i sasvim normalan nastavak slovenske antiteze, znate svi, glasio bi – nit' je prvo, nit' je drugo i treće, no nešto sasvim četvrto. Kako je u Crnoj Gori malo šta normalno u političko-vjerskom urnebesu nastalom usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, stilska figura dobiće skroz neočekivan i neispravan nastavak - desetine hiljada ljudi izlazi dvaput neđeljno na nikad viđene proteste do ljeta gospodnjeg 2020. i zbog prve, i zbog druge, a bome i treće teze.
Da je muka i nemaština – jes', da je Đukanović zulumdžija evo tri decenije – jes' itekako, a nije sporno ni da je Đedo okupio kritičnu masu dovoljnu i za mnogo ozbiljnije poduhvate nego što je rušenje jednog zakona. Đedo je, naravno, mitropolit Amfilohije, duhovni otac vaskolike litijske rijeke, koja teče li teče od Badnjega dana i nikako da iscuri. Time dolazimo do ključnog pitanja – kako je moguće da apatični, poslušni i kroz vjekove vladaru odani crnogorski narod svakog četvrtka i neđelje maršira uz poruku: Ne damo svetinje, uz već odomaćeni pozdrav u vidu tri skupljena prsta kojima pravoslavac nazdravlja ocu, sinu i svjatome duhu. Ovozemaljsko je čudo, a da sam vjerujući rekao bih i da je svevišnji u umiješao prste, kad četrdesetak hiljada ljudi izađe na ulice Podgorice u pretprošlu nedjelju, što je bez imalo sumnje najbrojniji skup u Crnoj Gori u 21. vijeku.
Da bi se shvatile razmjere čuda - da se svaki peti, šesti ili sedmi od tek nešto više od 600 hiljada stanovnika Crne Gore neđeljom nađe na litijama od Bara do Žabljaka, neophodno se vratiti bar u prošli vijek i prisjetiti muka tokom kojih je isti taj narod bio miran kao bubica. Kažu da smo najosjetljiviji kada nas udare po džepu, ali devedesetih godina prošlog vijeka samo od brzine odlaska s brdom dinara u kakvoj kesi do uličnog dilera devizama zavisilo je hoće li današnji litijaši ili njihovi očevi imati platu tri, pet ili cener maraka.
Nije se masovno đipalo po ulicama ni kada je tadašnji i sadašnji crnogorski vožd učestvovao u paljenju bivše nam domovine, čak ni kada su limeni sanduci počeli da stižu iz Dubrovnika, Vukovara i Sarajeva, gdje je „branjena“ Jugoslavija i pravo da Srba da žive u jednoj državi.
Nije ih mogao pokrenuti ni lopovluk nazvan privatizacija, ni vaskolika pljačka, a oprošteno je i što su nam đecu budile sirene i urlanje NATO aviona, jer tobože da nije bilo Mila – prošli bi kao Srbija.
Demokratski smo prihvatali, što i danas bome činimo, i pokradene izbore, otete mandate, kupljene poslanike, burazerske poslove i banke, afere, krađe i još sto jada. Ne smeta ni to što je biznis gospodarevog sina stavka na svakom računu za struju, što još nemamo kilometar autoputa i što skupljeg od ovog koji gradimo valjda na svijetu nema. Ne računajući sto ili dvjesto tričavih miliona koliko će nas koštati naravno nekažnjena zaboravnost pri ugovoranju posla današnjeg predsjednika Skupštine, tog hrama crnogorske demokratije.
Za ozbiljne proteste nije dovoljno ni to što je prosječna zarada danas tek malčice iznad 500 eura, a penzija ni 300. Kako i da bude kad dio penzionera još živi u uvjerenju da bi ih neka nova vlast ostavila i bez te crkavice, dok državni službenici neće ili ne mogu da ukapiraju da znak jednakosti ne smije da stoji između vladajuće partije i države. Na ulicama je sporadično tek nekoliko stotina od ukupno 20 hiljada majki troje i više djece kojima je vlast zakonom dala doživotne naknade uoči kakvih izbora, a nakon nove pobjede ih ukinula odlukom Ustavnom suda (što bi mogao biti i recept za rješenje crkvenog problema).
Sva ta muka, sirotinja ljuta i zulum gospodara, ipak ne bi bili dovoljni mitropolitu Đedu da toliki narod pod skute svije, da već tri decenije s puno uspjeha majčici crkvi ne privlači nekada obezboženu crnogorsku raju. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, čak i u devedesetim kada je nacionalističko i klerikalističko ludilo odnijelo desetine hiljada glava širom bivše SFRJ, nije bila rijetka pojava nekršteno čeljade od dvadesetak godina čija su i dva pretka uživala u ovozemaljskim grijesima bez krsne slave i vjere u boga. Danas je to đavolski težak posao jer je Amfilohije decenijama neumorno krstio, pa se na Aranđelovdan ili Nikoljdan novokomponovani vjernici o jadu zabaviše kako da sjednu za slavsku sofru kod svakog rođaka, kuma i prijatelja.
Širokom korpusu litijaša treba pridodati i nemalo velikosrpsko krilo koje u svemu crnogorskom sotonu vidi, glavom i bradom. Regrutaciju za Đedovu vojsku obavljaju i režimski mediji nakaradnim izvještavanjem, ali i njihov glavni urednik zapaljivim izjavama o rusko-srpskom napadu na Crnu Goru, pa su u stroju i ljudi koji pamte i ne odobravaju Amfilohijevu ratnohučkačku i homofobnu retoriku. Posmatrajući u dva navrata rijeku ljudi koja teče podgoričkim ulicama više od 40 minuta, vidio sam i osvjedočene ateiste – protivnike vlasti, što je uz pedere valjda i najugroženija grupacija u Crnoj Gori. Nije lako ići za Đedom uz saznanje da ateiste naziva - volovima, Crnogorce – komunističkim nakotom, a Srpkinje koje se odluče na grešni abortus – „majkama čedomorkoma koje u svojim utrobama pobiju za godinu više djece nego što su pobili Musolini, Hitler i Broz i ovi na Kosovu i Metohiji“.
Preko tih i brojnih drugih Amfilohijevih skandala prešlo je i više od 30 profesora državnog Univerziteta – ustanove uglavnom operisane od kritike društvenih dešavanja u posljednje tri decenije.
Dakle, desetine hiljada ljudi sa, za sada, jednim zvaničnim zahtjevom – povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Imajući u vidu da u vrijeme litija kući ostaju brojni „guzičari“, isključivo zbog straha od gubitka državnog posla, jasno je da Amfilohije može da računa i na drugi ešalon. Čak i nakon sankcionisanja vojnika koji su se drznuli da izađu na litije uprkos javnim i jasnim upozorenjima da to ne čine.
No, naivno bi bilo pomisliti da je Đedo u lagodnoj situaciji zbog tolike podrške naroda. Neuobičajeno bogougodnom retorikom o nužnosti odbrane svetinja i pomirenju sljedbenika četničkog i partizanskog pokreta, odnosno jedinstvu pravoslavnom, Amfilohiju za sada uspijeva da više od dva mjeseca održava kritičnu masu na ulicama, kakvu opozicioni prvaci teško i u snu mogu vidjeti. Mudrac od osamdesetak ljeta sasvim sigurno zna za neslavan kraj poprilično velikih ulični protesta. Prvi, građanski, okončan je prije godinu bez ikakvog uspjeha, jer je narodu prosto dosadilo da šeta i sluša otužne govorancije... Drugi, partijski i velikosrpski, ugušen je u dimu suzavca nakon rušilačkog pohoda na Skupštinu...
S obzirom da su izbori na jesen, ni vlasti ne može bezbrižno posmatrati buđenje naroda u teška vremena pod okriljem crkve, ma koliko se trudila da broj litijaša umanji dva-tri puta i prikaže ih kao neprijatelje države, koje i jedan Novak Đoković podržava. Zbog muke obje strane, a pogotovo zvaničnog stava Vašingtona – da očekuje ozbiljne pregovore, današnji sastanak ekspertskih timova svjetovne i duhovne vlasti predstavlja korak ka rješavanju problema. Na obostrano zadovoljstvo, dakako. A onda – ni svi sveti nam ne mogu pomoći...
Jer, kako mi reče jedan čo’jek, njegova visprena supruga odavno je Crnu Goru uporedila sa mačkom u februaru – ni manjega kurca, ni veće dreke...
Slavko Radulović
Urednik u ND „Vijesti“
