DEJAN ANDRIĆ I MARKO DUKIĆ: Nevid teatar 10 godina bez svog prostora, a donosi radost djeci širom BiH!

Ovo je priča o “Princezi Zlatki u kraljevstvu boja”, ali i o njenom idejnom tvorcu Marku Dukiću, koji zajedno sa Dejanom Andrićem čini NEVID TEATAR.

Sara Velaga / 30. Juli 2019

Bila jednom jedna princeza. Zvala se Zlatka i živjela u Žutom kraljevstvu. Imala je ljutog oca, koji je od nje očekivao da se uda, i to za žutog princa. Druge boje nisu dolazile u obzir. Ali njena znatiželja je pobijedila i tako se zadesila u  drugim šarenim kraljevstvima, otkrivajući ljepotu drugačijeg.

 

Ovo je priča o “Princezi Zlatki u kraljevstvu boja”, ali i o njenom idejnom tvorcu Marku Dukiću, koji zajedno sa Dejanom Andrićem čini NEVID TEATAR. Upravo su oni glavni i odgovorni krivci zbog kojih je kultura “dobila noge” i obišla čitavu BiH. Kroz projekat „Obrazovanje kroz igru“, koji se provodi u okviru UN-ovog projekta: „Dijalog za budućnost: Promovisanje društvene kohezije i raznolikosti u BiH“, Dejan i Marko uspješno su realizovali niz aktivnosti. Kruna svega bila je pomenuta predstava.

Obišli su 11 gradova: Mostar, Tuzlu, Usoru, Doboj, Travnik, Bugojno, Kiseljak, Kreševo, Istočno Sarajevo, Sarajevo i Banjaluku, u kojima su izvodili predstavu i organizovali dramske interaktivne radionice za djecu, kao i predavanja za sve zainteresovane, ali i izdavanje brošure o metodologiji rada sa djecom. Time su omogućili radost teatra širom BiH, što je naročito važno u manjim mjestima, kojima nedostaje kulturnih sadržaja. Na ovaj način, NEVID TEATAR doprinosi decentralizaciji kulture, kako kroz ovaj projekat, tako i kroz ranije, kao što je predstava ČUDESNI KONTINENTI. Svjesni toga da mnogo djece iz manjih mjesta nikada nije posjetilo veće bh. gradove, kroz igru, boje i smijeh povezali su manje sredine sa većim i približili djeci ono što čini bogatstvo njihove zemlje. A upravo je to suština OBRAZOVANJA KROZ IGRU. Da animira i obrazuje istovremeno.

Tekst za predstavu „Princeza Zlatka u kraljevstvu boja“ nastao je po motivima iz nagrađenih dramskih tekstova na konkursu održanom prije par mjeseci. Riječ je o radovima „Blago ispod krova“ Sare Velaga iz Jajca, „Gdje je nestala ljepota“ Milice Malešević iz Banjaluke i „Domovinom mojom“ Nedima Puriša iz Zenice. Marko Dukić je korištenjem motiva iz navedenih priča napisao i režirao predstavu, u kojoj zajedno sa Dejanom Andrićem i Majom Vujanović i glumi.

O utiscima nakon finalnog izvođenja u Banjaluci, ali i o samom projektu i kulturi uopšte, Marko i Dejan govorili su za BUKU:

Kakvi su utisci nakon turneje po BiH, zaključno sa izvođenjem u Banjaluci, kakve su bile reakcije djece?

MARKO: Bez obzira na to gdje smo igrali, ljudi su bili oduševljeni. Reagovali su i na tekst, i na igru, i na poruku koju predstava šalje. Što je više publike bilo, to je ljepša igra bila. Bilo je razigranije, ljepše, ostajali su poslije izvedbe i dotaklo ih je. Ljudi su se smijali, odrasli su čitali svoje poruke, djeca svoje. Bilo je čak i suza.

Koliko ste zadovoljni učinkom radionica i čime ste se zapravo bavili tokom njih?

DEJAN: Koncept je bio takav da u svakom gradu u kojem smo gostovali uradimo 6 radionica, odnosno po dvije identične za isti uzrast djece. Grupe su bile za djecu od 3 do 5 godina, od 6 do 8 i od 9 do 11. Koristeći osnovne tehnike u radu sa djecom, pantomimu, zamišljena putovanja i učenje kroz igru, cilj nam je bio da stečeno iskustveno znanje preispituju, produbljuju, usavršavaju. Ovim želimo i podići svijest obrazovnog sistema, da bi se na taj način mogao učiti bilo koji predmet. I da bi to bilo mnogo produktivnije.

Projekat nije još uvijek završen, šta su planovi dalje, kako sa predstavom, tako i uopšte?

MARKO: Sa ovom predstavom ćemo se prijaviti na festivale i gledati da na neki način u narednom periodu obiđemo još više gradova. Ovo je prvenstveno predstava za djecu, pa bi bilo najbolje da se u sklopu nastave odvija, kako bi što više djece došlo.

Vratimo se na sam konkurs za dramske tekstove. Koliko ste zadovoljni samim ishodom, pristiglim radovima, ali i odzivom uopšte? Koliko je zahtjevno tebi Marko bilo napraviti djelo na temelju toga?

MARKO: Bio je veliki izazov spojiti sve to, jer je problem nedovoljno suženo polje o kojem su svi pisali. Jajce ima ozbiljnu priču, ozbiljan tekst Sare, Milicin ima taj aspekt putopisnog po Banjaluci. A Nedim je imao nabrajanje različitih gradova. To je opet bilo neka podloga da istražujem dalje i stvorim nešto zanimljivo za igru. Nisam želio nikakve nacionalističke konotacije, pa sam i pri sklapanju boja išao na neke univerzalne simbole, kao što je Banja Luka - Zeleno kraljevstvo, zbog Vrbasa.

DEJAN: Govoreći o samom konkursu i prijavama, moram naglasiti prvenstveno da smo imali sjajnu medijsku pokrivenost. Stupili smo u kontakt sa svim akademijama i fakultetima na nivou BiH i skoro u svim je objavljen poziv za radove. Za konkurs su čuli na nivou BiH, a na kraju smo imali 11 prijava iz 10 gradova i opština. Ali iskreno mislim da je ovo stvarno stanje mladih koji pišu. Projekat je bio napravljen radi njih, koji su stalno izloženi problemima obrazovnog sistema. Imali su priliku da pišu o tome, kao i o kulturnoj raznolikosti, koja je ujedno i tema predstave.

Motivi jesu bili dječiji i predstava jeste dječija, ali nekako se neminovno nameće paralela između žutog kraljevstva, patrijarhalnog oca i slike obrazovnog sistema u BiH. Koliko vam je, zapravo, tema usmjerena i ka odraslima i da li bi ovaj projekat ikad zaživio da ste čekali na podršku institucija?

MARKO: Sumnjam da bismo dobili podršku za ovakvu vrstu projekta. A s druge strane, ne bismo mogli dobiti takva sredstva, jer prosto smo uvijek ograničeni. Mi bismo vjerovatno opet radili tu tematiku, a da li bi podržana bila, ne vjerujem. Nama je ideja zajedništva i boja bliska, jer putujemo i imamo osjećaj bliskosti sa svima. Prosto tako i sam pozorišni svijet funkcioniše. Stvar je u tome što kreativnost ide iz ograničenja. Vrlo smo bili ograničeni temom, motivima. I otuda i te neke karakteristike kralja. Išli smo iz glupog, kao što inače idu predrasude zbog neobrazovanosti. A što se podrške tiče, možda nam je ovo otvorilo vrata u saradnji sa stranim donatorima.

U društvenom kontekstu onoga što danas živimo, kako bi princeza Zlatka uopšte mogla da promijeni naše društvo, koje također ne izlazi iz okvira „svoje boje“ i da poradimo na poboljšanju položaja kulture, ali i međusobnog razumijevanja i prihvatanja?

MARKO: Povukao bih paralelu sa Ivanom Brlić Mažuranić. Koliko su posebni ljudi posebni od rođenja do kraja. Ona je pisala, kretala se i djelovala kao vanvremenska žena. Na taj neki način sam doživio i Princezu Zlatku koja je prirodno vanvremenska. Ona je osoba planete. I osjetila je duboko u sebi da nije to to. Da je to sve previše ograničeno i da je ona prosto slobodnog duha. I onda iz njene prirode ide to otkrivanje svega novog. Samo se slažu kockice, gdje ona dalje shvata da je bogatstvo u bojama i šarolikosti.

Mislite li da bi bio hepi end da je kontekst predstave bio u BiH, sa patrijarhalnim ocem?

MARKO: Našao bih ga. Morao bi biti. Predstava je u šarenom.

DEJAN: Suština je bila upravo u tome da bude srećni kraj, jer su djeca kod nas konstantno izložena tim etničkim podjelama, tenzijama, plašenjem, diskriminacijom...i to se vidi i u tekstu Sare. Konstantno je. Obrazovni sistem je užas. Udžbenike pišu ljudi koji nisu došli u dodir sa pedagogijom. Govorim na temelju iskustva koja su pričali ljudi. Cilj je da djeca od malih nogu zavole zemlju u kojoj žive. Ova zemlja je prelijepa, a taj naš sistem je u potpunosti razrušen na republičkom, kantonalnom i drugim nivoima. Mi živimo u zemlji sa 14 ministarstava koja se bave obrazovanjem, sa više od 30 različitih zakona o obrazovanju i tri državne agencije koje se na raznim nivoima bave obrazovanjem. O čemu pričati dalje? Kroz ovaj projekat želimo da pokušamo da animirano javnost. Ali to je borba sa vjetrenjačama.

Tragom ove priče, mislite li da je umjetnost orijentisana ka djeci uopšte angažovana?

DEJAN: Ne. Da ne bude prepotentno, ali mi jedini radimo ovakve stvari u smislu angažovanog pozorišta. Mogli smo zadovoljiti formu decentralizacije da smo obišli samo 3 opštine. Ali smo radili 30 u 3 godine. Prosto, za ista sredstva smo mogli drugačije ispuniti formu, ali to nije poenta. Nama je u  interesu da što više djece vidi predstavu. Doživi pozorište.

MARKO: Ne. I to nije samo stvar ovog projekta. Mi smo i sa ČUDESNIM KONTINENTIMA išli i obilazili gradove. Želimo da radimo na decentralizaciji kulture, kao što smo to radili u RS-u. Na taj način želimo da radimo decentralizaciju BiH. Idemo u manja mjesta, gdje djeca nemaju priliku da vide nešto. Ima mjesta gdje djeca do srednje škole ne vide pozorište, a ako ga ne vide dotad, pitanje je hoće li i kasnije. Pritom smo jedino pozorište koje nema zaposlene. Nemamo prostora. A nagrađivani smo. Na lijep način razvijamo ljubav prema pozorištu i približavamo djeci tu ideju kulture. Na taj način da prosto preko nas idu i u druga pozorišta. Nema tu sujete.

Na koji način uopšte realizujete sve to, s obzirom da deceniju postojanja NEVID TEATRA dočekujete bez prostora?

DEJAN: Sve što smo realizovali bilo je uz pomoć prijatelja. Sad smo radili uz tehničku podršku Banjalučkog Studentskog pozorišta i plesnog studija “City Jazz”. A Gradsko pozorište Jazavac u Banjaluci nam je bilo značajno u povećavanju medijske vidljivosti. Upravo takva saradnja treba da postoji između pozorišta.

MARKO: Mi svaki put damo do znanja gdje smo radili i uz čiju podršku. Istina je da nemamo prostora. Pola projekata je nastalo u stanu. A ne bi se reklo. Sve nam je u stanovima, zauzimajući privatni prostor.

DEJAN: Mi dokazujemo da se može napraviti kvalitetna stvar u stanu, ali to nije način. Poslije ove predstave čitava kostimografija će biti u mom stanu. Mi i dalje govorimo o NEVID TEATRU, koji puni 10 godina, a nema svoj prostor?

 

FOTO: Dalibor Danilović/Nevid teatar


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.