Dejan Jović: Umjesto proširenja, "resto" Balkan u konsolidaciji

Nakon krize u Ukrajini, EU se suočava sa političkom konkurencijom za uticaj u zemljama izvan Unije...

Dejan Jović / 29. Juli 2015

Punopravno članstvo u Evropskoj uniji je i dalje atraktivan vanjsko-politički cilj za političke elite i veliki dio stanovništva u svim zemljama Zapadnog Balkana. Političari u svim ovim zemljama daju izjave u tom smjeru. Oni mjere svoj politički uspjeh jasnim pokazateljima da je njihova zemlja postigla napredak prema EU.

 

Biti član EU i dalje znači – biti priznat kao “normalna” zemlja, ne biti više “u tranziciji”, niti manje uspješna od drugih. Tranzicija je u ovim zemljama bolna i kompleksna i široka javnost se do sada umorila od svega. Bez članstva u EU, mnogi bi osjećali da dosadašnji napori nisu priznati i nagrađeni.

 

Pored toga, članstvo u Evropskoj uniji bi povećalo, ne umanjilo, autonomiju i “stvarnu moć” svake nove zemlje članice. Tokom dugog perioda od gotovo 25 godina od raspada bivše Jugoslavije, države nasljednice tretirane su više kao objekti, a ne subjekti vanjske politike. Često su morale činiti ono što ne žele, i bile su spriječene da rade ono što žele. Kao članice EU, osjećaju da bi imale mnogo više nezavisnosti u svojoj vanjskoj politici. Stoga, čak i nacionalisti i autonomaši sada podržavaju članstvo u EU, nadajući se da će za “nacionalne interese” biti najbolje ako se njihova zemlja pridruži Uniji.

 

Međutim, čini se da je malo vjerovatno da će ijedna od preostalih zemalja na Zapadnom Balkanu (“Restern Balkans”) dobiti članstvo u EU u bliskoj budućnosti. Sama EU je čak i više skeptična prema ideji daljeg proširenja. Iako Zapadni Balkan nije zapravo područje proširenja – već “konsolidacije” EU – pošto je ova oblast već okružena zemljama članicama EU, pa novo članstvo ne podrazumijeva širenje na istok, neke države-članice su najavile referendume o pridruženju bilo koje nove države Evropskoj uniji. Nijedna od država-kandidata nema jake “države-sponzore” unutar EU – što je znatno drugačije u poređenju sa njemačkim sponzorisanjem Hrvatske ili grčkim sponzorisanjem Kipra.

 

Nadalje, EU se, čini se, zabavila svojim unutrašnjim krizama, kao što su: kriza finansijskog sektora, grčka kriza, problem migracija i odnosa sa Rusijom u vezi sa Ukrajinom. Vizija budućeg razvoja sada je manje jasna nego ikada. Iako nijedna od ovih kriza ne potiče sa Zapadnog Balkana, gotovo sve su uticale i na odnose EU prema ovoj regiji. Relativan neuspjeh Bugarske, Rumunije, a sada i Hrvatske u konsolidovanju vlastitih finansija od trenutka pridruživanja EU, doveo je do toga da su neke države-članice dodatno oprezne u vezi sa novim članicama. Prije ekonomske krize, 2003. godine, EU je dala jasno obećanje svim zemljama na Zapadnom Balkanu da su vrata otvorena svima njima. Da li bi EU danas bila spremna da ponovi ovakvo obećanje?

 

Što EU više oklijeva da naznači čak i okvirni datum članstva preostalim kandidatima, to je sve teže odgovoriti na pitanja kao što su: “Zašto bismo uopšte pokušali da preduzmemo ozbiljne reforme, kada za našeg života možda neće biti jasne nagrade?” Promjene koje EU zahtijeva od zemalja kandidata su duboke i ponekad bolne. Riječima je reforme jednostavno promovisati, ali djelima je još jednostavnije nastaviti po starom, ploviti na talasima inercije. EU je takođe nekad prilično nerealna, dok nastavlja povećavati svoje zahtjeve i očekivanja, u ažuriranoj verziji kriterija “Kopenhagen Plus”. Mnoge od ovih novih zahtjeva gotovo je nemogući zadovoljiti od strane država koje su u goroj ekonomskoj, društvenoj i čak političkoj situaciji nego one koje su se pridružile pod manje zahtjevnim kriterijima. Čak i one koje su se pridružile 2007. godine i Hrvatska (2013. god.) često su samo simulirale reforme kako bi udovoljile EU. Ali, jesu li reforme bile neopozive? EU bi trebalo da bude realnija kada postavlja nove zahtjeve i očekivanja. Trebalo bi da se koncentriše na relativno mali broj apsolutno neophodnih poboljšanja, a ne da gradi Lego-land od novih zahtjeva, jer to može samo obeshrabriti pro-EU snage u zemljama kandidatima.

 

Nakon krize u Ukrajini, EU se suočava sa političkom konkurencijom za uticaj u zemljama izvan Unije, na jugu i jugoistoku Evrope. To takođe treba uzeti u obzir, naročito na Zapadnom Balkanu. Teško da Rusija i Turska mogu ponuditi više od Evropske unije zemljama ove regije. Međutim, ukoliko im EU ne ponudi članstvo u neko dogledno vrijeme, uticaj ovih regionalnih sila će biti još veći. U interesu Evropske Unije je da prihvati nove članice sa Zapadnog Balkana što prije može. Predugo boravljenje u čekaonici EU nije produktivno jer ne čini zemlje kandidatkinje mnogo boljim. Ali se istovremeno rizikuje da se one okrenu drugim alternativama. U rastućoj multipolarizaciji na unutrašnjoj i vanjskoj periferiji Evrope, to bi bio pogrešan pravac djelovanja.

 

Izvor: europeanwesternbalkans.com

Prevod: Milica Plavšić

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.