Dejan Lučka: PRAVO GRAĐANA DA SNIMAJU POLICAJCE

Snimanje, odnosno fotografisanje policajca koji obavlja svoju dužnost na javnom mjestu nije krivično djelo!

Dejan Lučka / 09. Mart 2021

Foto: BUKA

 

U prošlu subotu pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo su nasilno lišili slobode novinarku i aktivistkinju Nidžaru Ahmetašević, koja je to snimala svojim telefonom. Povodom ovog slučaja u javnosti se opet pojavila priča o tome da li imamo pravo da snimamo policiju, odnosno policajce koji su na dužnosti.

Policija veoma često navodi kako niko nema pravo da snima policijske radnje i da se sa tim ulazi u zaštićen prostor policajaca, jer se snimanjem ometaju službene radnje i zadire u privatnost službenih lica. Nerijetko se od strane policijskih službenika čuju i prijetnje vezane za krivično gonjenje snimatelja.

Pa, šta kaže pravo na ovakav odnos policije prema građanima?

SNIMANJE, KRIVIČNO DJELO I PRIVATNOST

U krivičnim zakonima u BiH stoje odredbe koje propisuju kažnjavanje osoba koje neovlašćeno sačine snimak nekog lica ili njegovih prostorija bez njegove saglasnosti, povređujući time njegovu privatnost. Jasno je da se ovakve odredbe odnose na zadiranje u privatnost pojedinca, kao i njegov lični život. Međutim, one ne treba da se primjenjuju na službene radnje policajaca koje oni čine u javnom prostoru. Naime, snimanje, odnosno fotografisanje policajca koji obavlja svoju dužnost na javnom mjestu nije krivično djelo!

U tom pogledu, veoma zanimljiv i ispravan stav je iskazan u Hrvatskoj u jednom Rješenju dubrovačkog Opštinskog državnog odvjetništva povodom, kako je policija tvrdila, neovlašćenog zvučnog snimanja i prisluškivanja od strane građana. Naime, kako policajac koji obavlja službenu dužnost nije privatna osoba, on ne može imati zaštitu privatnosti kao i građanin, a da istovremeno raspolaže pravima službenog lica. Tako da se ne može snimanjem povrijediti njegovo pravo u smislu prava pojedinca na privatnost. Sve dok snimanje ne sprečava vršenje policijskih poslova i dok je usmjereno na kontrolu rada policajca, koji u tom trenutku, u javnom prostoru, predstavlja javnu vlast, snimanje je dozvoljeno, jer je to još jedan od načina kontrole nezakonitog postupanja policije. Snimanje je pogotovo bitno ukoliko se vrši u javnom interesu, odnosno ukoliko se njime pokazuje loš rad policije.

Gore navedene odredbe u krivičnim zakonima se odnose na privatne prostore i zadiranje u lični život, a ne na javni prostor i službeno postupanje policije. Kratko i na primjeru rečeno, snimanje i objavljivanje snimka nečijeg tuširanja u njegovoj kući nije u javnom interesu i ono zadire u privatnost pojedinca, ali snimanje i objavljivanje snimka kako policajac prekoračuje svoja ovlašćenja i/ili maltretira građane, ne zadire u njegovu privatnost i u javnom je interesu.

Dakle, kako je to lijepo rekao Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti Srbije, „svaki javni službenik, pa razumije se i policajac, pogotovo u trenucima kad primјenjuje silu, mora da računa s tim da je njegovo postupanje apsolutno legitimni predmet interesovanja javnosti. Policajci imaju prava na privatnost kao i drugi građani, ali onda kad nisu na dužnosti. Dok su na dužnosti njihovi postupci su prioritetno podložni odredbama zakona kojima se uređuje pravo javnosti da zna i pravo javnog informisanja, a ne zakona kojima se štiti privatnost.”

ŠTA KADA POLICAJAC NEĆE DA BUDE SNIMAN?

Ako bi se desilo da policajac izda naredbu da se zaustavi snimanje, trebalo bi da mu se postavi pitanje na osnovu kojeg propisa izdaje takvo naređenje te da se traži od njega da navede naziv, član i sadržaj zakona i same odredbe na osnovu koje izdaje naređenje. Policajci uvijek moraju znati koja ovlašćenja imaju, na osnovu kojih propisa postupaju i koje su granice koje ne smiju preći. Njihova ovlašćenja su zakonski ograničena i usko postavljena, upravo da ne bi dolazilo do kabadahijskog ponašanja. Oni službenici koji ne poznaju navedeno, ne bi trebalo da rade u policijskim organima.

Kako Savjet za građansku kontrolu rada policije iz Crne Gore navodi u svom prošlogodišnjem Zaključku, ukoliko bi policijski službenik opomenuo pojedinca da ga svojim radnjama sprečava u obavljanju policijskog posla, pojedinac ne bi trebalo da prekine snimanje, već samo da se udalji na pristojno i razumno rastojanje kako ne bi ometao policijskog službenika u njegovom redovnom poslu. Dakle, nastaviti snimanje, ne prekidati ga, ali se pomjeriti na razumno odstojanje.

Snimanje policijskih službenika je u stvarnosti u najvećem interesu upravo poštenih policajaca koji obavljaju zakonito svoj posao, jer se tako povećava vjera javnosti u policijski rad. Zabrana snimanja, pak, može da bude korisna samo onim policajcima koji krše zakone i ne žele da se njihove nezakonite radnje objelodane. Svaka nelegalna i nelegitimna zabrana snimanja povlači sa sobom i veliku dozu sumnje u zakonitost rada onog ko zabranjuje.
Uz to, kada govorimo o pravnim autoritetima, i Venecijanska komisija je jasnog stava da fotografisanje ili video snimanje policijskog postupanja od strane učesnika i trećih lica, kada su u pitanju npr. građanska okupljanja, ne bi trebalo da se sprečava od strane policije. Ovo stoga jer tako postoji i određena građanska kontrola rada policije. Što će reći, oni koji brane dokumentovanje postupanja, vrlo vjerovatno to rade da bi nešto prikrili.
Ukratko, dozvoljeno je snimanje postupanja policije u javnom prostoru, bilo to na javnom okupljanju ili pak na javnom trotoaru ispred nečije zgrade.

IPAK!

Ovo ne znači da se policajci smiju snimati u svakoj situaciji i na bilo koji način. Naime, sve dok snimanje ne sprečava vršenje policijskih poslova i dok je usmjereno na kontrolu rada policajca, koji u tom trenutku, u javnom prostoru, predstavlja javnu vlast, snimanje je dozvoljeno. Međutim, ukoliko bi se policajac namjerno onemogućavao u vršenju dužnosti, onda se i samo snimanje dovodi u pitanje. Tako bi, primjera radi, nedozvoljeno bilo da pojedinac, zbog boljeg ugla snimanja spriječi policajca da uhapsi određenu osobu tako što mu prepriječi put. Međutim, ukoliko bi pojedinac sa bezbjedne udaljenosti snimao policajca koji hapsi pojedinca, to ni na koji način ne bi policijskog službenika ometalo u vršenju njegove dužnosti.
S tim u vezi su odredbe zakona u BiH kojima se reguliše javni red i mir, u kojima stoji da će se prekršajno kazniti onaj ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa i njihovih službenika u obavljanju službenih poslova i zadataka. To znači da se postupanje policijskog službenika smije snimati sve dok se on ne ometa u vršenju službene dužnosti. U praksi to ometanje može da se reflektuje u tome da se npr. „unosi” kamera u lice policajcu, da se ne drži odstojanje od njega kako bi on mogao da vrši svoje radnje i sl.

Sve dok građanin ne sprečava ili ometa policajce da obavljaju svoju dužnost, a nalazi se na javnom mjestu, policija mu ne može reći da zaustavi snimanje, niti ima pravo da mu oduzme kameru ili telefon sa kojim snima, bez odgovarajućeg i zakonitog naloga! Naravno, pri takvom postupanju potrebno je da se pojedinac ponaša građanski odgovorno i pristojno, te da ni u jednom momentu ne koristi silu, jer prema odredbama krivičnih zakona u BiH, kažnjivo je da se prema policijskim službenicima upotrebljava sila ili da im se prijeti silom te da se tako ometaju u vršenju službenih radnji.
Uz sve navedeno, problem mogu predstavljati i snimanja mjesta i događaja za koje se npr. može desiti da postoje određeni bezbjedonosni protokoli, problemi i zabrane ili ako se pri snimanju može narušiti privatnost građana, a posebno maloljetnika. Međutim, u takvim situacijama se, pored domaćih propisa, gledaju i evropski standardi ljudskih prava, naročito iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te se procjenjuje da li se snimanje može dozvoliti. Nekada su potrebne i posebne dozvole za snimanje kada su u pitanju npr. vojni objekti ili ambasade. Takođe, ne bi trebalo snimati ni mjesto zločina ukoliko će to ugroziti žrtvu, istragu i dokaze. Ipak, to su zaista rijetki slučajevi u kojima se vrši snimanje policijskih radnji od strane novinara i građana.

SNIMANJE I MEDIJI

Snimanje policajaca posebno je značajno u kontekstu slobode medija, prava novinara i javnosti. Naime, kako Evropski sud za ljudska prava često spominje, uloga medija je da budu „psi čuvari” javnog interesa. U situacijama kada policija krši prava građana, nezakonito privodi pojedince ili prekoračuje ovlašćenja, prisustvo medija je garancija da vlasti mogu odgovarati za svoje ponašanje prema građanima. Ovo je naročito bitno po pitanju rada policije na velikim okupljanjima, kada snimci mogu da posluže da se vidi na koji način su korišćene metode za kontrolu ili rastjerivanje demonstranata ili za očuvanje javnog reda i mira. Na medijima je da saopštavaju, uz poštovanje svojih dužnosti i odgovornosti, informacije o svim pitanjima od opšteg interesa, a uz to stoji i pravo javnosti da prima takve informacije.

Novinarsko uživanje zaštite slobode izražavanja je uslovljeno i postupanjem novinara u dobroj vjeri i u skladu sa kodeksom i profesionalnom etikom. Novinar koji se nađe u situaciji u kojoj vidi da policajac radi nedopuštene stvari i snimi to postupanje, praktično postaje glas zaštite prava i zakona i njegova etička dužnost je da na uvid javnosti dâ takav snimak. Samim tim on je i moguća brana budućim nelegalnim činjenjima policijskih službenika.

Pravosudne institucije često nisu prava adresa za procesuiranje, istragu i kažnjavanje loših policajaca, ali su zato novinari ti koji mogu itekakako doprinijeti tome da policajci koji krše zakone budu kažnjeni. Novinari su zapravo posebna vrsta istražitelja, koja na uvid javnosti daje svoja otkrića i dokaze.

Takođe, pravo na snimanje policijskog postupanja nerijetko može da bude i ključno za zaštitu ljudskih prava. Snimci su naročito bitni u situacijama koje predstavljaju visok rizik od kršenja prava, poput zaustavljanja, pretraživanja i pretresa od strane službenika, kontrole učesnika u saobraćaju, legitimisanja ili privođenja na protestima. Snimanje policije u vršenju službenih dužnosti je i odličan način za deeskalaciju napetosti i potencijalnog nasilja, jer je policajac prisiljen ponašati se u skladu sa zakonom, kako zna da može biti snimljen u kršenju istog. Isto tako, u situacijama gdje se zlostavljanje dogodi, žrtvama policijskog nasilja se veoma često ne vjeruje, ukoliko nisu dostupni video dokazi koji podržavaju njihov zahtjev protiv policije. Tako snimci postaju oružje istine kojim se dokazuje kršenje prava.

Država zato ima dužnost da zaštiti snimanje i snimatelje policijskog postupanja! Čak bi dobro bilo i da se zakonski reguliše i u praksi sprovede to da svaki policajac na uniformama nosi kamericu koja bi snimala njegovo vršenje službenih radnji, jer postoji ogroman broj zloupotreba i prekoračenja ovlašćenja od strane policije i policijskih službenika u različitim situacijama. Ali to je već posebna priča.

VLAST I POLICIJA...

Vlasti u BiH, a pogotovo ministarstva zadužena za unutrašnje poslove, imaju neskrivenu želju da ograničene fotografisanje policajaca. Motivi su im vrlo vjerovatno povezani sa prikrivanjem nezakonitog rada policije i kršenja prava građana. Ovakav odnos jasno pokazuje da vlasti ne rade u interesu svog stanovništva i da je represivna država u stvari i ona kojom bi najbolje mogli upravljati. Za primjer može da posluži i to što je prije dvije godine u Republici Srpskoj planirano mijenjanje Zakona o javnom redu i miru, kojim bi se  kažnjavala lica koja fotografisanjem ili snimanjem „ometaju” službenike dok vrše svoje dužnosti. Same odredbe su bile veoma nejasno definisane i preširoko postavljene, te bi se mogle koristiti kako policajci žele. Tako bi policajac, ukoliko ga fotografišete kako krvnički tuče nedužnu staricu na ulici, mogao reći da ste ga ometali u vršenju službene dužnosti i vi biste bili krivac za snimanje, a pitanje je da li bi on odgovarao za primjenu nasilja. Srećom, ovakve inicijative nisu prošle, iako je zakon pretrpio, ne baš najsrećnije, dopune.

Kristalno je jasno da bi procenat kršenja zakona od strane policijskih službenika bio još veći, kada bi se novinarima i ostalim građanima počelo direktno zabranjivati snimanje policijske brutalnosti i nezakonitosti koje se dešava svakodnevno u BiH. Ovako bar postoji mali strah kod nasilnika u policijskim redovima, da bi njihovo nasilje moglo biti snimljeno i javno objavljeno, a oni stavljeni na stub srama, kad ih već nadležne institucije ne kažnjavaju. Kada bi se oštro zabranjivalo snimanje i na evropskom i svjetskom nivou, neka od najbestijalnijih postupanja organa „reda” ne bi bila otkrivena. U takvoj situaciji, gdje je represija modus operandi, dobila bi se milicijska država u kojoj nauljene cokule siledžija dobijaju dozvolu da rade šta im je volja, bez bojazni da će biti otkriveni. Na takve trendove, nažalost, nisu imune ni najveće svjetske demokratske države.

...

Tamo gdje je vlast loša, a policija sprovodi svoje samovlašće, nema života za poštenog građanina. A vlast u cijeloj BiH je loša na kvadrat, dok policija želi da sprovodi svoju samovolju. Vidjeli smo to u slučaju lišenja slobode Nidžare Ahmetašević, vidjeli smo to u ponašanju usmjerenom protiv članova grupe „Pravda za Davida”, vidjeli smo to u napadima na novinare, migrante i izbjeglice u migrantskim i izbjegličkim kampovima, vidjeli smo to u postupanju protiv aktivista koji se bore za čiste rijeke i zdravu životnu sredinu.
I nažalost, viđaćemo to još. Samo, dokle!?

...

Neće Republika Srpska ni Federacija BiH još krenuti ka ozdravljenju, dok građani ne shvate da je stvar poštenog stava biti protiv policijske represije i loše vlasti.

Izvori; Za više informacija o ovoj temi vidjeti: Roxane Cassehgari, Daniel Simons, Caught on Film: What the Law Says About Filming the Police in Europe, [Open Society Justice Initiative: 2017]; Claire Richard, Emilie Brouze, „Fais voir ton téléphone ou je t'allume” : peut-on filmer la police?, [Nouvelobs: 2017]; OSCE/ODIHR Panel on Freedom of Assembly and Venice Commission, OSCE/ODIHR – Venice Commission Guidelines on Freedom of Peaceful Assembly, [Adopted by the Venice Commission at its 83rd Plenary Session, Venice: 4. 6. 2010]; Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske, [Službeni glasnik Republike Srpske, brojevi 57/2016, 110/2016, 58/2019 i 82/2019]; Zakon o javnom redu i miru, [Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/2015 i 58/2019]; Krivični zakonik Republike Srpske, [Službeni glasnik Republike Srpske, brojevi 64/2017, 104/2018 i 15/2021]; Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo, [Službene novine Kantona Sarajevo, brojevi 18/2007, 7/2008 i 34/2020]; Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, [Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, brojevi 36/2003, 21/2004, 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017]; Dubrovačko Opštinsko državno odvjetništvo, Rješenje broj: K-DO-170, [29. 11. 2017]; Savjet za građansku kontrolu rada policije, Zaključak broj: 53/14 – 18, [Podgorica: 7. 2. 2020]; Nuala Mole, James Reynolds, Priručnik o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava – Sloboda izražavanja i pravo na privatnost prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, [AIRE centar: 2013]; Monica Macovei, Freedom of Expression – A Guide to the Implementation of Article 10 of the European Convention on Human Rights, [Directorate General of Human Rights – Council of Europe: 2004]; Elvira Jukić – Mujkić, Zašto policajci ne poznaju zakonske propise o snimanju na javnoj površini?, [Mediacentar_online: 2021]; Vodič za interakciju sa policijom, [Centar za antiautoritarne studije: 2018]; Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti Republike Srbije, (Ne)zakonito snimanje policijske aktivnosti?, [26. 1. 2015].

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.