Dejan Lučka: Šta se to dešava u Srbiji? Odakle sada izmjene ustava i referendum?

U Srbiji se 16. januara održava referendum povezan sa promjenom Ustava Republike Srbije. U javnosti vlada velika nepoznanica o tome o čemu se u stvari odlučuje i šta se to konkretno mijenja u samom Ustavu.

Dejan Lučka / 14. Januar 2022

 

Prema određenim navodima, manje od 10% građana uopšte razumije ili je informisano o čemu bi trebalo da se izjašnjavaju na ovom referendumu. Razlozi za to su različiti, ali je vjerovatno najbitniji onaj da se u ustavnom tekstu ipak mijenjaju članovi koji nisu previše „zvučni” i kao takvi nisu ni interesantni većini građana. Takođe, promjene se odnose na prilično stručna pitanja koja nisu ni sasvim razumljiva dobrom dijelu stanovništva. Ni sama država se nije previše potrudila da građanima razjasni promjene. Referendumska kampanja se vodi veoma kratak vremenski period, a uz to nije previše interesantna građanima i u njoj se veoma malo čuje strana koja je protiv izmjena Ustava.

Poseban problem predstavlja i to što se referendum doživljava više kao stranačka aktivnost, a ne građanska, tako da će i glasanje, izlazak ili neizlazak na referendum, biti u stvari i svojevrsno glasanje „za” ili „protiv” vlasti, odnosno vladajuće politike, tj. partije. Kontroverza vezana za ovaj referendum je povezana i sa skorim donošenjem novog zakona kojim se uređuje referendum. Naime, prošlogodišnjim Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi, čijim danom stupanja na snagu je prestao da važi istoimeni zakon iz 1994. godine, ukinut je cenzus za izlazak potrebnog broja glasača kao uslova za uspjeh referenduma. Prema starom zakonu za punovažnost referenduma bilo je potrebno da na njemu glasa većina građana koji imaju biračko pravo i koji su upisani u birački spisak, dok prema novim odredbama taj uslov nije neophodan. Profesor sa beogradskog Pravnog fakulteta Tanasije Marinković u pogledu ovog donošenja zakona podsjeća na pravilo da se godinu dana pred referendum ili izbore ne mijenjaju propisi o njima, jer je to nedemokratski. Međutim, zakon je ipak donesen, a referendum se sprovodi za manje od dva mjeseca nakon njegovog donošenja.

Kada je u pitanju izmjena Ustava u trenutku kada postoji ogromna većina poslanika iz jedne stranke u parlamentu, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Novom Sadu Slobodan Orlović navodi i veoma bitnu političku primjedbu prema kojoj praktično jednostranački parlament u naizgled višestranačkom sistemu, „nije kadar ni legitiman da donosi i mijenja prvi simbol države, njen ustav kao najviše pravno i političko štivo”. Orlović na ovo dodaje i da je poseban problem što se ovo radi „tik uoči izbora” koji možda mogu da donesu određene promjene.

Bitna stvar za svaku promjena ustava u demokratskim državama, u normalnim okolnostima, kako politički analitičar Đorđe Vukadinović piše, jeste to da ona zahtjeva širok politički i društveni konsezus, široku javnu raspravu u vezi sa tim, kao i informisanu javnost koja na onovu činjenica i razloga za i protiv, slobodno odlučuje. Međutim, prema njegovim riječima, od toga u Srbiji nema bukvalno ništa: konsenzusa nema, široka javna rasprava, „kakva-takva” se vodi tek posljednjih desetak dana, i to tek nakon što je „prijedlog izmjena usvojen, a referendum raspisan”, dok najveći dio građana „nema pojma šta je u pitanju i o čemu se odlučuje”. Suprotno od njega, aktivista za ljudska prava i pravnik Milan Antonijević, navodi da se Ustav ne mijenja iznenada, kako javna rasprava traje u najmanju ruku od 2018. godine, a pred sadašnjim sazivom Narodne skupštine skoro godinu dana, tokom kojih se, prema njegovim riječima, „o ustavnim amandmanima nije oglasio samo onaj ko nije htio”.

Pored svega, o januarskom referendumu kruže različite informacije, naročito na društvenim mrežama, od toga da se njime čini protivpravno mijenjanje najvišeg pravnog akta, pa do toga da je referendum povezan sa kompanijama koje u Srbiji imaju različite interese. Naročito se referendum povezivao sa skorašnjim protestima protiv moguće ekološke katastrofe, kompanije Rio Tinto i zakona koji su donijeti, od kojih je jedan i gorespomenuti zakon kojim se uređuje referendum. U okviru ovoga, treba naznačiti da se na ovom referendumu ipak ne odlučuje o ustavnom statusu Kosova i Metohije, niti se direktno zadire u određena ljudska prava, a njime se i ne daju nikakve pogodnosti stranim kompanijama u Srbiji, niti se uvodi obavezna vakcinacija protiv kovida, što su bila i veoma česta pitanja i konstatacije u javnosti.

Referendum je raspisan isključivo radi potvrđivanja Akta o promjeni Ustava Republike Srbije, koji je Narodna skupština usvojila u novembru prošle godine. Na referendumu se građani izjašnjavaju o referendumskom pitanju koje glasi: „Da li ste za potvrđivanje Akta o promeni Ustava Republike Srbije?”, a na glasačkom listiću se izjašnjavaju zaokruživanjem riječi „da” ili riječi „ne”.

Koji su razlozi za promjenu i šta se konkretno mijenja u Ustavu?

Kao razlozi za promjenu Ustava navode se dvije grupe razloga. Prva je vezana za put Srbije ka evropskim integracijama, u okviru ispunjavanja evropskih standarda, a druga grupa je ustavnopravne prirode i zasniva se na „slabostima” postojećeg ustavnog teksta u dijelu o pravosuđu, kao i na neophodnosti da se postigne viši nivo ostvarivanja načela vladavine prava.

Obrazloženje za ustavne izmjene je da se tako želi postaviti temelj reformama koje treba da dovedu do stvaranja efikasnijeg, pravednijeg i depolitizovanog pravosuđa. Iako su ovi razlozi jasno navedeni, nije najsigurnije da će sa izmjenama i zaista da se otklone slabosti, te da se stvori bolje pravosuđe. Naročito kako za izmjene postoje razlozi i za i protiv, iako ovi potonji nisu previše javno eksponirani.

Profesorka prava u penziji Vesna Rakić Vodinelić ističe da je sam proces promjene Ustava suštinski nedemokratski, dok su rješenja licemjerna, a profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu Miodrag Jovanović smatra da postoji problem proceduralnog legitimiteta i toga ko zagovara i donosi ove ustavne promjene, te da problem leži i u političkom procesu koji vodi promjeni Ustava. Naime, prema njegovim riječima „ne može se preći preko činjenice da ova vlast koja se siledžijski ponaša prema pravosuđu sada treba da upiše plus na njegovoj promjeni“.

Kada su u pitanju konkretne izmjene, kroz različite amandmane se mijenja više članova u postojećem srpskom Ustavu. Prevashodno se mijenjaju odredbe o uređenju sudova i javnih tužilaštava, ali i odredbe o načelu podjele vlasti, nadležnostima i načinu odlučivanja Narodne skupštine, kao i sastavu i izboru i imenovanju sudija Ustavnog suda.

Prva amandmanska izmjena se odnosi na početne ustavne odredbe, gdje se na drugačiji način od postojećeg uređuje odnos tri grane vlasti: zakonodavne, izvršne i sudske. Definisano je da se odnos tri grane vlasti zasniva na međusobnom provjeravanju i ravnoteži, čime se riječi „međusobna kontrola” mijenjaju riječima „međusobno provjeravanje”, što je uglavnom jezička i kozmetička promjena, u okviru tumačenja teorije „checks and balances”, a sve u cilju boljeg opisivanja smisla ovog principa, kako bi riječ „kontrola” mogla da asocira na eventualno ugrožavanje nezavisnosti sudstva.

Mijenjaju se i izborne nadležnosti Narodne skupštine koje se odnose na pravosuđe. Prema novim izmjenama one su ograničene na izbor po četiri člana Visokog savjeta sudstva i Visokog savjeta tužilaca, kao i na izbor i odlučivanje o prestanku funkcije Vrhovnog javnog tužioca. Narodna skupština tako prestaje neposredno da bude uključena u izbor predsjednika najvišeg suda, predsjednikâ sudova, sudija javnih tužilaca i zamjenika javnih tužilaca.

Ko treba da bira sudije i tužioce?

Trenutno, prema Ustavu Srbije, prvi izbor sudija vrši Narodna skupština na prijedlog Visokog savjeta sudstva. Novim rješenjima ukida se izbor sudija u Narodnoj skupštini i predviđa se izbor sudija isključivo od strane Visokog savjeta sudstva. Visoki savjet sudstva treba da čini 11 članova od kojih su šest sudije koje biraju sudije, četiri su istaknuta pravnika koje bira Narodna skupština, i predsjednik Vrhovnog suda, koji predstavlja sudsku vlast u cjelini. Tako predstavnici zakonodonosilačke vlasti više ne bi trebalo da učestvuju u izboru sudija.

U trenutnim ustavnim odredbama, predsjednika Vrhovnog suda i predsjednike sudova bira Narodna skupština. Prema novim odredbama to bi trebalo da radi Visoki savjet sudstva. U evropskoj praksi postoje različiti načini izbora sudija, a pisci novih ustavnih izmjena odlučili su se za ovaj, kroz poseban organ, za koji smatraju da je najprihvatljiji.

Međutim, postoje neslaganja u opštoj i stručnoj javnosti o tome koliko su ova rješenja zaista dobra. Jedan od tvoraca amandmana, sudija Ustavnog suda i profesor na beogradskom Pravnom fakultetu Vladan Petrov navodi da građani treba da odluče da li žele da im sude sudije čija funkcija traje do kraja radnog vijeka, te tako „ne zavise od politike” ili žele da im i dalje sude sudije koje se prvi put biraju na mandat od tri godine i koje „razmišljaju o tome kako će biti izabrane na stalnu funkciju”. Sa druge strane, poznati beogradski advokat Toma Fila navodi da trenutno predložene promjene ostavljaju prostor za pojavljivanje nepotizma uz veoma slikovite riječi: „kad god im date da sami biraju, oni onda biraju svoje”.

Ipak, iako Narodna skupština ne bi trebalo da više direktno bira sudije, ona treba da bira četiri istaknuta pravnika u Visoki savjet sudstva, te se tako i dalje zadržava bar posredni uticaj narodnog predstavničkog organa na izbor sudija.

Izmjenama Ustava ukida se prvi izbor sudija na tri godine, a sudijska funkcija traje od izbora za sudiju dok sudija ne navrši radni vijek. Razlozi da sudiji prestane funkcija prije vremena određeni su u Ustavu, a odluku o prestanku sudijske funkcije donosi organ koji i bira sudije, a to je Visoki savjet sudstva. Dakle, sudije dobijaju stalnost svoje funkcije, što je rješenje koje hvale mnogi pravnici i koje je postalo, kako dekan Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu Goran Marković kaže, svojevrsna dogma. Time se pokušava ojačati sudijska nezavisnost, naročito od pritisaka koji mogu da dolaze od interesnih grupa, političara ili nekog trećeg, kako sudije koje ne treba da brinu o novom izboru, u teoriji nemaju potrebu da podležu ucjenama, pritiscima ili lobiranjima. Ipak, veliko je pitanje da li će u stvarnosti sve biti tako bajno. Ovo rješenje ima svoje nedostatke, od kojih je svakako najveći onaj da ovakvo vršenje sudijske funkcije dolazi bez naročito velike odgovornosti, što u praksi može da dovede do dopuštanja sudijskih grešaka bez konkretnih posljedica, nemogućnosti zamjene sudija i njihove suštinske nesmjenjivosti, jer sudije imaju garantovanu stalnost svoje funkcije.

Kada su u pitanju članovi Visokog savjeta sudstva iz reda istaknutih pravnika, za njih mogu biti izabrana lica sa najmanje deset godina iskustva u pravnoj struci, koja ne mogu biti članovi političke stranke i moraju biti dostojni ove funkcije. Njih bi trebalo, kao što je već rečeno, da bira Narodna skupština poslije sprovedenog javnog konkursa.

Za najviši sud u Srbiji predviđeno je da promijeni naziv, pa se umjesto sadašnjeg naziva „Vrhovni kasacioni sud” naziv mijenja samo u „Vrhovni sud”, što je u skladu sa nadležnostima ovog suda, ali i srpskom ustavnom tradicijom.

Prema izmjenama Ustava funkciju javnog tužilaštva treba da vrše Vrhovni javni tužilac, glavni javni tužioci i javni tužioci. Glavni javni tužioci treba da vrše funkciju sadašnjih javnih tužilaca, dok će zamjenici javnih tužilaca postati javni tužioci, koji vrše funkciju javnog tužilaštva zajedno sa glavnim javnim tužiocima. Mijenja se i naziv najvišeg javnog tužilaštva u Vrhovno javno tužilaštvo, kojim će da rukovodi Vrhovni javni tužilac.

Prema trenutnim ustavnim odredbama glavne javne tužioce je predlagala Vlada, a birala Narodna skupština, što će ubuduće činiti Visoki savjet tužilaštva. Vrhovnog javnog tužioca i dalje bi trebalo da bira Narodna skupština, ali na prijedlog Visokog savjeta tužilaštva, a nakon sprovedenog javnog konkursa.

Sam Visoki savjet tužilaštva je samostalan državni organ koji obezbjeđuje i jemči samostalnost javnog tužilaštva, Vrhovnog javnog tužioca, glavnih javnih tužilaca i javnih tužilaca. On ima 11 članova, od kojih su pet javni tužioci koje biraju glavni javni tužioci i javni tužioci, četiri istaknuta pravnika koje bira Narodna skupština, Vrhovni javni tužilac i ministar nadležan za pravosuđe. Predviđeno je i ograničenje za ministra nadležnog za pravosuđe da ne može da glasa u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti javnih tužilaca. U ovim izmjenama je primjetnije jačanje moći Narodne skupštine, jer će ona osim četiri istaknuta pravnika birati i Vrhovnog javnog tužioca, čime će u stvari postavljati pet od jedanaest članova ovog organa. Ako uzmemo da se u njemu nalazi i ministar nadležan za pravosuđe, veoma je moguća i buduća politizacija ovog tijela.

Na kraju, nakon ovog veoma kratkog pogleda na ustavne promjene, veoma je izvjesno da će ove izmjene na referendumu proći, ali zasigurno ne zbog toga što su građani dobro upoznati sa njima i zaista žele da do njih dođe, nego prvenstveno zbog toga što će pozitivan ishod iznijeti glasačka mašinerija vladajuće partije. Uz to, gledajući raspoloženje srpskih građana, veliki je i znak upitnika nad tim koliku će uopšte legitimnost imati ovakve promjene, ukoliko na referedum izađe veoma mali broj birača, što je takođe, veoma izvjesno. Građane ne zanimaju ove promjene, a vlast se nije dovoljno postarala da ova pitanja približi javnosti i to je, uz još par problema navedenih u tekstu, i najveći problem ovakvog referenduma.


Buka preporuka

Region

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.