Prema Indeksu demokratije magazina „Ekonomist” za 2019. godinu, Bosna i Hercegovina nalazi se na 102. mjestu i spada u tzv. „hibridne režime”. U prethodnim godinama, BiH je takođe svrstavana u ovu kategoriju.
Hibridni režimi se prepoznaju po tome što ih odlikuju česte izborne neregularnosti i redovan pritisak vladajućih struktura na opoziciju. U takvim državama postoje ozbiljne manjkavosti u političkoj kulturi, funkcionisanju vlade kao i u političkom učešću građana. Vladavina prava je veoma slaba, a korupcija je sa druge strane veoma rasprostranjena. Sudstvo nije nezavisno, pritisak na novinare je svakodnevica, a civilno društvo postoji u izmaglici.
Sa Dejanom Lučkom iz Banjalučkog centra za ljudska prava razgovaramo o svim segmentima koji su analizirani u Ekonomistu, po kategorijama.
Dejane, jedna od analiziranih kategorija ovog Indeksa jesu izbori - kamen temeljac svake demokratije, kako bi ti komentarisao ovaj segment u BiH?
Bosna i Hercegovina pri izborima za Predsjedništvo BiH i delegiranju za Dom narod Parlamentarne skupštine BiH diskriminiše sve svoje građane. Evropski sud za ljudska prava je u poznatom slučaju Sejdić i Finci protiv BiH, a kasnije i u slučajevima Zornić protiv BiH, Pilav protiv BiH i Šlaku protiv BiH konstatovao da je izborni sistem u BiH diskriminatorski i za konstitutivne narode i za nacionalne manjine i za one koji se ne izjašnjavaju nacionalno. Iako političari često obećavaju rješenje ovog problema, do sada nije napravljen pomak u eliminaciji te diskriminacije, a Savjet Evrope konstantno upozorava vlasti da se ona mora ukloniti.
Imamo i jednu lokalnu zajednicu gdje nema izbora uopšte....
Da, izbori u Mostaru se praktično i ne održavaju i Izborni zakon nikako ne doživljava suštinske promjene, a da je Evropski sud za ljudska prava nedavno donio i presudu u slučaju Baralija protiv BiH u kojoj je naložio BiH da dopuni neophodne zakone i omogući demokratske izbore u Mostaru, jasno nam je da je diskriminacija u izbornom sistemu konstanta koja se ne mijenja.Uz to, postoje i ozbiljne indicije da se pri izbornim kampanjama i izborima dešavaju velike neregularnosti, a te indicije se od nadležnih institucija skoro i ne ispituju. Isto tako, u samom izbornom procesu dešavaju se različita etiketiranja, a nerijetko i proskribovanje određenih pojedinaca, stranaka ili politika, a nadležni organi se prave kao da se to dešava u Tanzaniji, a ne pred njihovim nosom.
Kada je u pitanju funkcionisanje vlasti u BiH, tu smo dobili najgoru ocjenu, jer vlasti na državnom nivou nije ni bilo....
Tako je. Vidljivo je da postoji manjak konsenzusa i dogovora među vladajućim političarima za sprovođenje reformi u mnogim oblastima, što koči bilo kakav napredak. U prvom planu su uvijek etničke razmirice i priče kojima se štite nacionalni interesi, dok je ekonomski napredak i bolji život građana u drugom planu. Iako komunizma i jednopartijstva više nema, država je glavni poslodavac, a kadrovska politika koja se vodi u strankama često je referenca više za dobijanje posla u javnom sektoru, pri čemu se izigravaju propisi ili se i sami propisi kroje prema određenim interesima. Tako dobijamo legalnost, ali ne i legitimnost. Ovo BiH čini praktično državom partija. Tu više nije u pitanju, kao nekada, jedna partija, već više njih, sa sličnim nazorima i obrascima djelovanja, koje drže različite nivoe vlasti, i u skladu sa tim, ostvaruju svoje interese.
Kako je u tom svemu teško zadržati različitost mišljenja, uvjerenja i slično?
Istinskog pluralizma u državi ima sve manje, dok svi gledaju da zauzmu stranu koja pobjeđuje. Prepucavanja na najvišim nivoima se uglavnom vode oko trivijalnih stvari, dok se sigurnost građana, njihov boljitak i ekonomski rast stavljaju sa strane. Političke elite sve više postaju odnarođene elite, a građani, odnosno narod, samo glasačka mašinerija, koja osim glasa koji daje na izborima, ima veoma malo ili nimalo uticaja na razvoj društva.
Još jedan veoma bitan segment analize Ekonomista tiče se vladavine prava i uopšte prava u ovoj zemlji. Da li postoji vladavina prava u ovoj zemlji?
Postoji, ali sa velikim prazninama i zloupotrebama prava. Uprkos mnogim de iure datim pravima i zakonskim rješenjima koja pružaju određena prava građanima, u BiH se de facto ta prava krše. Iako postoje međunarodni standardi i dobre prakse, koje su ponekada i zakonski normirane u BiH, one često ostaju samo mrtvo slovo na papiru i neprimjenjene u praksi. Građani se suočavaju sa velikim manjkavostima sistema, različitim preprekama i barijerama u oblasti vladavine prava, a BiH veoma malo radi na tome da u stvarnosti ukloni te prepreke i barijere.
Ali spominjali smo da država ne poštuje odluke visokih sudskih institucija, poput Evropskog suda za ljudska prava... zar to nije dovoljan pokazatelj gdje mi živimo?
Nažalost, država ne poštuje ni propise koje je sama donijela, institucije ne poštuju međunarodne standarde koje su dužne poštovati a pravo u BiH se često shvata kao faktor koji se primjenjuje samo kada odgovara određenim ličnim ili grupnim interesima, a kada određene stvari u nekom propisu ne odgovaraju pojedincu ili određenoj grupi, onda se nalaze načini da se taj propis zaobiđe ili promijeni. Sudstvo u BiH je na klecavim nogama i ne previše efikasno, dok postoji određen stepen korupcije i zavisnosti od izvršne vlasti. Skandali postaju svakodnevica, a odgovornost se rijetko preuzima. Građani nemaju povjerenje u pravosudne organe, jer smatraju da su oni pod uticajem druge grane vlasti, stranaka, biznismena ili nekoga četvrtog. Devalviranje osjećaja da se u BiH može dobiti pravedna presuda u bilo kom postupku (građanskom, krivičnom ili upravnom) dovela je do toga da sve manje ljudi smatra da je sudska vlast nezavisna. Pored toga, intitucije koje bi trebalo da sistem drže na okupu i da čine oklop pravne države, teško su razgrađene, a često i namjerno neizgrađene i u dosta slučajeva predstavljaju privatne ustanove visokih krugova i pojedinaca, a ne službe građana.
Cijelu pretprošlu godinu analizirali smo stanje ljudskih prava u BiH, prava na slobodno izražavanje, na slobodu okupljanja, u kontekstu svakodnevnih protesta „Pravde za Davida“ u Banjaluci, nekako to je bila dominantna tema i prošle godine...
Ljudska prava u BiH su u stanju podijeljenosti između onog što je propisano u ustavima, zakonima i međunarodnim konvencijama i onog što se primjenjuje u praksi. Diskrepancija između stanja de iure i onog de facto je konstanta u odnosu države prema ljudskim pravima. Tako npr. policija ima zakonsku mogućnost da lice liši slobode, ali i obavezu da prema licima lišenim slobode postupa čovječno i s poštovanjem urođenog dostojanstva ljudske ličnosti. Međutim, službenici nerijetko „zaboravljaju” da postupaju u skladu sa pravnim standardima ljudskih prava pri lišavanju slobode i svaki nelegitiman postupak pravdaju zakonskim ovlašćenjima. Takođe, BiH ima propisanu slobodu izražavanja, a građani ipak dobijaju prekršajne prijave zbog kritike rada javnih službenika. Isto tako, sloboda okupljanja je zaštićena domaćim zakonima i međunarodnim standardima, ali se često krši. Ovakvi i slični slučajevi se dešavaju kontinuirano u cijeloj BiH.
Gdje su u svemu tome građani ove zemlje?
Oni teško svoje povjerenje poklanjaju institucijama i državnim organizacijama, ali se, u većini slučajeva, rijetko i bune protiv njihovog rada. Generalno su nezainteresovani za veće angažovanje u društvu oko sebe, a uz to ne razumiju najbolje ni procese koji se dešavaju oko njih. Dakle, participacija naroda u sistemu, koja je bitan element demokratije, i koja treba biti korektiv loše vlasti koja čini nelegalne i nelegitimne stvari, kod većine građana ne igra veliku ulogu. To znači da oni koji primjenjuju propise ne treba da strahuju od narodne sankcije, jer se rijetko desi da se zbog nepoštovanja prava, građani pobune, dok na izbore građani većinski i ne izlaze. Ljudi u većini ćute na sve loše pojave, dok se polako pojedinac u BiH svodi na pojedinca-podanika, pri čemu pojedinac-građanin nestaje. U takvoj situaciji jedini koji imaju korist od takvog činjenja su oni koji su institucije stavili u službu određenih uskih interesa, jer ne strahuju za bilo kakve sankcije za svoj (ne)rad.
U takvoj situaciji teško da možemo govoriti o nekoj demokratičnosti...
Ona se u društvu u BiH doživljava arhaično, odnosno kao ispunjavanje želja onih koji imaju većinsku podršku i koji su u većini, bez gledanja u potrebe, želje i prava onih koji su u manjini. To se prenosi i na samu interakciju građana, te ukoliko se nečije mišljenje i stvaranje ne poklapa sa mišljenjem većine, to mišljenje i oni koji ga zastupaju često se stavljaju na stub srama, a ostali građani onda svojevoljno učestvuju u javnoj poruzi i takvim obrascima ponašanja. Građani, a pogotovo mlađi dio populacije, politiku, društveni angažman i demokratsku svijest shvataju samo kao borbu za vlast „velikih” i smatraju da je bolje da budu isključeni iz procesa, jer smatraju da nemaju nikakvu mogućnost uticaja. Uz to, sve raširenija apatija samo doprinosi nezainteresovanosti i isključivanju iz društvenih i demokratskih procesa sve većeg broja građana. U BiH nije došlo do konkretne promjene svijesti, te se još uvijek, u odnosima među građanima, u odnosima između institucija, kao i u odnosima između građana i institucija živi po starim polutotalitarnim obrascima.
Jedno od osnovnih ljudskih prava jeste pravo na slobodu izražavanja i slobodu medija, kako vidiš medijsku sliku BiH danas?
U BiH postoji i konstantan politički pritisak na novinare, kao i njihovo zastrašivanje. Verbalni napadi su svakodnevica, a dešavaju se čak i fizički napadi na medijske radnike. U javnosti se često pojavljuju slučajevi koji se odnose na zastrašivanje i prijetnje upućene novinarima, verbalne i fizičke napade, hakovanje internet stranica, politički, institucionalni i ekonomski pritisak i klevete. Pored toga, i građanima se ograničava sloboda izražavanja, pa su određene osobe zbog javnog izražavanja svojih stavova trpjele posljedice na poslovima, kao i u javnim institucijama. Vlasti nisu osigurale dovoljnu zaštitu novinara i odgovarajuću primjenu propisa kao odgovor na slučajeve prijetnji novinarima, a politička neutralnost i reforma javnog radiotelevizijskog sistema nije sprovedena.
Je li za tebe iznenađenje što smo na samom dnu?
Gledajući sve gore nabrojano i naznačeno, jasno je zašto je BiH na statusu „hibridni režim” već više godina unazad, kao i zašto se nalazi na začelju Indeksa demokratije, ne samo kada su u pitanju države Zapadnog Balkana, nego kada su u pitanju sve moderne demokratske države u svijetu.
