<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dejan Lučka: ZBOG ČEGA POLICIJA NE ODGOVARA KADA KRŠI ZAKON

PRAVA

Šta to razlikuje policiju od građana?

27. juli 2020, 1:15

 

Veoma često možemo vidjeti situacije u kojima policajci prekoračuju svoje dužnosti, ne prijavljuju krivična djela koja bi morali da prijave, prekomjerno koriste silu ili su dio koruptivne mreže. Iako protiv njih stoje zakonske norme, a postoje i dokazi za nezakonite radnje, oni ne odgovaraju za svoja činjenja, bivaju forme radi ukoreni ili dobijaju smiješno male sankcije, kao što je smanjivanje plate u iznosu od 20%.

Šta to razlikuje policiju od građana?

Policajci su službenici države, koji zakonski imaju pravo na ono što ostali građani nemaju. A to je monopol primjene sile. Monopol sile je jedan u nizu konaca koji državu drži na okupu i bez njega država teško može postojati. On predstavlja mogućnost određenih državnih organa da legitimno i legalno koriste silu na svojoj teritoriji. Korišćenje te sile je uokvireno i ograničeno međunarodnim instumentima, ustavom i zakonima.

Policija služi kao represivni organ da bi se osiguralo da se propisi poštuju i da se eventualna kršenja zakona spriječe, odnosno da se očuva javni red i mir i zaštite ljudska prava i slobode. Da ne bi dolazilo do previše osionog ponašanja ljudi u plavom, policijska dužnost je jasno uokvirena njihovim ovlašćenjima, koja su propisana u određenim zakonima, kao što je Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima. Ovlašćenja su, pak, povezana sa obavezom poštovanja ljudskih prava iz ustava i međunarodnih instrumenata.

Ipak, nerijetko se dešava da policajci ne mare za te zakone i svoja ovlašćenja posmatraju kao svemogući mač u svojim rukama, sa kojim mogu da rade šta im se prohtije. U pravnoj državi u situaciji kada npr. policajci tuku čovjeka kojeg su savladali i bacili na ulicu ili kada ne žele da registruju prijavljivanje određenog krivičnog djela, ti i takvi pripadnici policije bi trebalo da odgovaraju. Za određene stvari disciplinski, a za druge i krivično.

Uski intersi i „njihovi ljudi”

Ali, avaj! Sankcionisanje loših policajaca se u državama u kojima ne postoji potpuna vladavina prava dešava na nivou statističke greške. Ovo zato što se policija od strane onih koji sa njom upravljaju ne doživljava kao ruka pravne države, već kao pesnica koja pored države služi i određenim uskim interesima i interesnim grupama. Onda kada policija služi nekome drugome, a ne samo i isključivo državi, ona izlazi iz zakonskih okvira i postaje neka vrsta hibrida u nezakonitom javno-privatnom partnerstvu.

Zbog toga, svako sankcionisanje pripadnika MUP-a može da dovede i do pada povjerenja u ljude koji upravljaju MUP-om. Logička matrica koja tu postoji je: ukoliko ne možeš da zaštitiš „svoje ljude”, onda ne treba da upravljaš sa njima. Ukoliko „tvoji ljudi” ne mogu da dobiju zaštitu ma šta uradili, onda oni ne mogu raditi svašta, već moraju postupati u okviru zakona. A ako moraju postupati u okviru zakona, onda oni ne mogu da izvršavaju apsolutno sve što im se naredi. Ako ne mogu da sprovedu sva naređenja, onda se određeni uski interesi ne mogu ostvariti.

Do pada povjerenja dolazi od onih iznad u hijerarhijskom lancu, jer se njihove naredbe moraju sprovesti, ali i on onih ispod jer to znači da nemaju zaštitu od onih koji im naređuju. Kada ta „zaštita” postane svakodnevno pravilo, policija postaje milicija, a ljudska prava i zakoni tek obična hrpa slova na papiru koji mogu da gaze milicijske čizme kako znaju i umiju.

Uz sve ovo, u poluprivatnim sistemima „vrana vrani oko ne vadi”, te policajci ne žele da kažnjavaju svoje kolege ili da ih na bilo koji način privedu pravdi.

Dok se u državama gdje je vladavina prava na visokom nivou takve stvari dešavaju rijetko i predstavljaju opasan presedan, zbog kojeg znaju da padnu i vlade, dotle je u državama koje su demokratije samo na papiru, ovo skoro pa pravilo.

U takvoj zavjeri u kojoj policija ne predstavlja isključivo državni organ, a dobija i neoivčenu moć, veliki problem nastaje i zbog toga što se od strane policajaca osnovna prava svih ljudi posmatraju više kao nekakva preporuka, a ne kao standard koji se mora poštovati. Kad čovjeku dadneš apsolutnu vlast u ruke, njega više ne zanimaju ni pravo, ni zakoni, ni ljudska prava. Jedino što ga interesuje je da zadrži moć sprovedeći naredbu, ma koliko ta naredba bila pogrešna. Pri tome on zna da šta god uradio, biće zaštićen od svojih nadređenih, a ako odbije da izvrši naredbu, napraviće sebi problem i odgovaraće zbog neizvršavanja.

U kvazidemokratskim državama ljudska prava se krše lako, a oni koji ih krše ne odgovaraju, dok se građani plaše da bilo šta urade po tom pitanju, jer lako mogu postati meta organa (ne)reda. Jedina nada onda ostaju sudski organi, koji bi trebalo da sankcionišu loše i nezakonite radnje. Međutim, kada je i pravosuđe u kolapsu, građanima jedina nada postaje lična i kolektivna borba protiv represije na sve moguće dozvoljene načine.

Zato što im se može

Dakle, policajci ne odgovaraju, zato što im se može i zato što imaju zaštitu sa vrha. Oni koji se nekada kazne su samo jeftini prikaz i bacanje dimne bombe, da se može reći: „Eto, vidite da kažnjavamo i naše”. Ukoliko ne postoji sistemsko i na zakonima zasnovano kažnjavanje policijaca, pojedinačni slučajevi kada se nekome umanji plata ili se prebaci na drugo radno mjesto predstavljaju opasno mazanje očiju javnosti.

Sistem koji ne štiti građane i ne sankcioniše one koji zloupotrebljavaju monopol sile je opasna mašina koja melje prava, a na kraju proizvodnog procesa izbacuje ograničenje slobode i uske interese pojedinaca i grupa. U njemu policija ima otvorena vrata da tuče ljude mimo zakona, da prijeti građanima kako hoće, da se poziva na ovlašćenja koja nema, da nezakonito prisluškuje, da ne prijavljuje djela koja bi morala prijaviti, da otvoreno diskriminiše, da prodaje razne vrste „supstanci”, da bira kada će intervenisati, da u istim i sličnim situacijama različito reaguje, da u njoj korupcija bude opšteprihvaćena pojava dok narod konstantno ispašta zbog njenih postupaka.
Policija tako više ne služi kao neko kome biste se mogli obratiti i tražiti zaštitu, već predstavlja organ od koga svaki građanin zazire i koga se plaši i strepi od njegove reakcije.

Često se citira Njegoševa misao da je ljudska dužnost najsvetlija „tirjanstvu stati nogom za vrat” i „dovesti ga k poznaniju prava”. Zaista, policajce dovesti do primjene i poznanija prava mora biti osnov od koga sve kreće da bi se zaštitio pravni sistem i građani.

A pravni sistem i građani su duša i srce svake države. Ukoliko neko postupa kontra pravnih normi, a za to ne odgovara, to znači da se to srce i duša cjepaju.

A bez srca ne može da se preživi.

Bez duše i može, kako je već mnogi na vlasti očigledno i nemaju.