Krađe glasova, javašluk na biračkim spiskovima, bugarski voz, trgovina biračkim mjestima, nemogućnost da budeš biran zbog svoje etničke pripadnosti, politički preletači, netransparentnost finansiranja političkih partija...svaki od ovih izraza čuli ste gotovo pa svakodnevno uoči, za vrijeme i nakon svakih održanih izbora u BiH. Ovakve stvari vjerovatno ćete čuti i naredne godine, jer nam se ponovo približavaju lokalni izbori.
Bosna i Hercegovina suočava se sa problemima u izbornom procesu duže od 15 godina. Brojne nepravilnosti, a samo neke od njih pomenuli smo u uvodnoj rečenici, kulminirale su na nedavno održanim opštim izborima, ukazujući na već uočene slabosti izbornog sistema, ali i na pojavu novih problema, koji su dodatno urušili povjerenje u izborni proces. Reforma izbornog sistema i usvajanje međunarodnih izbornih standarda jednako su dugo prisutne teme u bosanskohercegovačkoj javnosti.
Prošle godine pristigao je rekordan broj prijava od građana koji su svjedočili, a u pojedinim slučajevima i fotografisali brojne malverzacije u koje je uključen popriličan broj ljudi. Postao je to jedan uhodan sistem, u kojem su građani-birači, u konačnici, gubitnici, a dugoročni pobjednici – politička elita, koja ne želi nikakve promjene, već samo i isključivo da zadrži status quo. Svake druge godine, sve veći broj građana se pita ima li smisla uopšte izlaziti na izbore.
U takvom labavom ambijentu, preporuke međunarodne zajednice predstavljaju se kao neprovodive zbog kompleksnog ustavnog sistema, pri čemu se ignorišu i one za čije provođenje ne postoje baš nikakve prepreke. Bosna i Hercegovina kao država u tranziciji još uvijek se bori sa usklađivanjem izbornog sistema sa vrijednostima Evropske unije.
Izborni zakon je jasan - za provođenje izbora u BiH nadležna je izborna administracija na čelu sa Centralnom izbornom komisijom, za koju već godinama mnogi tvrde da je sve samo ne politički nezavisno tijelo.
Bosna i Hercegovina ne bilježi dobre rezultate u provođenju preporuka međunarodnih organizacija i njihovog inkorporiranja u izborno zakonodavstvo. Ovo je dijelom rezultat i činjenice da je izborno pravo soft law i da se međunarodne organizacije i institucije, shodno svom mandatu, suzdržavaju od predlaganja konkretnih rješenja za pojedine države, već radije ukazuju na probleme koje treba riješiti, te ove preporuke u konačnici nisu obavezujuće za organe u Bosni i Hercegovini, stoji u regionalnom izvještaju “Zapadni Balkan u procesu pristupanja EU: Ispunjavanje političkih kriterijuma”, koje UG “Zašto ne” provodi u saradnji sa partnerima u zemljama regiona – Centrom za demokratsku tranziciju iz Crne Gore, Centrom za istraživanje transparentnosti i odgovornosti (CRTA) iz Srbije, te Metamorphozis fondacijom iz Makedonije.
Presude – mrtvo slovo na papiru
Još uvijek se čeka na implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kao i preporuka međunarodnih posmatračkih misija koje bi umnogome unaprijedlile cjelokupan demokratski sistem u Bosni i Hercegovini. Iz svega je jasno da Bosni i Hercegovini treba temeljita reforma izbornog sistema, kako u pogledu legislativnog okvira, tako i u pogledu prakse.
22. juna 2019. godine navršće se punih devet i po godina od kada je Evropski sud u Strazburu presudio u korist Derve Sejdića i Jakoba Fincija i naložio BiH da izmijeni svoje zakonodavstvo i omogući pripadnicima manjina da se kandiduju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH.
Do danas se u izbornom zakonodavstvu BiH ništa nije promijenilo, a sve se glasnije čuju i poruke političara da od implementacije ove presude treba odustati. Isto vrijedi za presudu u slučaju Azre Zornić, koju je sud u Strazburu donio prije četiri i po godine godine i presudu u slučaju dr. Ilijaza Pilava, donesenu od strane suda 2016 godine. Sve ove presude su i od strane stručne javnosti i brojnih političara okarakterisane kao istorijske, a danas ih se rijetko ko sjeti. Razlog je jednostavan – sve tri pogađaju srž Dejtonskog ustava, a za njegovu izmjenu niko od vladajućih stranaka nije spreman.
O čemu se radi? U Ustavu BiH postoji diskriminacija na osnovu etničke pripadnosti, jer osobe koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici/e jedne od tri konstitutivne etničke grupe, ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Ista diskriminacija pogađa i sve one koji se izjašnjavaju kao Srbi, a imaju prebivalište u Federaciji BiH; ili se izjašnjavaju kao Hrvati ili Bošnjaci, a imaju prebivalište u Republici Srpskoj; kao i osobe koje se ne izjašnjavaju o etničkoj pripadnosti. Pristup kandidovanju na isti način je onemogućen i u slučaju popunjavanja Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH.
Svim pomenutim presudama je utvrđeno da je ugroženo osnovno ljudsko pravo iz Evropske konvencije o ljudskim pravima da svaki građanin može da bira i da bude biran.
Podsjetimo, Dervo Sejdić i Jakob Finci tužili su BiH zbog toga što kao pripadnici “ostalih”, odnosno kao Rom i Jevrej, nemaju pravo da se kandiduju za Predsjedništvao i Dom naroda Parlamenta BiH. Presudu su dobili 22.12.2009. godine.
Azra Zornić, tadašnja službenica Ustavnog suda BiH u Sarajevu, nije se mogla kandidovati na parlamentarnim izborima 2002. godine, jer se izjasnila kao građanka Bosne i Hercegovine. Prema važećim propisima, za Dom naroda i Predsjedništvo mogu se kandidovati samo pripadnici konstitutivnih naroda – Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Stoga je Zornić tužila BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Postupak je trajao devet godina, a u julu 2014. god. presuđeno je u njenu korist.
Ilijaz Pilav, hirurg iz Srebrenice, tužio je Bosnu i Hercegovinu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, jer nije imao mogućnost da se kao Bošnjak iz Republike Srpske kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Postupak pokrenut 2007. godine trajao je devet godina, da bi u junu 2016. godine, sud presudio u njegovu korist.
Činjenicu da presuda Sejdić-Finci nije implementirana devet i po godina politički analitičar Almir Terzić je okarakterisao kao grubo kršenje ljudskih prava svih građana i to ne samo pripadnika Ostalih, nego i Bošnjaka i Hrvata iz RS-a, te Srba iz FBIH da biraju i budu birani za Predsjedništvo i Dom naroda PS BiH.
Pored toga, dodaje, brutalno se krše ljudska prava Mostaraca, jer se u njihovom gradu već godinama ne održavaju lokalni izbori.
Zbog svega navedenog, Vijeće Evrope je već odavno trebalo oštrije sankcionisati političare u BiH, kaže Terzić i dodaje da izostanak takve reakcije čini Vijeće Evrope saučesnikom.
„Političari u BiH ne žele provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, jer na taj način žele da nas drže kao taoce tri etniciteta. Jednostavno, svaka pomisao da bi to moglo i teoretski biti ugroženo kod njih izaziva reakciju. Da ima hrabrosti i želje građana BiH, svi bi ih trebali tužiti za eklatantno kršenje ljudskih prava“, naglašava Terzić.
Doktor političkih nauka iz Banjaluke Vlade Simović kaže za BUKU da je ovaj problem moguće posmatrati na dva načina.
"Prvi je u kontekstu nemogućnosti ostvarivanja pasivnog biračkog prava građana Bosne i Hercegovine koji nisu pripadnici jedne od tri konstitutivne nacije. Riječ je o činjenici da ovi državljani Bosne i Hercegovine ne mogu da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a što je u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama o nediskriminaciji, čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina", kaže Simović za BUKU.
Iz te pravne logike proizašla je i presuda u korist Jakoba Fincija i Derve Sejdića protiv Bosne i Hercegovine.
"Drugi kontekst iz kojeg možemo da posmatramo ova problem je implementacija ove presude. Kako je riječ o potrebi za promjenom Ustava Bosne i Hercegovine, kao najvažnijeg konstitucionalnog akta, onda i problem postaje složeniji, te je manja mogućnost da bude riješen. Razlog je u činjenici da je za promjenu Ustava Bosne i Hercegovine potreban konsenzus vodećih političkih elita konstitutivnih nacija, a on ne postoji", ističe naš sagovornik.
Problem predstavlja i to što pojedini politički akteri pokušavaju kroz ovu presudu da izmijene sadržaj i mehanizme konsocijacijskog sistema "kočnice i ravnoteže" uspostavljenog u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
"Svjesni nemogućnosti postizanja konsenzusa oko ovog pitanja i međunarodni akteri umnogome ovaj problem ostavljaju po strani. Oni se boje da bi radikalno insistiranje na njegovoj primjeni dodatno radikalizovalo političke procese u Bosni i Hercegovini. Ovaj je problem moguće riješiti samo uz postizanje međunacionalnog konsenzusa, a on je nemoguć bez međusobnog poštovanja i razumijevanja", kaže Vlade Simović za BUKU.
Novinar iz Banjaluke Dejan Šajinović, koji godinama prati teme iz oblasti evropskih integracija, kaže kako je jedan od razloga što nisu provedene presude Suda u Strazburu "naša poslovična neodgovornost i šibicarski mentalitet naše političke elite".
"Drugi razlog je stalno spuštanje ljestvice od strane međunarodne zajednice. Recimo, kad ste već spomenuli odluku Sejdić i Finci, sigurno ćete se sjetiti ne tako davnih vremena kad je to bio uslov svih uslova, pa onda odjednom više nije tako bitno da se to implementira. Ne krivim međunarodnu zajednicu, sigurno su to radili iz dobre namjere, ali rezultat je takav kakav je. Naša država je čedo međunarodne zajednice i ono što smo danas postali u velikoj mjeri odražava pogrešan pristup koji su imali prema nama. To je kao sa djecom, ne možete se čuditi kad student padne na ispitu ako su mu roditelji pisali zadaću u osnovnoj školi", kaže Šajinović za BUKU.
Izvještaj “Zapadni Balkan u procesu pristupanja EU: Ispunjavanje političkih kriterijuma” naglašava da se treba što prije pristupiti implementaciji presuda Evropskog suda za ljudska prava koje su direktno vezane za diskrimintorne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine
Činjenica je da su gore navedene presude za sada mrtvo slovo na papiru i da one neće biti implementirane sve dok ih neko iz međunarodne zajednice ne stavi na dnevni red. Obzirom na sveopštu političku situaciju u BiH, te da su naredni opšti izbori u BiH tek za tri i po godine, možemo se samo nadati da će u Predsjedništvo BiH moći ući i neko drugi, a da nije Bošnjak, Hrvat ili Srbin.
"Ovaj tekst je nastao kao dio projekta "BiH and the EU Accession Process: Application of Political Criteria" koji implementira UG "Zašto ne" iz Sarajeva uz podršku Balkan Trust for Democracy."
