Devedesete: Rat i nakon rata u Bosni i Hercegovini

Donosimo vam dijelove knjige "Zabilježene, Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku". Sad vam donosimo dio pod nazivom: "Devedesete: Rat i nakon rata u Bosni i Hercegovini", autora Arijane Aganović i Zlatana Delića.

Zabilježene / 23. Mart 2015

Ovo nije bio naš rat

Ovo poglavlje će se baviti položajem žena u periodu 1992–1995. Ovdje će biti predstavljene uloge žena u različitim oblastima djelovanja, kao što je vojska, civilna odbrana, obrazovanje, medicina, umjetnost, politika, ali i žene kao ratne zločinke, te žene kao žrtve silovanja.


Kontekst

Period koji obuhvata kraj osamdesetih i početak devedesetih godina XX vijeka obilježen je socio-ekonomskim i političkim previranjima, te tranzicijom od socijalističkog uređenja društva ka demokratiji, koja je okarakterisana ratnim dešavanjima i podjelom na nacionalne države na području bivše Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je utjecao na sve segmente društva i pred sebe je postavio pitanje etničke podjele koja će u narednom periodu imati veliki utjecaj skoro u svim sferama društva, pa tako i po pitanju rodne ravnopravnosti, zastupljenosti žena na pozicijama odlučivanja i drugim sferama javnog života.

Prvi demokratski, višestranački izbori koji su se održali u BiH 1990. godine na vlast su doveli tri najveće nacionalne političke stranke koje će predstavljati tri dominantne etničke grupe u BiH (Bošnjake, Hrvate i Srbe) i uređivati politički život zemlje. Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, krajem februara 1992. godine organizovan je referendum za nezavisnost BiH, koja je proglašena 1. marta iste godine, nakon čega su se počele javljati sve veće tenzije tako da je rat zvanično počeo u aprilu 1992. godine. Između aprila 1992. i decembra 1995. godine, do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u RBiH su se desila masovna kršenja ljudskih prava uključujući ratne zločine protiv čovječnosti, ubijanja, silovanja i protjerivanja, a domovi mnogih su postali prve linije i stanovništvo je u mnogim dijelovima BiH bilo prisiljeno na iseljavanje.

Bosanska knjiga mrtvih

Prema (još uvijek posljednjem) popisu stanovništva iz 1991. godine, od ukupno 4.377.033 stanovnika/ca, bilo je 2.193.238 žena.  Bosanska knjiga mrtvih daje statistički pregled ukupnog broja ubijenih i nestalih žrtva rata u svim općinama u BiH, gdje je zabilježena smrt ili nestanak 95.940 građana/ki stradalih u periodu od 1991. do 1996. godine. Na osnovu spolne strukture, ukupno je ubijeno 86.039 muškaraca i 9.901 žena. Prema istom izvoru skoro 2/3 žena, odnosno njih 5.873 je stradalo 1992. godine, a 4.848 je stradalo između aprila i septembra 1992. godine, što pokazuje da je u četiri mjeseca 1992. godine ubijeno više žena nego tokom cijelog trajanja oružanih sukoba. Kada je u pitanju nacionalna struktura stradalih žena, od ukupno 9.901 ubijene žene tokom cijelog trajanja rata, njih 7.179 je bilo bošnjačke nacionalnosti, od toga 4.411 je ubijeno u 1992. godini. Srpske nacionalnosti je bilo 1.664 žrtava, a najveći broj je stradao u 1992. godini, 928. Od žena hrvatske nacionalnosti bilo je 896 ubijenih, a najviše smrtno stradalih bilo je tokom 1992. godine kada je stradalo 446 žena. Iz grupe ostalih nacionalnosti smrtno su stradale 182 žene. Za 288 žena nije siguran datum smrti. Od 9.901 ubijene žene, 97,48% žena su ubijene ili nestale kao civilne žrtve rata.  

Žene i rat

Rat kao muška priča je vrijeme u kojem žene sudjeluju na različite načine, ali najčešće ostaju po strani ili se njima manipuliše u svrhe vladajuće politike ili pak na neki način i same podupiru odgovarajuću ideologiju. Iako se bavljenje ženama u nasilnim sukobima i ratovima uglavnom odvija unutar viktimizirajućeg diskursa, uloge koje žene imaju u vremenima ratnih sukoba su različite. Oko pitanja karaktera i masovnosti silovanja u ratovima devedesetih u Hrvatskoj, BiH, a kasnije i na Kosovu razišao se feministički pokret na antinacionalističke i nacionalističke elemente, kako u Beogradu tako i u Zagrebu.  

Simbolička funkcija žene žrtve rata u feminističkoj literaturi bivše Jugoslavije nije jednostavna kao što se to čini na prvi pogled. Ona je, s jedne strane, komplementarna predstavama o ženi – mirotvorki, aktivistkinji, i u isto vreme njena suprotnost, u svojoj simboličkoj nemoći i pasivnosti. U isto vreme, ona je i simbolička suprotnost slike militantne, ratnobukačke muškosti. Konačno, žena se javlja i kao polusvesna žrtva podložna ratno-nacionalističko-patrijarhalnoj manipulaciji. U svim tim slučajevima, ženska socijalna delatnost i ženska žrtva se prepliću i uzajamno proizvode, obe zamišljene kao suštinski drugačije od socijalne delatnosti i viktimizacije muškaraca, posebno ako je rat u pitanju.

Žene u ratom pogođenim društvima suočavaju se sa različitim oblicima seksualnog nasilja, koje se ponekad vrši sistematski kako bi se ostvarili vojni ili politički ciljevi. Žene su prve koje pogađa raspad infrastrukture jer na njima ostaje briga o porodici. Prema definiciji Mary Kaldor,  rat u BiH se ubraja u nove, postmoderne ratove u kojima se upotrebljavaju nove metode ratovanja i izvršenja zločina, dešava se u urbanim područjima te uključuje civilno stanovništvo, odnosno, ljudi više ne idu sami u rat nego rat dolazi njima, tako da su u savremenim sukobima među žrtvama rata najčešće civili, uglavnom žene i djeca.

U ovom periodu uloga majke vojnika i vojnikinja također je naglašena. Konflikt može da utječe na osnaženje žena, što izaziva stvaranje strukturalnih društvenih transformacija i proizvodi nove realnosti koje redefinišu rod.  Žene izlaze iz svojih tradicionalnih uloga da bi izašle u susret društvenim i ekonomskim zahtjevima rata, neke po prvi put postaju odgovorne za svoje porodice i preuzimaju uloge liderki. Kao primjer mogu poslužiti žene Srebrenice koje su se istakle u javnom prostoru, kao žrtve i žene koje su izgubile svoje porodice, ostale same i koje se i danas bore za povratak, dostojanstvo i pronalazak nestalih. Žene Srebrenice su bile prisilno protjerane i danas većina njih žive kao raseljene osobe u BiH. Prije rata Srebrenica je bila dominantno muško društvo u kojem su muškarci bili glava porodice, jer su žene u Srebrenici bile manje obrazovane od muškaraca i bile su uglavnom domaćice, a rat i poratno  vrijeme promijenili su njihovu ulogu.  

U posljednje dvije decenije XX vijeka, četiri moćne struje su se ispreplitale, izmijenivši pravac postojane, mada spore, socijalno-političke evolucije žene. Prva je bila Titova smrt 1980. godine, kojom je postavljen okvir za političke poremećaje i nemire u cijelom regionu. Druga je urušavanje komunizma, što je promijenilo društvena pravila u ovom dijelu svijeta. Treća – rađanje nacionalizma, koji je ispunio vakum nastao usljed prva dva faktora. Četvrta je bio sam rat, tokom kojeg su žene morale preuzeti zadatke koje nisu očekivale, dok su, istovremeno, bile izložene traumama i gubicima. Žena koja se pokušavala održati u žestokom viru te četiri struje, teško je mogla planirati sljedeći dan, a kamoli svoj život.

Rat je utjecao na demografsku strukturu ne samo zbog protjerivanja stanovništva i nastajanja većinski etničkih područja, već i u smislu spolne strukture, s obzirom na to da su većinom muškarci smrtno stradali tokom rata. Zanimljivo je zapažanje koje je Carol Mann iznijela u svojoj studiji o ženama Dobrinje:  prve izbjeglice koje su napuštale Sarajevo bile su većinom žene, dok su muškarci ostajali zadržani vojnom obavezom. Glavne posljedice ovih odlazaka bile su stvaranje novih zajednica i porast razvoda.  
U periodu rata pitanja žena više nisu samo to, već su pitanja Bošnjakinja/muslimanki, Hrvatica i Srpkinja.

Ratom su žene dobile specifičan položaj jer su počele gubiti ljudska prava koja su stekle u periodu socijalizma. Naime, u prethodnom režimu status žene je bio formalno regulisan u mnogim segmentima, naročito kada su u pitanju reproduktivna prava žene, kolektivna prava i ustanove socijalne zaštite i u smislu da su se uspjele izboriti za vidljivost u društvu. Uspon etnonacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije je ‘rastao’ uporedo sa mizoginijom, imajući u vidu da je baziran na izrazito herojskoj i maskulinoj mitologiji.  Period nakon rata također je pokazao da su žene skoro pa nevidljive u društvu, jer se spominju samo prilikom obilježavanja godišnjica kako bi se pokazalo da je ipak bilo žena koje su sudjelovale u odbrani – borkinje i heroine, ili se spominju isključivo kao silovane žene – žene žrtve. Za razliku od žena koje su doprinijele Narodnooslobodilačkoj odbrani pa se njihova uloga poslije rata slavila i obilježavala, žene učesnice rata u periodu 1992–1995. ostale su nedovoljno vidljive.

Ratna silovanja u Bosni i Hrvatskoj otvaraju vrata balkanističkim diskursima. Na taj način tradicija, patrijarhat i agresija (naglašeni kao ‘specifičnno balkanskog tipa’) predstavljaju kontektst kako za feminističke analize na ovim prostorima tako i za reinterpretaciju rodnih odnosa kroz pojmove konflikta i nasilja. Nažalost, feministički radovi sa prostora bivše Jugolsavije se nisu bavili teorijskim promišljanjem kategorija nacionalizma, Balkana i ratnog nasilja prije jugolavenskog raspada. To znači da se te kategorije pojavljuju ili kao više-manje samorazumljive i transparentne, ili dobijaju teleološko značenje, te se nacionalizam, rat i Balkan poistovećujuju i međusobno proizvode.

Stravični primjeri ratnih zločina koji su izvršeni nad ženama najvećim dijelom su usmjerili priču na silovanje, ulogu žene kao žrtve. Žene su poslužile kao sredstvo označavanja teritorije, ili sredstvo iskazivanja moći. Žene su postale označitelji diferencijacije na etničko-kulturnoj i na političkoj razini.  Tokom ratnih previranja dešavaju se dvostruki procesi i dolazi do viktimizacije žena, ali i do njihovog osnaživanja jer dolazi do propitivanja rodnih odnosa moći na lokalnoj, ali i na široj međunarodnoj razini.  

Tokom rata došlo je do jačanja civilnog sektora pojavom ženskih organizacija koje su se prvenstveno bavile ženama žrtvama rata, žrtvama silovanja.  Pošto mnogi muškarci ne mogu da se kreću slobodno ili sudjeluju u vojsci, javni prostor je ostavljen ženama.  Žene redefinišu tradicionalne uloge propisane muškarcima i ženama od strane društva i daju podršku ženinom samopouzdanju. Rađa se veliki broj novih, posvećenih žena vođa i mnoge od njih nastavljaju svoje uloge vođa i poslije rata.  Darija Žilić, u tekstu Rodni esencijalizmi, piše o tome kako nacionalizam može poslužiti ženama, ali i to kako žene mogu dekonstruisati nacionalnu priču, iako u oba slučaja ipak ostaju izvan historije. Primjeri su vezani uz društva država koje su nastale nakon raspada SFRJ. Kad piše o povezanosti roda i rata, teoretičarka Nira Yuval-Davis piše kako je rat iskustvo koje donosi izbjeglištvo, koje je rodno određeno zato što čak 80% ukupne izbjegličke populacije čine žene i djeca.  

Rat se često posmatra kao muški, dok se o ženama rijetko raspravlja, izuzev kao o žrtvama. O ženskoj prirodi govori se kao o miroljubivoj, za razliku od borbenosti muškaraca tako da je važno diskutovati o nacionalizmu, odnosu prema ženi kao žrtvi, ženi kao borkinji, ženi preživjeloj silovanje, ili ženi počiniteljki ratnih zločina. Da bismo se ozbiljno bavili ulogom žena u oružanim sukobima potrebno je istražiti načine na koje je rodna dimenzija uključena u društveno i političko promišljanje o oružanom sukobu.
Tokom rata nasilje nad ženama manifestovalo se na mnogobrojne načine, od fizičkog nasilja kroz koje su prolazile silovane žene, do nasilja u porodici. Ženske organizacije koje su nastale početkom rata na prostoru BiH i Srbije, Žene ženama iz Sarajeva i Žene u crnom iz Beograda, proučavale su razliku između dvije strane fronta na kojima su se našle žene. Na strani koja je pripadala srpskoj armiji, silovanje počinjeno na frontu nastavljalo se kod kuće kao da su odbačene sve norme dopuštenog.  Ovome je doprinosio gubitak razlike između civilnog i vojnog života a često je alkohol bio jedan od uzroka, naročito kod vojnika.  

Tokom rata, a naročito poslije ljeta 1995. godine, poslije masakra u Žepi i Srebrenici, u Sarajevo i Dobrinju je došao veliki broj izbjeglica, koje su uglavnom bile sa seoskih područja. U većini slučajeva to su bile žene, djeca i starci koji su se sada trebali navikavati na novi način života karakterističan za urbana područja. Veliki broj izbjeglica se našao po prvi put u gradskom okruženju, a žene su često bile tradicionalno obučene, i često su zbog svog specifičnog načina života postajale žrtve diskriminacije, tako da je prilagođavanje bilo teško, naročito za žene/majke koje su bile emotivno vezane za kućno ognjište sa kojeg su protjerane i koje je utjecalo na njihov identitet supruge, majke i domaćice.  

C. Mann objašnjava položaje žena izbjeglica koje su nastanjivale Dobrinju: Nasilna smrt njihovih muževa i starijih sinova, poremećaji odnosa sa djecom koju su povele sa sobom i teškoće svakodnevnog preživljavanja gurale su ove žene u nerješive krize identiteta, od kojih nisu patile žene iz Dobrinje.  

Iako su rijetki podaci o ženama koje su provodile vrijeme rata u BiH i koje su bile uključene u različite segmente društva i zbog svog doprinosa postigle vidljivost u društvu, veliki je broj običnih žena, bezimenih heroina koje su se svakodnevno borile za preživljavanje. Teret koji je ženama ostao jeste teret brige o porodici u nemogućim uslovima. Priča svake žene koja je morala prehraniti porodicu, školovati djecu, priča svake silovane žene, samohrane majke, izbjeglice, posebna je priča i za njih preostaje samo vrijeme da se ispričaju.  

Žene žrtve silovanja

Rat u BiH je obilježen masovnim zločinima koji su pokrenuli debate o osnivanju međunarodnih tijela za procesuiranje ratnih zločina.  Silovanja u BiH imaju svoju lokalnu, regionalnu i međunarodnu dimenziju, a bh. iskustvo je postalo relevantno za žensku historiju jer su seksualni zločini dio priče o zločinima u BiH, a postali su i dio ženskog aktivizma koji se zalagao za zaštitu žena u ratnim sukobima i definisanja masovnog silovanja kao zločina protiv čovječnosti.  

Na osnovu izvještaja o masovnim silovanjima u BiH i podataka o logorima za silovanje iznijeti su podaci o tome kako se silovanje sistematski koristilo kao ratno oružje, posebno u svrhe genocida i etničkog čišćenja. Prema nalazima tima misije Evropske zajednice za procjenu stanja iz 1992. godine, broj žena koje su silovane tokom rata iznosi od 20.000 do 50.000.  

Od velikog broja ratnih zločina počinjenih u BiH, ono što je najviše šokiralo međunarodnu javnost bili su izvještaji Misije Ujedinjenih nacija za procjenu stanja (Bassiounijeve komisije), kao i brojna medijska izvještavanja o etničkom čišćenju, genocidu, masovnim silovanjima, koncetracionim logorima, opsadi Sarajeva i neselektivnom ubijanju civila.

Za vrijeme rata u BiH tijelo žene je poslužilo kao simbolički prostor. Iskorišteno je kao strategija kojom se nadvladavao neprijatelj označen preko ženskog tijela, te je silovanje 2006. godine proglašeno strategijom etničkog čišćenja.  Ono što se vremenom pokazalo kao problem ogleda se u tzv. fenomenu hijerarhije žrtava. Etnički zasnovano silovanje predstavlja novu i težu kategoriju od običnog silovanja, te se kao takvo interpretira kao prijetnja naciji, a ne kao povreda žene.  Godine 1993. UN-ova svjetska konferencija o ljudskim pravima u Beču organizovala je forum na kojem se govorilo o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, posebno o onima koji su počinjeni protiv žena. Bečka deklaracija i program djelovanja, koju je usvojila 171 država 25. juna 1993. godine na Svjetskoj konferenciji, priznale su da su povrede ljudskih prava žena u situacijama oružanih sukoba, povrede fundamentalnih principa međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog zakona.  

Kako su strahote počinjene nad ženama tokom rata u BiH (i Ruandi) postale vidljive tokom 1990-tih godina i nakon pristiska feminističkih pokreta iz regije jugoistočne Evrope, ali i na međunarodnoj razini, silovanje je po prvi put u historiji prepoznato kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Prva suđenja za ratno seksualizirano nasilje desila su se na međunarodnoj sceni i to na Međunarodnom krivničnom sudu za bivšu Jugoslaviju, osnovanom u maju 1993. godine.

Tokom rata žene su rijetko imale priliku da prijave silovanje, jer javne institucije, policija i sudstvo, nisu funkcionisale, a počinioci silovanja su često bili pripadnici vojske i policije. Nakon rata situacija nije bila ništa lakša, jer su u nekim slučajevima osobe koje su počinile silovanje radile u javnim institucijama, a mnoge žene su se bojale da bi prijavljivanjem silovanja ostale zauvijek stigmatizovane u društvu, što je posljedica patrijarhalnog društva u kojem je ipak trebao da se sačuva obraz žene. Prešućivanje silovanja je nova trauma sa kojom su se žene susretale a za nju nije postojalo dovoljno psiho-socijalne podrške, tako da je bio potreban veliki napor, uglavnom nevladinih organizacija i pojedinki mirotvorki i humanitarki, da se silovanje proglasi krivičnim djelom protiv čovječnosti. Prema Izvještaju o primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u BiH iz 2004. godine, rat u BiH je velikim dijelom utjecao na reproduktivno i seksualno zdravlje žena i djevojčica, prvenstveno zbog silovanja, seksualno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće.  Jedna od prvih žena koja je javno progovorila o silovanjima u BiH je Nusreta Sivac, koja je svoj život posvetila zahtijevanju pravde koju žrtve ratnih silovanja moraju dočekati, sarađujući sa tribunalom u Haagu i radeći na sakupljanju svjedočenja o silovanju.

Javni prostor i početak feminizma u Bosni i Hercegovini

Istraživanja o ulozi žena u BiH tokom rata 1992–1995. rijetka su, te ne postoji dovoljno relevantne literature koja se bavi ispitivanjem ratnih iskustava kroz rodnu perspektivu. Pored (još uvijek rijetkih) statističkih podataka o učešću žena u različitim segmentima društva tokom rata, naročito o ženama koje su bile direktne sudionice oružanih sukoba i pripadnice vojske, važno je voditi računa o kontekstu u kojem su se žene nalazile u simboličkom smislu koji se ticao njihove uloge u jednom novom političkom i društvenom poretku. Kada je počeo rat Jugoslavija je postala bitna za pitanja feminizma širom svijeta s obzirom na to da su ratna dešavanja izazvala reakciju mnogih aktivističkih grupa i akademskih krugova, dok je jugoslavenski feminizam počeo da slabi. Rat, nacionalizam, silovanje, ženska ljudska prava, međunarodno pravo postale su teme koje su se izučavale, ali jugoslavenski feminizam sam po sebi ne. Jugoslavenske feministkinje su prve koje su se bavile pitanjem utjecaja rata na njihov identitet i aktivizam. Nakon toga su uslijedile analize koje su se odnosile na feminističke pokrete u regiji, a malo je bilo onih koji su se bavili teoretskim pitanjima feminizma.  

Na prostoru bivše Jugoslavije uglavnom su žene organizovale pacifističke pokrete i humanitarnu pomoć, ali su žene također bile i saučesnice u ratu zbog samog sistema i njegovog simboličkog poretka, koji je podržavao ratnu politiku i favorizovao historijski dominantnu mušku grupu. Rat u bivšoj Jugoslaviji je u svakom pogledu poduhvat bratstva, a ne sestrinstva.  

Za simbolički poredak i socijalne odnose karakteristično je da svaki sistem moći za svoj model uzima druge, prethodne sisteme moći, projektujući se na njihove modele ako je to moguće. Binarni modeli – a posebno binarni model pola – jesu oni simbolički sistemi moći kroz koje ovaj simbolički sistem deluje i na koji se projektuje. Ova projekcija ozakonjuje prakse i dominaciju. Ekstremni slučajevi rata i nacionalizma posebno su skloni da preuzimaju i usvajaju modele spolnih razlika, koristeći ih kao tačke oslonca. Oni eksploatišu i manipulišu razlike u rodu, koristeći ih i organizujući se oko tih osa.
U slučaju jedne specifične situacije kao što je rat, uloga žene također postaje specifična. U skladu sa tradicijom kojoj pripadaju bh. žene, njihovo primarno mjesto je u porodici, u ulozi majke, domaćice, supruge, dok muškarcu pripada javna sfera. Rat je javna sfera u kojoj su i žene sudjelovale ali njihova uloga nije bila vidljiva kao ona muška, niti je priznata na način na koji je muška uloga priznata. Swanee Hunt u knjizi Ovo nije bio naš rat  opisuje razgovore koje je vodila sa ženama iz BiH:

I tako, razgovori što slijede, a dotiču se obrazovanja, karijere, društvene uloge, mogu vam djelovati prizemno, mada se ne tumače u kontekstu žestokih društvenih promjena. I ti će elementi života žene u predratnoj Bosni postati kompas njihovih poslijeratnih aktivnosti na izgradnji zemlje.  

Adriana Zaharijević, u predgovoru knjizi Neko je rekao feminizam? o začetku bh. feminizma, kaže:

Iako je Drugca žena ključan istorijski trenutak koji utiskuje istočnoevropske feminizme u evropsko feminističko nasleđe, feministički pokret na ovim prostorima izniče iz ratovima zahvaćene zemlje i iz oštrog protivljenja militarizaciji i nacionalizmu, sa svih strana. Duška Andrić-Ružić iz zeničke Medice, jezgrovito je to opisala na bosanskohercegovačkom primeru: ‘Ovolika ženska scena u BiH, u smislu nevladinog sektora, ne bi postojala da nije bilo rata (…) Mi smo se počele baviti feminizmom iz nužde, a ne iz nekog promišljanja teorijsko-praktičnog, nego nas je na to navela nužda saniranja posledica rata’.  

U periodu koji je obilježen ratnim sukobima, žene su se našle u dvojakoj funkciji. S jedne strane bile su žrtve, a s druge strane nosile su odgovornost za brigu o porodici. Neke od žena su se svjesno zalagale za bolji položaj žena tokom rata, dok su se neke silom prilika našle u situaciji u kojoj su morale da se snalaze na najbolji mogući način kako bi pomogle sebi i svojim porodicama da prežive. Riječ koja bi najbolje mogla opisati njihov život u ratnim okolnostima jeste preživljavanje, koje se izražavalo na najkreativnije moguće načine. Preživljavale su uz humanitarnu pomoć i izmišljale recepte bez ičega. Među ženama koje su se bavile preživljavanjem bile su i umjetnice, glumice, muzičarke, pjevačice, plesačice, rediteljice, pjesnikinje, manekenke, profesorice, učiteljice i ostale koje su se u ratnim uslovima borile za preživljavanje pružajući tako otpor razaranju koje je rat nosio sa sobom.

U već spomenutoj knjizi Kućne amazonke, koju je Carol Mann posvetila ženama Dobrinje, mogu se pročitati zanimljive priče o preživljavanju, improvizaciji, životu koji se odvijao u ovom sarajevskom predgrađu, odsječenom od grada Sarajeva. Ovo je ujedno jedina studija koja se bavila pitanjem civilne odbrane i organizovanja žena u ratu u BiH. O raznolikosti ratnih priča može svjedočiti priča koju u razgovoru za knjigu Sjaj ljudskosti,  Zilke Spahić-Šiljak, iznosi Stanojka Tešić Cana. Njena priča pokazuje solidarnost u teškim vremenima i pomoć koja nije samo pomoć, već žrtvovanje, hrabrost i nesebičnost. Na samom početku rata Stanojka, da bi pomogla svojoj prijateljici muslimanki, odlučuje rizikovati život svoje djece da bi prevela prijateljicu na sigurno mjesto.  Ovo je samo jedna od mnogobrojnih priča u kojoj su žene bile glavne sudionice, ali i jedna od rijetkih koje su zapisane. Svako naselje, svaki dio grada, svako mjesto u BiH ima svoju žensku priču za koje će biti potrebno vrijeme i naporan rad da bi se ispričale.

Vojnikinje

Jedan od segmenata u kojem su se žene u BiH istakle u ratnom periodu je učestvovanje u Armiji RBiH.  Motivacija za njihovo uključenje je različita, a njihovo sudjelovanje u ratu imalo je mnogobrojne forme. Žene su bile vojnikinje, doktorice, novinarke, organizatorice civilne odbrane, pomagale su izbjeglicama. Žene su bile na različitim funkcijama i pozicijama i za njihovo sudjelovanje vežu se zanimljive priče, a jedna takva je vojnički plakat na kojem se nalazila slika Šemse Kiselice, sa puškom u ruci. Zbog hrabrosti žene u vojsci nazvane su amazonkama.

Žene su podnijele najveći teret tokom agresije na BiH. Žene koje su ostajale u kući sa djecom imale su obavezu snaći se za hranu i vodu. U opkoljenom Sarajevu nije bilo lahko naći drvo da se zagrije stan ili kuća. Pa žene koje su dočekivale svoje muškarce da se vrate s linije. Imale su zadatak da im obezbijede vodu da se okupaju, da im obezbijede hranu, da sav teret brige za porodicu same snose.

Priča o učesnicama ARBiH je drukčija priča od one koja je žene BiH predstavila kao žrtve. Lejla Hadžiahmić u svom magistarskom radu, koji je posvetila pripadnicama ARBiH, učesnicama odbrane Sarajeva,  postavlja, između ostaloga, pitanje motivacije koja je vodila neke od žena Sarajeva da se priključe odbrani grada u prvim mjesecima rata. Autorica je u svom radu analizirala i prikaz borkinja u štampanim dnevnim i sedmičnim novinama u prvim mjesecima rata, koji je pokazao da je ARBiH u prvim mjesecima rata bila otvorena za sve podjednako, da su se vojnikinje prikazivale isključivo kao patriotkinje. Kasnije se tokom rata ta slika mijenjala i počela je žene sve više prikazivati kao žrtve. Lejla Hadžiahmić u svom radu pokazuje da žene nisu samo žrtve konflikta u BiH i da takvo prikazivanje umanjuje vrijednost motivacije žena da prihvate različite uloge koje su bile rezervisane samo za muškarce.  

Uključivanjem žena u vojsku ne eliminiraju se opresivni rodni stereotipi po kojima su žene viđene isključivo kao žrtve. O tome svjedoče i iskustva pripadnica ABiH, žena koje su odlučile da učestvuju u borbi, preuzimajući ulogu vršiteljica, nasuprot uloge trpiteljica. Njihov izbor bio je u direktnoj suprotnosti sa rodnim normama. Kao motiv priključivanja ABiH borkinje ističu osjećaj osobne odgovornosti i potrebu da se zaštiti zajednica koja je meta napada.  

Važno je napomenuti da su se žene u većini slučajeva samoinicijativno uključivale u vojsku, dok su muškarci početkom rata mobilisani. Neke od žena koje je autorica intervjuisala priključile su se Armiji zbog osjećaja nepravednosti rata tako da su se u nekim slučajevima cijele porodice uključivale iz jednostavnog razloga što su se njihove kuće nalazile na borbenim linijama. Lejla navodi primjer Sokolović Kolonije, sarajevskog predgrađa koje se nalazi nadomak aerodroma, gdje se grupa žena priključila vojnoj jedinici zbog osjećaja društvene odgovornosti.  

Prema evidenciji  iz decembra 1995. godine, 5.360 žena je sudjelovalo u ARBiH. Među njima je 13 žena koje su dobitnice najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan: Fadila Bajrić (1951, Bosanski Petrovac, 502 VBBR Peti korpus ARBiH); Zlata Gazibara (1957, Sanski Most, Sto osma krajiška brigada); Dževada Tartaragić (1964, Foča, Diverzantsko-izviđački odred Fikro Četvrta motorizovana brigada); Aida Zuko (1970, Sarajevo, Sto dvadeset i četvrta laka brigada Kralj Tvrtko). Posthumno ovo priznanje su dobile Emira Bašić (1969, Bosanski Novi, Petnaesta motorizovana brigade); Mevlida Elčić (1963, Derventa); Kornelija Jurić (1972, Sarajevo, brigada Kralj Tvrtko); Atifa Karalić (1957, Novi Šeher, Maglaj, Tri stotine sedamnaesta brdska brigada); Razija Merić (1974, Kalesija, Samostalni diverzantski bataljon Crni vukovi); Indira Pjanić (1972, Cazin, Općinski štab Teritorijalne odbrane Cazin); Nevzeta Sefer (1952, Travnik, Tri stotine dvanaesta motorizovana brigada); Fadila Odžaković Žuta (1958, Goražde, Prva motorizovana brigada; Orden zlatnog grba sa mačevima i Zlatni ljiljan); Edina Čamdžić (1972, Kladanj, Sto dvadeset i prva brdska brigada; Medalja za hrabrost i Zlatni ljiljan).

Pored pojedinki koje su se nalazile na različitim funkcijama unutar ARBiH postojala su i grupisanja žena. U avgustu 1992. u Pofalićima je osnovana četa djevojaka pod nazivom Plave ptice, kojom je komandovala Sabaheta Čutuk. Pripadnice ove čete su se borile na Žuči, brdu kod Sarajeva.  U oktobru 1994. godine formirano je Udruženje žena pripadnica ARBiH, koje su osnovale pripadnice različitih vojnih jedinica. Tada je u Udruženju bilo oko 30 žena iz Sarajeva i Zenice koje su se bavile obrazovanjem, smještajem za izbjegle žene, pružale su pomoć trudnicama. Bez podrške ARBiH, Udruženje nije dobilo sredstva za rad već je nastavilo funkcionisati zahvaljujući povremenim donacijama dok se nije ugasilo.  ARBiH je početkom rata objavila javni poziv za žene da se priključe vojsci na pozicije u logistici, komunikacijama i administrativnim jedinicama. Lejla Hadžiahmić navodi da njeno istraživanje pokazuje da iako je ženama bilo dozvoljeno priključivanje vojsci kao volonterkama početkom rata, i kroz javne pozive kasnije krajem rata, one ipak nisu u potpunosti bile uključene u vojne redove. Nakon završetka rata demobilizacija je također pokazala da žene nisu bile bitne niti su njihovi interesi bili zaštićeni, jer su žene bile među prvima koje su demobilisane.

Žene su se počele vraćati porodičnom životu i privatnoj sferi te su se morale suočiti sa povratkom kućama, a institucionalna pomoć nije postojala. U svom radu o ženama koje su sudjelovale u vojsci tokom rata u Sarajevu, Sunita Dautbegović-Bošnjaković analizira iskustva vojnikinja koje su demobilisane i vojnikinja koje su nakon rata ostale u vojnoj službi. Intervjui su vođeni sa pripadnicama Oružanih snaga BiH.  Kako naglašava, jedan od problema sa kojima su se susrele, i to ne samo vojnikinje, već i mnoge druge žene, jeste zanemarenost u javnom prostoru, tako da su mnoge žene čija je uloga tokom rata bila bitna danas nevidljive i društveno nepriznate, te im se nakon demobilizacije nije pomagalo da se vrate životu, da pronađu posao.  Do danas vojnikinje su marginalizovane i njihove potrebe nisu prepoznate ni u institucijama koje se bave promocijom rodne jednakosti u BiH.

Priče o ženama koje su sudjelovale u armiji su različite i mnogobrojne te su samo neke od njih zabilježene. Trenutno dostupni podaci su oni koji se tiču ARBiH i malog dijela koji se odnosi na sudjelovanje žena u ratu.

Civilna odbrana, obrazovanje, nauka i kultura

Pored žena koje su aktivno sudjelovale u vojsci i bile na različitim funkcijama unutar armije, značajne su žene koje su učestvovale u civilnoj odbrani. Jedan od rijetkih doprinosa dala je Carol Mann koja se bavila ovim pitanjem u svojoj studiji posvećenoj slučaju Dobrinje, sarajevskog predgrađa koje je tokom rata bilo infrastrukturalno otcijepljeno od ostatka grada. Ona je pisala o pretvaranju ratnog prostora u domaći i ženski, urbano zatvorenog u sebe, samog i vođenog ženama, koje je mijenjalo svoju potku da bi većini stanovnika omogućilo preživljavanje.  Žene sa Dobrinje nazvala je kućnim amazonkama jer su spasile ovo sarajevsko predgrađe.  Dobrinja je bila podijeljena na administrativne sektore koji su imali svoje rukovodioce a to su najčešće bile žene, koje bi imenovao glavni komandant.  

Carol Mann spominje jednu od žena Dobrinje, Emiru, arhitekticu, koja je uspjela transformisati Dobrinju za 14 mjeseci. Njen muž je poginuo od snajpera i ostala je u zgradi sa dvoje djece i tri mačke. Ona je pokrenula krojačnicu i organizovala je modne revije. Pokrenula je štampariju koja je odštampala kuharicu, priručnik za fotografiju za mlade, i priručnik za postavljanje plastenika. Nakon toga je pokrenula arhitektonski biro i radila je na rješenjima za rekonstrukciju grada.  Dobrinja je bila potpuno odsječena od grada, bila je grad u gradu, što je kod njenih stanovnika/ca stvaralo osjećaj za otporom i željom za preživljavanjem. Ovakvi uslovi otcijepljenosti primorali su nastavno osoblje koje je ostalo na Dobrinji da organizuje nastavu prije nego u ostalim dijelovima grada, gdje su nastale haustorske škole.  

Prema podacima popisa iz 1991. godine, žene su činile 50,1% ukupne populacije BiH. Od ukupnog broja populacije sa završenom osnovnom školom, žene su činile 48,55%. Završenu srednju školu imalo je 38,58%, višu školu 38,63% a fakultet 37,18% žena.  Ovo su ujedno i posljednji zvanični podaci koju su se uslijed ratnih dešavanja znatno izmijenili. Već početkom rata obrazovanje je postalo osjetljiva tema s obzirom na to da se javilo podijeljeno školstvo koje je narušilo model multietničkog života u BiH.

U obrazovni sistem uvedena je vjeronauka, koja je u prethodnom sistemu bila zabranjena u školama, postavši u ratu pogodnim načinom manipulacije nacionalnom i religijskom pripadnošću, te se obrazovni sistem decentralizirao. Obrazovanje u ratu je bilo uslovljeno mnogim nedostacima, kako infrastrukturnim tako i nedostatkom nastavnog kadra, udžbenika itd. Zavisno od dijela zemlje, nastavničko osoblje se prilagođavalo okolnostima tako da su se učionice nalazile u kućama, podrumima, haustorima ili su u mjestima koja nisu bila granatirana školske zgrade i dalje imale funkciju škola. U nekim mjestima školske zgrade su se pretvarale u izbjegličke kampove, bolnice Ili vojne štabove.

Ko je mogao i zamisliti to, da su čitavo ovo vrijeme škole stvarno funkcionisale, da su učenici stvarno pohađali nastavu, da su učitelji vodili evidenciju pohađanja nastave, da su se stvarno održavali ispiti na Univerzitetu?

Ratne škole su bile dio privida normalnog života jer su pružile nadu da je moguće živjeti u nemogućim uslovima, a obrazovni proces se odvijao na osnovu reduciranog programa, koji je napisalo Ministarstvo obrazovanja. Članci u avgustu i septembru 1992. godine iz sarajevskih dnevnih novina pokazuju da je između početka opsade i početka školske 1992/1993. godine, Ministarstvo obrazovanja nauke, kulture i fizičke kulture RBiH donijelo Odluku o početku školske godine. Jedan od članaka iz Oslobođenja, iz dana 10. septembra 1992. godine, pod naslovom Vlada BiH: upute za prilagođavanje uslovima ratnog vremena, odnosi se na Odluku o registraciji učenika u osnovnim i srednjim školama i početku nastave za školsku 1992/1993. godinu.  

Prosvjetni radnici su se 3. maja 1992. sastali u Pedagoškom zavodu u Sarajevu kako bi raspravljali o školstvu u ratnim uslovima. Profesorice Hajrija-Šahza Jahić i Melita Sultanović, zaposlenice Pedagoškog zavoda, preuzele su na sebe obavezu da pripreme analizu situacije osnovnog i srednjeg obrazovanja da bi se odredile specifične potrebe škola.  Obje su se bavile reorganizacijom sistema obrazovanja, te su doprinijele razvoju prototipa ratne škole, škole Bjelave, na osnovu koje su se razvile ratne škole širom grada. Profesorica Melita Sultanović je pripremala rad o razvoju ratnih škola u mjesnim zajednicama.  Koncept škole mjesne zajednice završen je u februaru 1993. godine kada je 470 sarajevskih učitelja pohađalo seminar koji je organizovao Pedagoški zavod o ratnim školama u gradu.  

Jedna od žena koje su obilježile ratno školstvo je Emina Avdagić, direktorica Treće gimnazije u Sarajevu od maja 1993. godine. Kada su mnogi profesori/ce napustili/e Sarajevo, a u školsku zgradu se uselila Armija BiH, ona je morala da se snalazi bez zgrade i bez nastavnog kadra. U to vrijeme već su funkcionisale ratne škole, a Emina je bila zadužena da otvara nove punktove, da se brine o nastavnom kadru i da vodi računa o vođenju pedagoške dokumentacije, ali i da se brine o sigurnosti učenika/ca i nastavnika/ca.  

Za učiteljice i nastavnice koje su doprinijele održavanju nastave u ratnim uslovima rijetka su odlikovanja te ne postoje statistički podaci o broju žena koje su uspijevale da održe školski sistem tokom rata. Nadžida Šukalo je bila tokom rata učiteljica u Osnovnoj školi Edhem Mulabdić u Sarajevu i savjetnica za razrednu nastavu pri Ministarstvu obrazovanja. Odlikovana je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, koje joj je dodijelio lično tadašnji predsjednik Alija Izetbegović, 24. juna 1993. godine.  Učiteljica Fatima Gunić je sa učenicima stradala 9. novembra 1993. godine, kada je eksplodirala granata u improvizovanim prostorijama u kojima je održavala nastavu.

Danas škola u sarajevskoj Općini Novi Grad, u kojoj je Fatima predavala, nosi njeno ime. Direktorica Druge gimnazije bila je Meliha Alić, koja je za vrijeme rata dobijala medalje na međunarodnim takmičenjima iz matematike. Zanimljiva je priča o naučnom doprinosu Mirsade Hukić, mikrobiologinje. Ona je u neuslovnim laboratorijama istraživala uzroke i posljedice mišije groznice, koja je pred kraj rata u okolini Tuzle prešla u epidemiju među vojnicima. Zahvaljujući ovom otkriću Mirsada se ubraja u vodeće mikrobiologe u svijetu.

Zbog otkrića Tuzla 43 postala je prva žena iz BiH redovna članica Evropske akademije nauka i umjetnosti. Tokom istraživanja sa svojim timom obratila se Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji koja ju je povezala sa švedskim Institutom za istraživanje zaraznih bolesti.  

Među ženama koje su dale doprinos u oblasti zdravstva  su: Muamera Puška, koja je posjećivala stanovnike Dobrinje i donosila im lijekove i ostale potrepštine neophodne bolnici na Dobrinji. Zbog toga je dobila naziv Majka Tereza.  Medicinska sestra Sadeta Dervišević je zajedno sa svojim mužem, Seadom Derviševićem i Jusufom Hadžirom, osnovala Dobrinjsku bolnicu.

Dobitnica je priznanja Florence Nightingale, koje se dodjeljuje medicinskim sestrama. Nakon što je njena pacijentkinja primila infuziju, Sadeta je odlučila da je otprati, a put koji su morale proći bio je na meti snajpera. Prilikom prelaska Sadeta je ranjena. O njenom ranjavanju postoji video zapis koji je prikazan u svjetskim medijima, nakon čega je snimljen dokumentarni film Life for the Lives of Others.  Sestra Avdija Čustović je radila u vojnoj bolnici na planini Igman sa svojim mužem. Bila je ranjena i prevezena u bolnicu u Hrasnici a nakon toga u bolnicu Koševo u Sarajevu.

Nakon izlaska iz bolnice vratila se u svoju jedinicu, Sto prvu brdsku brigadu, 23. februara 1996. godine, te je od Predsjedništva dobila čin kapetanice i sat sa posvetom od Glavnog komandanta ARBiH.  Aida Volić, otorinolaringologinja je pokrenula i vodila dvije godine bolnicu u Suhodolu. Tri mjeseca je bila sama zadužena za operacije u bolnici. Operisala je civile iz okolnih sela, porađala žene, liječila ranjene. Tokom operacija koje su trajale satima, medicinske sestre su joj dodavale da nešto popije, a ostale su pedalale bicikl kako bi proizvele struju koja je bila potrebna za osvjetljenje.

Za Aidu se veže zanimljiva priča o liječenju ranjenog HVO vojnika Darka, iz Kiseljaka, koji je ostao sam na liniji. Doktorica Silva Rizvanbegović je postala poznata po tome što je objavila javni apel u medijima za podršku sarajevskoj Hitnoj pomoći. Poginula je u kolima hitne pomoći dok je pratila pacijenta.  Farmaceutkinja Biljana Vejzagić je zajedno sa mužem Mirzom svaki dan prolazila srpske kontrolne tačke, zahvaljujući svom srpskom imenu, kako bi došla do Dobrinje.  Jasminka Kovačević, specijalistkinja urgentne medicine provela je vrijeme rata vodeći brigu o Hitnoj pomoći u Sarajevu.  Maja Jerković bila je direktorica Regionalne bolnice u Mostaru. Behija Akšamija-Rizvić, internistkinja, tokom rata je osnovala ambulantu u humanitarnoj organizaciji Merhamet. Merima Pašić je od aprila 1992. do decembra 1995. godine bila načelnica saniteta Sto pete motorizovane dobrinjske brigade. Prof. dr. Nada Zjuzin je prva pokrenula otvaranje Centra za paraplegiju.

Među ženama koje su rizikovale život kako bi izvještavale o dešavanjima tokom rata nalaze se reporterke koje su izvještavale sa ratnih linija. Jedno od najzvučnijih novinarskih imena iz perioda ratne BiH je ime Arijane Saračević, koja je najupečatljivije iskustvo stekla tokom rata izvještavajući sa prvih linija. Napravila je preko 2.000 reportaža sa linije. Dobitnica je Zlatnog ljiljana, najvećeg ratnog priznanja za hrabrost, što je prva nagrada za nekoga ko nije pripadao ARBiH. Arijana je dobitnica nagrade za najboljeg ratnog reportera/reporterku Crystal Eagle, koju je dodijelila fondacija International Foundation for women, na ceremoniji u New Yorku 1993. godine.  

Arijana je zajedno sa Mirsadom Sakić-Hatibović dobila priznanje International Women´s Media Foundation – Courage in Journalism za hrabro izvještavanje tokom rata u BiH, 26. oktobra 1993. godine u New Yorku. Dobila je i godišnju nagradu Udruženja bh. novinara za 1992. godinu. Mirsada i Arijana su druge dobitnice nagrade za hrabrost u novinarstvu, koja je uslijedila nakon što su godinu ranije istu nagradu dobili Gordana Knežević i Kemal Kurspahić.  Među ratnim reporterkama bila je i Vildana Selimbegović. U knjizi Žene u Bosni i Hercegovini: Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, pisala je o svojim iskustvima tokom rata, tokom kojeg je napravila više od 1.000 reportaža, zapisa, razgovora, intervjua na prvim linijama fronta i tekstova u kojima su glavni likovi bili pripadnici ARBiH. Jedan od takvih tekstova je I mi konje za trku imamo, posvećen pripadnicima ARBiH koji su napadali civile i ratne zarobljenike.  Gordana Knežević je jedno vrijeme rata uređivala dnevne novine Oslobođenje.  

Snježana Mulić-Bušatlija je tokom rata bila na čelu Press centra u Općini Novi Grad Sarajevo. Ona i njen tim su uređivali i štampali novine Novi Grad. Uređivala je i štampala novine, prevodila ih na francuski i na CD-u slala u St. Nazaire, odakle su slali humanitarnu pomoć za Općinu Novi Grad. Od 1993. godine grupa djece iz škola iz Novog Grada su išla na ljetovanje u Francusku gdje su pohađali časove francuskog jezika. Snimila je dokumentarni film A letter recommended from the Heart, o životu djece u Sarajevu tokom rata. Film je preveden na francuski i prikazan na lokalnoj TV stanici u zapadnoj Francuskoj, što je pomoglo da se skupi humanitarna pomoć za djecu čije je živote prikazala u filmu. Drugi film koji je snimila, Jetimi, priča je o dječaku i djevojčici iz miješanog hrvatsko-bošnjačkog braka, koji su nastavili sa svojim životom nakon što je njihov otac, Hrvat u bosanskoj armiji, ubijen. Ovaj film, koji je prikazan na TVBiH za vrijeme konflikata između Hrvata i Bošnjaka pomogao je da se smire tenzije među djecom koja su pripadala različitim nacionalnostima. Snježana je jedna od osnivačica i članica udruženja žena Bosančica.  Nurdžihana Đozić pokrenula je u ratu magazin Žena 21.

U knjizi Sjaj ljudskosti – životne priče mirotvorki u Bosni i Hrecegovini, Zilka Spahić-Šiljak iznosi priče žena koje su u svojoj okolini prepoznate kao mirotvorke, humanitarke, aktivistice koje su doprinosile pomirenju u postratnom periodu. Neke od njih su sa svojim aktivizmom započele još za vrijeme rata, u različitim mjestima u BiH i pod različitim uslovima.

Autorica navodi priče 11 žena među kojima su: Sabiha Husić, koja se u ratu angažovala u zeničkoj organizaciji Medica, gdje se bavila pomaganjem osobama koje su preživjele ratna silovanja;  Jadranka Miličević koja je početkom rata, 1992. godine, otišla iz Sarajeva u Beograd gdje se priključila Ženama u crnom, koje su počele protestvovati protiv rata, a kasnije su pomagale silovanim ženama, izbjeglicama i organizovale su slanje pomoći u Sarajevo; Lidija Živanović je rat provela u Banjoj Luci;  Nada Golubović se tokom rata počela baviti mirovnim aktivizmom i pomagala je srpskim izbjeglicama koje su pristizale iz Hrvatske.

Često je na svoje ime i ime svoga muža primala humantiranu pomoć i prosljeđivala je komšijama koji nisu bili Srbi;  Stanojka Tešić Cana se 1992. godine počinje baviti mirovnim aktivizmom. Živjela je u Bratuncu, sa suprugom i dvoje djece. Početkom rata je razvozila ljude na različita mjesta kako bi im pomogla da se spase;  Radmila Žigić je dvadesetak dana prije nego što je počeo rat organizovala miting protiv rata, iako je u mjestu u kojem je živjela to bilo veoma riskantno. Radmila je živjela u Orašju i prema njenim riječima nije pripadala SDS-u niti HDZ-u koji su tu dijelili vlast. Zbog osjećaja nesigurnosti dala je otkaz s mjesta glavne urednice javne radiostanice Orašje i vratila se u sjeveroistočnu Bosnu gdje su Srbi/pravoslavci bili većina.  Radmila je zajedno sa još dvoje novinara 1993. godine pokrenula časopis Extra u kojem su se osvrtali na tiraniju, profiterstvo, dobijanje mirovnih pregovora u RS-u, a pri tome su bili svjesni da ako budu pisali o ratnim zločinima da će i sami postati žrtve;  Galina Marjanović je živjela u Banjoj Luci gdje je tokom rata sa mužem pomagala izbjeglicama koje su dolazile u Banja Luku. Pokrenula je organizaciju Duga;  Jasminka Rebac je tokom rata bila u Hrvatskoj gdje je, zajedno sa udruženjem Povratak osnovala školu za izbjegličku djecu koja nisu imala pravo da pohađaju redovne škole u Hrvatskoj.  

Udruženja

Prve mirovne inicijative desile su se početkom 1991. godine i pokrenule su ih žene. Organizacija Žene u crnom iz Srbije i ženska grupa Tišina ubija govorimo za mir iz Slovenije organizovale su akcije sa paljenjem svijeća svake večeri na jednom od glavnih gradskih trgova u Ljubljani i Beogradu. Žene u crnom su javno istupale i govorile o svojoj odgovornosti za rat u okviru kolektivne odgovornosti Srbije. One su organizovale i prihvatne centre za žene i djecu koja su dolazila s ratnih područja. Neke od organizacija koje su pomagale ženama izbjeglicama iz BiH su: Suncokret, Centar za žene žrtve rata, B.a.B.e. – Grupa za ženska ljudska prava, ZaMir – elektronska mreža u Zagrebu, Pakraču, Beogradu, Sarajevu, Tuzli i Prištini, putem koje su aktivistkinje međusobno sarađivale.  Ženske grupe iz Hrvatske, BiH i Srbije inicirale su prve ženske mirovne razmjene i razgovore 1993. godine u Zagrebu i u Ženevi. Ovakve aktivnosti u tom periodu tretirane su kao izdajničke jer tadašnjoj nacionalističkoj ideologiji nije odgovaralo nikakvo udruživanje između država bivše Jugoslavije.  Ženska inicijativa Pokret majki nastala je izbijanjem rata u Sloveniji, te se pojavila sa ratom i u BiH. Pokret majki BiH imao je samo jedan zahtjev a taj je bio da njihovi sinovi budu pušteni iz JNA. Vremenom je Pokret majki upotrijebljen za jačanje etničkih napetosti.
Bosna i Hercegovina je predstavljala jedinstven slučaj, zato što je u njoj mirovni pokret u početku bio najjači. Stotine hiljada ljudi demonstriralo je protiv rata u Mostaru, Banja Luci, Sarajevu i u većem broju drugih mesta. U to vreme u Bosni i Hercegovini je postojao jedinstven mirovni pokret. Ljudi su delovali zajedno bez obzira na etničke razlike, svesni tragedije koja će zahvatiti njihovu republiku ako se Jugoslavija raspadne.

Jedna od prvih ženskih organizacija u BiH bila je Medica – centar za terapiju žena u Zenici, koju je osnovala doktorica Monika Hauser 1993. godine. Medica je pružala pomoć ženama i djeci žrtvama silovanja i rata, gdje su zajedno radile ginekologinje i psihologinje iz različitih etničkih skupina.

Godina je 1992, mjesec novembar. Već godinu dana bjesni rat na Balkanu. U srcu Evrope. Njemački mediji neprestano pišu o tome, izvještavaju o stanju na ratištima i o talasima izbjeglica. Mjesecima se, međutim, prećutkivalo jedno – nejasno je da li zato što se to ratnim reporterima činilo nečim nevažnim ili zato što su i same žrtve bježale od kamera i mikrofona svjetske javnosti: u ovom ratu se siluju žene i djevojke. Dešava se to sistematično i masovno; prilikom osvajanja sela, u logorima, u posebnim bordelima sa ženama – ‘ratnim plijenom’.

Zlatiborka Popov-Momčinović u knjizi Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture navodi da je nastala prva formalna ženska grupa koja je počela da primjenjuje i živi feminizam u svom predanom radu sa ženama nad kojima je počinjeno nasilje.  Pristup koji je Monika imala zasnivao se na tome da, prije nego što osoba započne sa terapijom i suočavanjem sa ratom, ona mora postići stabilnost, tako da se rade različite vježbe koje će ženu podsjetiti na njenu unutrašnju snagu.  Monika je sa svojim timom obilazila izbjegličke kampove, pri čemu je često prolazila kroz teritorije na kojima su se nalazile različite vojske.  

Žene su bile okupljene oko Asocijacije za interkulturne aktivnosti i spašavanje nasljeđa BiH (AIASN-a), registrovane u oktobru 1992. godine, koja je prikupljala informacije o uništavanju kulturno-historijskog nasljeđa. Članice su se u početku okupljale u prostorijama Općine Centar, a prostor je dat na raspolaganje Međunarodnom centru za mir, u okviru kojeg je jedna grupa žena prikupljala posmrtnice stradale djece i podatke o pogibiji brojnih građana, a druga grupa, koja će kasnije oformiti AIASN-u, prikupljala je podatke o stradanju baštine. U februaru 1993. organizovale su prvo savjetovanje Historija zdravstvene i socijalne kutlure BiH.  Udruženje MAK Bosanka okupljalo je žene koje su pripadale akademskom krugu i vodile su medijsku kampanju za prihvatanje silovanih žena i djece rođene nakon prislinih trudnoća, organizovale su predavanja o različitim oblastima zdravstva, obrazovanja i kulture. Osnivačice su bile Tatjana Najdhart, Mevlida Serdarević i Edina Vlašić. U okviru njihovih aktivnosti, priređena je i prva izložba o stradanju žena i djece u BiH koju su pripremile Methija Maglajlić, Jasmina Musabegović i Mediha Halvo. Izložba je otvorena u Galeriji MAK.  Članice MAK Bosanke, Hamijeta Ibričević i Mevlida Serdarević učestvovale su u aktivnostima oko reorganizacije Islamske zajednice, a Mevlida je postala i prva žena članica Sabora Islamske zajednice u njegovoj historiji.  AIASN-a i MAK Bosanka organizovale su predavanja u džamijama.

Jevrejska općina je bila okupljena oko aktivnosti humanitarne organizacije i udruženja Bohoreta, koje je vodila Sonja Elezar. Žene su bile uključene i u mnoge druge organizacije koje nisu bile prvenstveno ženske, ali su se bavile humanitarnim radom.  Udruženje Sarajke osnovali su Bakir Nakaš, direktor Opće bolnice u Sarajevu i Jasna Hasić, advokatica u Ministarstvu zdravstva. Udruženje je okupljalo volonterke koje su čistile, nosile vodu i brinule se o pacijentima, a do bolnice su dolazile pješke. U znak sjećanja na njihov angažman Opća bolnica u Sarajevu je postavila spomenik u obliku bicikla jer je bicikl bio nedostupan, a najpoželjniji prevoz transporta.  Mirsada Hodžić, Aisa Maca i Pava Barišić osnovale su forum roditelja Sve za sve. Spašavale su djecu iz bolnice iz Cavtata i bavile su se povratkom mlađih vojnika iz JNA.  

Međunarodna inicijativa BiH Biser pomagala je žrtvama silovanja i njihovoj socijalizaciji. Organizacija Stope nade je u martu 1994. uspostavila ženske centre u Mostaru zajedno sa ženama iz lokalne zajednice koja je imala cilj da okuplja žene, dok se nakon rata njihov rad usmjerio na pomoć izbjeglicama. Tokom rata švedska organizacija Kvinna til Kvinna pomagala je ženama i djeci, izbjeglicama, i pružala psihološku pomoć kako bi pomogle majkama, naročito ženama iz Srebrenice koje su došle u Tuzlu,  da ostanu bliske sa svojom djecom.  Udruženje Kakanjke Užok je osnovano 1993. godine sa ciljem pomoći ženama u različitim segmentima u društvu. Udruženje žena Tuzle osnovano je 1992. godine, a Žene sa Une 1994. godine. Među prvima je osnovano Udruženje Suada Dilberović u sjećanje na prvu žrtvu rata u Sarajevu. Ovo udruženje se bavilo obrazovanjem i okupljanjem djece i omladine.

Slične aktivnosti imala je i Fatma, udruženje koje je djelovalo u više gradova, a koje je sa radom počelo 1993. godine u Sarajevu.  Neke od ženskih organizacija kao što su Bosančica, Sarajka, Žena BiH, Žena 21, Biser, Sumejja i dr., na inicijativu MAK Bosanke i Medice iz Zenice, formirale su Uniju ženskih asocijacija Republike BiH (ŽAR). Prvi skup je održan u Tuzli, 8. oktobra 1994. godine.  Skupu je prisustvovalo 38 organizacija sa svih slobodnih teritorija, a među njima su bila i udruženja borkinja.  Jedna od najaktivnijih članica udruženja borkinja bila je Zuhra Brkić, koja je do rata bila sutkinja u Živinicama. Važno je napomenuti da su se žene najviše organizovale u Sarajevu, s obzirom na to da je Sarajevo glavni grad i da je na neki način bilo simbol otpora. Na Skupštini udruženja borkinja dogovoreno je da se aktivnosti koncentrišu u Sarajevu, bez obzira na to što su tu bile žene iz Zenice, Živinica, Travnika, Bihaća, Konjica i drugih mjesta.  

Swanee Hunt navodi neke od organizacija koje su osnovane tokom rata: Kolo srpskih sestara; Udruženje žena Hercegovke-borci, inicijativa je pokrenuta 1994. godine a zvanično je registrovano 1997. godine; Žena BiH, osnovana 1994. godine u Mostaru; Vive žene, osnovana 1994. godine u Tuzli; Žene za žene, osnovano 1993. godine; Forum žena Gračanica, osnovan 1992; Žena 21, osnovana 1994; Srcem do mira, osnovana 1992. godine u Zagrebu kao Žena BiH, a kasnije je promijenila naziv u Srcem do mira i nastavila je djelovati u Sanskom Mostu; Bosanska familija Bosfam osnovana je 1994. godine uz podršku OXFAM-a.  

Članice ženske sekcije Bohoreta dobrovoljno su obilazile bespomoćne, bolesne i iznemogle ljude, donoseći im vodu, humanitarnu pomoć, lijekove, stvarajući im osjećaj sigurnosti i vjeru da nisu sami i napušteni. Početkom 1993. počele su u Evropi da se formiraju sestrinske organizacije La Benevolencije, što je rezultovalo stvaranjem mreže organizacija pod imenom Prijatelji La Benevolencije koje su se bavile prikupljanjem svih vrsta pomoći – od novca, preko hrane do medicinske opreme i lijekova.

Žene simboli otpora i mnoge druge bezimene heroine

Suada Dilberović je iz Dubrovnika došla u Sarajevo studirati medicinu. Bila je studentica pete godine Medicinskog fakulteta kada se uključila u prve mirovne demonstracije ispred Skupštine RBiH.  Ono po čemu će Suada biti zapamćena jeste da je jedna od dvije prve osobe ubijene u Sarajevu, na Vrbanja mostu. Druga je bila Olga Sučić, koja je imala 34 godine i bila je službenica Skupštine. Olga je umrla na putu do bolnice. Na vijestima 5. aprila mogle su se čuti vijesti o prvoj žrtvi na Vrbanja mostu, Suadi Dilberović, a Olgu niko nije spominjao. Suada i Olga su sahranjene 8. aprila na groblju Bare, gdje je bilo stotine građana/ki i novinara/ki koji su ispratili Suadu, dok su na Olginom grobu bili samo njeni najbliži. Vrbanja most je preimenovan u Most Suade Dilberović 6. aprila 1996. godine. Gordan Trifković, Olgin bivši suprug, sa Edinom Kamenicom, novinarkom Oslobođenja, nakon dugotrajnog zalaganja uspio se izboriti da se na ploču upiše i Olgino ime, u decembru 1999. godine. Dana 3. decembra 1999. godine Službene novine Kantona Sarajevo objavljuju: Na lokalitetu Most Vrbanja, područje Općine Centar, podići će se spomen-ploča Suadi Dilberović i Olgi Sučić, koje su 5. aprila 1992. godine ubijene od strane paravojnih formacija SDS-a. Tako je 6. aprila 2001. godine ploča promijenjena.

Poštanska marka Jasnin encijan dobila je ime po Jasni Šarić, asistentici na Prirodno-matematičkom fakultetu koja je poginula 1993. godine dok je čekala u redu za vodu ispred sarajevske Pivare. Nakon njene smrti endemična bh. biljka nazvana je po njoj, Gentiana jasnae. Ova poštanska marka je osvojila prvo mjesto u Kini 2011. godine.

Kadira Mujanović je žena koja je živjela u Vijećnici prvih nekoliko mjeseci rata, sve dok Vijećnica nije zapaljena, 25. avgusta 1992. godine. Kadira je bila zaposlenica Nacionalne biblioteke BiH i kada je počeo rat sa porodicom se preselila u Vijećnicu, kako ne bi rizikovala život putujući svaki dan od Bara, sarajevskog predgrađa, do posla. U Vijećnici su živjele još dvije porodice iz istog razloga.  

U Sarajevu je 1993. godine održan Izbor za miss opkoljenog Sarajeva u BKC-u. Najljepša djevojka je bila Inela Nogić, koja je postala simbol otpora Sarajeva. Djevojke su na Izboru za miss poručile cijelom svijetu Don't let them kill us, a Miss Sarajevo naziv je pjesme koju je Bonno Vox posvetio Ineli Nogić.  

U januaru 1995. godine održan je Bal Roma na kojem je izabrana miss Lindita Tatri.
Maja Đokić, atletičarka, imala je sedamnaest godina kada je poginula, 9. aprila 1995. godine u Sarajevu. Njena smrt je ujedinila Sarajevo, Kaliforniju, Washington, Bolonju, Atinu i mnoge druge gradove. Michael Mahoney, humanista, osnovao je fond u njeno sjećanje.  
Kada Delić i Mirjana Horvat jedine su žene koje su imale ispunjenu olimpijsku normu za nastup na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine. Zajedno sa njima nastupale su i Mirsada Burić (atletika) i Anja Margetić (plivanje), a na Mediteranskim igrama 1993. godine ženska košarkaška reprezentacija je osvojila prvu zlatnu medalju za BiH. Nakon Kadinog nastupa na OI u Barseloni nastupala je i na Svjetskom seniorskom prvenstvu 1993. u Stuttgartu, Evropskom dvoranskom prvenstvu u Parizu 1994, te Svjetskom atletskom prvenstvu u Geteborgu 1995. godine. Bibija Kerla je 1992. bila državna prvakinja u parovima (kuglanje) i bila je pozvana u reprezentaciju bivše Jugoslavije koja je trebala nastupiti na Svjetskom prvenstvu. Godine 1994. u Ludwigshafenu je nastupila na Svjetskom prvenstvu u kuglanju sa bh. reprezantacijom.

Kulturni život i žene

Ratna situacija u Bosni i Hercegovini zahteva od žena mobilisanje i pokornost višim državnim i nacionalnim ciljevima. Pa ipak, nekoliko ženskih organizacija funkcioniše u Sarajevu, a kulturni život Sarajeva u velikoj meri drže žene. Nasuprot ponavljanju AFŽ modela, u Sarajevu je došlo do izvesnog prkosnog insistiranja na urbanom identitetu žena.

Tokom ratnog perioda u BiH se javlja nova generacija umjetnika/ca čije je lično i umjetničko sazrijevanje bilo određeno iskustvom rata. Umjetnost je bila jedan način preživljavanja i otvorila je prostor za kreativni pristup rješavanju egzistencijalnih problema, koji se nisu samo ticali fizičkog preživljavanja.
Umjetnici/ce su, uz neprekidnu kišu streljiva nad glavama (nije floskula i odnosi se na veće centre Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Zenicu i ostale), izgladnjeli i promrzli odlazili na probe i, uz svijeće i peć na drva – u Sarajevu u rijetkim sretnim trenutcima uz malo plinskog grijanja – tumačili likove Beketa, Sartra, Mrožeka, Čehova... Bilo je tu svakako i nacionalnih i patriotskih tema, ali preovladavali su klasici i suvremenici, čije je težište bio egzistencijalizam. Desilo se to da se nakon predratnog nacionalnog zamaha i „velikih“ tema, koje su kolektivni identitet stavljale ispred pojedinačnog, u ratu ponovo počelo razmišljati o smislu i besmislu ljudskog postojanja, o pojedincima i pojedinkama i njihovim sudbinama, željama i strahovima. „Mali ljudi“ i „obične priče“, kako se to najčešće označava u javnom diskursu, postaju središte ratnog besmisla.

Na taj način razmišlja i djeluje u ratnom periodu i većina umjetnica i umjetnika radeći u podrumskim scenama i galerijama. Paradigmatičan je taj prostor – podrumski – u kojima se stvarala i doživljavala umjetnost.

U muzejima, galerijama, arhivima i drugim kulturnim institucijama postepeno su ostajale ponajviše žene, koje su organizovale rad i izmještanje i spašavanje muzejske, arhivske, bibliotečke i druge građe. U Zemaljskom muzeju je od 60 zaposlenika ostalo samo 18, uglavnom žena. Azra Begić, kustosica Umjetničke galerije BiH, Behija Zlatar i mnoge druge organizovale su spašavanje građe, a bile su uključene i u spašavanje Gazi Husrev-begove biblioteke. U to vrijeme žene nisu bile na rukovodećim mjestima u institucijama kulture. Jedina žena na rukovodećoj poziciji bila je Dženana Gološ, direktorica Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Sarajeva. Lejla Gazić je postala direktorica ove ustanove kada je Orijentalni institut stradao.  Zanimljiv je podatak da je tokom rata formirana Umjetnička četa Prvog korpusa ARBiH, koja je okupljala umjetnike i umjetnice iz različitih oblasti koji su doprinosili razvoju kulture, ali i pružanju otpora ratu. Svoj doprinos su dale historičarke umjetnosti, Azra Begić i Nermina Zildžo iz Galerije BiH. Mirsada Baljić je bila rukovoditeljica likovnog dijela Umjetničke čete ARBiH u periodu 1992–1995. godine.

Alma Suljević, kiparka, preoblikuje uništeni tramvaj u alegorijsku Kentauromahiju.  Alma je bila i jedna od učesnica mirnih demonstracija na Vrbanja mostu na kojem su poginule Suada Dilberović i Olga Sučić, pomogla je da se jedna od žena na Vrbanja mostu prenese sa mjesta zločina i tek kasnije je saznala da se radilo o Olgi. Odsjek za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu je u toku rata upisao dvije klase studenata/ca. Godine 1994. formirao se i Odsjek za dramaturgiju.

Za vrijeme rata u Sarajevo su dolazile Susan Sontag, koja je 1994. godine u Pozorištu mladih Sarajevo režirala dramu Samuela Becketta Čekajući Godoa, Liv Ullmann, Bibi Andersson, Joan Baez, Annie Leibovitz, Damjana Černe, Maria Black Belair, Anne Marie Bezdrob i dr.  Premijera predstave Čekajući Godoa bila je u Sarajevu 17. avgusta 1993, a među glumicama su bile Ines Fančović, Nada Đurevska, Irena Mulamuhić, Milijana Zirojević. Izeta Građević je zajedno sa nekoliko umjetnika otvorila ratnu galeriju u Obali Art centar, gdje su se tokom rata održavale mnogobrojne izložbe svjetskih umjetnika/ca kao što je izložba Annie Leibovitz u oktobru 1993. godine, Sarajevski portreti.  Dalida Hadžihalilović je bila dio dizajnerske grupe Trio, koja je tokom rata dizajnirala mnogobrojne plakate, a značajna je njihova izložba Pozdrav iz Sarajeva, koja je obišla evropske galerije i bila na stranicama svjetskih magazina. Dana 17. maja 1992. godine osnovan je SARTR, Sarajevski ratni teatar koji je u avgustu konstituisan kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine odlukom Ratnog predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. Predstava Svile bubnjevi Sarajevskog ratnog teatra odigrana je na Hirurgiji bolnice Koševo, 10. januara 1994. godine.

Tada su u SARTR-u bile i Ines Fančović, Irena Mulamuhić, Lejla Pašović-Mustafić, Amela Vilić, Mirjana Čistopoljski. Festival Mess je 1993. godine prerastao u međunarodni teatarski i filmski festival. U tadašnjoj ekipi bile su Lejla Pašović-Mustafić, Lejla Hasanbegović, Mirsada Bjelak-Škrijelj, Ognjenka Finci, Marijela Margeta, Nada Salom, Senada Kreso, Aida Čengić.  Greta Ferušić je žena koja je preživjela logor smrti Aušvic i opsadu Sarajeva, o njoj je snimljen dokumentarni film 1996. godine u Sarajevu, Aušvicu i Jeruzalemu.  

Nađa Mehmedbašić je radila kao TV reporterka i producentica. Na televizijskom festivalu u Japanu dobila je nagradu INICEF-a Prix Japon za film Sarajevski spomenar, koji je snimila za vrijeme rata. Na premijeru u prvim danima mira u Kino Tesla došla je glumica Liv Ulman. U ratnim danima je bila novinarka i urednica u mnogim medijima, a pokrenula je i lutkarsko pozorište Sun Side – sunčana strana, za koje je pisala tekstove i songove. Predstave su često izvođene u podrumima i bolničkom odjelu za djecu. Nađa je za novinarski angažman 2005. godine bila jedna od sedam žena iz BiH koje su se kandidovale za Nobelovu nagradu za mir, a 2006. je uvrštena u knjigu Hiljadu žena mira objavljenu u Ženevi.  

Za Jasnu Diklić je napisan tekst prve predstave tek osnovanog SARTR-a Sklonište. Safet Plakalo je zajedno sa režiserom Dubravkom Bibanovićem posvetio lik Mine Hauzen Jasni Diklić. Za ovu ulogu Jasna je proglašena Ženom 1997. godine u umjetnosti BiH. Nermina Kurspahić je tokom rata bila glavna i odgovorna urednica najstarijeg magazina za umjetnost, kulturu, nauku i društvena pitanja u BiH, Odjek. Amra Zulfikarpašić, grafička dizajnerica, u ratu je, nakon što je dobila paket od prijateljice i kolegice Mile Melank, napravila performans u Kamernom teatru '55. Prethodno je prijateljicama podijelila konzerve, a sarajevski ratni kulinarski čarobnjaci napravili su pravu gozbu od namirnica iz pošiljke. Performans se zvao Otvaranje Milinog paketa.
Dubravka Zrnčić-Kulenović od 1965. godine živi u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za teatrologiju i komparativnu književnost, di


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.