<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dodik i Lagumdžija- zašto ne mogu zajedno?

To su partije zasnovane na etničkoj matrici, smatra Živanović, i one se ne mogu dogovoriti jer su te etničke matrice različite, jedna je srpska, a druga je bošnjačka. Ideologija socijaldemokratije ne postoji u Bosni i Hercegovini i to je strukturalni problem. On ne zavisi niti od Lagumdžije, niti od Dodika nego zavisi od mehanizma.

10. juli 2011, 12:00


Prije nepunih šest godina BUKA je snimala emisiju na temu „Kakva je pozicija Republike Srpske“ sa gostima koji su u tom trenutku bili najspremniji da se ozbiljno pozabave svim problemima unutar podijeljene države BiH. Poziv za učešće u toj emisiji  prihvatili su Milorad Dodik, predsjednik SNSD,  Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP BiH i, umjesto Dragana Čavića koji se unaprijed izvinio zbog nemogućnosti gostovanja, Nedjeljko Đekanović, tada potpredsjednik SDS-a. Sama priprema emisije protekla je u neobično dobrom raspoloženju, a za podizanje atmosfere su bili zaduženi dvojica predsjednika svojih partija. U samoj emisiji, Dodik i Lagumdžija složili su se po gotovo svim pitanjima i odlično su se međusobno nadopunjavali. Djelovali su koherentno, a svojim su izlaganjima potpuno zasjenili Đekanovića.

Posljednji interesantan susret dvojice Predsjednika dogodio se u decembru prošle godine, kada su opušteno odgovarali novinarima u Banjaluci na pitanja o postizbornim koalicijama i mogućnosti saradnje dviju partija. Čak je "pao" i Dodikov prijateljski udarac po leđima Zlatka Lagumdžije.  Djelovali su kao da ih ništa nije razdvojilo u prethodnih par godina. Čak smo i u redakciji našeg portala tada dobijali nezvanične informacije da je „sve dogovoreno“, da se na nivou BiH sprema koalicija dviju socijaldemokratskih partija i da će međunarodna zajednica to apsolutno podržati. Kako su svi bili naivni.

Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija, dvojica superiornih lidera svojih velikih socijaldemokratskih partija, danas stoje na suprotnim stranama, i čini se kao da nikad nisu sjedili zajedno, kao da se uopšte ne poznaju. Njihov sukob je ovih dana prerastao BH okvire i postao, takoreći, svjetska tema.

Naime, Socijalistička internacionala, organizacija najvećih lijevo orijentisanih političkih partija u svijetu, odlučila je da privremeno suspenduje SNSD, partiju Milorada Dodika, zbog ekstremističke retorike.

Ubrzo je suspenzija, zauzimanjem lidera Demokratske partije i predsjednika Srbije Borisa Tadića, odložena do daljnjeg.

Podsjetimo, SNSD je prijavljen Etičkom komitetu ove organizacije od strane SDP BiH,  prema čijem mišljenju SNSD provodi nacionalističku politiku. Etički komitet se sa ovim navodima složio, te upozorio da će, ukoliko se nešto značajnije ne promijeni u ponašanju i djelovanju SNSD-a, u vrlo kratkom vremenskom uslijediti njihovo definitivno isključenje iz ove prestižne svjetske organizacije.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik je u svom stilu odgovorio kako SNSD nije imao nikakve koristi od tog članstva u Socijalističkoj internacionali, te da smatra da je njihova politika, koja je godinama dominirala svijetom, i dovela svijet u krizu.

„Mi ne možemo dozvoliti da nas iko ucjenjuje saradnjom sa SDP-om BiH, pa ni Socijalistička internacionala”, rekao je Dodik i najavio da će od organa stranke zatražiti da sa SDP-om BiH ne konstituiše vlast.

Dodik je tom prilikom kazao da se SNSD ne može usloviti ulaskom u vlast sa SDP-om BiH i da je ovo najbolji način da se to ne desi ni na nivou BiH, ni na bilo kojem drugom nivou.

Ovim Dodikovim riječima, čini se, stavljena je konačna tačka na mogućnost formiranja bilo kakve koalicije između SDP BiH i SNSD, dviju socijaldemokratskih partija u Bosni i Hercegovini.

Zašto je tako teško pomiriti ove dvije stranke kada gotovo svi analitičari kažu da su one zapravo vrlo slične? Da li je usprkos svemu moguće razmišljati o nekoj budućoj koaliciji ovih stranaka i koje su prepreke da se takvo što zaista i ostvari?

Florian Bieber, profesor balkanskih studija na Univerzitetu u Grazu i renomirani stručnjak za Balkan kaže za BUKU da je aktuelni sukob SDP BiH i SNSD u vezi sa Socijalističkom internacionalom samo najnovija runda u okršaju koji traje mnogo duže između ove dvije partije, te da su odnosi između stranaka nekad bili bolji, a nekad gori.

“SNSD se sistematski pozicionirao kao nacionalistička stranka, više od SDS-a, kako bi dobio izbore 2006. godine. S druge strane, SDP ima tradiciju lobiranja unutar Socijalističke internacionale protiv drugih ljevičarskih stranaka koje smatra problematičnim. 2008. godine oštro se protivio svakom priznavanju SPS-a kada je DS za to lobirao u Srbiji kako bi osigurao sebi SPS kao mlađeg partnera“, kaže Bieber.

Bieber primjećuje da je relativno neobično imati dvije socijaldemokratske stranke u jednoj zemlji, te da ukoliko pogledamo članstvo u Socijalističkoj internacionali, većina zemalja ima jednu stranku, a ako postoje dvije, onda su razlike obično ideološke - jedna je socijalistička, a druga više socijaldemokratska.

”Naravno, BiH je pomalo kao Belgija koja takođe ima dvije socijaldemokratske stranke, jednu flamansku i jednu valonsku” kaže Bieber, "ali ono po čemu je BiH drugačija je to što te dvije partije ne samo da ne sarađuju, već su često međusobno sukobljene. Gotovo da je lakše zamisliti i SDP i SNSD kako sarađuju sa bilo kim drugim."

Bieber smatra da postoji mnogo razloga za nesaradnju ovih dviju stranaka.

“Prije svega, SNSD se posljednjih godina ne ponaša kao socijaldemokratska stranka. Klasične socijaldemokratske teme nisu bile zastupljene ni u predizbornoj kampanji, niti u politici vlade. Umjesto toga, nacionalističke teme su dominirale – to je i razlog što je Socijalistička internacionala suspendovala SNSD. Često se SDP takođe fokusirao na druga pitanja koja nisu klasične socijaldemokratske teme, ali zadržali su jasnu centar-lijevo orijentaciju”


Enver Kazaz, profesor na Univerzitetu u Sarajevu, smatra kako je novi sukob dvije partije na čijem su čelu Lagumdžija i Dodik zapravo jeftini trik lokalnih moćnika, namijenjen zabavi svojih biračkih stada.

“Istodobno, to je najefikasniji način prevare tih stada. Nacionalizam mimikriran socijaldemokracijom, a na globalnom planu socijaldemokracija koja licemjerno priča o društvima i državama socijalne pravde, a suštinski prihvata sva načela globalnog kapitalizma.  Socijaldemokrati presvučeni u kožu neoliberala - to je ta Internacionala tehnološkog doba”, kaže Kazaz za naš portal.

Prateći rad obojice lidera prethodnih godina, stekli smo utisak da je njihov odnos u recentnoj prošlosti bio i više nego korektan. Ironično je da je SNSD 2001-2002. godine podržavao Alijansu za promjenu, predvođenu SDP-om, i da su se stranke razišle kada su obje stranke bile u opoziciji.


Miodrag Živanović, profesor na banjalučkom univerzitetu je nešto radikalnijeg mišljenja te dovodi u pitanje postojanje ideje socijaldemokratije u BiH uopšte. On je rekao za naš portal da je uvjeren da partije kojima su na čelu Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik nisu socijal-demokratske partije i da se one lažno predstavljaju.

“To su partije zasnovane na etničkoj matrici i one se ne mogu dogovoriti jer su te etničke matrice različite, jedna je srpska, a druga je bošnjačka. Ideologija socijaldemokratije ne postoji u Bosni i Hercegovini i to je strukturalni problem. On ne zavisi niti od Lagumdžije niti od Dodika nego zavisi od mehanizma” kaže za BUKU profesor Živanović.

Kao i Živanović, i Enver Kazaz smatra da na lokalnom, ovdašnjem planu, socijaldemokracije nema.

“SDP je to samo deklarativno. SNSD ni to. Čemu sukob? Za državu, nacionalnu? I to je tačan odgovor, bez dileme kad je u pitanju SNSD, a SDP nema nikakvu državotvornu politiku, mada se kune u bosanski patriotizam.  Je li moguće zamisliti da se te dvije stranke glože npr. oko slijedećeih dilema: za državu u kojoj se tanje granice među klasama, državu besplatnog školstva i zdravstva, strategijskog rješavanja problema siromaštva, ubrzanih reformi, intrevencija u tržištu koje će spriječiti negativne efekte globalizacije kao neokolonizacije itd?”, pita se Kazaz.

Prema Kazazovom mišljenju, niko u javnom prostoru ne postavlja pitanje da li su te dvije stranke socijaldemokratske ili pseudoliberalne, kakvi su im programi, šta rade kad osvoje vlast.

”Je li, npr. u RS-u, manje nezaposlenih otkad je SNSD na vlasti, da li Dodik radi Srbima u Srpskoj ono što je radio Sanader Hrvatima u Hrvatskoj? Ili, kako to da Lagumdžijina partija više pažnje posvećuje stavljanju svojih kadrova u upravne i nadzorne odbore tzv. javnih poduzeća,  a ne problemu  konstituiranja države koja bi rješavanjem nacionalnog pitanja ušla iz pretpolitičke u svoju političku fazu poslije ratne tragedije”, nastavlja da se pita profesor Kazaz.

Kazaz dalje smatra da svađa između SNSD i SDP BiH potvrđuje tezu o militantnosti ovdašnjih politika, o  nastavku rata u političkom polju, bez šanse da se taj rat i riješi. Sukob oko bosanskog i republičkosrpskog nacionalizma tako je prenesen u okrilje Internacionale.

U javnom diskursu, lideri SNSD i SDP BiH se često pominju kao nepremostive prepreke za ostvarenje bilo kakve kvalitetne komunikacije o problemima ove zemlje. Sva komunikacija se trenutno svodi na dnevnopolitičke događaje, što samo proizvodi dodatna razmimoilaženja. Budući da su i Dodik i Lagumdžija suvereni vladari unutar svojih stranaka, oni bi mogli biti ključ rješenja problema.

Florian Bieber kaže da u čitavoj priči oko odnosa dvije partije ne treba zanemariti upravo i  lične odnose njihovih Predsjednika. I Dodik i Lagumdžija dominiraju u svojim strankama na nezdrav način, uz napomenu da Dodik  dominira i u RS na način koji ozbiljno dovodi u pitanje demokratiju u tom entitetu, te je zbog toga teško procijeniti kakve bi stranke bile bez dominantnih lidera. Međutim, napominje Bieber, tenzije između partija su dublje od animoziteta između njihovih stranačkih lidera.

Profesor Kazaz smatra da je “najveća prepreka da bi dvojica lidera sarađivala “interes pokornih poluobrazovanih partijskih elita, svih onih mediokriteta i karijerista koji se dive svojim vođama, bez mogućnosti da ih smijene i reorganiziraju te stranke iznutra kao uistinu demokratske, kadrovi koji su ušli u te stranke samo radi svojih interesa i karijere”.

“Opće društveno žetoniranje, reklo bi se žargonski. Opća, dakle, kriza morala. Dodik i Lagumdžija tek su proizvodi društvene hipokrizije, ali i njeni proizvođači”, smatra Kazaz.

Prema mišljenju profesora Živanovića, Dodik i Lagumdžija i njihove partije nemaju se oko čega dogovarati.

”Ako Milorad Dodik kao šef SNSD-a vodi svoju politiku, Lagumdžija vodi svoju, tu nema dogovora, jer su bazirani na etničkoj matrici, a ne na ideji socijaldemokratije i mi zapravo u ulogama Lagumdžije i Dodika imamo smrt socijaldemokratije”, kategoričan je Živanović.

Kada je u pitanju političko ponašanje dvije vodeće partije, ali ne samo njihovo, već i ukupne političke elite u BiH, može se zaključiti kako načelo nužnog konsenzusa, razgovora i dijaloga u multietničkoj BiH ne postoji, kako su međusobni animoziteti između lidera Dodika i lidera Lagumdžije jako izraženi i da ne postoji vizija zajedničke budućnosti zemlje koju ove partije trenutno vode, svaka na svojoj teritoriji. Osim ako se, žargonski rečeno, ne rastale interesi obojice lidera.

S obzirom na to da vođe toliko dominiraju u strankama, Bieber zaključuje da bi možda nove vođe ili drugačiji interesi postojećih vođa mogli dovesti do novih političkih prioriteta i koalicija.

"Ironično je da većina građana BiH obično ističe ekonomske teme kao svoju primarnu brigu, a da malo stranaka nudi jasna rješenja.  Kada bi se stranke fokusirale više na ove teme a manje na nacionalna pitanja, moglo bi se naći zajedničko tlo. Ali čak i tada, čini se veoma teško zamisliti iskrenu koaliciju između ove dvije stranke", kaže Bieber.

Ironično je, zaključujemo, da su upravo oni koji su u poziciji da riješe probleme i od kojih se to očekuje, sposobni i spremni samo da stvaraju nove probleme.