Prim. Prof. dr Meliha Sakić – šefica je odjeljenja Hematoonkologije na pedijatriji Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Doktorica koja vjeruje u nadu do zadnjeg trenutka - specijalista pedijatrica, subspecijalista pedijatr. Hematoonkologije. U regionu nema veliki broj ljekara koji se subspecijaliziraju za ovu oblast, jer podrazumijeva borbu za liječenje najmlađih pacijenata sa najtežim oboljenjima. Kako je ona odabrala ovaj poziv – objašnjava za Ženske priče.
„Poziv specijaliste dječije hematoonkologije je izabrao mene - a ne ja njega. Ja sam osoba koja se cijeli svoj život borim sama sa sobom. Moje prvo zaposlenje je bilo u Varešu. Tada su zaposlenje u Sarajevu dobivala djeca koja su imala štele, kako ja to znam nazvati. Ja nisam imala nikakvu i otišla sam u Vareš da radim. Tamo sam radila tri godine i stekla divno iskustvo. To bih zaista poželjela svim mladim ljekarima. Nakon toga. dobila sam posao u Sarajevu - ali tek nakon žalbe na izabrane kandidate. Bila sam među najboljim studentima sa visokim prosjekom, nisam nikad pala na ispitu i završila sam fakultet u strogom roku, tako da sam imala razloge da se žalim na izabrane kandidate u Sarajevu i konačno dobijem posao. Poslije sam radila dugo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, liječila raznoraznu populaciju - od djece, novorođenčadi do adoloscenata, te odraslih osoba. Nakon 10 godina rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dobila sam specijalizaciju iz pedijatrije koju sam zaista i željela, ali opet nakon žalbe na trenutno izabrane kandidate - i na kraju, uspjela. Rat me je zatekao na specijalizaciji. Tada su mnogi ljekari pobjegli iz Sarajeva a ja sam ostala da se svojim znanjem borim za moje male pacijente. Bila sam potrebnija na Klinici, nego u Domu zdravlja gdje sam i dobila specijalizaciju. Obzirom da nije bilo ljekara pedijatra na dječijoj hirurgiji, tadašnji menadžment KCU me je zadržao na dječijoj hirurgiji, a menadžment Doma zdravlja je podnio tužbu i ja sam morala platiti svoju specijalizaciju - u ratu kada su mnogi pobjegli iz Sarajeva, a poslije su se vratili i nastavili gdje su stali. Provela sam sedam godina na dječijoj hirurgiji. Zbog nekih loših stvari koje su se dešavale na hirurgiji, a o kojima ne bih govorila - prebačena sam na Pedijatriju. Iz istih razloga koji su se dešavali na dječijoj hirurgiji, a zbog čega ja nisam bila kriva, ponuđeno mi je radno mjesto na Hematoonkologiji. Mnogi su mislili da ću odbiti rad na ovom Odjelu, ali za mene je već postojala ona stara izreka “što me ne dotuče, to me ojača”. Vrijedno sam radila i učila i vrlo brzo savladala teškoće ovog Odjela. I pored svih napora uspjela sam magistrirati, zatim doktorirati. Tema mog doktorata je Leukemije kod djece / desetogodišnje iskustvo. Potom sam postala i profesor na fakultetu. Priča je malo duža, ali jasnije je kad kažem - poziv hematoonkologa je izabrao mene.“
Ovaj posao podrazumijeva, osim vrlo preciznih znanja i vještina iz medicinskog spektra, i nužnu empatiju, strpljenje, senzibilitet – prema djeci i njihovim porodicama, koje u trenucima bolesti prolaze najstresnije i najteže životne borbe.
„Posao Hematoonkologa je jako kompleksan, traži osobu koja mnogo zna, koja hoće dalje mnogo da uči - a ja sam upravo takva. Mogli ste iz prethodnog saznati da sam u svom radnom iskustvu mnogo toga prošla i naučila, pa bih navela da su vještine u okviru mog rada - marljivost, stabilnost, smirenost... Sposobnost razumijevanja tuđe patnje i bola. Na hematoonkologiji imate bolesno dijete i roditelje uz bolesno dijete. Treba se naučiti kako steći povjerenje kod roditelja. Bolest je teška, dugo se liječi i moramo proći strpljivo kroz sve faze dijagnostike i liječenja. Dakle jedna od vještina je i strpljenje. U toku liječenje djeteta bolesnog od maligne bolesti morate biti i dobar psiholog, te znati kako i na koji način pomoći i djeci i roditeljima, i to je jedna od vještina. Ima jako puno vještina koje sam morala savladati da bih se nosila sa težinom bolesti. Nisam imuna na svaku bol, znam i otplakati, ali roditelji mojih pacijenata i pacijenti ne smiju vidjeti suze u mojim očima. Trudim se biti uvijek vesela, nasmijana i na taj način ulijevam povjerenje roditeljima.“ – navodi doktorica Sakić.
O tome imaju li žene jedan poseban senzibilitet u načinu brige i njegovanja ljudi, i da li je na osnovu toga što je žena prolazila kroz diskriminaciju ili stigmatiziranje, govori:
„Mislim da da. Mi žene smo kompleksna bića - moramo biti dobre majke, supruge, profesionalci. Moramo posjedovati poseban senzibilitet za sve kategorije, svakog razumjeti i znati pronaći sebe u svemu, pronaći u svakom segment života neke male stvari koje čine život ljepšim. Ja volim djecu , volim da im pomažem u svim sferama njihovih života. Mene u svemu ovom drži veliki broj izliječene djece oboljele od leukemije, a kod nas je procenat izlječenja isti kao u svijetu. Tako i kad razgovaram sa roditeljima bolesne djece volim početi priču o pozitivnim stvarima koje su vezane za trenutnu bolest - da roditelji budu bar malo optimisti u toku liječenja bolesnog djeteta jer tako će pomoći i sebi i djetetu.
Pedijatrija je uglavnom ženski kolektiv. Ima više ljekara žena, nego muškaraca. Tu su i medicinske sestre koju čine više ženska populacija. Ali bez obzira na to - muškarci bolje prolaze u životu , da li zato što biološki imaju manje obaveza i prema porodici i prema djeci... Žene su te koje uglavnom i odgajaju djecu. Obzirom da pedijatriju čine većinom žene, nisam se susretala u svojoj profesiji sa stigmom i diskriminacijom zbog toga što sam žena. Možda je ovog i bilo na dječijoj hirurgiji, jer je na dječijoj hirurgiji više bilo ljekara muškaraca, mada sad u zadnje vrijeme i nije tako. Ali na dječijoj hirurgiji ja kao pedijatar sam bila u drugom planu u toku liječenja djece koja su zahtijevala operativni zahvat i hirurg je i po načinu posla bio primarniji, pa tu diskriminaciju nisam doživljavala kao žena.“ – odgovara Meliha Sakić.
Na kraju, djevojčicama, djevojkama i ženama koje se bore sa malignim oboljenjima, poručuje:
„I maligna oboljenja se liječe - postoje lijekovi kojima se to postiže. I dok god postoji nada da se dijete može liječiti, treba vjerovati i raditi na tome. Nada posljednja umire.“
Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.
