Znači li vam 
išta fraza iz naslova ovog teksta? Ako ste čitali Feral Tribune za Tuđmanova vakta, morala bi. 1998. godine knjiga Branka Matana s naslovom "Domovina je teško pitanje" potresla je cijelu Hrvatsku na način na koji knjige mogu utjecati na javnost isključivo u totalitarnim ili polutotalitarnim društvima. Da stvar bude bizarnija, problem nije toliko bio u sadržaju knjige, koliko u opremi - tačnije u fotografiji na zadnjoj korici. Radilo se o fotografiji izlaska logoraša iz Dretelja, snimljenoj krajem augusta 1993. godine. Knjigu je trebala objaviti Matica hrvatska, ali je upravo zbog navedene fotografije na koricama odustala. Nastala je velika afera, hrvatski su mediji (a i neki bosanskohercegovački) mjesecima pisali o temi "zabranjene knjige", koju je naposljetku objavio izdavač Press Data. Naslovna fraza počela je živjeti vlastitim životom, doživljavajući i različite varijacije tipa Domovina je teško skitanje.
Nisam onomad čitao Matanovu knjigu. Nije me, iskreno govoreći, previše ni zanimala. Mislio sam da se radi o manje-više tipičnom primjeru dnevničke ratne proze i knjizi koja je više slučajno postala kontroverzna. Ne sjećam se uostalom ni da sam je viđao po sarajevskim knjižarama, a i da jesam, vjerovatno bi mi se učinila preskupom, kako knjige iz Hrvatske često znaju biti. Ovih dana, međutim, naišao sam na ovu knjigu na rasprodaji remaindera u knjižari "Šahinpašić" i kupio je budzašto. Ispostavilo se da je bolja nego što sam mislio, a najdojmljiviji dio bio mi je upravo onaj po kojem je knjiga i dobila ime. Riječ je o zapisu iz ljeta 1991. u kojem Matan komentira onovremenu opsesiju hrvatske javnosti potrebom da "Srbi moraju priznati Hrvatsku kao svoju domovinu" te ističe kako je riječ o formulaciji koja se ponavlja do beskonačnosti i koja je postala neupitna i samorazumljiva.
Zatim slijedi fragment koji je, rekoh, krstio cijelu knjigu. 23. jula 1991. godine Matan, dakle, piše: "Za mene je domovina u prvom redu teško pitanje. Ona nije nalog, ništa u vezi s njom se ne mora. Ona je osobno pitanje, koje čak ne mora niti biti postavljeno. Hrvatska, koju Srbi moraju priznati kao svoju domovinu, nije moja Hrvatska, i nije moja domovina. U Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj pristojnoj zemlji na svijetu, svaki njezin građanin, Hrvat ili Srbin, Kinez ili Japanac, mora imati pravo, neotuđivo i sveto, da se okrene - ako to želi - i prema noćnom nebu, te kaže, kako to Jean-Louis Barrault u filmu Djeca raja čini: Mjesec... pa to mi je zavičaj! Srbi u Hrvatskoj doista moraju tek jedno: poštivati zakon zemlje u kojoj žive. (...) Ako će netko od njih Hrvatsku smatrati svojom domovinom - lijepo. Međutim, nitko to nema pravo od njih zahtijevati, a najmanje Hrvati. Srbi, kao i svi drugi ljudi u Hrvatskoj, pa i bilo gdje drugdje na svijetu, domovinom imaju pravo - moraju imati pravo - smatrati što god im njihovo osobno iskustvo ponudilo ili ispostavilo kao domovinu."
Nisu meni lično hic et nunc ovi redovi zanimljivi kao istorijsko podsjećanje na situaciju u Hrvatskoj od prije dvije decenije, zanimljivi su mi prvenstveno kao iznimno aktuelni u kontekstu današnje Bosne i Hercegovine. U Sarajevu se, naime, slično kao u Zagrebu prije dvadeset godina do beskonačnosti ponavlja kako "Srbi moraju priznati BiH kao svoju domovinu" i to je nešto što je iz sarajevske perspektive postalo neupitno i samorazumljivo. (Uostalom, iz sarajevske perspektive fraza o "priznavanja BiH kao svoje domovine" koristi se povremeno i u odnosu na Hrvate.) Iznimno je inspirativno pročitati citirani Matanov fragment u dnevnopolitičkom bosanskohercegovačkom ključu. Silno sarajevsko insistiranje na temu, recimo, Dodikovog navijanja za ovu ili onu fudbalsku reprezentaciju, odnosno opsesivno citiranje svih njegovih izjava o tome šta on osjeća ili ne osjeća prema Bosni i Hercegovini, na tom se fonu pokazuje kao besmisleno i kontraproduktivno. Kad Dodik ustvrdi da ne voli Bosnu i Hercegovinu, uz prostodušno "I šta sad?!" - on zapravo ne radi ništa na šta nema pravo. I Dodik, kao i bilo koji drugi građanin BiH, prema njoj kao državi ima jednu i jedinu obavezu: poštivanje njenog ustava i njenih zakona. Ne kažem, naravno, da se on te obaveze uvijek drži, ali indikativnije je da ustav i zakone ove države tako hladno i rutinski krše oni koji se zaklinju u nju. Kad iz Silajdžićevog kabineta kritiziraju Špirića zbog odlaska na Brdo kod Kranja bez usaglašavanja sa Predsjedništvom BiH, to je školski primjer onog poslovičnog "Drž'te lopova". Takozvani slučaj Ganić pokazao je, naime, da upravo Haris Silajdžić i njegov kabinet krše Ustav i zakone ove zemlje i da zapravo, kako je rečeno, privatiziraju državu. Ako fokus sa "domovinskog osjećanja" premjestimo na poštivanje ustava i zakona,
Nebojša Radmanović, recimo, šta god ko mislio o njemu, više drži do države Bosne i Hercegovine, nego Haris Silajdžić.
U sjajnom tekstu objavljenom u posljednjem broju Dana Ivan Lovrenović analizira Silajdžićev retorički manevar kojim on sebe predstavlja kao glasnogovornika svih "kojima je stalo do očuvanja države Bosne i Hercegovine". U dva-tri efektna poteza Lovrenović razlobličava bijedu Silajdžićeve demagogije poručujući da "u Bosni i Hercegovini ima jako mnogo nas kojima je stalo do očuvanja Bosne i Hercegovine, ali nipošto i nikako do onakve Bosne i Hercegovine kakvu zamišlja on, te da njemu nitko nije ovjerio pravo izdavanja certifikata na to kome je do očuvanja Bosne i Hercegovine stalo, a kome nije..." Lovrenović ovdje skoro da (nesvjesno?) parafrazira Halila Džubrana: Njima njihova, a nama naša Bosna i Hercegovina. Usput rečeno, i Džubranova domovina je teško pitanje, ali se ponekad čini da je to pitanje ipak lakše od bosanskohercegovačkog. Ako ništa drugo, manja je "prisila imena"; hoću reći, moguće je zvati se Halil, a ne biti musliman.
Iz Arhiva
