Ručali smo u restoranu nadomak Narodnog pozorišta, preko zalogaja pričali o ljudima koje smo sretali tih dana, o nekim knjigama i poklonu za kćerku koji će Darko kupiti pola sata kasnije, u radnji sa „jevrejskim suvenirima“. Između tanjira ležali su „spisataljski bonovi“, knjiga Kadera Abdolaha, a iza stuba, tu iza mojih leđa, svoje jelo je završavao brkati pisac istog imena. Odlučio sam mu prići, zamoliti za potpis, ali sam čekao pravi trenutak, brojao njegove zalogaje i nadao se da ga neću osloviti dok su mu usta puna nesažvakanog mesa. Kao one filmske scene maturskih plesova na kojima stidljivi mladić ustaje sa stolice i sporo korača ka djevojci na drugom kraju sobe, mrmlja poziv za ples.
I moj engleski kojim sam se obratio gospodinu Abdolahu, zvučao je nesigurno, lomljivo; dok sam pričao, čini mi se, gledao sam više u ženu koje je sjedila nasuprot pisca. Izvinjenje sam uputio njoj, pružio knjigu i olovku, pretvorio se u batlera, blago povijen naprijed, u trenutku se posramivši osjećaja da literaturu pretvaram u posuđe. Kader Abdolah je pogledao korice knjige, prepoznao tuđim jezikom ispisan naslov, a onda, smijući se očima umjesto dobro skrivenim ustima, objasnio svojoj saputnici da je riječ o beogradskom izdanju njegova djela. Ispisao mi je posvetu, ja sam se još jednom naklonio, napravio korak unazad i nestao iza stuba gdje me je čekao Darko Cvijetić.
Godinu dana kasnije, prvih dana samoizolacije, odlučio sam naručiti dvije knjige iz Buybooka i sa nestrpljenjem sačekao dostavu. Stavio sam masku na lice, poprskao prste sredstvom za dezinfekciju i sišao ispred haustora. Još jedan čudan maturski ples. Na mom radnom stolu su sada „Što na podu spavaš“ i „Zavjesa“. Pročitao sam ih brzo, u par zalogaja, dva slasna jela spremljena vještim rukama i s ljubavlju. (Negdje u ladici radnog stola čuvam još par onih bonova za ručak.) Na prvi pogled nisam primijetio vezu, a onda mi odjednom sine kako su te knjige – familija. Dvije različite „osobe“, sa zajedničkim crtama, pokretima koji ih smještaju u istu porodicu, sa istim bolovima i istim radostima. Jedan je u „posjeti“ Sarajevu, drugi sa porodicom šeta Dubaijem, gradom koji podsjeća na „plastično cvijeće“.
Mrtvi očevi i umiruće majke šetaju sa svojim sinovima; jednog otac zabrinut pita što na podu spava, drugom otac na poklon donosi ćilim, da mu nije hladno dok sjedi i piše, na podu. Prvog majka ubjeđuje da svijet nije onakav kakvog ga on piše, drugog majka tjera da svijet vidi njenim očima, pa Dubai pretvara čas u Amsterdam, čas u Mekku. Cvijetićev jezik svaku riječ pretvara u hostiju, Abdolahu je svako slovo „maternje“. I jedan i drugi ispisuju svojevrsne dnevnike i opraštaju se, na njima svojstven način, sa ljudima koje vole. Kadare je zbog svojih ideja i pisanja morao napustiti domovinu, a Cvijetićev junak/brat odlazi iz grada, a sve im se, bez obzira na udaljenost, vrti oko tih napuštenih svjetova i napuštenih jezika. Kadare umiruću majku vodi na „hodočašće“, Cvijetić mrtvog oca voda kroz porodičnu istoriju; Kadare sa svojim ocem razgovara „znakovnim jezikom“, Cvijetić sa svojim koristi poeziju.
Svaka armija o kojoj piše Darko Cvijetić je gubitnička, a svaki „pobjednik“ je u njegovoj literaturi najprije – žrtva. Svi su njegovi likovi na „križnom putu“, a svaki bosanski grad njemu je Bleiburg. Nesreće o kojoj se danas tako mnogo priča, piše i raspravlja, ona iz 1945., desila se na kraju rata, ova o kojoj Darko piše, smještena je na početak sukoba. On bilježi trenutak razdvajanja, fotografiše vojske koje zauzimaju svoje položaje, ostavlja nas da strepimo svjesni da najveće krvoproliće tek slijedi. Između njegovih redova ne čita se skriveno značenje, između njegovih riječi vise komadi ljudskog mesa, okačeni kao veš na štriku, nikad osušeni i mirisni. Ova knjiga se čita kao zbirka monologa koje izgovaraju žrtve, osuđeni na smrt; približio se Darko Cvijetić svojoj velikoj ljubavi, pozorištu. U njegovom govoru prepoznajem dramski materijal i čujem likove koji se, ležeći na podu, bore za dah. Kader Abdolah svog junaka šeta ulicama Dubaija, pušta da nedostatak istorije i tradicije osjeti onako kako drugi osjete nedostatak čistog zraka, a onda ga dovodi do bogomolje. Majka i sestra ulaze da se pomole Bogu, a junak/pisac, sa osmijehom za koji ne zna odakle dolazi, zaspi na džamijskom podu.
Tog ljeta 2019. godine, nakon ručka, sa ruksacima punim knjiga, prospekata, bonova, suvenira i tableta, vratili smo se do knjižare Buybook. Naručio sam točeno pivo i sjeo za sto sa Bekimom Sejranovićem. Književno veče samo što nije počelo.
