<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Aleksandar Vučić nije ljudsko biće

I stvori Bog klo(v)na svog

Evo, mali ekperiment. Možete li zamisliti Aleksandra Vučića kako neobavezno čavrlja sa djecom? Dakle, možete li zaista to sebi predočiti, a da niste cinični???

27. april 2016, 12:00

Znate li ko je Aleksandar Vučić?

U nedjelju naveče pojavio se dosadno samouvjereni čovjek i saopštio kako je odnio apsolutnu pobjedu na izborima. Dan i po kasnije, nervozni političar saopštava kako se u izbornoj noći "svašta dešavalo". 

Sve je to isti čovjek. Aleksandar Vučić. No, razmislite pažljivo. Mi o njemu NE ZNAMO NIŠTA.

Naprvo, mi ne znamo šta taj čovjek u stvari radi. Osim što veli kako radi 20 sati dnevno, on priča, priča, priča, priča...Priča o politici, arhitekturi, infrastrukturi, Maksu Veberu, Imanuelu Kantu, naseljima južne Srbije, priča o kvalitetu asfalta, rudnicima, planinama, priča o rijekama, političkom uređenju, etici, estetici, moralu u Srba, njemačkoj preciznosti, japanskoj lojalnosti, priča o Mercedesu, Mazdi, Tojoti, priča o Študgartu, Osaki, Hirošimi, Tokiju, priča o povijesti, priča o sudstvu, zdravstvu, bankarstvu, bavi se futurologijom...

Projekat "Gik"

Sve u svemu, Vučić bi trebao biti klasični gik iz američkih sitkoma, koji se sprema za kviz opšte kulture, u kojem će svoje očigledne fizičke nedostatke kompenzirati memorijskiom višedecenijskim sedimentima enciklopedijskog znanja i koji će u daljoj fabuli, zgrabiti srce i sise lijepe dijeve iz potpuno drugog socijalonog miljea. Da ne kažemo, sponzorušice iz kvarta.

Ali, gospod bog u Srba, nije htio dodijeliti Vučiću ipraznu ulogu u Holivudu, nego ga je turio u stvarni život, među narečene Srbe, da se zajebava sa njima.

Treba podsjetiti, u gore navedenoj postavci gikovskog sitkoma, ima uvijek jedan lik koji malo naginje na tamnu stranu. Zapravo najgikovskiji je od svih, ali, dakako i najveća šeprtlja, pa se njegovo zlo time ništi. I publika i producenti zadovoljni. Jer, ne moš' praviti šou za široke mase u kojem pobijedi zli gik.

U Srbiji, pak, opijenoj kultovima ličnosti od Lazara, pa sve do Miloševića, velim u Srbiji koja je izuzetno nađubreno tlo za ovakve insane, Aleksandar Vučić je bio potreba nasušna. Za Boga i svijet da se zajebavaju i za Srbe da mu slijepo vjeruju, kako reče pojac.

I stvori Bog klo(vn)a svog

Po uputama Angele Merkel i ,uopšte, štovatelja pragmatičnih načela u toliko propagiranog Maksa Vebera iskazanih u njegovoj "Protestantskoj etici i duhu kapitalizma", Aleksandar Vučić je izabran kao prvi pik na draftu. On je odmijenio političke impotente okupljene oko Demokratske Stranke. U samo četiri godine, ovaj štovatelj gotovo svakog moćnijeg bića na Balkanu i Evropi postao je nezaobilazan lik srpske svakodnevice, sa izrazitom (bolesnom) željom, da vlada u budućnosti i na koncu da se preseli u epsku prošlost.

Giku- antiheroju postavljeno je samo nekoliko razumnih uslova. Odvesti Srbiju u EU, ili bar na njena vrata i približiti istu "evroatlantskim integracijama". Mnogi će reći da je to isto. Ali baš u srpskom novogovoru nije. Ova potonja sintagma zapravo znači NATO pakt. Koriste je SNS botovi, državna infrastruktura i uopšte, svako ko komunicira u srbijanskom javnom diskursu. Zapravo, novogovor je preduslov nastupa u javnosti. Bilo kakvoj i bilo gdje.

A, Vučić je i lektor i korektor i Ćirilo i Metodije i Vuk Karadžić i jezika i države i masovnog mišljenja. Ta nepodnošljiva lakoća patetike jednog gika bustovanog čistom moći, stvotrili su nepatvorenog "tihog diktatora", gotovo vulgarno stereotipnih osobina. Možemo ga situirati na liniji Dr. Strendžlova, kojeg je briljantno odigrao Piter Selers, preko Kristofa Volca u "Inglourious Basterds", pa sve do pučkog Her Flika iz serije "Alo-alo".

U raspisanim dijalozima nekog, od koksa napucanog scenariste, Vučić se leluja vodama Srbija-sitkoma, kao zlica, neviđene inteligencije koja može SVE. Dakako, sve dok je lik u seriji. 

Nezgodno je kad glumac ponese posao kući.

Rad od kuće ubija

I tu nastaje sva nezgodacija. Vučić zaista vjeruje da će Srbija biti premrežena autoputevima i brzim prugama za par godina, on zaista vjeruje da se u Srbiji živi bolje iz dana u dan, da su ljudi srećniji, da više rade, da ima više radnih mjesta. Dakako da je to puka opsenarska i psihopatološka laž, u kojoj je lažac ubijeđen u istinitost svojih sudova.

Apsurdno, Aleksandar Vučić nikog ne obmanjuje niti javno niti privatno. Javno je projekat, a privatno...paaa, opet projekat. Ponio je, velim, posao kući.

Evo, mali ekperiment. Možete li zamisliti Aleksandra Vučića kako neobavezno čavrlja sa djecom? Dakle, možete li zaista to sebi predočiti, a da niste cinični, crnohumorni ili da nemate viziju sa korica knjiga koje prodaju Jehovini svjedoci? Teško.

A, vidite šta je na stvari. Prisustvujemo, još jednom, ko zna kojem po redu balkanskom eksperimentu gdje se autarh "vjenčao" prvo sa ulogom, pa onda sa zemljom. I možda bi baš to doslovno i uzviknuo Vučić, da mu nije predznanja i da se ne boji kako će mu neki tamo drugi, nerealizovani gik, pripisati plagiranje Hitlera.

Vučopija

I stvorio je na koncu Vučić svoju šizofrenu Utopiju. Između Panonske nizije i Makedonije, između Drine i Timočke Krajine. Situirano je on svoj posjed, koji za razliku od  društvene igre "riziko" ili postmodernističkog Liberlanda, ima stvarne ljude, stvarne planine, ravnice, ljudska naselja, nešto privrede, neobrađenu zemlju... Priča tako u dugim noćima koje traju po 25 sati, Vučić sa Vučićem nad kartom Srbije o napretku i progresu u koji srlja zemlja. Nekad se Aleksandar naljuti na Aleksandra.

Primjerice ovih dana. Kad nije dobio željenih 50% glasova i kad je tek-tek, mikronski okrznuo svoju političku monolitnost.

Priča tako Vučić sam sa sobom. poput Tolkinovog Goluma i Smigola u jednoj glavi. Priča i duri se. Prste uzdiže u piramidu moći. Pravi neprirodno dugačke psihološke pauze u svojim monolizima. Bratimi se, a onda cenzuriše jedne te iste novinare, pa nanovo. Igra odmetnutu sitkom igricu, koja više nije gikovsko zabavne provinijencije. A,ne! Vidite, već se Golum u priču uselio. Uselio se u Vučićevu glavu.

Aleksandar postaje nervozan. Ne interesuje njega više ta budućnost koja nikako da dođe. Održao je u izbornoj večeri najdosadniji pobjednički govori u istoriji politike. Šta će mu sve ovo?! Rezigniran je. Budućnost? Pa, vodio je narod u istu tu budućnost par godina. Hoće nešto više. Međunarodno prizanje. Kredibilitet. Hoće poštovanje producenata koji su ga izmislili. Hoće da se druži sa njima. Da izlazi, da ze šali (koliko je u mogućnosti). Hoće da bude Kevin Spejsi iz "Kuće od karata". A, jednog trenutka, kako to obično biva, poželjeće da producira i režira svoj sopstveni šou. Rijalitiji, volja za moć, duhovno i fizičko rukovođenje Srbima nisu mu dosta. Isprazni su. Dosadni su.

Priča o dječaku 

Karakter lika Aleksandra Vučića se mijenja. Postaje depresivniji, mračniji. Živi Srbi ga odavno ne zanimaju. Niti većina velikih mrtvih mu nije interesantna. Pogleda ponekad Đinđićevu Sliku. Sa ljubomorom i prezirom. Njega ne može da pobijedi. U bilo kojoj igrici koju igra u glavi. Rastavlja ih zid smtnosti. Ili besmrtnosti. Između zija provalija egzistencije u koju sve češće pogleda naš dobrano transformisani lik sa početka priče. Više nije zabavni sitkomovac, koji će gledanošću donositi profit. Postaje neka zagubljena ličnost iz noar filmova.

Odavno se on povukao iz svijeta privatnosti, ubijajući istu. Ne dotiču ga niti paparaci, niti ljudi koji su željni istine. Oni njemu ne mogu ništa jer on i nema ništa. On je tek puki projekat. Bez radnog staža, bez privatnog života, bez emocija, bez prijatelja odaavno, bez dodira sa oponentima, kojih nema. On je valjda jedina osoba bez posla koja 25 sati dnevno hoda po svojoj Vučopiji sa rukama u džepovima, ne radeći ništa i objašnjavajući svim statistima šta treba uraditi.

Dječak, opsjednut maketama, sjedi nad maketom Srbije sa stvarnim ljudima i plače. Na momente mu dođe da razbije svoju omiljenu maketu, ali zna da bi sa njenim kršenjem nestalo i njega. Opasno bezlično dijete, bez trunke smisla za humor, koga vlastiti demoni izjedaju. 

Demoni i patološka potreba za velikom seobom u istoriju, po Srbiju mogu biti pogubni. Jer, ta "Srbijica, među šljivama" je tek depresivni poligon za nesrećnog dječaka, pogubljenog u svijetu sitkoma.

E, to je Aleksandar Vučić, međ' javom i međ' snom od koga zavisi život i san, java i dan preko 7 miliona ljudi.


Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar