<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Kokain u pozorištu

KOLUMNA

Pa, čekaj, majku mu, gdje ode ovih 200 miliona? Ode, snajka, između ostalog, i na platu Zlatka Androševića, zamjenika šefa krim policije, koji je onako u slobodno vrijeme narko diler.

29. oktobar 2018, 12:00

Sudbina il' ko zna šta li je, tek u jednom minutu izbombardovan informacijama, kolektovao sam ovo: U Brčkom nema pozorišta i zamjenik šefa Krim policije Brčkog uhapšen negdje u Hrvatskoj sa 1,1 kilograma najčistijeg kokaina. Tržišna vrijednost oko 260 hiljada maraka. Vrijednost kokaina, ne pozorišta. A mogla bi lako biti vrijednost pozorišta.

 

Nema šta nema

 

I nema Brčko ni bioskop, nema niti muzej, nema ni stadion. Nema šta nema. Grad, a nije grad. Zato ima, kao svaki naš «grad, a nije grad» po jednog Zlatka Androševića, visokopozicioniranu mečku koja obrće milione, a vozika se sa stotinama hiljada maraka. U kokainu. Jer visokoakcizna roba je zakon. Iznad onog Zakona koga kao zamjenik krim policije predstavlja na formalnom radnom mjestu Androšević.

 

Jebo krim policajca bez heroina, reći će zlobni, a jebo zamjenika šefa krim policije jednog distrihta bez 1140 grama kokaina u bijesnom automobilu. I biće u pravu. Taman toliko je imao Androšević, valjda za lične potrebe, dok je turirao paklenu mašinu preko 180 na sat po «Dalmatini». I ne bi pao Zlatko de se nije kurčio za volanom baš toliko, pa ga kolege, hrvatski saobraćajci, po sili nužde zaustaviše, nervoznog zatekoše, i južnoameričku radost za sinuse nađoše.

 

Nego, kakve veze ima štovalac i diler kolumbijske nekrštene robe sa pozorištem u Brčkom? Osim što je iz Brčkog i osim što se istresanjem iz gaća Zlatkovih tijekom njegove karijere dilera moglo pronaći novca i za pozorište i za nesrećni bioskop i za muzej, a preteklo bi bogami i za stadion, nema ama baš nikakve veze.

 

Tihi, fini, kokuzni svijet

 

Jer vidite, otužna je to bila emisija u kojoj nekakvi «kulturni radnici» tiho, sebi u bradu šapću kako nemaju pozorište. Ne znam osim mene i ko je to gledao. Tužna, usamljena i jadna, brate mili, nekakva emisija. Mogla je komotno i ne ići, niko primijetio ne bi. A ko su ljudi koji tiho mrmolje sebi u bradu, ne znaju ni oni. Zastrašeni, umrtvljeni, nekad fini svijet, koji odavno živi život poluljudi i koji je vidio onih 260 hiljada Zlatkovih u bijelom samo na filmu.

 

To je nama naša borba dala! I da se razumijemo, Brčko se samo «natrefilo» u datom momentu. Isto vam je to od Bihaća do Trebinja, od Bijeljine do Livna. Isti tihi ljudi-sijenke, koji bi se udarali nogom u guzicu od sreće, kad bi neko, neko iz jebene države samo zakrpio ćumeze u kojim obitavaju, ela da se prozovu pozorištima. I isti Zlatko, «od ranije poznat policiji», pošto radi u njoj takvoj, koji turira kola sa kokainom i pozorišnim budžetom u jakni.

 

CIA, snajka i jedan raj

 

A nije to samo uobrazilja moje malenkosti da se bavim drogom u svjetlu bijede, nego tako razmišlja i CIA. CIA, snajka, nego šta. Pa CIA u svom najnovijem izvještaju, osim dobro poznatih činjenica da je BiH u rangu afričke braće Malavija i Senegala po gotovo svim parametrima, e ta CIA, snajka navodi kako je naša BiH, «raj za prevoz droge».

 

A gdje je raj, tu je i rajski život. A gdje je rajski život, uvijek je tu neki zlatni Zlatko, koji ima (najmanje) dva pasoša, koji je sklon sa ilegalnom robom skočiti i na nezakonitom mjestu biti. Uvijek je tu mnogo, mnogo zlatnih dječaka, koji trampe svoj položaj, prije svega u MUP-u za položaj dobro plaćene kokainske mule. Posao dobar, a para laka.

 

Nego, kad smo kod dobrog posla i lake pare, čekajte mili ljudi, pa Brčko DC ima budžet od oko 200 miliona maraka, što je na broj ljudi, ojhaaa. Ima po standardima izbora za Miss Univerzuma i ostalih ključeva, po troje od svakih...mislim Srba, Hrvata i Bošnjaka, ima, svega ne volju ponad Save rijeke. Ima i pozorišne susrete, a opet pozorišta nema...

 

200 miliona, da djeca na noge stanu

 

Pa, čekaj, majku mu, gdje ode ovih 200 miliona? Ode snajka, između ostalih i na platu Zlatka Androševića, zamjenika šefa krim policije, koji je onako u slobodno vrijeme narko diler. Jer, snajka, znaš, ne možeš živjeti samo od onih 100 ili 200 hiljada maraka po turi droge do Hrvatske. Jer, gdje je zdravstveno, socijalno, penziono? Gdje je radni staž? Pa ne može Zadužbina Pabla Eskobara snositi baš sve troškove. Mora se i država malo isprsiti. Mora zemlja svog sina Zlaju i sve ostale Zlaje isfinansirati, barem do prvog miliona. E, to je posao!

 

A pozorište? Ko jebe pozorište. Ionako su to neki padavičari koji kukaju. Da se znaju snaći, pa da namjesto Zlatka i ekipe sami švercuju kokain, možda bi ih država i pogledala. Ovako-pomozi sirotu na svoju sramotu. Neće da ide.

 

 

Jer, neće nas kultura i ljepota spasiti, nego bijelo pod nosom! Ne vjerujete? Pogledajte oko sebe.

 

P.S.

 

Danas je Dan žalosti u mojoj zemlji. Sahranjuju se dva dobra čovjeka, dva policajca, Adis Šehović i Davor Vujinović. Poginuli su radeći svoj posao. Brutalno su ubijeni u Sarajevu. To su heroji, heroji čiju zvijezdu valjda neće potamniti ološ poput Zlatka i drugih «zlatnih dilera».