<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Studentski dom Radovanovih žrtava

Pokupljeni su studenti iz banjalučkog studentskog doma, potrpani u kamione i odvezeni na bihaćko ratište. U tom oponašanju hitlerjugend jedinica, nastradalo je 13 studenata, na desetine ranjeno...

21. mart 2016, 12:00

Juče je otvoren studentski dom "Radovan Karadžić" na Palama. Dom je, kako to i biva u Republici Srpskoj, kao i sve što se može otvoriti, od konzerve do tunela, otvorio Milorad Dodik. No, ovdje se nećemo baviti Dodikom, koji bi zarad lokalnih izbora i političke egoistične promocije otvorio i dom radnog naziva Ajatolah Homeini. O Dodikovoj konvertiji, sve je rečeno.

Sve je rečeno, i biće govora i o Radovanu Karadžiću, kao nalogodavcu za najveće ratne zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ili nije? Ili ljudi ne znaju šta je taj čovjek uradio baš srpskom narodu. Ovdje ću se pozabaviti samo jednom činjenicom, a direktno je vezana za naslov teksta. Radovan Karadžić je pod kraj 1994. godine formirao “studentsku brigadu”, koja se borila u sastavu Vojske Republike Srpske. Da budem posve tačan, pokupljeni su studenti iz banjalučkog studentskog doma, potrpani u kamione i odvezeni na bihaćko ratište. U tom oponašanju hitlerjugend jedinica, nastradalo je 13 studenata, na desetine ranjeno, a ogroman broj ostao vječno obilježen PTSP-om, alkoholizmom, drogom, razorenim familijama, nemogućnošću zasnivanja braka…

Neki zakleti Bošnjak nacionalista će reći - Bogu hvala, pa je upropastio srpsku mladost. Ali, reći će to i političko rukovodstvo današnje Republike Srpske, koje je zamijenilo uzrok za posljedicu, pravdu za nepravdu, istinu za laž, žrtvu za zločinca, razum za ludost, pa namjesto da se bar u nacionalnom zanosu sjeti tragično i nevino izgubljenih života nikad više akademaca, ljudi otvoriše studentski dom njihovog krvnika Radovana Karadžića. Čovjeka koji na meniju zala ima spisak kojem bi pozavidio i najveći krajputaški restoran, eto dobi studentski dom sa svojim imenom.

I nije da se Radovan ne pita za studente u Republici Srpskoj, 20 godina nakon njihovog slanja u smrt. Evo, i Milorad Ddoik, zajedno sa Karadžićevom familijom, duboko je ubijeđen da nije bilo Karadžića, kako se ne bi razvio ni visokoškolski sistem u tom dijelu Republike Srpske (sic).

Agresivno-pasivna uloga Radovana Karadžića još uvijek je živa, postoji i i te kako operativno funkcioniše.

Ali, uozbiljimo se. Vratimo se na paklenu pervertiju doma “Radovan Karadžić”. Vratimo se na činjenicu da se otvara dom, 3 dana uoči izricanja presude tom istom Radovanu Karadžiću. I to, o gospode, ne otvara se dom sa njegovim imenom bilo kako. Otvara se DVA (2 puta). Prvo otvaranje je bilo negdje uoči izbora 2014. godine. I ovaj put je slučaj, proviđenje i nakana situirala “otvor” u izbornoj godini I boldovala ga izricanjem presude.

Ljudski je zapitati se na kojem opijatu je taj silni narod koji daje podršku ovako perverznom činu? Na čemu su političari, koji…dobro oni nisu ni na čemu, samo im treba novca, položaja i još medijskog uticaja, na čemu su apaurisani studenti, koji ili blage veze nemaju da su im negdanje kolege izginule zarad Radovanovog ludila?…I, koliko uopšte može da koštapolitički sistem u Republici Srpskoj iste te studente? Koliko može da ih košta nepromišljena infantilnost i pristajanje na morbidnost.

Ponavljam, u dvije godine, dva puta je dom dobio Radovanovo ime. Da li je neko od buduće inteligencije reagovao (osim ako se zanemare studentske pijanke, nosanje kineskih majica sa Karadžićem, “srBskim herojem” i mantranjem o očuvanju srBstva? Da li je bilo ko od “progresivnih mladih ljudi” i prstom mrdnuo ne bi li barem nominalno očuvao dignitet ubijenih kolega studenata. Ta, nisu se ta djeca ’94 dobrovoljno otkotrljala na ratište! Upravo suprotno, upisali su fakultete, ne bi li ikako, na bilo koji način, izbjegli pošast rata.

Ovako danas, egzekutor im se smije u grobovima sa svoje mermerne ploče na Palama. Ali, čini se da je to malo i ne pretjerano bremenito terećenje današnjih kloniranih nacionalističkih mini aparatčika, koji se studentima krste i kojima doseg znanja baca do nivoa partijske knjižice. Vremena su se promijenila, pa namjesto SDS-ovih ocila, ganja se Miloradova politička iskaznica.

A, svi znamo da mrtva usta ne govore. Poginuli su greškom, jebi ga, statističkom, potpomognutom ukazom, metkom ili granatom. I nisu to neki heroji rata, koji su se bacali pod tenkove i činili ostala mitomanska čuda. To je, ponavljam, 13 nikad svršenih akademaca, koji su Radovanovim ukazom kidnapovani od knjige i priključeni pušci.

Zarad njih, ako bi neko baš htio ispratiti neki narativ, dom bi se trebao zvati, studentski dom “13 mrtvih studenata”.

Ali, hej, važniji je srpskom nacionalističkom korpusu jedan živi Radovan Karadžić, osuđen ili neosuđen, od života desetina zvanično pobijenih i stotina neupisanih mrtvih studenata.

Na kraju krajeva, jebo realnost sa ovakvom mladošću. Šta će nam mrtvi studenti pored malih živih klonova Radovana i Dodika? To je tek puka neprijatnost, koju svi, valjda, treba da zaboravimo.