Dragan Markovina: Titoizam i nasljednice SKJ

Stoga pravo pitanje nije koliko je ostalo od titoizma u ovdašnjim partijama nasljednicama SKJ, nego koliko je ostalo socijalizma? Tu je odgovor čak i porazniji, budući da od toga nije ostalo ništa.

Dragan Markovina / 17. Juni 2020

Foto: Predrag Trokicić

 

Bez obzira što je prošlog mjeseca obilježena četrdeseta godišnjica Titove smrti i što je njegovo nasljeđe temeljito razgrađeno, ovdašnja postjugoslavenska društva kao da i dalje ne znaju kako da se odnose prema njemu i razdoblju koje je obilježio. Odnos naravno najviše zavisi o političkoj opredijeljenosti i pogledu na prošlost, ali i o konkretnoj koristi onih koji se njegovim nasljeđem bave. Preciznije govoreći odnos prema Titu i njegovim konkretnim potezima lavira između oportunizma i ideološke orijentacije. Svega tu ima izuzev iskrenog propitivanja tog nasljeđa, što istinski rade isključivo pojedini historičari, ponajprije oni okupljeni oko ovih dana objavljene deklaracije o obrani istorijske nauke. Oni koji se pak nalaze u političkom prostoru pokušavaju na razne načine instrumentalizirati Tita, što na koncu izgleda tragično ili tragikomično. Sve navedeno ponajviše dolazi do izražaja u vremenima predizbornih kampanja, pa tako trenutačno imamo situaciju da Ivo Lučić, radikalno desni povjesničar iz Hrvatske koji izlazi na izbore na listi HDZ-a, javno tvrdi da bi dolaskom SDP-a na vlast bio iznova uveden titoizam, dok s druge strane Ivica Dačić zagrijavajući se za kampanju u Srbiji inzistira na titoističkom nasljeđu vlastite partije. Ne tako davno u jednom od nadrealnijih predizbornih nastupa, prije debakla koji će ga ukloniti s višegodišnje čelne pozicije u SDP-u, Zlatko Lagumdžija je u povišenoj temperaturi mantrao nešto o tome kako je njegova partija neuništiva, jer je to Titova partija, što je dovelo do općeg skandiranja starog refrena ‘Tito, partija’.

Na pitanje što je dakle ostalo od titoizma u ove tri promatrane partije, prvoloptaški odgovor bi bio ništa, a malo nijansiraniji bi zaključio da je ostalo više ili manje izraženo folklorno njegovanje antifašizma, lišenog jugoslavenskog konteksta, pri čemu je to u slučaju SPS-a blasfemično u svakom pogledu. Tito se nakon svega, govorimo li o nominalno lijevom kontekstu, pretvorio u gotovo kapitalistički simbol, otprilike na isti način na koji se to desilo s Che Guevarom na globalnoj razini. Tim su smiješniji alarmi za uzbunu koje nacionalistička desnica koristi za mobilizaciju vlastitog biračkog tijela u kampanji. No, Tito sam po sebi, koliko god bio nezaobilazna povijesna ličnost i ključni faktor dobrog dijela 20. stoljeća na ovim prostorima, nije bitan za ovu raspravu, odnosno svakako je manje bitan od sadržaja. Stoga pravo pitanje nije koliko je ostalo od titoizma u ovdašnjim partijama sljednicama SKJ, nego koliko je ostalo socijalizma? Tu je odgovor čak i porazniji, budući da od toga nije ostalo ništa. Socijalizam kao društveno uređenje odavno je prestao predstavljati cilj partija nasljednica, što je istina bilo teško izbjeći nakon europskog debakla ljevice s početka devedesetih, no puno veći problem je što niti istinska socijaldemokracija ili ideja o socijalnoj državi blagostanja ne stanuju u njihovim političkim programima, čak niti u predizbornim koji služe za nerealna obećanja. Dovoljno se osvrnuti na predizborni program SDP-ove Restart koalicije koji djelomično plagira njihov nekoliko godina star program nazvan Plan 21, kao da se ništa u međuvremenu promijenilo nije i u kojem se najavljuje privatizacija preostalih državnih firmi, kultura se jedva i spominje i svodi na identitetska pitanja, dok se čitav program, uz nešto retoričke šminke i spominjanje problema prekarnog rada, svodi na prevladanu ideju trećeg puta.

S Dačićevim SPS-om stvari stoje još gore, jer kako drukčije objasniti polaganje vijenaca na Titov grob povodom godišnjice smrti i pozivanje na činjenicu kako je riječ o partiji koja je pravna sljednica SKJ i istovremenu potpunu šutnju oko ratova devedesetih u kojima su Milošević i SPS odigrali jednu od najgorih uloga, izravno uništavajući sve Titove ideje, a onu o bratstvu i jedinstvu ponajviše. Višegodišnja koalicija s presvučenim radikalima dodatno se izravno naslanjala na iste takve politike i aranžmane iz devedesetih, ne imajući nikakve dodirne točke s Titovom politikom.

Na koncu, u nekakvom duhovnom smislu, titoizam je još simbolički najživlji u bosanskohercegovačkom SDP-u, ali u praksi jednako ne postoji.

Navedene tri partije doista u punom smislu riječi preživljavaju i još uvijek predstavljaju bitne političke faktore u vlastitim zemljama ponajprije zahvaljujući lijevim sentimentima mnogih birača koji iz identitetskih i nostalgičnih razloga glasaju za njih, iako im ove zauzvrat ne nude niti naznake politike koju bi ti birači htjeli, dok istovremeno rade sve da spriječe konstituiranje relevantne opozicije na ljevici. Samo što će takvo stanje glasanja po inerciji iz bioloških razloga trajati još vrlo kratko vrijeme, svakako kraće nego što će trajati mantranje nacionalističke desnice o povratku titoizma, danas prisutnog tek na simboličkoj razini i u fizičkim tragovima civilizacije koju je stvorio i koja je preživjela devedesete.

Peščanik.net, 17.06.2020.

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.