<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Draško Stanivuković za BUKU: Nije isključeno da se kandidujem za gradonačelnika

OLITIKA I ODGOVORNOST

Draško Stanivuković za BUKU otvoreno govorio o svom shvatanju života i politike, prožetom idealima

06. august 2018, 12:00

Priča o naglom porastu popularnosti najmlađeg banjalučkog odbornika odudara od turobnog prosjeka naše politike. Neke njegove video klipove vidjelo je više od milion ljudi, dnevno ga na Instagramu zaprati više od stotinu novih pratilaca, kaže da je svakoga dana sve popularniji. Razlog tome su aktivistički video klipovi u kojima on razotkriva probleme građana koje vlasti ne rješavaju, loše urađene poslove možda koruptivne prirode, ukazuje na sve ono što ne zanima klasične  političare, a što je od suštinske važnosti za život građana. Inspiriše ga istorija i pojedinci u njoj koji su posvetili živote radu za otadžbinu, smislom postojanja drži rad na ostvarenju ideala. Ponosan je što nikada nije bio partijski vojnik, najveći poraz za njega bi bio da zalaganje za neku dobru stvar mora podrediti interesu stranke. Kaže da je u politiku unio preduzetnički duh i da će na kraju odborničkog mandata narodu dati na uvid dijagram iz kojeg će se vidjeti šta i kako je radio. „Ja ću biti buldožer, prvi koji ide na liniju fronta, ali budite vi dovoljno hrabri bar da pored takve ideje stanete“, svima poručuje Stanivuković. Pomalo naivno zamišlja stvaranje fronta najboljih ljudi za rad na opštem dobru naroda, misleći kao svaki entuzijasta da ljudi nisu kvarljiva roba. Poslije razgovora sa njim jasno je da njegov uspjeh nije slučajan, nego iza njega stoji marljiv rad na dobro promišljenim potezima. Ravnodušnom nije ostavio ni Željku Cvijanović, ona smatra da je sladak ali nepristojan i nevaspitan, dok on razmišlja o neugodnim pozivima poslije njegovih akcija i opstrukcijama poslova njegove porodice. Za BUKU je otvoreno govorio o svom shvatanju života i politike, prožetom idealima


Zašto je malo mladih u politici?


Zato što od rođenja nam se politika predstavlja kao nešto prljavo. I zato što gledajući političare posljednjih 20 godina, i ja koga interesuje politika, nisam ništa razumio. Današnji narodni tribuni ne pričaju narodnim jezikom koga razumije običan čovjek i mlada osoba. Ja kada pogledam dnevnik ne razumijem kakve sam informacije dobio. Mislim da to mladu osobu udaljava od ovog zanimanja. Mene danas prate i djeca sa 12, 13, 14 godina, koja mi pišu preko društvenih mreža, do doktora nauka sa 50 godina i penzionera sa 70 godina. Trudim se da stvari koje radim svako različitog kapaciteta i obrazovanja može da razumije. E to je ključ. Još jedan je problem što današnji političar, kada bude izabran od naroda, služi stranci i ljudima koji su ga izabrali a ne čitavom stanovništvu. Postaje stranački vojnik, a ne narodni vojnik. I ja sam bio na granici da li ulaziti u ovako nešto ili ne. Ali, pošto sam vidio da mi se sve što se do sada radilo ne sviđa, odlučio sam da budem promjena koju želim da vidim.


Da li je politika stvarno tako prljava?


Jeste. Ja sam sa 25 godina doživio bar jednom dnevno najveće laži o sebi. Od toga da sam među 30 ljudi koji su opasni po Republiku Srpsku, da me finansira NATO, da ja rušim Republiku Srpsku, da je moja porodica ratnoprofiterska, da ću preći u SNSD. Najgnusnije laži  se koriste kako bi neka osoba koja radi dobro bila diskreditovana samo zato što ima veliku popularnost i podršku ljudi. Sve su to izmišljotine da bi čovjek koji me ne poznaje jedan na jedan, a koji to čita, mogao biti zbunjen. I onda da odluči da se i on isključi iz toga, ili da me ne podržava, jednostavno da kaže: „Ma bježite svi!“


Može li se promijeniti takva percepcija politike?


Može. Ja sam dobijao prljave ponude. Nazove me jedan političar i kaže mi da posvetim 10-15 dana života plasiranju najvećih neistina o drugim političarima. Pri tome mi se nudilo da sprovedem peticiju, koju će organizovati neko udruženje, koja će ići na štetu drugih ljudi, koji bi možda, u datoj situaciji, bili moji politički oponenti. Nisam htio da na to pristanem. Smatram da je suludo potrošiti jedan dan radeći protiv nekoga, ako ga mogu provesti radeći za svoj narod i za nešto dobro. Poruke koje ja šaljem su krajnje afirmativne, i probleme predstavljam na šaljiv, humorističan i pozitivan način. Mislim da je energija koju šaljem preko društvenih mreža malo promijenila imidž politike. Nikad nisam upotrebljavao termine „ovi su lopovi“, „oni su prevaranti“. Vodim računa i o riječima. Jer želim da u ovo zanimanje unesem drugu energiju. Za mene je politika najplemenitija vještina.Vi dobijate platu da pomažete svom narodu. Danas ja imam priliku da pomognem da škole budu obnovljene, da neko dobije vodu nakon pet, deset godina, da neko dobije asfalt, da uradim pozitivne stvari kao narodni poslanik. Šta je veća privilegija nego raditi za svoj narod? Ja sam u politici neobičan: Iz bogate porodice, koji se odrekao plate, meni ništa ne treba. Ja imam vodu – borim se za ljude koji je nemaju, 30 posto Banjaluke nema vodu; moja kuća ima kanalizaciju – borim se za 70 posto ljudi koji je nemaju; borim se da ljudi dobiju posao – ja imam više poslova koje mogu da radim; imam luksuz da mogu da se odreknem naknade. U ovaj posao sam ušao iz filantropije – ljubavi prema čovjeku i svom narodu. To je ljudima toliko neshvatljivo da onda politički oponenti i drugi ljudi pokušavaju izmišljati razne stvari kako bi opravdali da je to nestvarno. Evo, došao je da se još nahapa. Vjerujte: Još mi stvarno ne treba. Kažu: „On se odrekao, on ima“. Da li vi znate koliko u skupštini grada i na političkoj sceni ima ljudi koji imaju deset puta više od moje porodice? Što se niko nije odrekao? Što niko ne radi ovoliko? Pokažite mi političara da je imao više incijativa nego ja i moji prijatelji. Neka mi kažu ko se odrekao naknada i dao više. Za dvije godine, oko 70.000 maraka sam ja uručio za razne stipendije i humanitarne svrhe. Ljudi kad vide pozitivno traže nešto negativno da to objasne. Nije sve negativno u ovoj zemlji, ima sjajnih ljudi. Ja u to vjerujem.


Koja je tvoja najveća pobjeda kao društvenog aktiviste, a koji je najveći poraz?


Jedna od najdražih akcija je borba za srednjoškolce. Ta bitka je manje važna zbog para koje su dobijene, to je preko 400.000 maraka. Ona veća pobjeda je što je određeni broj srednjoškolaca – vrlo važna populacija, mladi ljudi – izašla u protest i bunt uprkos strahu koji su sijali profesori.Umjesto da nas podstiču na hrabrost. Uprkos strahu roditelja, koji nas isto trebaju podstaći da se borimo. I uprkos prijetnjama nadležnih institucija. Sve te barijere 500 mladih ljudi je odvažno probilo i 14-15 dana tu bitku bilo. Od izložbe, par protesta, okupljanja, do toga da su ta sredstva izborena. Za mene je to ključ – ta hrabrost, što sam ih potakeo na angažman. To je jedna stvar, a druga koju nismo još izborili ali ne odustajemo je slučaj nezaposlenih majki koje čekaju dječiji dodatak. To je na ustavnom sudu. Mi smo sve uradili, čekamo odluku ustavnog suda, još nemamo naznaku kad bi sud trebao reći da li je to kršenje ustava i da li je jedan dio majki diskriminsan. Ne mogu to nazvati porazom jer je još u toku. Nisam odustao od nijedne akcije koju još nismo uradili. Za nešto je potrebno vrijeme. U ovom trenutku ja vodim oko 17-18 paralelnih akcija. Ponosan sam na akciju za majke; znate da su majke uz bolesno dijete na Paprikovcu plaćale 45 maraka. Mi smo izborili da toga više nema. Ponosan sam na prvu biblioteku dječijih igračaka u BiH: dijete sa poteškoćama u razvoju iznajmi jednu didaktičku igračku, koristi je, vrati i uzima drugu potpuno besplatno. Da obrađuje svoje motoričke sposobnosti. A nekada je morao za svaku igračku plaćati 50 maraka. Ponosan sam što smo se izborili da ljudi iz jednog dijela naselja Potok nakon 10-15 godina dobiju vodu. Što smo se izborili da mnoge ulice budu asfaltirane. Pa ona akcija protiv poskupljenja goriva, akcija protiv skupih automobila gdje je preko pola miliona maraka ušteđeno. Kao odbornik, uz podršku par drugih odbornika, izborio sam se u skupštini grada da sredstva za pronatalitetnu politiku porastu sa 20.000 na 80.000 maraka. Grad finansira treću vantjelesnu oplodnju, biće 10-15 više takvih oplodnji, a duboko vjerujem da će se i 10-15 više djece roditi. Što je ponos. To kad zbrojite, proizvod svega je do 15 miliona maraka. Koji su sa jedne hrpe preusmjereni na drugu, mnogo svrsishodniju. To je uradio jedan odbornik koji je potakeo ljude. Zamislite kolika je snaga u svima nama, kad bi tako radili.


Plašiš li se da ćeš vremenom postati kao većina političara kod nas: cinik i demagog bez osjećaja za ljude?


Ja sam se zarekao da ću služiti svom narodu. Moj viši cilj je borba za ovu zemlju. Danas se moj rad uobličio da ga odlikuje humanitarni rad – jer se odričem naknade i pomažem studentima i socijalnim kategorijama – i rad preko institucija. Znam da nikad neću postati isti. I spreman sam to reći jer znam da će biti zapisano, pa mi neko za 5-10 godina može reći: „Evo vidiš kakav si sad postao“. Upamtite: Ušao sam neobično za ovaj prostor u politiku, iz situirane porodice, sa poslom, da mi ništa ne treba od države. Ušao sam da dajem, jer za mene čovjek je čovjek onoliko koliko radi za budućnost i onoliko koliko sebe posveti svojoj zemlji i porodici. Za mene su to dvije istine: raditi za svoju otadžbinu i porodicu. Za otadžbinu se radi tako što ste vi profesionalni odbornik, ali i profesionalni doktor. Tako što ste najbolji nastavnik, ali i najbolji radnik u Čistoći, najbolji radnik u kiosku. Samo budi najbolji tamo gdje jesi. I tako radiš za svoju zemlju. To je filozofija koju zastupam i spreman sam na radikalne i korjenite promjene, na ogromnu borbu i žrtvu, dok zaista ne dođu pravi ljudi – a ja sam ih takvih mnogo upoznao. Ja koji imam priliku javne riječi želim da napravm sinergiju svih tih ljudi, da napravimo jedan pakt i borbu za opšte dobro. Ne pravim diferencijaciju između ljudi iz stranaka, organizacija, nego gledam ljude pojedinačno. Mislim da preporod ove zemlje leži u sabiranju svih umnih i moralnih ljudi, bez obzira kojoj stranci, organizaciji, etničkoj ili bilo kojoj grupi pripadaju. Ako se ti ljudi saberu i naprave front, svi interesi će moći biti zadovoljeni: i nacionalni, vjerski, ljudski i bilo koji drugi. Duboko vjerujem u taj scenario.


Dokle sežu tvoje ambicije? Vidiš li sebe u budućnosti kao ministra, ili možda premijera? Da li razmišljaš o tome?


Razmišljam, naravno. Slagao bih ako bih rekao da ne razmišljam. Kandidat sam za narodnog poslanika, mislio sam biti četiri godine odbornik. Ne mogu isključiti da će se desiti u neko skorašnje vrijeme kandidatura za gradonačelnika. Ili za bilo koju funkciju, ja ne bježim ni od čega, ali ne želim da žurim previše. Jer svjestan sam da trebam mnogo da učim i da radim na sebi. Skoncentrisan sam na svaki dan, da taj dan maksimalno radim. Mislim da to pokazujem i na terenu. Svakim danom moja podrška raste, samim tim ja mogu da razmišljam o ozbiljnijim pozicijama. Trenutno me najviše interesuje politički ring: skupština jedna i druga. Ali interesuju me i funkcije koje se direktno biraju od naroda, a ne da mi neko dodjeljuje mjesto, recimo direktorsko. To su funkcije odbornika, poslanika, gradonačelnika, predsjednika. Jer onda mi niko ne može reći da mi je nešto dao. Ja bih to zaslužio izborom naroda, a ono što narod da za mene je sveto. Onda bih uradio ono što sam rekao na početku: bio bih buldožer, prvi na liniji fronta. Šta je onda moj zadatak? Moj zadatak je da tada u sistem uvučem ljude koje sam upoznavao kao prvoklasne. To su najbolji studenti ekonomije, prava, elektrotehnike, mašinstva i svih drugih fakulteta. U toku mog rada, svakodnevno mi prilaze ljudi koji su biseri, ali bisere niko ne vidi, jer su biseri najčešće ti koji nisu podobni. Oni su sposobni.


Može li političar kod nas biti moralan?


Navešću u jednom malom primjeru kako ja odolijevam tim stvarima. Ima stotinjak ljudi koji su u mom timu, mene podržavaju, pomogli su mi za izbore, za kampanju, itd. Interesantno je da za mene, koji imam novca, ti ljudi rade volonterski. To je za mene veliki uspjeh. Ljudi su pitali ko je kamerman što me snima. Uvijek ide neko drugi, kad ko može. Imamo grupu gdje je nas stotinjak, onda ja pošaljem poruku i uvijek ide neko. Kad smo radili na trgu one štandove, i sve akcije, ja potpisujem da niko nije bio plaćen ni marku. Od fotografa, kamermana, ljudi koji su sa dronom dolazili. Od mene koji imam ljudi ne traže. Zna se desiti da nekad neko iz tog tima, koji možda nije dovoljno osviješten, malo manje poznaje mene, kaže: „Draško, konkurisao sam u Gradskoj upravi, bi li ti to pogurao?“ On je dao meni podršku, vjerovatno očekuje da ja njemu dam podršku. A ja njemu kažem: Ja tebe podržavam kao čovjeka. Ako ja odlučim da tebe „poguram“, a znamo kako se gura – pozivajući nekoga – i ti dobiješ to, a onda ja odem na televiziju i pričam o poštenju, onda ćeš ti prvi reći: „On je mene pogurao“. Onda se ti u svom dnevnom boravku, sa svojom ženom i djecom meni smiješ kako ja lažem – ja to ne mogu dozvoliti. Sad kad je bio upis na fakultete, dosta srednjoškolaca sa kojima smo se borili, koji su bili na našoj strani, mene su zvali i kažu: „Draško, drugi sam ispod liste, možeš li pomoći?“ Ja kažem: Ako ja to uradim, shvataš li šta sam onda ja? Meni ljudi svakodnevno kažu da bi glasali za mene ako ih zaposlim. Ja im kažem da podršku tražim za dve godine mog profesionalnog mandata koje su odrađene baš kako treba, mogu li ja za to dobiti podršku? Ali da ja zapošljavam – ja za to nisam. Ima ljudi koji se na mene naljute, imam prijatelja koji me ne razumiju. Potpisujem da ako budu čitali ovaj intervju, da ima desetine, stotine ljudi koji će se u ovom prepoznati. Danas me ne razumiju i možda neće glasati za mene, ali sam ja odolio. Sutra ću biti spreman da ne dozvolim da se ijedan predizborni asfalt u Banjaluci gradi, da se grade ulice bez ivičnjaka. Nekada noćima razmišljam da ova moja ideologija sutra može biti vrlo opasna po moj život.


Možeš li pojasniti kako?


Niste svjesni koji je pritisak bio na mene kad je izašao video koji je pogledalo milion ljudi, o predizbornom asfaltu. Milion ljudi je čulo da je firma Kozaraputevi odradila predizborni asfalt. Znate li koliko je tu narušen ugled jedne firme? Poslije tog videa, da se on skloni i da se tom temom ne bavim, ja sam dobio na desetine poziva. U kojima je rečeno da je ozbiljan kapital ugrožen, da ozbiljni tenderi „vise“. A sa druge strane sam dobio poziv od njihove konkurencije, da dobijem novce da nastavim dalje raditi protiv te firme. Ja sam balansirao jedno i drugo, nastavio sam po svom, kako mislim da je moralno i ispravno. Ako nastavim tako, ugrožavam opasne privatne interese. Ali mora neko ostati na tom putu. I ne pokleknuti. Gradonačelnik Igor Radojičić nije pokazao snagu da stane u kraj građevinskoj mafiji i predizbornim asfaltima. Svake godine oni pojedu milione naših para i stave ih u privatne džepove, iz kojih idu u izborne kampanje. Do sada se nije pojavio političar koji je stavio tačku na to. Ja sam spreman staviti tačku. Neki ljudi možda kroz šalu gledaju na to što ja radim, ali tu se krije jezgro korupcije: u asfaltima, trotoarima, ivičnjacima, putevima.


Znači ti smatraš da političar može biti moralan?


Duboko vjerujem u to. Ja ću sve pokazati na ličnom primjeru.


Poznaješ li sad nekog političara koji je moralan? Da je potpuno ispravan, da nije nekome namjestio neki posao, da nije ukrao…


Morao bih se ograditi, jer nikoga toliko ne poznajem. Mogu reći da se nadam da postoji.  Samo mogu za sebe reći. Znam da danas, nakon četiri godine svog rada, i 25 punih ljeta, jedan fening uzeo nisam, nijednu laž nisam izustio, sve što sam radio bilo je u najvećoj koristi za ljude i narod koji predstavljam. I poslaničku naknadu, ako postanem poslanik u narodnoj skupštini, planiram da dam u humanitarne svrhe. Ona je oko 3000 maraka. Dok god budem imao priliku nijednu naknadu neću uzimati. Sutra ni predsjedničku platu. To je moje opredjeljenje. Da pokažem da u ovoj zemlji nisu svi isti.

Razgovarao: Draško Ajder