Dražen Crnomat: Banjaluka mora biti žarište klasne borbe!

"To su radnici, radnice, obespravljeni, potčinjeni, svi oni koji su silom prilika otišli iz svojih fabrika u rat i, kad su se vratili, fabrika više nije bilo”, kaže Dražen Crnomat, govoreći o klasi koja je najviše pretrpjela u ratu.

Buka intervju / 06. Novembar 2015

U jednoj od malobrojnih preostalih bosanskih kuća, sa visokom zidanom ogradom koja čuva privatnost njenih stanara, nalazi se Banjalučki socijalni centar – BASOC.

Iako ruševna, kuća u kojoj je smješten BASOC nije izgubila na šarmu. Loše stanje u kojem se kuća nalazi, kažu u BASOC-u, mnogo govori o politici grada u poslijeratnoj Banjaluci.

 “Kad dođeš pred ovu kuću, već možeš da vidiš da nešto nije u redu. Taj estetski momenat pokazuje politiku grada koja nastoji da arhitekturu prijeratnog perioda poništi i da ona ode u zaborav, pošto je sve ostalo već manje-više izvršeno”, kaže Dražen Crnomat, jedan od predstavnika BASOC-a, koji me dočekuje na ulazu u dvorište radi ranije dogovorenog intervjua.

Na kapiji se, međutim, istovremeno pojavljuje i neočekivani gost - policajac na dužnosti. Traži da se predstavimo i kaže da je “zbog nekih dojava, došao da provjeri ko se tu okuplja”.  Fotoaparatom bilježim ovaj susret, kao poručen za uvod u priču o BASOC-ovoj borbi protiv sistema, autoriteta i vladajućih politika. Međutim, razgovor sa policajcem nije neugodan, naprotiv. “Bilo je dojava komšiluka da se tu skupljaju sumnjivi ljudi”, kaže on, dodajući da je to donekle i razumljivo, obzirom na Draženov “opušteni” izgled. Njegov komentar ipak više zvuči kao pravdanje zbog dolaska, nego kao kritika Draženovog stila.

Kuća u kojoj se nalazi BASOC

 

Nakon epizode sa policajcem, razgovor nastavljamo u dvorištu, gdje uz čaj hvatamo malo škrtog oktobarskog sunca.

Motajući cigaretu, Dražen mi objašnjava da je “Centar pokušaj da se napravi zajedničko između javnog i privatnog prostora”.

“Centar će pokušati da se sve odluke donose što horizontalnije, da se dijeli iskustvo kuće, da se proizvodi sadržaj i da se proizvodi znanje, što je malo teže.  Progovara se o feminizmu, lijevim politikama, suočavanju sa prošlošću, o genocidu...ali genocid se isto posmatra i proučava sa te klasne perspektive.”

Obzirom na težinu riječi “genocid” u bosanskohercegovačkom kontekstu i njeno najčešće povezivanje sa Srebrenicom, tražim dodatno pojašnjenje.

“Kad kažemo genocid, mislimo na cjelokupno iskustvo ratova u BiH. Srebrenica je ubrojana u to, ali ona je samo jedno od mjesta. Način na koji su vršeni zločini je prisutan u čitavoj BiH, torture, mučenja, ubistva ne razlikuju se od zločina genocida. Ne radi se o tome da se nekome nametne krivnja ili odgovornost, nego više o tome da se genocid promatra sa neke klasne vizure, da vidimo kome su koristili postupci genocida, ratnih zločina, pljačke i tranzicije i kako je narod u BiH iskorišten za neke druge ciljeve, a to je raspad Jugoslavije i bogaćenje određenih krugova.”

Govoreći o klasi koja je najviše pretrpjela u ratu, Crnomat kaže da su to “radnici, radnice, obespravljeni, potčinjeni, svi oni koji su silom prilika otišli iz svojih fabrika u rat i, kad su se vratili, fabrika više nije bilo”.

“To su svi oni ljudi koji na neki način preživljavaju iz dana u dan, dok naše političke i ekonomske elite uživaju u tom opljačkanom bogatstvu. To bogatstvo je bilo naše zajedničko, ako ne stvarno, onda makar nominalno.”  

Policajac na dužnosti

 

Kada su u pitanju lijeve politike, Crnomat kaže da prate sve što se odvija na lijevoj sceni, u Bosni, Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj, ali i šire. Ono, međutim, što je specifično za BASOC, jeste kritički odnos, ne samo prema neoliberalnim politikama, već i prema lijevim politikama, pa i prema vlastitim pozicijama.

“Ovaj odnos je borbeni, mi nemamo gotova rješenja, uvijek moramo promatrati kako se ti procesi odvijaju i na kojim pozicijama mi stojimo i šta artikulišemo. Moramo biti kritični i prema sebi i prema našim pozicijama i čije interese mi zastupamo. Mislim da je jedan od postupaka da vidimo kako smo strukturalno uslovljeni ovdje u čitavoj BiH i šire i kako nas ta strukturalna uslovljenost gura da budemo agenti određenih politika i promjena, a to jesu te neoliberalne politike, mjere štednje i prilagođavanje našeg ekonomskog sustava potrebama evropske periferije. Ono što je bitno za periferiju jeste da ona ne odlučuje sama o sebi, već treba da izvrši odluke donesene od strane centra, Brisela, Njemačke, Francuske, svejedno, u ovom slučaju.”

Govoreći o tome kako je došlo do osnivanja BASOC-a, Crnomat kaže da je sve počelo u septembru 2014. godine, kada su aktivisti iz BiH učestvovali na konferenciji u Beču.

“Konferencija u Beču je bila pokušaj da se pomiri spor ili jaz koji je nastao između organizacija civilnog društva i pokreta koji su izrasli u februaru mjesecu. Fondacija koja je organizovala tu konferenciju nastavila je saradnju sa tim grupama, a najviše sa pokretima koji su preživjeli februarske demonstracije. Usaglasili smo se da je potreban neki stalni prostor koji treba da izbjegne projektne logike nevladinog sektora - da se ne završi nešto, pa da to bude kraj programa, da nema neku suvislu funkciju i tako smo došli do socijalnog fronta. Oni su to prihvatili i dodijeljena su nam sredstva za ovaj centar, gdje će se te politike pokušati artikulirati i uspostavljati.”

O Banjaluci, kao specifičnoj sredini u kojoj BASOC djeluje, Crnomat kaže:

“Zadatak Centra jeste da izvrši trajnu promjenu u Banjaluci. Još od Veselina Masleše i njegovog uratka Mlada Bosna,  ja ne znam je li to neki njegov biograf pisao…Masleša je Banjalučanin, revolucionar, i on je “razgulio” u Beograd, jer mu je Banjaluka bila previše uska. Mislim da se ta uskoća ovog grada mora razbiti i izvršiti nekakva trajna promjena u ovom gradu. Često se govori o Banjaluci do 69. Godine, dakle period zemljotresa kada se grad mijenja, i onda o periodu od 90-ih naovamo, kada se mijenja demografska slika.  Život u Banjaluci je veoma siromašan, što se tiče umjetnosti, politike, kulture, nekih borbenih stavova... Čitava scena je previše uljuljkana u svoj habitus, previše je to neopravdano, ima tu nekih dobrih postupaka, ali kao grad moramo doprinijeti regionalnim borbama za jednakost i uvezivati se i moramo imati dosta više ljudi koji dolaze izvan Banjaluke ovdje, da dijelimo znanje i da napredujemo. Nema ih puno, ali trebamo iskoristiti neke prednosti ovog grada.”

Naš razgovor nekoliko puta prekidaju komšije, koje prilaze da ljubazno pozdrave Dražena. Pitam se da li je to tek slučajnost ili je BASOC zaista dobro prihvaćen u komšiluku.

Nastavljamo razgovor o aktivističkoj sceni u  Banjaluci i o tome da li ona uopšte postoji. Crnomat kaže:

“Mislim da ona postoji, to su ljudi koji idu na Kozaru, koji idu na Kazane, ali i taj aktivizam se mora kritikovati. Imamo aktivizam koji dolazi od nevladinih organizacija i koje ga provode prema projektu, ali što je i istina rade i mnogo više stvari nego što im je opisano u projektu. Postoji, ali se mora kritikovati, razrađivati i mora se ići dalje. Banjaluka mora biti žarište klasne borbe i borbe za jednakost žena, sve se mora uvezati i manjinske grupe, i sindikalne borbe, i borbe žena.”

Jedna od tema kojom se Centar bavi jeste suočavanje s prošlošću. U tom kontekstu, u bh. javnosti se dosta govori o pomirenju. Međutim, Crnomat smatra da je i sam termin “pomirenje” potrebno preispitati i kritikovati.

 “Te politike pomirenja koje se tiču posljednjih sukoba i to pomirenje... tu riječ, pojam, termin takođe treba kritizirati...  Mislim da je bolji termin povjerenje, jer mi ne znamo ni sa kim se trebamo miriti, ni sa čim se trebamo miriti, ni ko se miri... Svi smo bili uključeni u rat, dakle, treba nam novo povjerenje. Mislim da se to zajedničko povjerenje može razvijati samo kroz borbu, na raznim frontovima... sticati nova iskustva, kao što je bila Kozara u julu kad smo pjevali, tu se stiču novi odnosi.”

Među aktivnostima koje je Centar do sada proveo jeste projekcija filma Kemala Pervanića “Lijepo selo”, pratili su program Otvorenog univerziteta svojim programom “Hajde da ne govorimo o kulturi”, koji  je govorio o tome koliko je kultura agens novih strukturalnih promjena koje uvode neoliberalni obrazac društveno-ekonomskih odnosa. Poruka je bila “Hajde da ne govorimo o kulturi, hajde da govorimo više o klasi”. Održana je javna diskusija o migrantskoj krizi, sa gošćom iz No Borders Srbije, koja je predočila situaciju na terenu, ustanovljena je feministička radna grupa, tj. “Feministička kava”, koju vode Danijela Majstorović i  Dražana Lepir.

 

Gostovanje profesora Vassilisa Fouskasa sa Univerziteta u Istočnom Londonu


O planovima Centra, Crnomat kaže:

“U planu je film Jasmile Žbanić “Za one koji ne mogu da govore”, koji će se vjerovatno prikazivati u novembru... U pregovorima smo i za prikazivanje dokumentarnih i igranih filmova iz jugoslovenske kinoteke, koji nisu baš bili blokbasteri... tu su i planovi za šahovski turnir, da ljudi dođu da se druže... to je proces socijalizacije, ne mora biti nužno političan. Ići ćemo u Ljubljanu na fudbalski turnir “Brcnimo rasizam”... Bilo je i prijedloga da u Centru ugostimo umjetnike, ali nama je bitno da ovi zidovi ostanu ovakvi kakvi jesu, jer su oni neka poruka šta ostaje od Banjaluke poslije rata, tako da ne bismo ništa artistički radili na kući.”

Pravci političkog djelovanja Centra donekle su jasni, ali Crnomat kaže da se oni moraju definisati kroz razgovor i saradnju sa ljudima kojih se problemi kojima se Centar bavi direktno tiču.

 

“Jedan od pravaca je razvoj klasne svijesti, klasno suprotstavljanje svim ovim procesima i pokušaj uticanja. Mi nećemo izaći kao borbena radnička skupina, jer mi nemamo to znanje, to znanje treba da se kreira u našem međusobnom odnosu, kroz razgovor sa sindikatima i novim socijalnim grupacijama. Drugi pravac je podizanje svijesti ljudi. To su plenumi uradili i to treba artikulisati kao neki prvi politički korak. Ljudi na plenumima su iskoristili ta zasjedanja za govor o svojim traumama  i onda, zapravo, to jeste neki politički korak, gdje mi svoja iskustva objedinjujemo. Jako je bitno izvršiti kolektivizaciju traume, da pojedinci i pojedinke ne žive sami sa svojom traumom, već da se kolektivizacijom stvara neki politički momenat.”

Od čuvenih februarski protesta prošlo je dosta vremena, ali Crnomat smatra da momentum protesta još nije sasvim izgubljen.

“Dosta se toga desilo od februarskih protesta, i poplave su dosta uticale...
Ima dosta prigovora da su plenumi uništili momentum demonstracija, da su ih sublimirali, odveli ih u zatvoren prostor... Ostalo je poslije plenuma par grupa u BiH, pogotovo u manjim opštinama, Srebrenik, Bosanska Krupa, u Tuzli radi Sindikat solidarnosti, Dita je isto vrlo zanimljiva... Ali nije to samo u BiH, u Srbiji ima dosta lijevo orijentiranih grupa... Da li smo mi militantni ili smo samo borbeni, ne znam, ali je važno da nametnemo razgovor o strukturi, kako smo uvjetovani i ako ne znamo kako smo uvjetovani, teško da možemo govoriti o problemima...”

Čak i ove grupe koje se bore protiv nametnutih politika, smatra Crnomat, zapravo su uvjetovane tim politikama. On pri tome ne štedi ni organizaciju u okviru koje djeluje, ali smatra da je svijest o toj uslovljenosti prvi korak ka izlasku iz takve situacije.

“Ako dobijemo novac neke fondacije iz inostranstva, koliko god mi mislili da je to naše, mi  zapravo provodimo tuđe politike. Pošto smo mi jako siromašna zemlja, mi smo kao aktivisti osuđeni da primamo novac iz inostranstva. Mi moramo biti svjesni toga i moći govoriti o tome, ali isto proizvoditi neke politike koje mi želimo i onda  su tu ti lomovi i problemi kako da se nosimo s tim. To je isto jedan od zadataka, koji nije revolucionaran, ali je pokušaj da se utiče i na donatorske politike i da se provodi ono što mi pretpostavljamo da je interes ljudi koji žive ovdje.  Interes ljudi koji ovdje žive je sigurno različit od interesa fondacija koje dolaze, koje imaju svoje fondove i prijedloge za projekte.”

 

Volonterka iz Austrije


Glavna Crnomatova kritika na račun nevladinog sektora u BiH jeste upravo provođenje politika koje nisu nužno u interesu ljudi u BiH.

“Od februarskih demonstracija, to je naročito bilo evidentno u Sarajevu, nevladine organizacije nisu uopšte htjele pomoći plenumima, ni u printanju materijala, i tu su se  razdvojile dvije  politike. Ono što je zanimljivo jeste da je Međunarodna zajednica podržala demonstracije i plenume, ali samo u onom dijelu gdje su se oni suprotstavljali nacionalizmu,  gdje su bili antinacionalisti, a kada su adresirali svoje probleme na neoliberalizam,  onda je tu međunarodna zajednica bila odbojna prema tim demonstracijama i plenumima.  Nevladine organizacije, htjele ili ne htjele, provode interese o strukturnom prilagođavanju uvijetima neoliberalne strategije. BiH bi bila najotrežnjenija, isto bi bili siromašni kad bi sve te donatorske politike nestale, ali onda bi tek možda došli do sebe, da vidimo da smo potpuno osiromašeni, potpuno bez perspektive.”

Međutim, i pored kritike na račun ovog sektora, Crnomat kaže da se BASOC neće odreći saradnje sa nevladinim organizacijama.

U razgovoru se vraćamo na odnos centra prema evropskoj periferiji i Crnomat iznosi svoj stav prema Evropskoj uniji:

“Moj stav prema Evropskoj uniji je ljutit, treba što više kritikovati fundamente Evropske unije. Evropa i Evropska unija su dva različita pojma i ideje.  Ono što se dešava sa migrantima ukazuje na to da nešto nije u redu u Evropskoj uniji... i to podvajanje na centar i periferiju  je isto škakljivo... Važnija mi je solidarnost na jugoslovenskom prostoru ili čak dalje, Albanija, Rumunija, Bugarska... “

Svjestan da je sve manje zemalja u okruženju koje bi odbacile Evropsku uniju radi solidarnosti sa jugoslovenskim prostorom, Crnomat kaže:

“Mislim da nijedna država ne može opstati kao sama u okruženju, ali je potrebno da se razvije taj diskurs i da se može kritički odnositi prema tome, prema svemu onome što provode naše političke elite i što nam dolazi  iz Brisela i od strane Zapada. Iskustvo nas koji živimo u BiH  ne dijeli naša generacija u drugim evropskim državama. Mi smo generacija koja je doživjela i proživjela rat,  kao što su  neke generacije prije 50-60 godina u Evropi. Njima je to bilo zajedničko iskustvo. Naše kolege i koleginice u Evropi nemaju to iskustvo rata  i nekako su zaboravili... Kritika Evropske unije mora postojati, čak i da Unija bude bolja,  ako može biti bolja, ona je zasnovana na vječnom miru s jedne strane,  a ustvari je to jedno veliko ekonomsko tržište i iskorištavanje te prednosti nad drugim zemljama periferije. Kada se gledaju mape na BBC-ju, sad kad je migrantska kriza, nema više crne rupe na mjestu BiH i susjednih ne EU zemalja, sad smo svi isti. Kad je proizvedena migrantska kriza, a jeste proizvedena, sad smo svi isti, što zapravo nije tačno.”

Obzirom na najnovije, represivne zakone kada je u pitanju javno okupljanje i političko djelovanje, pitam ga da li očekuje neugodne situacije od strane vlasti, u smislu prozivanja, zabranjivanja...

“Centar se može i žrtvovati za nekakve politike. Ne bavimo se pojmom građanina ili jednakosti svih građana... “Svi smo jednaki, a nismo svi jednaki” je isto politika koja se svodi na otimanje od naroda, nego se bavimo baš lijevim politikama.  Ovdje čak i novije generacije koje su rođene devedesetih godina preko svojih roditelja imaju to bolje sjećanje na socijalizam i socijalnu pravdu i jednakost i mislim da će ljudi manje otklona imati prema takvim politikama. Mislim da će bilo koja vlast, institucija teško moći da hendla to to jest da se suprostavlja socijalnom mobiliziranju. Zato što je veći mobilizacijski potencijal na lijevim politikama, nego na politikama građanstva i liberalizma.  Ali pritisaka će sigurno biti i moraćemo tražiti suradnju policije za neke događaje.”

Tražim da mi objasni zašto vjeruje da će mlađe generacije biti naklonjenije lijevim politikama, kada je očigledno, a i istraživanja potvrđuju, da su mlađe generacije, srednjoškolci rođeni poslije rata, skloniji nacionalizmu i ksenofobiji, nego ljudi koji su proživjeli rat.  

“Nacionalizam je jedan od instrumenata neoliberalizma.  Tu nema razlike, nije samo bitno da se bavimo antinacionalizmom i da zastupamo takve pozicije, već moramo uključiti i antikapitalizam. Antikapitalizam ne mora nužno značiti da je to Marks. Valjda vidimo kako kapital i kapitalistički odnosi utiču na naše živote, antikapitalizam i antinacionalizam su fronte na kojima se moramo boriti. Nacionalizam je jedna od stvari koja  samo perpetuira sistem, jer mi možemo biti svi jednaki ili svi postati gospoda, što je jedan od mitova tranzicije, da ćemo svi biti bogati,  ali to su zadaci. Ova fronta je široka i mislim da svako može naći sebe tu. Pozicije koje nisu dobrodošle u centru su seksističke, homofobne, rasističke, antiateističke i patrijarhalne . Mlade ljude treba otrgnuti od nacionalizma, međutim, mi ne možemo biti neko ko ljudima dostavlja stvari, ljudi moraju sami raditi, proizvoditi nešto, mislim da Centar, sama kuća kao objekat ima mogućnost da utiče na ljude, da ih pacifizira odnosno socijalno mobilizira ….”

 

Dražen Crnomat


Kao neko ko je u svojim kasnim tridesetim godinama, fakultetski obrazovan, a već 20 godina nije zdravstveno osiguran, zanima me odakle crpi energiju i motivaciju za ovu vrstu društvenog angažovanja na uštrb svog načina života.

“To je za mene filozofsko pitanje. Ja sam kroz svoj lični razvoj, kroz raspad Jugoslavije i rata u BiH, ti socijalizirajući momenti su se raspali i onda smo nakon rata ušli u liberalni modus nekakve tranzicije. Ja sam vrlo dobro prihvatio liberalizam kao političku teoriju, ali onda vidiš da je to “snađi se sam za sebe, obezbijedi sebi život” i onda ti je budućnost već nekako oslikana kako će se odvijati, dočekaš starost i umreš...  Ja već 20 godina nisam zdravstveno osiguran, ali mislim da, kako god se to definirao narod, moramo brinuti o narodu i biti dio naroda, ne dolazeći kao bilo kakav autoritet. Mislim da je bitno da je sve na toj egalitarnoj osnovi, neko dolazi sa znanjem, teorijom, praksom, sa nekim manuelnim poslom, neko zna okrečiti, neko zna teoriju...”

Na kraju ga pitam nešto o čemu razmišljam sve vrijeme dok razgovaramo. Crnomat je filozof po obrazovanju i način na koji govori je vrlo specifičan. Nekome ko ne barata naučnim diskursom, mogao bi biti prilično nerazumljiv. Obzirom da je upravo radnička klasa ona kojoj BASOC želi pomoći svojim djelovanjem, pitam ga na koji način će BASOC izbjeći elitizaciju, što je jedna od glavnih kritika na račun nevladinog sektora u BiH, i biti pristupačan široj javnosti.

“Jedan metod je kolektivizacija iskustva. Ljudi su svjesni uslova u kojima žive. Kada se kolektivizira to isustvo, onda ljudi vide da nisu sami, onda se može praviti nekakva fronta. Ako nemamo sindikata u uslužnom sektoru, ljudi razgovaraju, kolektiviziraju... uprkos tim preprekama... da se ljudi osnažuju. Nije bitno nikakvo naučno znanje ili uspješnost u znanosti i teoriji, već da se ta iskustva dijele.  To je moguće postići ukoliko smo svi jednaki  i ako imamo takav odnos, a to su isto praktični zadaci koji nisu jednostavni za ostvariti... Treba isto graditi povjerenje, problem je rješavati se autoriteta, to je intuitivno zahvaćanje u sve probleme... ne dolazeći kao bilo kakav autoritet. Bitno je da sve ove odnose promatramo historijski, da budemo svjesni historijske uloge koju imamo.”

 

Razgovarala Milica Plavšić

 


Buka preporuka

Buka desk

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.