II DIO: 1941–1945.
Drugi svjetski rat i iskustva bosanskohercegovačkih žena
... pod posebnim režimom konspiracije, uz velike napore.
Ovaj dio knjige bavi se položajem i djelovanjima žena u BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata. Obilježje ovog perioda jeste uključivanje žena u različite oblike aktivnosti narodnooslobodilačke borbe za slobodu unutar koje se profiliraju drugačije društvene vrijednosti uključujući i ideju ravnopravnosti spolova u svim društvenim segmentima. Društvene promjene koje će uslijediti nisu bile samo deklarativne i formalno-pravne prirode, već su ozbiljno dovele u pitanje tradicionalne predrasude i stereotipe o mjestu i ulozi žene u društvu. Novi sociokulturalni kontekst omogućava i stvaranje organizacije Antifašističkog fronta žena. Iako ostaje otvoreno pitanje da li i u kojoj mjeri ovo organizovanje žena može nositi prefiks feminističkog, neupitna je uloga koju je odigralo u procesima emancipacije žene. Pored mnogobrojnih zadatka, žene okupljene oko jedinstvene organizacije AFŽ-a posebno su se isticale svojim kulturno-prosvjetnim radom. Uklanjanjem formalno-pravnih prepreka za uključivanja žena u različite vidove društvenog djelovanja u duhu komunističke ideologije, urušavanjem tradicionalne slike o mjestu i društvenoj ulozi žena kroz njihovo masovno uključivanje u NOB, te osnivanjem AFŽ-a kao jedinstvene organizacije žena koja je između ostalog provodila i različite programe obrazovanja žena – stvorene su ključne pretpostavke za ulazak žena u javnu sferu i njihovo učešće na mjestima donošenja značajnih političkih odluka. Ipak, ovo se nije desilo što potvrđuju i različite analize (ne)učešća žena u ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u, koje se razmatraju u posljednjem dijelu ovog rada.
Vjerski i nacionalni antagonizam
Nakon stvaranja Nezavisne države Hrvatske 10. aprila 1914. godine, BiH se po automatizmu našla u njenom sastavu. Administrativno prestrukturiranje BiH pratila je složena društveno-politička klima koja se gradila u ozračju ideja o hrvatskom porijeklu muslimana u BiH i istrebljivanju srpskog i jevrejskog stanovništva. Uporedo s tim tekle su i pripreme organizacije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u BiH za oružanu oslobodilačku borbu, koje su intenzivirane poslije Majskog savjetovanja KPJ. U prvoj polovini maja 1941. godine formiran je pri PK KPJ za BiH Vojni komitet, a zatim i vojni komiteti pri oblasnim i nižim rukovodstvima Partije koji su organizovali prikupljanje oružja, oružane odrede i obavještajnu službu, sanitetske kurseve i slično. Pokretanje oružane borbe i formiranje partizanskih odreda koje se dešava u okolnostima složenih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa, poprimilo je ubrzo karakteristike masovnog narodnog ustanka. Na samom početku ustanka uslijed slabih veza sa višim rukovodstvima, aktivnosti ustanka se oblikuju u različitim formama vojne organizacije (gerilski odredi, čete, narodne vojske, bataljoni, brigade, pukovi i divizije). U dominantnoj klimi vjerskog i nacionalnog antagonizma, bh. stvarnost nakon stvaranja NDH obilježavaju protjerivanja, fizička istrebljivanja, hapšenja i proganjanja, silovanja žena, pljačkanje i otimanje imovine, paljenja sela i sl. U ovakvim okolnostima žene i djeca postaju posebno ugrožena i izrazito ranjiva kategorija stanovništva.
Zaustavljanje međusobne borbe naroda Jugoslavije bio je jedan od prvih zadataka koji su komunističke revolucionarne snage sebi postavile. U Proglasu Pokrajinskog komiteta BiH koji je izdat neposredno nakon okupacije, Komunistička partija, između ostalog, poziva sve narode da prestanu sa međusobnom borbom, mržnjom i krvoprolićem. Programsko opredjeljenje Komunističke partije da je spas BiH u jedinstvu njenih naroda i zajedničkoj borbi, brzo će biti prihvaćeno među ženama, posebno ženama Drvara, Podgrmeča i Kozare. U to vrijeme Partija intenzivno djeluje na stvaranju masovnih političkih organizacija omladine i žena.
Uključivanje žena u narodnooslobodilačku borbu
Komunistička partija Jugoslavije je od samog početka imala u vidu značaj uključivanja žena u različite revolucionarne aktivnosti. Već u vrijeme pripremanja Pete zemaljske konferencije KPJ, kada su održavane pokrajinske partijske konferencije, postavljeno je pitanje rada među ženama i specijalnih zahtjeva žena, a njihovo pripremanje za ulazak u Partiju smatrano važnim pitanjem partijske politike u ondašnjoj situaciji.
Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, posmatrajući kompleksnost ženskog pitanja, izdvojene su četiri grupe primarnih zahtjeva koje trebaju uvrstiti u svoj program, a to su: 1) zaštita materinstva i ukidanje svih razlika među bračnom i vanbračnom djecom; 2) ukidanje dvojnoga morala u javnom i privatnom životu, te uvođenje građanskog braka i mogućnost razvoda; 3) pravo na rad, za jednak rad jednaka plata, zaštita žena na radu, zaštitno zakonodavstvo, pristup ženama u sva zvanja koja odgovaraju njihovoj stručnosti i sposobnosti; 4) priznanje svih političkih prava, a prije svega prava glasa.
U Rezoluciji partijske konferencije KPJ za BiH, održane 27. i 28. jula 1940. godine, između ostalog, navodi se da se mora mnogo ozbiljnije pristupiti radu među ženama, da je potrebno uključiti žene u sve sekcije vodeći neumornu borbu za ostvarenje načela: za jednak rad jednaka plata i postavljati uvijek i specijalne zahtjeve žena, te da se kontinuirano trebaju voditi akcije za opća ženska prava (pravo glasa, ravnopravnost pred zakonom itd.).
Imajući u vidu iskustva feminističkih pokreta u svijetu u ovom periodu, mora se primijetiti da različiti pozivi KPJ upućeni ženama da se uključe u narodnooslobodilačku borbu, te generalno dokumenti partizanskih vlasti na početku rata u kojima se stalno naglašava pitanje ravnopravnosti žena, stvaraju utisak izrazito revolucionarnog i liberalnog duha koji gradi pozitivnu klimu za dalju emancipaciju žena. Sve ove dokumente možemo tumačiti i u širem kontekstu komunističke ideologije o ravnopravnosti žena sa muškarcima i/ili potrebe za mobilizacijom i podrškom širih narodnih masa. Prvobitno nije bilo predviđeno mobilisanje žena u borbenim jedinicama, već je njihovo uključivanje bilo zamišljeno kroz ilegalni rad u okupiranim oblastima. Do mobilizacije žena u borbenim jedinicama dolazi zbog potrebe za osobljem u sanitetskim službama, što je aktivnost koja se tradicionalno posmatrala kao podesna za žene. Međutim, žene su se masovno počele prijavljivati u partizanske odrede kao borkinje.
Ne postoje tačni podaci o ukupnom učešću žena u NOV-u, ali procjenjuje se da je riječ o 100.000 žena, te da je u jedinicama obično bilo osam do deset posto žena. Od oko 100.000 žena koje su se borile u redovima NOV, procjenjuje se da ih je poginulo oko 25.000. Od oko 1.700.000 Jugoslavena/ki, koliko je stradalo tokom Drugog svjetskog rata, oko 620.000 bile su žene, a samo ih je u logorima ubijeno više od 282.000. Kada je riječ o ženama koje su učestvovale u borbi, u obzir treba uzeti i žene iz pozadine koje su dale ogromne doprinose. Pretpostavlja se da je u raznim oblicima aktivnosti NOP-a u periodu od 1941. do 1945. godine učestvovalo oko pola miliona žena BiH.
Uključivanje u borbene jedinice za žene je značilo i početak borbi sa tradicionalnim predrasudama o mjestu i ulozi žene, kako u njihovim porodicama tako i u jedinicama u koje su odlazile. Iz priča o partizankama može se zaključiti da su mnoge od njih u svojim jedinicama bile zadužene i za patrijarhalno definisane ženske poslove kao što je kuhanje i šivanje. Međutim, u isto vrijeme obavljaju i poslove koji su patrijarhalno definisani kao muški poslovi, a na najteže zadatke se često dobrovoljno prijavljuju. Na taj način su razbijale tradicionalne predrasude i stereotipe o mjestu i ulozi žene u društvu.
Pri analizama položaja žena u BiH u toku Drugog svjetskog rata u fokus se stavlja uloga žena borkinja, bolničarki i ilegalki. Ovo su svakako one uloge koje su bile odlučujuće za emancipaciju žena u BiH, te za izlazak iz patrijarhalnog društva u društvo (makar formalne) jednakopravnosti muškaraca i žena. Međutim, pri tome ne treba zaboraviti ni doprinose onih žena koje su ostajale kući. Iskustvo ovih žena ima zajedničku karakteristiku u svim ratovima: muškarci odlaze na ratište, a poslove koje su oni do tada obavljali preuzimaju žene. Međutim, one nisu dobile na teret samo preživljavanje vlastite porodice, već i preživljavanje zajednice i NOV čija je značajna snaga bila upravo njena pozadina.
Trebalo je zasijati, obraditi i požnjeti poljoprivredne kulture, održati stoku, jer bez toga ne bi bilo partizanske vojske kojoj je bila potrebna hrana, obuća, odjeća. Žene sela su prihvatale, njegovale i prenosile ranjenike, za partizanske bolnice obezbjeđivale hranu, a u ofanzivama sklanjale ranjene i bolesne u skloništima i zemunicama. (…) Isto tako, prevoz hrane za vojsku, rušenje komunikacija i važnih objekata za neprijatelja obavljale su većim dijelovima žene.
Nakon Drugog svjetskog rata ispričane su priče i ispjevane pjesme o brižnim bolničarkama i hrabrim borkinjama koje su žrtvovale svoje živote za slobodu. Međutim, kako primjećuje Barbara Wiesinger, ovakva stereotipna heroizacija sakriva probleme i konflikte vezane za oružani otpor žena, ali i istinske motive, iskustva i tumačenja veteranki. Tražeći motive uključivanja žena u NOB ne treba zaboraviti da je borba za ravnopravnost spolova bila jedan od segmenata šire narodnooslobodilačke borbe za slobodu.
Žene u pozadini pokazale su se neustrašivim za vrijeme mnogih neprijateljskih ofanziva. Jedna je tako, kad ju je neprijatelj zapitao: Gdje ti je muž? Uzdahnula i rekla: Ah kada će ta sloboda. On joj je rekao: Pa sloboda ti je. Ona je odgovorila: Ne, moja je slobada za gorama, kad ona dođe onda ću biti slobodna.
Emancipaciju od patrijarhalne kulture Lydia Sklevicky vidi kao jadan od osnovnih ciljeva kulturne mijene koja se počinje odvijati tokom NOB-a, a AFŽ kao najznačajniji dio ove mijene. Međutim, pitanje je koliko je upravo pitanje emancipacije žena bilo motivirajući faktor za žene da se priključe NOB-u. Mitra Mitrović u svom referatu Antifašistički pokret žena u okviru NOB-e, koji je izložila na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, navodi da žene u borbu nisu ušle sa zahtjevom za ravnopravnost.
Nije tome u tom trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se preko toga mogle pokrenuti žene u velikom broju. А ravnopravnost je tu, brže nego što se dalo očekivati. Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajedničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.
U BiH na početku Drugog svjetskog rata nije postojao organizovani feministički pokret koji bi imao jasno definisane ciljeve društvene reforme, koji bi polazili od zahtjeva za određena prava i slobode. S druge strane, komunistička ideologija je ponudila drugačiji socio-kulturalni kontekst unutar kojeg se profiliraju nove društvene vrijednosti među kojima je i ideja ravnopravnosti spolova u svim društvenim segmentima. U ovakvom novom i drugačijem socio-kulturalnom kontekstu individualni napori žena koje se priključuju NOB-u (za)dobivaju nova značenja i daju rezultate koji će na koncu omogućiti da se iz individualnog djelovanje pređe u organizirano djelovanje žena koje se profilira kroz Antifašistički front žena.
Borkinje
Poslije ofanziva u Srbiji u jesen 1941. godine Njemačka je težište akcije protiv ustanka u svojoj interesnoj zoni Jugoslavije prenijela u Bosnu, te je uslijedila ofanziva protiv ustanka u istočnoj Bosni od 15. januara do 23. februara 1942. godine (Druga neprijateljska ofanziva), a zatim od početka aprila do sredine juna 1942. godine (Treća neprijateljska ofanziva u istočnoj BiH), a u toku juna i jula ofanziva na Kozaru.
Žene su prije svega kao borkinje i bolničarke učestvovale u navedenim bitkama. U okviru Druge neprijateljske ofanzive, glavnina Prve proleterske brigade prepješačila je 100 kilometara od Jahorine do Foče, preko Sarajevskog polja i planine Igman. Marš u kojem je učestvovalo više od 700 boraca i borkinja, od kojih 50 ranjenih i bolesnih, trajao je oko 18 sati, a odvijao se kroz dubok snijeg, pri temperaturi od -32 stepena. Krajem avgusta 1942. godine Prva proleterska brigada je imala 1.099 boraca/kinja , a od toga 1.027 muškaraca i 72 žene. Sa svakom novom popunom brigade dolazio je i određeni broj žena – prvo su došle omladinke iz Foče i okoline i iz omladinskih bataljona iz Crne Gore, onda iz Dalmacije i Bosanske Krajine. Procjenjuje se da je ukupno kroz brigadu prošlo 710 partizanki, od kojih su 59 poginule kao bolničarke, a 34 kao borkinje. Dvije su proglašene za narodne heroine: Olga Jovičić i Danica Milosavljević.
Bitka na Kozari kao dio Treće neprijateljske ofanzive vodila se u junu i julu 1942. godine i mobilizovala je cjelokupno stanovništvo ovog kraja. Obilježje ove bitke je posebno surov odnos prema civilnom stanovništvu. U naredbama i uputama koje su izdali Nijemci i NDH, navedeno je da je potrebno sva lica zatečena u borbi strijeljati, a sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre: muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore, mlade žene i djevojke transportovati na rad u Njemačku, starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac.
I u bitkama koje će slijediti žene su dale nemjerljive doprinose. Tako, na primjer, u Bitci na Sutjesci učestvovalo je 16 proleterskih i udarnih brigada iz različitih krajeva Jugoslavije, a u čitavoj grupaciji koja je brojala ukupno 22.148 osoba, 2.883 (13,02%) su bile žene. U mjesec dana koliko je trajala bitka, poginule su 7.543 osobe, a od toga 597 žena od kojih su 352 bile bolničarke. Tokom rata, u NOV-u su služile ukupno 173 doktorice (dobrovoljke) i oko 10.000 obučenih bolničarki.
Narodne heroine
Za svoje učešće u borbi mnoge žene su odlikovane ordenom narodnog heroja. Prema podacima iz publikacije Heroji narodnooslobodilačke borbe, ovaj orden su dobile 1.322 osobe, a od toga 1.231 muškarac i 91 žena. Od 91 žene koje su dobile orden narodne heroine poginulo ih je 71, i to najviše od posljedica torture ili egzekucija u zatvorima i logorima. U literaturi se navodi i podatak da je od ukupno 91 žene koje su proglašene narodnim heroinama, 10 bilo iz BiH. Međutim, u analiziranim izvorima se ne daje konkretan spisak ovih 10 borkinja, te se poređenjem različitih publikacija koje se bave partizankama sa prostora BiH, odnosno bivše Jugoslavije izdvajaju sljedeće borkinje:
Danica Materić (1921–1943) rođena je u selu Trnića Brijeg kod Drvara. Bila je učesnica NOB-a i članica SKOJ-a od 1941. godine, te članica KPJ od 1942. godine. Zatim je bila članica Općinskog i Sreskog komiteta KPJ, članica Općinskog i Sreskog odbora AFŽ-a, te zamjenica političkog komesara u Trećoj četi Četvrtog bataljona Desete krajiške brigade. U aprilu 1943. godine zarobljena je i poslije mučenja ubijena u Kninu. Za narodnu heroinu proglašena je 27. novembra 1953. godine.
Lepa Radić (1925–1943) rođena je u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške. Osnovnu školu je završila u susjednoj Bistrici, a prvi razred ženske zanatske škole pohađala je u Bosanskoj Krupi, dok je ostale razrede završila u Bosanskoj Gradiški. U njenoj biografiji zapisano je da se još kao učenica isticala marljivim radom i ozbiljnošću, te da je već tada čitala naprednu literaturu. Bila je angažovana i u pripremama ustanka, odnosno radila je na sakrivanju oružja. U novembru 1941. godine uhapšena je kao i drugi članovi njene porodice. Uz pomoć ilegalnih partizanskih saradnika/ca, izlazi iz zatvora 23. decembra 1941. godine. Poslije izlaska iz zatvora sa sestrom Darom, Lepa postaje borkinja Sedme partizanske čete Drugog krajiškog odreda. Kratko vrijeme je bila bolničarka, a zatim slušateljica omladinskog kursa u selu Lamovita pod Kozarom i skojevska aktivistkinja na prijedorskom terenu. Krajem maja 1942. godine poslata je kao politička radnica na područje Pogrmeča, gdje se istakla u radu sa omladinom i učestvovala u skoro svim aktivnostima na ovom području. Uhvaćena je 8. februara 1943. godine zajedno sa zbjegom koji je predvodila, a u kojem je bilo 150 žena i djece o kojima se brinula. Nijemci su je osudili na smrt vješanjem, a kazna je javno izvršena u Bosanskoj Krupi (tada je imala 17 godina). Sa njom je poginula i Smiljka Ćosić-Rašeta. Za narodnu heroinu proglašena je 20. decembra 1951. Godine. (Foto4)
Marija Bursač (1920–1943) rođena je u selu Kamenici kod Drvara. Godine 1939. završila je domaćinski kurs u svom selu i bavila se domaćinstvom. U NOB je stupila 27. jula 1941. godine i te iste godine postaje skojevka. Krajem ljeta 1942. godine primljena je u KPJ. Prvo kao članica Odbora fonda i radne čete u selu, a zatim kao predsjednica Seoskog odbora USAOJ-a i članica Odbora AFŽ-a, pa komesarka radne čete i članica Općinskog i Sreskog odbora AFŽ-a, aktivno doprinosi NOP-u u jesen 1941. i tokom cijele 1943. godine. Početkom februara 1942. godine otišla je na svoj lični zahtjev u Desetu krajišku udarnu brigadu, gdje je prvo bila bolničarka u Drugoj četi Prvog bataljona, a kasnije borkinja-bombašica Prve, pa Treće čete Trećeg bataljona sve dok nije ranjena u borbama na Prkosima u noći 17. na 18. septembar 1943. godine prilikom izvlačenja ranjenog druga. U priči o Mariji Bursač zapisano je da je uprkos bolovima na nosilima cijelim putem pjevala narodne pjesme. Od posljedica ranjavanja umrla je 23. septembra 1943. godine. Neki autori/ce smatraju da je upravo Marija Bursač razbila stereotip partizanske bolničarke poginuvši junački u izravnoj borbi s neprijateljem. Za narodnu heroinu proglašena je 15. oktobra 1945. godine.
Milka Bosnić (1928–1944) rođena je u selu Vrtoče kod Drvara. Pred rat je bila učenica prvog razreda građanske škole i iako još uvijek dijete pridružuje se aktivnostima drvarske omladine. Učestvovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane, u čišćenju grada, previjala je ranjenike i radila na pisanju i lijepljenju parola. Pred desant na Drvar postala je skojevka. Tada je bila kurirka u komandi mjesta. Poginula je kada je imala svega 16 godina, a za narodnu heroinu je proglašena 17. maja 1974. godine.
Analize starosne strukture pokazuju da je polovina narodnih heroja/heroina otišla u rat s manje od 25 godina, a samo njih 325 je imalo više od 30 godina. Od ukupnog broja poginulih i umrlih narodnih heroja/heroina troje su bili mlađi od 17 godina. Milka Bosnić je imala samo 16 godina kada je poginula posle svog poznatog podviga – skidanja ćebeta sa partizanskog tenka prilikom desanta na Drvar, u maju 1944. godine.
Rada Vranješević (1918–1944) rođena je u selu Rakavice kod Banje Luke, u svešteničkoj porodici. Osnovnu školu je završila u selu Glogovac, kod Prnjavora, a nižu gimnaziju u Derventi i Banjoj Luci. Potom je upisala Učiteljsku školu u Banjoj Luci, iz koje je izbačena 1932. godine zbog svojih političkih stavova. Dalje školovanje je nastavila u Trgovačkoj akademiji u Skoplju, iz koje je također izbačena zbog svog političkog rada. U svojoj dvadesetoj godini postala je članica SKOJ-a. Početkom 1939. godine uspijeva dobiti posao u Savezu nabavljačkih zadruga državnih činovnika u Beogradu. Krajem 1940. godine, poslije štrajka u Savezu činovničkih zadruga čija je bila i organizatorica, uhapsili su je i izbacili iz službe. U NOP je stupila 1941. godine. Tokom ljeta te godine ilegalno je radila u partijskoj organizaciji Banje Luke, a u septembru po nalogu KPJ odlazi na oslobođenu teritoriju Podrgrmeča, gdje postaje članica prvog Okružnog komiteta KPJ i sekretarica OK SKOJ-a. Početkom novembra 1942. godine postaje članica biroa Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu. Bila je predsjednica Oblasnog odbora AFŽ-a, članica Centralnog odbora AFŽ-a i članica ZAVNOBiH-a. U desantu na Drvar 25. maja 1944. godine zarobili su je njemački padobranci, a kasnije je ubijena prilikom pokušaja bijega. Za narodnu heroinu proglašena je 27. jula 1951. godine. Tokom svog kratkog života bila je dosljedna sebi i svojim idealima, hrabra, istrajna i požrtvovana. (Foto5)
Radojka Lakić (1917–1941) rođena je u Skender-Vakufu. Otac joj je bio učitelj, pa je još kao dijete stalno se seleći sa porodicom obišla mnoga mjesta u BiH. Još dok je pohađala bijeljinsku gimnaziju pridružuje se revolucionarnom omladinskom pokretu, a 1935. godine postaje članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije. U Beogradu upisuje prvo Tehnološki fakultet, a potom se prebacuje na Filozofski. U SKOJ je primljena 1935. godine, a u KPJ 1937. godine. Otada se posvećuje ilegalnom radu u okviru studentskog pokreta i njegovih udruženja u Beogradu, a preko ljeta u Bijeljini i Sarajevu. U NOP stupa 1941. godine i radi ilegalno u okupiranom Sarajevu kao sekretarica partijske ćelije na Baščaršiji, sve dok nije uhapšena u septembru iste godine. S obzirom da nije željela otkriti svoje ilegalne veze, osuđena je na smrt zbog veleizdaje NDH i 28. septembra strijeljana na Vracama u Sarajevu. Za narodnu heroinu proglašena je 8. juna 1945. godine.
Ravijojla Janković Rava (1919–1944) rođena je u selu Osijek kod Sarajeva. Zbog siromaštva svoje porodice završila je samo dva razreda građanske škole u Sarajevu, a potom se prebacila u Stručnu domaćinsku školu Kolo srpskih sestara. Prvih dana ustanka 1941. godine stupa u Semizovačku četu NOP-a odreda Zvijezda u Vlakovu, a u novembru iste godine odlazi na Okruglicu, u Visočku četu Vareškog bataljona istog odreda. U martu 1942. godine dobrovoljno je stupila u Prvi istočnobosanski udarni proleterski bataljon, koji je u maju 1942. godine ušao u grupu udarnih bosanskih bataljona, a 2. avgusta u selu Šekovići od njih je formirana Šesta istočnobosanska udarna brigada. Sav borbeni put tih jedinica prošla je Ravijola Janković Rada kao borkinja s puškom, kao bombašica, bolničarka, referentica saniteta. Poginula je 3. novembra 1944. godine kod Crvenih Stijena na vrhu Romanije kao poručnica. Za narodnu heroinu je proglašena 20. decembra 1951. godine.
Vahida Maglajlić (1907–1943) rođena je u Banjoj Luci. Od samog djetinjstva Vahida je pokazivala odlučan duh i namjeru da prkosi svim društvenim normama i očekivanjima patrijarhalne sredine. U njenoj biografiji zapisano je da se uz svoju braću, napredne intelektualce, upoznala sa radničkim pokretom i angažovala u različitim akcijama (radničkim priredbama, izletima, organizovanju predavanja i sl.). Bila je angažovana i po pitanju emancipacije žena, prvo kao sekretarica, a potom i predsjednica Ženskog pokreta. Odmah po okupaciji priključuje se NOP-u, a od maja 1941. godine je i formalno članica KPJ. Kao izuzetna organizatorica, u Banjoj Luci održava razgranate mreže ilegalnih veza, punktova i baza smještaja i međusobno povezuje ilegalce, skriva ih od policije, snabdijeva odjećom i dokumentima i sl. U oktobru 1941. godine je uhapšena ali uspijeva pobjeći i priključiti se partizanskim odredima. Od tada radi na oslobođenoj teritoriji Kozare, Podgrmeča i Bihaća, uglavnom sa ženama. Okuplja ih u NOB, a naročito uspješno organizuje muslimanke u Cazinskoj krajini. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je za članicu Centralnog odbora AFŽ-a. Poginula je 1. aprila 1943. godine u selu Velika Ruiška. Za narodnu heroinu proglašena je 20. decembra 1951. godine.
Dragica Pravica je rođena u selu Bjelača kod Trebinja, u imućnoj seoskoj porodici. Nakon završene gimnazije u Dubrovniku pridružuje se naprednom omladinskom pokretu, a za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu učestvuje u političkim akcijama napredne studentske omladine i SKOJ-a. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije učestvuje u pripremama za oružanu borbu: prikuplja oružje, formira prve partizanske jedinice, a aktivno učestvuje i u oružanim akcijama. U Komunističku partiju Jugoslavije ulazi u ljeto 1940, a potom se vraća u rodni kraj. U Trebinju je rukovodila političkim radom koji se ticao omladine i žena, a u NOB-u obavlja niz dužnosti, kao naprimjer dužnost sekretarke Sreskog komiteta SKOJ-a za Trebinje i članice Odbora AFŽ-a. Uhapšena je krajem 1942. godine. Unatoč mučenjima koje je doživjela, nije odala informacije koje su tražili od nje, te je 27. juna 1942. godine streljana u selu Ljubomiru. Za narodnu heroinu je proglašena 8. juna 1945. godine.
Uz gore navedene heroine, potrebno je spomenuti i Đorđinu-Đinu Vrbicu (1913–1943), koja je rođena u Podgorici, u Crnoj Gori, ali je jedan dio svog života provela u BiH gdje je i poginula. Bila je članica SKOJ-a od 1932. godine, a u KPJ je primljena 1934. godine. U Podgorici je 1932. godine završila Trgovačku akademiju, ali kao politički kompromitovana posao je dobila tek nakon tri godine u Finansijskoj direkciji u Sarajevu, gdje je radila svega deset mjeseci. Početkom marta 1936. godine je uhapšena, te je u zatvoru provela skoro šest mjeseci. Vraća se u Podgoricu, a potom upisuje Ekonomsko-komercijalnu visoku školu u Zagrebu. I ovdje je bila uključena u ilegalni partijski rad te po drugi put biva uhapšena prilikom dijeljenja letaka 11. maja 1937. godine. Nakon suđenja odlazi u Beograd i nastavlja svoj politički rad kao i školovanje na Ekonomskom fakultetu, gdje biva ponovo uhapšena. U martu 1941. godine vraća se u Crnu Goru i uključuje se u pripreme za ustanak. U proljeće 1942. godine za vrijeme Treće neprijateljske ofanzive povlači se sa crnogorskim partizanskim jedinicama u Bosansku krajinu. Od jula 1942. godine do maja 1943, radi na glamočkom srezu kao članica SK KPJ gdje je zadužena za agitaciju, propagandu i rad sa ženama. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a odabrana je za Centralni odbor. U maju 1943. godine na svoj lični zahtjev odlazi sa Drugom krajiškom brigadom u centralnu Bosnu kao članica Politodjela, da bi se povezala sa crnogorskim jedinicama. Na tom putu je i poginula 29. maja 1943. godine od minobacačke granate na rijeci Blatnici kod Teslića. Za narodnu heroinu je proglašena 24. jula 1953. godine.
Orden narodnog heroja, osim pojedincima/kama, dodjeljivao se i grupama, odnosno vojnim i društveno-političkim organizacijama. Tako je ovim priznanjem kolektivno odlikovan i Okružni komitet SKOJ-a za Drvar koji je stradao prilikom Sedme neprijateljske ofanzive 25. maja 1944. godine.
Rad na okupiranoj teritoriji
U Drugom svjetskom ratu stvoren je novi lik žene: žene-borca koja je u toku borbe politički izrasla i sazrela i oslobodila se da vodi i odlučuje o svim pitanjima borbe i narodnog života. Ovaj novi lik će kasnije biti sveden na predominantnu sliku bolničarke – partizanke.
Veliki broj žena uključivao se i u ilegalni rad u okupiranim gradovima, koji je između ostalog podrazumijevao i sakupljanje podataka i obavještenja o vojnim i političkim namjerama neprijatelja, sakupljanje oružja i lijekova za vojsku, organizovanje akcija protiv skupoće, gladi, crne berze, terora i nezakonitih hapšenja, pomaganje porodica čiji su članovi otišli u partizane/ke ili zatvore te slanje hrane i ostale pomoći zatvorenicima. Obavljajući ove zadatke hiljade ilegalki su bile hapšene, mučene, izvođene pred prijeke sudove, streljane i javno vješane, ali mnogobrojni zapisi potvrđuju da, unatoč svemu, najveći broj njih nije odavao informacije o komunističkom pokretu.
Za širenje i distribuciju propagandnog materijala žene Banje Luke, Bijeljine, Mostara, Sarajeva i drugih gradova BiH veoma često su koristile muslimansku nacionalnu nošnju, pa su pod zaštitom zara i feredže raznosile propagandni materijal i dostavljale ga do raznih punktova. Također, mnoge ilegalke su obavljale kurirske poslove, te su uspješno prenosile važne poruke sa slobodne teritorije ilegalcima ili iz okupiranih gradova rukovodstvima partizanskih jedinica. Ukupni podaci o rezultatima mnogih ilegalnih aktivnosti često nedostaju, ali se u literaturi često ocjenjuje da su ovakve aktivnosti bile masovne i da su obuhvatale veliki dio stanovništva u okupiranim gradovima. U mnogim okupiranim gradovima su radile radionice u kojima se proizvodila odjeća i obuća za partizane, a veoma često se skupljao i različit materijal, naprimjer sanitetski materijal, koji se potom slao partizanskim jedinicama na slobodnim teritorijima.
U Sarajevu se već u prvim danima ustanka počelo sa prikupljanjem materijala i opreme za potrebe prvih ustaničkih oružanih snaga, kao razni aparati, radio-stanice, dvogledi, mjerne sprave, sanitetski materijal, oprema za propagandnu tehniku, pisaće mašine, ciklostil, šapirografi, papir i drugo, a potom se taj materijal početkom ustanka prebacivao posebnim kanalima i vezama izvan grada. Također, na nekoliko mjesta u gradu održani su sanitetski kursevi na kojima su u najvećem broju žene dobivale znanja o pružanju prve pomoći. Kako se navodi u publikaciji Sarajevo u revoluciji, ove kurseve pohađale su, između ostalog, i Radojka Lakić, Olga Nakić, Ankica Pavlović-Albahari, Hanika Altarac, Milja Lonco, Zlata Kabiljo, Donkica Perera, Slavica Miličević, Branka Blažek, Slavica Kujundžić, Emica Kapri, Minja Pravica, Ranka Drašković, Lepa Čarkić, kao i Dušanka Teofanović, Lujza Pajić i Senija Pilavdžić, u čijim stanovima su se neki od ovih kurseva i održavali. Mnoge od ovih žena su se početkom rata priključile partizanskim jedinicama.
Veoma često se predviđa, kako u svom istraživanju uočava Emily Greble Balić, da mnogi dijelovi BiH nisu bili obilježeni isključivo borbom, otporom i anarhijom, već su imali funkcionalnu lokalnu vlast sa aktivnim društvenim i kulturnim ustanovama. Jedan takav primjer je Sarajevo koje je bilo najvažniji grad u unutrašnjosti NDH. U ovom vojnom, administrativnom i kulturnom centru građani i društvene vođe prilagodili su škole, pozorišta, kafane, pijace, novine, muzeje i klubove teškim ratnim uslovima, a djelovala su i brojna društva među kojima su se posebno isticali muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet, hrvatsko kulturno društvo Napredak i hrvatsko-muslimansko kulturno društvo Narodna uzdanica. S jedne strane, ova društva su, kako uočava Emily Greble Balić, održavala život grada posebno u posljednjoj godini rata, postepeno preuzimajući različite javne funkcije – organizujući škole, predavanja i ispite, radeći na nabavci i daljoj raspodjeli hrane, gradeći i održavajući izbjegličke logore i dječije domove. S druge strane, ova društva su bili vjerni čuvari tradicionalnih nacionalnih i vjerskih vrijednosti. Svojim djelovanjem ova društva su dovela do savršenstva neke oblike političkog konzervativizma (npr. antidemokraciju i antikomunizam), tradicionalizma (npr. žene u privatnim sferama), te nacionalizma (bilo hrvatskog bilo muslimanskog) i vjerskih vrijednosti (svetost braka, razdvajanje muškaraca od žena u javnosti, žene pod zarom i feredžom, itd.). S obzirom na izrazito krute i konzervativne stavove, ova društva su posebno bila zabrinuta zbog političkih aktivnosti mladih žena koje su djelovale u antifašističkim krugovima.
Borba ovih društava da održe tradicionalne i vjerske vrijednosti obuhvatala je, također, i rad sa mladim ženama. Bilo je poznato da se male grupe žena – muslimanke, katolikinje i pravoslavke – tajno okupljaju i djeluju u antifašističkim krugovima. Društvene vođe su priznavale da masovno antiratno raspoloženje dovodi do otpora i pro-liberalnih stavova koji su u suprotnosti sa vjerskim i nacionalnim vrijednostima za koje se društva bore. Neke djevojke su završile u zatvoru zbog krađe drveta. Druge su bile uhvaćene kako razmjenjuju seksualne usluge za hranu i ogrjev. Muslimanska društva su također bila zabrinuta izvještajima o ženama izbjeglicama koje su sklapale ilegalne (nereligiozne) brakove.
Ženski odjeli Merhameta i Hurijeta tokom 1945. godine su pokušavali da se bore protiv pada religioznih vrijednosti, tako što su ohrabrivali mlade žene da se angažuju u humanitarne svrhe nadajući se da će pronalazak alternative za političke aktivnosti mlade žene usmjeriti prema tradicionalnoj ulozi žene u društvu.
Za socijalnu historiju ostaju otvorena mnoga pitanja o svakodnevnom životu u okupiranim gradovima u BiH. Priču o okupiranim teritorijama obilježava i masovno stradanje Jevreja i Jevrejki koje su se na samom početku Drugog svjetskog rata našle pod udarom mjera koje su propisale centralne i lokalne vlasti NDH. U Sarajevu, naprimjer, do sredine 1942. godine svi Jevreji i Jevrejke, osim onih koji su se uspjeli priključiti partizanima ili koji su uspjeli ilegalno preći na teritorije pod italijanskom okupacijom, bili su odvedeni u koncentracione logore. Jevreji i Jevrejke su se u NOB u BiH uključivale u znatno većem broju nego što je to bio slučaj u drugim pokrajinama, a veliki broj Jevrejki dao je svoje doprinose kako na početku samog ustanka, tako i kasnije u partizanskim jedinicama, kao naprimjer Hana Ozmo, Roza Papo i Tinka Romano (Sarajevo), sestre Flora, Lela i Mica Levi (Banja Luka), Herta Baum i Judita Hajon (Bijeljina), Ruta i Zlata Salom (Jajce), Matilda Artac-Perrera (Vlasenica), i brojne druge.
Pretpostavke stvaranja samostalne organizacije žena
Žene su potpomogle partizanski rat čime je stvorena podloga za novu društvenu ulogu žena. Ta nova uloga je prepoznata i kroz tzv. Fočanske propise, koje je u februaru 1942. godine izdao Vrhovni štab, a u kojima su date upute za rad Narodnooslobodilačkih odbora kao organa nove revolucionarne vlasti. U ovom dokumentu su definisani osnovni principi nove revolucionarne vlasti, među kojima su princip ravnopravnosti spolova i prava glasa za sve osobe starije od 18 godina.
Krajem 1942. godine razvitak ustanka u istočnoj BiH nagovještavao je početak novog poleta NOP-a, a značajnu ulogu u jačanju jedinstva naroda i njegovom aktiviranju na platformi NOB-a imale su masovne borbene organizacije omladine i žena. Rezultat osnaženog razvoja NOP-a bili su osnivačka Skupština AVNOJ-a (Bihać, 26. i 27. novembar 1942), Prva zemaljska konferencija AFŽ-a Jugoslavije (Bosanski Petrovac, 6, 7. i 8. decembar 1942. godine) i osnivački Kongres USAOJ-a (27, 28. i 29. decembar 1942. godine).
Prva zemaljska konferencija AFŽ-a održana je koncem 1942. godine, ali samo stvaranje AFŽ-a počelo je ranije. Prethistorija AFŽ-a se može pronaći u strategiji Komunističke partije Jugoslavije, koja je u periodu između dva svjetska rata bila, između ostalog, usmjerena ka uključivanju žena u različite organizacije radničkog pokreta. Međutim, tek tokom Drugog svjetskog rata počet će se raditi na stvaranju samostalne organizacije žena. Ovakvo organizovanje se dešavalo odozdo, a prvi organizovani oblici žena bili su aktivi i odbori koji su zajedno sa omladinskim organizacijama obavljali niz značajnih poslova, kao što je obrada zemlje, sakupljanje hrane i njeno sklanjanje pred neprijateljima, briga za ranjenike i djecu, kurirski poslovi i slično. Specifičnost društvenog i političkog organizovanja žena u toku Drugog svjetskog rata, u odnosu na prethodne periode ženskog udruživanja, nalazi se u njegovoj masovnosti, uključivanju velikog broja žena sa sela, žena iz različitih društvenih slojeva te žena različitih nacionalnosti. Tako je u Saničkoj dolini u blizini Ključa u ljeto 1942. godine nakon oslobađanja ovog kraja osnovana Prva radna brigada koja je radila na žetvi, vršidbi žita i branju voća i povrća, a u njoj je bio i veliki broj žena. Radne čete žena su organizovane tamo gdje se ukazala potreba, te je tako u zimu 1942. godine 800 žena Kozare organizovano u radnim četama krenulo u Lijevče polje, koje je bilo udaljeno preko 30 kilometara kako bi izvukle žito iz sela u kojem je bio neprijatelj. Nakon uspješno obavljenog zadatka vraćajući se zatekle su svoja sela u plamenu.
Za vrijeme borbenih zatišja žene su obilazile sela i održavale skupove žena na kojima se govorilo o ciljevima NOB-a, ali i potrebi žena da se uključe u borbu kako bi se što prije završio rat. Dakle, iako je jedan od glavnih zadataka ženskog okupljanja bila dalja mobilizacija žena i njihovo uključivanje u borbu, sama analiza ovog udruživanja pokazuje da je ono bilo prožeto etikom brige. Rat je percipiran kao borba za mir. U publikaciji Borbeni put žena Jugoslavije navodi se da su najčešće u salama u kojima su se okupljale žene stajali natpisi sljedećeg sadržaja: Za živote naše djece, za mir naših domova da nikada više ne bude klanja i ubijanja – mi smo se ujedinile. U Rezoluciji sa zbora žena na teritoriji Rujiška navodi se da će jedino borba da donese spas napaćenom narodu, ali se pred Narodnooslobodilačku vojsku postavlja i zahtjev da svoju čast nikada ne okaljaju krvlju braće druge vjere koji nisu ništa skrivili te da ne dopuste da na Narodnooslobodilačku vojsku padne prokletstvo hiljade nesretnih majki druge vjere nad grobovima njihove nejake djece.
Dana 21. avgusta 1941. godine u Drvaru je održana Skupština žena Drvara i okoline, na kojoj su razmatrani zadaci žena u pogledu njihovog sudjelovanja u NOB-u i pružanja pomoći partizanskim jedinicama te organizovanju žena na teritorijalnom principu. U proljeće 1942. godine na inicijativu Vrhovnog štaba u Foči je održana Konferencija žena istočne Bosne na kojoj je učestvovao veliki broj muslimanki.
Rad na organizovanju žena intenzivirat će se 1942. godine, pa je u martu 1942. godine formiran Sreski odbor žena za srez Drvar, a već su u aprilu u svim drvarskim selima postojale organizacije žena; sredinom 1942. godine na području Podgrmeča formirane su organizacije žena u 72 sela koliko ih je tada bilo; na području Ključa i Mrkonjić Grada do kraja 1942. godine bilo je 25 seoskih odbora; na oslobođenoj teritoriji zapadne Bosne u toku 1942. godine organizacijama AFŽ-a bilo je obuhvaćeno preko 40.000 žena.
Prva zemaljska konferencija AFŽ-a
Organizacije AFŽ-a će postati izuzetno važne jer su imale ulogu kanala preko kojih su žene artikulisale svoje zahtjeve za ravnopravnošću sa muškarcima u svim oblastima društva. Zlatiborka Popov Momčinović smatra da je AFŽ bio najznačajniji oblik organizovanog učešća žena u revolucionarnoj borbi i izgradnji društva.
Prva zemaljska konferencija Antifašističkog fronta žena Jugoslavije održana je u periodu od 6. do 8. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu. Na njoj je učestvovalo 166 delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije, a prisutnima se obratio i Josip Broz Tito, čiji je govor prvi put u cjelini objavljen u prvom broju Žena danas, a u izvodu ga je donijela i Borba (br. 30) iz decembra 1942. godine. Kasnije je u svim krajevima zemlje umnožavan u raznim tehnikama, zajedno sa osnovnim materijalima sa Prve zemaljske konferencije AFŽ-a.
Vaša današnja skupština ima veliko historijsko značenje. Antifašistički pokret žena postoji u Jugoslaviji već odavno, ali nikada nije mogao u svojoj punoj organizacionoj formi doći do takvog izražaja kao što je danas došao. (…) Možda netko na strani sanja da će u Jugoslaviji poslije rata početi opet sve po starom, pa će žene preći u kuhinju i neće odlučivati ni o čemu. Ali, žene su, drugovi i drugarice, položile ispit zrelosti; one su pokazale da su sposobne ne samo da rade u kućanstvu, nego i da se bore s puškom u ruci, da mogu i vladati i držati vlast u rukama. I ova skupština je dokaz da naše žene ozbiljno primaju sudbinu naroda i svoju sudbinu u svoje ruke. Antifašistička fronta žena, koja je uspjela da ujedini žene za velike ciljeve borbe, za konačnu pobjedu nad okupatorom i njegovim slugama, ima cilj da dovede žene do konačnog oslobođenja, da izvojue njihovu građansku ravnopravnost, društvenu ravnopravnost.
Na Konferenciji AFŽ-a svoje referate su podnosile kako intelektualke i radnice tako i delegatkinje sa sela. U Rezolucija AFŽ-a uočava se da je priključivanje žena NOB-u bio ključni historijski trenutak emancipacije žena i procesa dostizanja ravnopravnosti spolova:
U redovima Narodnooslobodilačke vojske i na oslobođenoj teritoriji, žene su stekle potpunu ravnopravnost u vojsci, one zauzimaju sve političke i vojne funkcije prema zasluzi i sposobnosti; na oslobođenoj teritoriji dobile su pravo biranja i pravo da budu izabrane, te su postale članovi narodnooslobodilačkih odbora i Antifašističkog vijeća narodog oslobođenja Jugoslavije.
U toku priprema za Konferenciju definisani su, a na samoj Konferenciji konkretizovani, zadaci AFŽ-a, koji se, kako piše Lidija Sklevicky, mogu podijeliti u dvije velike grupe: a) zadaci na pomoći vojsci i organizaciji pozadine te b) zadaci s obzirom na specifični položaj žena (politička i kulturna emancipacija žena).
Konferencija je definisala i najvažnije zadatke koje Centralni odbor AFŽ-a treba da realizuje, a među tim zadacima se izdvajaju sljedeći: organizovanje Odbora AFŽ-a; organizaciono učvršćivanje i osamostaljivanje organizacija AFŽ-a; veće angažovanje žena u izgradnji narodne vlasti i pomoći AVNOJ-u; planski i sistematski rad na političkom i kulturno- prosvjetnom uzdizanju žena te obuhvatanje nepismenih žena alfabetskim kursevima, pokretanje lista Žena danas i slično. Na Konferenciji je izabran i Centralni odbor AFŽ-a, a za predsjednicu je izabrana Kata Pejnović, predsjednica Antifašističkog fronta žena u Lici. Odbor je prvobitno imao 29 članica, a na Plenumu koji je održan 25. i 26. oktobra 1943. godine proširen je na 38 članica. Socijalni sastav Odbora potvrđuje da je cilj ove organizacije bio okupiti žene iz svih socijalnih slojeva. Naime, Odbor se sastojao od 14 intelektualki, 9 seljanki, 8 radnica, 5 činovnica i 2 domaćice. Međutim, strategija homogenizacije jedinstvene organizacije žena, koja se realizuje kroz insistiranja na uključivanju žena iz različitih socijalnih slojeva, veoma često je, prema mišljenju nekih autorica, graničila sa nepovjerenjem prema ženama iz viših slojeva i ženama koje su dolazile iz vjerskih organizacija.
Centralni odbor AFŽ-a imao je zadatak da koordinira rad AFŽ-a, pomaže nižim odborima i radi na njihovom osamostaljivanju. S druge strane, niži odbori (seoski, mjesni, općinski, kotarski, okružni, oblasni i pokrajinski) imali su zadatak da redovno informišu Centralni odbor o stanju organizacije. Predviđeno je da se rad na neoslobođenoj teritoriji odvija putem većeg broja masovnih aktivnosti, dok je na neoslobođenoj teritoriji bilo potrebno tražiti druge načine da se žene vežu za organizaciju. U gradovima je trebalo formirati ilegalne odbore po ulicama, tvornicama, radionicama i sličnim mjestima, koji će okupiti mase žena oko sebe i uključiti ih u različite oblike borbe (sabotaže, bojkot tržišta, mobilizacija za NVO i slično). Ovakva organizaciona shema doživljava svoju preobrazbu 1944. godine kada dolazi do reorganizacije AFŽ-a. Ova reorganizacija znatno će poljuljati autonomiju i samostalnost AFŽ-a, a posebno s obzirom na činjenicu da odbori AFŽ-a nakon reorganizacije odgovaraju strukturama narodne vlasti, te da se dotadašnje aktivistkinje AFŽ-a integrišu u te strukture.
Ratna organizacija AFŽ-a
Lyadia Sklevicky pravi razliku između dvije ratne faze organizacije AFŽ-a. Prvu fazu (1942– 1943) karakteriše autonomija AFŽ-a unutar Narodnooslobodilačkog pokreta, dok je druga faza (1944–1945) zapravo faza direktne submisije, i transmisionog je karaktera. Samostalnost organizacija AFŽ-a, koja je obilježila prvu fazu ove organizacije, naglašena je još u Direktivnom pismu CK KPJ o zadacima AFŽ-a od 2. novembra 1942. godine u kojem se navodi da je AFŽ pod utjecajem Partije, te da su partijske organizacije dužne da joj pomognu, ali ostavljajući joj samostalnost i punu inicijativu u radu. Međutim, već se 1944. godine, unatoč svim aktivnostima koje su provodile organizacije AFŽ-a, počinje postavljati pitanje da li je potrebno da i dalje postoji jedna posebna organizacija žena.
Nakon Konferencije na kojoj je AFŽ nastavio proces stasavanja u jedinstvenu organizaciju svih žena Jugoslavije, s obzirom da se na Konferenciji uvidjelo da AFŽ nije čvrsto provedena u svim krajevima, delegatkinje su dobile zadatke da po povratku na teren formiraju inicijativne odbore koji bi djelovali dva do tri mjeseca i izvršili pripreme za formiranje stalnih odbora.
S obzirom da su, kako primjećuju mnoge autorice i autori, žene svoje zadatke shvatale ozbiljno i odgovorno, tokom 1943. godine nastavio se intenzivan rad na organizacionom razvoju AFŽ-a, te se formiraju mjesni, seoski, okružni i pokrajinski odbori kako na oslobođenoj tako i na neoslobođenoj teritoriji. Tako su organizovani i ilegalni gradski odbori AFŽ-a u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Prijedoru, Bosanskoj Dubici, Banjoj Luci i drugim mjestima. Omasovljenje organizacije dešavalo se veoma brzo.
Agitaciju za omasovljenje organizacije vršile su same aktivistkinje u sklopu svojih redovnih poslova – prilikom okupljanja u mlinovima gdje su dolazile u dodir sa ženama iz drugih sela koja nisu obuhvaćena organizacijom, zatim prilikom ispomoći na podizanju popaljenih kuća, kao i pri obradi polja. O svakoj ovakvoj agitaciji ili akciji referisano je na sjednicama Odbora (…). U mnogim mjestima članice AFŽ-a preuzimale su na sebe i brojne druge obaveze, posebno u selima u kojima nije bilo muškog življa. Tako su žene u selu Gunjevcima bile glavna radna snaga na zadacima pokreta. Jedan od veoma važnih zadataka je bilo zbrinjavanje ljetine. U tu svrhu se već u proljeće 1943. godine formiraju omladinske radne čete, koje su, pored omladinki, okupljale i žene, a često su one bile i mnogo brojnije. Požnjeveno žito se nosilo na desetine kilometara na leđima do Kozare i partizanskih magazina. Briga oko ranjenika skoro uvijek je bila zadatak žena i njihove organizacije. Hrana, odjeća i druge potrepštine organizovano su nošene do partizanskih bolnica u Kozari u određenim vremenskim razmacima, u 15 dana ili kraće, zavisno od količine prikupljene hrane ili pak od vojne situacije. Isto tako je ženska organizacija pomagala narodnooslobodilačkim odborima oko ishrane partizanskih jedinica na terenu. Sve ove zadatke obavljale su žene uz svoje obaveze u kući i prema ukućanima.
Pored mnogobrojnih zadatka, žene okupljene oko jedinstvene organizacije AFŽ-a isticale su se i svojim kulturno-prosvjetnim radom. Također, i u Rezoluciji AFŽ-a, koja je usvojena na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, među različitim aktivnostima žena tokom prvih osamnaest mjeseci rata ističe se, pored direktnog i indirektnog učešća u borbama, i rad na kulturno-obrazovnom polju koji se očituje u pokretanju i održavanju alfabetskih kurseva, raznih drugih kurseva i ženske štampe. Kulturno-obrazovni rad nakon Prve zemaljske konferencije AFŽ-a, list Front slobode u svom izdanju od 7. novembra 1943. godine opisuje na sljedeći način: Počele su raditi kulturne grupe, uvježbavati skečeve, recitaciju, pjesme itd. Čitalačke grupe za čitanje radio vijesti i partizanske štampe, i analfabetski tečajevi itd.
Ako krenemo od pretpostavke da je obrazovanje uslov svakog intelektualnog i političkog djelovanja žena, onda s obzirom na kulturno-obrazovnu djelatnost AFŽ-a možemo neupitno zaključiti da je ova organizacija bila ključni faktor emancipacije žena. U ovom kontekstu, posebno je važno spomenuti opću politiku NOP-a koja je bila usmjerena na opismenjavanje i opće obrazovanje stanovništva, koja je prihvaćena i kroz konkretne aktivnosti realizovana upravo kroz organizacije AFŽ-a.
Naime, Drugi svjetski rat je zatekao siromašnu školsku tradiciju u BiH, što potvrđuju podaci o broju i mreži osnovnih i srednjih škola, o broju djece koja su obuhvaćena osnovnim obrazovanjem, o broju i procentu nepismenog stanovništva koji je dostizao procent i do 75%. NOP je ulagao velike napore u kulturno-prosvjetni rad koji se ogledao prije svega u masovnom opismenjavanju stanovništva prvo putem individualnih, a onda i masovnih, organizovanih analfabetskih kurseva na slobodnoj teritoriji. Azem Kožar u svojoj analizi obrazovne politike NOP-a objašnjava da su na slobodnoj teritoriji pokretana tri tipa osnovnih škola: kursevi za nepismene, narodna osnovna škola i Narodni univerzitet. Analfabetski kursevi su bili zamišljeni kao škola u malom u kojoj se, pored učenja pismenosti i računice, stiču znanja iz narodne historije, društvenih nauka i osnovnih elemenata ekonomije. U osnovnu narodnu školu su se upisivale osobe od 6 do 14 godina starosti, na analfabetske kurseve od 14 do 40 godina, dok je Narodni univerzitet trebao da pruži opća i stručna znanja školovanim kadrovima. Također su organizovani i raznovrsni sadržaji kulturno-prosvjetnog rada: održavana su predavanja za narod, konferencije, usmene novine, otvarani domovi kulture, formirani pjevački horovi, diletantske i muzičke sekcije, otvarane čitaonice i biblioteke. Veliki dio ovih aktivnosti na sebe je preuzimao AFŽ.
Lydia Sklevicky prosvjetne aktivnosti AFŽ-a posmatra kroz tri razine. Osnovna razina se odnosi na analfabetske kurseve koje AFŽ organizuje i prije svog zvaničnog osnivanja na slobodnoj teritoriji. L. Sklevicky zaključuje da je velika zasluga AFŽ-a da su nepismene majke počele učiti uz svoju djecu, а kursevi su se propagirali i npr. plakatima sa slikama s kursa uz parolu: Smrt nepismenosti – prosvjeta је oružje protiv neprijatelja. Drugu razinu obrazovnih djelatnosti predstavljali su kursevi političkog obrazovanja koji su, kako objašnjava L. Sklevicky, imali zadatak da upoznaju žene s ciljevima NOB-a, značenjem NOO-a i ravnopravnosti žena, te ih osposobiti za daljnji samostalni rad. Treću razinu predstavljalo je pisanje za žensku štampu i propagiranje njenog čitanja.
Jednako obrazovanje jeste pretpostavka društvene ravnopravnosti. Obrazovanje žena u različitim društvenim kontekstima pokazalo se kao prvi, ako ne i jedini, uslov da žene pokažu svoje sposobnosti, postanu nezavisne te da ravnopravno s muškarcima učestvuju u različitim vidovima društvenog djelovanja uključujući i političko. Ako na ovaj način posmatramo obrazovanje, kao što to čine brojne feministkinje (npr. Mary Wollstonecraft), može se zaključiti da su kulturno-prosvjetne aktivnosti AFŽ-a utjecale na dalje uključivanje žena u javnu sferu kako u ratnom tako i u poslijeratnom periodu.
(Ne)učešće žena u ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u
U prvoj polovini 1943. godine BiH je bila poprište borbi u četvrtoj i petoj ofanzivi, čiji će rezultati biti oslobađanje skoro cijele teritorije (izuzev Sarajeva i nekoliko gradskih centara te uporišta duž značajnih komunikacija). Ovo je bio period snažnog uspona NOP-a, a prema mišljenju mnogih autora, snažan oslonac narodnoj vlasti u okupljanju i aktiviranju naroda na platformi NOP-a i obavljanju složenih zadataka vojske i rukovođenju privredom, prosvjetom, zdravstvom i drugim oblastima društvenog života bile su organizacije AFŽ-a i USAOJ-a.
U septembru 1943. godine počele su pripreme za održavanje Osnivačke skupštine ZAVNOBiH-a, koji će se na prvom zasjedanju u Mrkonjić Gradu (25. i 26. novembar 1943. godine) konstruisati kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH. Na ovom zasjedanju prisutne je u ime AFŽ-a pozdravila Rada Vranješić, članica Centralnog odbora AFŽ-a, koja je istakla da su žene, uzevši značajno učešće u NOB-u, postale značajan oslonac NOP-a. Međutim, velike narative o novoj ulozi žene kao ravnopravnog političkog subjekta nije pratilo adekvatno prisustvo žena u procesima donošenja značajnih političkih odluka. Tako npr., Vera Katz analizirajući i komparirajući podatke o visokoj zastupljenosti žena u vojsci i neznatno učešće vijećnica u radu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a zaključuje da u odnosu na brojne obaveze u vojsci i u civilstvu, učešće žena u političkim tijelima nije adekvatno pratilo stupanj njihove angažovanosti.
Od 247 vijećnika/ca na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a bile su samo četiri žene (0,6%), i to: Mevla Jakupović (radnica iz Tuzle), Zora Nikolić (radnica iz Sarajeva), Danica Perović (kapetanica iz Banje Luke, upravnica bolnice Jedanaeste divizije) i Rada Vranješević (studentica, članica Centralnog odbora AFŽ-a). Na istom zasjedanju izabrana je lista vijećnika AVNOJ-a iz BiH, ali na popisu od 103 vijećnika nije bilo nijedne žene. S druge strane, Deklaracija ZAVNOBiH-a o pravima građana i građanki BiH insistira na ravnopravnosti žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti. U Deklaraciji se navodi da će se izborno pravo u demokratskoj BiH vršiti trajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa, te da aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života.
Međutim, makar i skromno prisustvo ženskog glasa u javnoj sferi za mnoge je nagovještaj ili bar pokazatelj rodne ravnopravnosti koja se očituje kroz nove uloge žena te koja implicira i njeno učešće u političkom životu (buduće) države. Upravo na ovo je upozorila i Danica Perović u svom govoru na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a:
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a donesena je važna odluka o ravnopravnosti žene sa muškarcem i njenom učešću u političkom životu naše buduće države. Ova odluka već se oživotvorila. Danas na Skupštini političkih predstavnika naše BiH vidimo i žene. To je nešto novo u političkom životu naših naroda.
U svom izlaganju ona je prisutne podsjetila da svaki kraj u BiH prati herojske podvige žena, te da je nemoguće navesti sva imena bezbrojnih junakinja fronta i pozadine. Navela je primjere Zore Kovačević, Nene Bokanove i Mire Cikote, podsjetila je prisutne i na to kako su se goloruke borile žene Drvara i uništavale neprijatelja, brojne bolničarke koje su pod kišom neprijateljskih kuršuma izvlačile ranjene drugove iz streljačkog stroja, pa zatim njegovale te drugove pod najtežim okolnostima i uslovima, te je skrenula pažnju i na to da su žene bile kurirke još od prvih dana ustanka.
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a bilo je sedam vijećnica (6,54%) od 107 prisutnih vijećnika, a od predložena 23 vijećnika, tri su bile žene. Trećem zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je održano u periodu od 26. do 28. aprila 1945. godine u Sarajevu, prisustvovalo je deset žena, odnosno 6,45% u odnosu na 155 prisutnih vijećnika/ca, i to: Sonja Ćopić (predsjednica Oblasnog odbora AFŽ-a za Bosansku Krajinu), Mevla Jakupović (Tuzla), Dušanka Kovačević (Banja Luka), Danica Likar (Bosanski Novi), Olga Marasović (Bijeljina), Zehra Muidović, Zora Nikolić (Sarajevo), Ruža Oljača (Banja Luka), Lepa Perović (Banja Luka) i Danica Perović. Međutim, u sastavu prve Vlade BiH nijedna žena nije dobila niti jednu resornu funkciju.
Inače, Zehra Muidović, po kojoj će biti nazvano porodilište na Jezeru u Sarajevu, bila je antifašistkinja, članica AFŽ-a, pripadnica sarajevskog ilegalnog pokreta otpora, u svom stanu je krila Radojku Lakić. U Zehrinom stanu se organizovao i vojnoobavještajni kurs rukovanja radiostanicom.
Već u junu mjesec u 1941. godine PK sprema kadrove koji će se obučiti da rukuju radiostanicom. Stoga se odvajaju aktivisti, među kojima Radojka Lakić, Mira Kurilić, Nihad Kulenović i Zehra Muidović. Obuka će se vršiti u stanu Zehre Muidvoić, kod koje je pod lažnim imenom stanovala Radojka Lakić. U stanu na Velikom Alifakovcu, prvi kurs se odvijao pod posebnim režimom konspiracije, uz velike napore. Vježbe su trajale cijeli dan, počevši od ranog jutra, neprekidno do redarstvenog sata. U kuću za to vrijeme nije niko mogao ući. To je obezbjeđivala sama Zehra. Kurs je započeo sredinom jula i trajao je neprekidno oko četrdeset dana.
Nakon intenziviranja progona Gestapoa Zehra zajedno sa mnogim drugim napušta grad i pridružuje se Petoj krajiškoj diviziji, gdje su pored nje bili i Nijaz Resulović, Mira Vokšal, Gina Krečak, Miro Štefančić i mnogi drugi danas manje poznati heroji. Zanimljiv je podatak da je Jovanka Čović–Žuta bila sekretarka Banjalučkog lokalnog komiteta KPJ, te da je do avgusta 1941. godine ovo tijelo bilo sačinjeno gotovo sasvim od žena. Uz Žutu se spominju i Zaga Umičević-Mala, kao sekretarka SKOJ-a.
Opće napomene za period Drugog svjetskog rata
Ravnopravnost spolova je bila veoma važan segment komunističke ideologije. Ona je imala neupitni de facto značaj u trenucima kada je riječ o različitim oblicima uključivanja žena u narodnu revoluciju. Međutim, kada analiziramo učešće žena na mjestima donošenja značajnih političkih i vojnih odluka, onda možemo zaključiti da je ravnopravnost spolova, o kojoj se govorilo, bila prvenstveno deklarativnog karaktera. Međutim, ipak ne možemo poreći da su se u ovom raskoraku između stvarnog i deklarativnog desile značajne promjene koje će otvoriti novo poglavlje u priči o položaju žena u BiH i organizovanom ženskom pokretu.
Masovno uključivanje žena u NOB (s)rušilo je patrijarhalne slike o pasivnoj ulozi žena i pokrenulo njihovu emancipaciju. Iz društva koje karakteriše potpuna eliminacija žena u javnom životu prešlo se u društvo de jure ravnopravnosti žena u svim oblastima političkog, ekonomskog i društvenog života. Ipak, ni kulturalne promjene nisu izostale. Stav o inferiornosti žena bit će potisnut divljenjem hrabrostima partizanki, čije će priče postati inspiracija za mnogobrojne filmove i pjesme, istina često i dalje upakovane u patrijarhalno ruho. Društvene barijere nametnute patrijarhalnom tradicijom nisu nestale preko noći, ali su se promjene desile, a najviše su se odrazile na području obrazovanja.
Svakako najznačajniji trenutak kada govorimo ne samo o položaju žena u Drugom svjetskom ratu nego i generalno o historiji ženskog/feminističkog organizovanja u BiH desio se osnivanjem AFŽ-a. Uloga ove organizacije različito se u literaturi tumači i ocjenjuje. Argumentacija minorizacije uloge AFŽ-a temelji se najčešće na razlozima njezinog kasnijeg (samo)ukidanja. Međutim, ako posmatramo samo osnivanje organizacija AFŽ-a i njihove aktivnosti u toku Drugog svjetskog rata, te način na koji artikulišu ženska pitanja u svom radu, posebno onom kulturno-prosvjetnom, zaključujemo da je riječ o organizaciji koja je najznačajniji trenutak u historiji feminističkog pokreta u BiH. Ovakvom zaključku se mogu uputiti brojne primjedbe, uključujući i one koje se tiču (ne)postojanja feminističkog pokreta u BiH. Međutim, dalja diskusija o ovim pitanjima značit će ponovno promišljanje značenja pojmova emancipacija i feminizam, koji bi bili oslobođeni naknadno upisanih i pripisanih ideoloških konotacija. Tek tada će biti moguće otvoriti ponovo debatu o nedovršenosti kako procesa emancipacije tako i nedovršenosti feminističkog pokreta u BiH.
Crtica o Veri Obrenović-Delibašić
Žensko književno stvaralaštvo u toku Drugog svjetskog rata i uspostave NDH na prostoru BiH obilježila je revolucionarna književnica Vera Obrenović-Delibašić. Njena se zaostavština i angažman nakon okončanja ratnih sukoba doslovno briše iz svih zvaničnih pregleda historije jugoslavenske i bosanskohercegovačke književnosti, čime se, pored ostalog, željelo predstaviti i to da je revolucionarno angažovana književnost muški posao. Vera Obrenović-Delibašić predavala je na Višoj pedagoškoj školi i u Sarajevskoj filharmoniji svirala prvu violinu, a za vrijeme života u Sarajevu je objavila tri knjige poezije, da bi u toku rata napustila grad i otišla u Srbiju. Neposredno poslije rata napisala je obiman roman, sa tematikom o narodnooslobodilačkoj borbi, Kroz ničiju zemlju, koji je objavljen u dvije knjige 1948. i 1950. godine. U romanu daje hroniku rata, revolucije i narodnooslobodilačke borbe u pograničnim selima između zapadne Srbije i istočne Bosne. Godine 1955. izdaje zbirku priča Zore nad mahalama, u kojoj se radnja plete oko žena u toku i nakon Drugog svjetskog rata. Njen drugi roman, Višnja iz ničije zemlje, izašao je 1971. Bila je ibeovka i zbog toga je i njen rad bio prvo cenzurisan, a zatim i zaboravljen. Ili riječima Svetlane Slapšak:
Manipulacija cenzurom kao motiv strategije zaborava: Dobar primer takvog postupka je Vera Obrenović-Delibašić, koja je napisala opsežan i po mnogo čemu izuzetan roman Kroz ničiju zemlju po zahtevima socijalističkog realizma. Predvidljivo, bila je jedna od žrtava Informbiroa. No dok su mnogi bivši predstavnici socijalističkog realizma uspešno preživeli, neki uspešno nudeći usluge odmah, neki posle dugih godina ćutanja i patnje i često sa novim teškoćama, Vera Obrenović-Delibašić nikada nije dobila drugu mogućnost.
Cijelu knjigu možete naći OVDJE.
Knjigu je izdao Sarajevski otvoreni centar uz partnersku podršku Fondacije Heinrich Böll Ured za BiH i Ambasade Švicarske u BiH.
