Držao sam sliku Pavelića i slušao Thompsona, a danas ljubim Srpkinju!

Najteže je priznati svoje greške, suočiti se sa prošlošću i poručiti drugima da ne ponove ono što ste sami uradili.

Sara Velaga / 05. Septembar 2019

buka

Najteže je uradio upravo on, Stanislav Krezić, koji je u ratu bio pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), a  koji je danas u braku sa Srpkinjom. Kroz rat je naučio ono što danas pokušava prenijeti mladima, a to je da podjele postoje samo u našim glavama i da su u potpunosti besmislene. 

“Dok smo kopali rovove u logoru, s jedne strane smo bili mi, a sa druge oni. Sjećam se da sam tad vidio druge ljude tako blizu, shvatajući da smo mi svi zapravo u istim problemima. I da je suština svega što radimo zaista loša, a rat sam po sebi besmislen”, iskren je Stanislav.

Bio je obuzet nemirom rata u Mostaru, verbalno napadao ljude, a u kafiću koji je držao tada, namjerno je radio stvari za koje je znao da će isprovocirati druge. Imao je problema sa svim ljudima koji nisu pripadnici njegovog naroda. Danas mu je to apsurdno, ali vjeruje da nije kasno za učenje lekcija. 

“Puštao sam Thompsona u kafiću, držao slike Ante Pavelića na zidu. Znao sam da će to ljude provocirati. Gledao sam kako reaguju na to. Danas me iskreno stid za takve postupke i naravno da nisam ponosan na to, ali mislim da je dobra stvar da sam priznao da sam griješio”, govori za BUKU.

Dodaje kako nikada nije udarao nikoga, a to mu je, uvjeren je, sreća u nesreći. Što je sve ostalo na sitnim provokacijama i uvredama. U ratu je bio u mladosti, a u svojoj zrelosti odlučio je aktivno raditi na pomirenju i širenju mira i pozitivnih vrijednosti. Aktivan je kroz projekte ProBudućnost, ali i projekte Centra za nenasilnu akciju, kroz koje želi svojim iskustvom pomoći drugima. 

Da mu je neko prije petnaest godina rekao da će danas biti sa Srpkinjom, rekao bi 'nema šanse', ali danas je sretan upravo radi toga, što zna da je to žena sa kojom želi ostati do kraja života.

“Bio sam uvjeren da je nemoguća misija živjeti sa ženom koja nije Hrvatica, odnosno katolkinja. Ali moja Daca (Daliborka) je nešto sasvim drugo. To je žena koju sam tražio“, govori Krezić.

I u tome je suština njegove priče, koja je ispričana u Banjaluci u okviru “Žive biblioteke” u organizaciji “Helsinškog parlamenta”. Krezić je predstavljao knjigu “Život u logoru” koja je sasvim sigurno još jednom objasnila da ne treba suditi o knjizi po koricama. 

A suština je svakako vrlo jednostavna. Ako je neko dovoljno spreman da otvoreno prizna svoje greške i poruči mladima da na njima uče, onda je vrijeme da i svi mi uradimo isto. Priznamo svoje učešće u prošlosti, svoje greške, propuste, gubitke, ali ih i prihvatimo kao sastavni dio onoga što smo danas, svjesni da možemo mijenjati sutra za nove naraštaje.

Stanislav Krezić je čovjek koji je naučio lekciju na teži način kako bismo svi mi danas lakše učili iz prošlosti i spremili se za budućnost.

 


 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.