Dubravka Vujnović Božić: Ne mogu promijeniti svijet, ali znam da mogu pomoći jednoj majci, jednoj bebi

Promjene nabolje postoje, ali su to ipak samo pomaci, ne možemo reći da smo sada zadovoljni stanjem i da je to to. Ono što smatram najvećim problemom jeste nedostatak podrške i pomoć majkama oko uspostave dojenja.

Maja Isović Dobrijević / 27. Decembar 2019

 

Udruženje DRIP iz Banjaluke je organizacija koja se proteklih pet godina bori za bolji položaj djece, roditelja i porodilja. Svojim radom i zalaganjem ovo Udruženje je poboljšalo položaj i uslove porodilja i majki u našem društvu i dovelo je do prvih koraka u poboljšanju uslova na Klinici za ginekologiju i akušerstvo u Banjaluci. Posla je još dosta pred Udruženjem, ali članice kažu da ne odustaju.

Dubravka Vujnović Božić, direktorica Udruženja DRIP iz Banjaluke u ragovoru za BUKU govori o svom radu u udruženju, borbama koje još uvijek traju, problemima sa kojima s suočavaju trudnice i porodilje.

Dubravka, prošlo je pet godina od osnivanja DRIP-a. Ti kažeš da si u proteklih pet godina živjela DRIP. Možeš li sabrati neke svoje osnovne utiske ličnog angažmana u DRIP-u?

Nakon mog drugog porođaja, saznala sam da postoji grupa žena koja želi promjene u porodilištu. Nije bilo sumnje, ovo je bio trenutak kada sam shvatila da postoje one koje razmišljaju kao ja i pridružila sam im se. Beskrajno sam im zahvalna jer su učinile taj, prvi korak, na koji se ja sama vjerovatno nikada ne bih usudila. Zajedno smo osnovale UG DRIP a onda su se desile promjene unutar udruženja i došlo je do trenutka kada sam morala donijeti odluku, stati na čelo udruženja ili ga „ugasiti“. Nisam mogla odustati, previše mi je stalo do cilja. Koleginica Nataša i ja smo preuzele posao koji je do tada obavljalo nas osam i nastavile.
Krenule smo gonjene željom i vjerom. Devedeset i pet posto našeg rada je volonterski. Bez plate, bez naknade, često i bez podrške.  
Pola vremena sam željela odustati, a onu drugu me gonila silna želja da uradim nešto. Da kažem ono što mislim da trebam reći. Da pomognem bar jednoj majci da lakše prođe kroz strahove i zebnje u trudnoći. Da pomognem jednoj bebi da uspješno sisa. Da prenesem roditeljima znanja o značaju ranog rasta i razvoja. Da im objasnim da imaju prava i da imaju prava da ih traže. U početku su me obeshrabrivali česti komentari da ništa nećemo promijeniti, da uzalud trošimo svoje vrijeme, da su promjene nemoguće. Bilo je dana kada ni sama nisam vjerovala ali sam znala da ako ne pokušam, nikada neću znati. Bilo je trenutaka kada sam se  osjećala se bespomoćno. A onda se javi neka majka, pošalje sliku svoje bebe i zahvali se za sve što smo za njih uradili. Pojavi se podrška i pomoć, kada se najmanje nadamo. I opet mi da nadu i snagu. Sada znam da se promjene ne mogu desiti preko noći. Znam i da ne mogu promijeniti svijet. Ali znam da mogu pomoći jednoj majci. Jednoj bebi. Jednoj po jednoj.

Prije pet godina rađena je anketa koja je pokazala katastrofalno stanje u porodilištu u Banjaluci, a ove godine anketa je ponovljena. Šta je ona pokazala, da li se situacija popravila i koliko?

Ove godine smo ponovile samo dio ankete, kako bismo dobili odgovore na neka ključna pitanja. Generalno gledano, stanje u banjalučkom porodilištu se jeste promijenilo na bolje. Promjene su daleko vidljivije u samoj porođajnoj sali dok su na odjelu babinjara  minimalne. Na tvrdnju da se tokom porođaja nisu osjećale sigurno i zastićeno, 2015. je 59 posto ispitanica odgovorilo potvrdno, dok je isti odgovor 2019. dalo njih 28 posto, što je napredak od 31 posto.

Najveći napredak, čak 44 posto  u odnosu na anketu sprovedenu 2015. gdje je 75 posto ispitanica izjavilo da u porođajnoj sali nije bila prijatna atmosfera. Sada se potvrdno izjasnilo  njih 31 posto.

Anketa iz 2015. je pokazala da 61 posto porodilja nije bilo zadovoljno uvodnim procedurama prilikom prijema u porodilište. Sada je potvrdan odgovor dalo 32 posto sto znači da je 29 posto žena više zadovoljno uvodnim postupcima kod prijema u porodilište.
Na tvrdnju da nisu imale osjećaj da se neko kvalitetno i stručno brine o njima tokom boravka u porodilištu, 2015. je 77 posto odgovorilo potvrdno, dok je u novoj anketi potvrdan odgovor dalo 57 posto njih. Dakle, 20 posto žena manje je izjavilo da nije imalo osjećaj da se neko stučno i kvalitetno brine o njima

 

U kojim oblastima rada u porodilištu još uvijek mora da se radi da bi se stanje poboljšalo?

Na svim. Promjene na bolje postoje ali su to ipak samo pomaci, ne možemo reći da smo sada zadovoljni stanjem i da je to, to. Ono što smatram najvećim problemom jeste nedostatak podrške i pomoć majkama oko uspostave dojenja. Ovo je problem koji je stalno prisutan  a odgovori iz UKC uvijek idu u smijeru da se baby friendly smjernice poštuju. Tako smo 2015. na naš upit o dohranjivanju beba vještačkim mlijekom u porodilištu, dobili odgovor da se bebe ne dohranjuju, osim u rijetkim situacijama. Naše ankete su pokazale suprotno. Sada  je UKC RS i zvanično certifikovan kao baby friendly porodilište, osoblje je prošlo obuke, svih 10 kriterijuma baby friendly su ispunjeni, međutim, svega 30 posto majki je izjavilo da je počelo uspješno dojiti zahvaljujući strpljivom i stručnom objašnjenju medicinskog osoblja.

Problem je i odnos povjerenja i razumijevanja između medicinskog osoblja i majki. Čak 57 posto majki smatra da nisu ostvarile odnos povjerenja i razumijevanja. Svaka treća majka je u porodilištu dobila korisne i praktične savjete za njegu bebe. Interesantno je da se 2015. 81 posto medicinskog osoblja nije predstavljao a danas je to 50 posto. Značajan je to pomak ali ako se uzme u obzir da se radi o opštoj kulturi, ne možemo reći da smo zadovoljni time što se svaki drugi medicinski radnik predstavi pacijentu. Nije dovoljno dobro. A ne traži nikakve investicije.

Upravo je angažman DRIP-a direktno uticao da se stanje poboljša u određenim oblastima u prodilištu imajući u vidu da se prije toga stanje godinama nije mijenjalo?

Smatram da jesmo direktno uticali da se promjene počnu dešavati. Iako je u početku imalo negativnu reakciju kod nekih medicinskih radnika, ukazivanje na to da stanje nije dobro, da tretman trudnica i porodilja nije onakav kakav treba da bude ipak je urodio plodom. Moram naglasititi da je pozitivan odziv na naša zagovaranja promjena došao sa stupanjem prof.dr Vesne Ećim Zlojutro na čelo GAK-a.

Na koje je sve način DRIP uticao da se poboljša stanje u porodilištu?

Prije svega, anketa koju smo provele početkom 2015. godine je dala jasne dokaze da žene nisu zadovoljne, da neke od njih imaju traume nakon poroda. Nakon toga smo kontinuirano ukazivale na besmislenu cijenu prisustva oca na porodu (u to vrijeme je samo otac djeteta mogao prisustvovati porodu, uz naknadu od 500 KM), zatim na gotovo neispunjive uslove za prisustvo  ( trebalo je da ima sanitarnu dozvolu koja nije starija od 7 dana) i na kraju smo uspjele da dogovorimo prisustvo osobe od povjerenja (partner, sestra, majka, dula...), bez sanitarne dozvole i uz naknadu od svega 20 KM. Na naša zagovaranja za nižu cijenu epiduralne anestezije ( tada je bila 500KM), cijena je umanjena na 150 KM. Smatramo da smo svojim aktivnostima ukazala i na potrebu da se trudnicama dozvoli kretanje u toku poroda, da im se dozvoli konzumacija vode a i sam odnos pema ženi koja se porađa. Iz UKC smo dobili informaciju da jako mali procenat žena zapravo ima pratnju na porodu. To je u redu. Ne mora svaka žena imati pratnju. Bitno je da svaka može, Ako ona to želi.

Koliko je u tom radu značajna saradnja i sa druge strane, od strane ljudi koji rade u bolnici i imaju direktan kontakt sa trudnicama i porodiljama?

Saradnja je ključna. Komunikacija neophodna. Ako ljudi koji rade sa trudnicama i porodiljama imaju neke ustaljene protokole i navike, nemaju potrebu da ih mijenjaju, ukoliko se za tim ne ukaže potreba. Recimo, epiziotomija je rutinski izvođena na svim prvorotkama tokom nekoliko decenija. Bez obzira na to što su novi naučni dokazi ukazivali da nema potrebe da se ovaj, za neke žene izuzetno traumatičan zahvat rutinski izvodi, do 2015. je rađen da 90 posto žena. Danas je ovaj procenat daleko manji.
Još jedan, interesantan primjer: u jednom razgovoru sa babicama sam im govorila koliko je značajno za trudnicu i za njihov odnos u toku poroda, da im se predstave. Jedna od babica, inače divna i jako prijatna osoba, je rekla da se osjeća glupo da se predstavi trudnici. Jednostavno, od kada ona radi u porodilištu, to nije praksa. Nije to vidjela od starijih kolega i prihvatila je to kao model ponašanja. Sada osjeća neku nelagodu da izađe iz tih okvira. Ipak, savjet je prihvatila, čini se po anketi.

Kako vidiš DRIP u narednih pet godina, koji su najveći izazovi pred udruženjem?

Želim da radimo više, konkretnije, sistemski. Ipak, svjesna sam uslova u kojim živimo i naših kapaciteta. Smatram izuzetno važnim rad sa trudnicama i njihovim partnerima, na šta trenutno stavljamo naglasak. Radimo na edukaciji trudnica i parova, pripremi za porod, dojenje, komunikaciju sa medicinskim osobljem. Naša edukacija ima za cilj pripremiti parove na ono sto dolazi, u našim uslovima.  Komunikaciju sa predstavnicima institucija nastojaćemo produbiti. Nadam se da ćemo za pet godina moći uraditi anketu koja će pokazati da je najveći broj porodilja zadovoljan. Onda ćemo moći da se bavimo nekim intersantnijim stvarima, edukacijama koje će nadograđivati njihove roditeljske kapacitete.

 

 

Koliko je važan društveni aktivizam da se društvo mijenja?

Izuzetno je važan. Ako shvatimo da sve što se oko nas dešava utiče na nas, našu djecu, na kvalitet života, onda možemo da budemo aktivni učesnici a ne nijemi posmatrači. Nekako često imam osjećaj da se aktivizam posmatra kao neka anomalija. Smatram da ona to nikako nije, svako od nas je slobodan i odgovoran građanin koji treba da utiče na stvaranje boljeg života svima nama.

Na koji način je društveni aktivizam oblikovao tvoj život?

Dugo sam bila nijemi posmatrač. Mislila sam da postoji neko čiji je posao da uredi stvari za mene, za nas. Onda sam shvatila da nema ili ima ali ne radi svoj posao dobro. Shvatila sam da imam pravo ukazati na to. Sa druge strane sam shvatila da ne mogu tražiti a ništa ne dati. Odlučila sam svoja znanja i resurse staviti na raspolaganje i dati svoj lični doprinos da se stvari  u jednom malom, ali izuzetno značajnom, segmentu počnu mijenjati na bolje.

Šta je potrebno uradii da trudnicama i porodiljama bude bolje?

Trudnicama i njihovim partnerima je potrebna priprema za ono što dolazi. Ovo je izuzetno stresan period u životu i ako u njega uđemo bez ikakve pripreme, svijesti o tome šta on donosi i uz nedostatak podške, on može da donese mnoge teškoće.
Majkama je neophodna podrška, pogotovo u prvim mjesecima poslije poroda. Realno je naše majke nemaju ili je imaju jako malo. Ne postoji patronažna služba, bar ne u onom obliku u kojem je bila efikasna i svima priuštiva. Mnoge majke izvještavaju da su se osjećale prepuštene same sebi. Empatija, podrška, edukacija su tri ključne riječi kada su u pitanju trudnice i porodilje.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.