U današnjem izdanju Bukinog audio podcasta objavljujemo drugi dio razgovora sa košarkaškim trenerom Duškom Vujoševićem.
Sa čovjekom koji se nikada nije ustručavao da kaže šta misli razgovarali smo zbog čega u našim društvima fali kritičke misli, njegovom odnosu sa Đorđem Balaševićem ali i vremenu provedenom na klupi Bosne i Hercegovine.
Vujošević je rođen u nekadašnjem Titogradu pa smo ga pitali i kako mi izgleda Crna Gora danas, nakon što je poslije 30 godina promijenjena vlast u toj zemlji.
BUKA: Pitaju me koji je izlaz iz ove situacije, dajte mi 10.000 Duška Vujoševića i ja ću spasiti ovu zemlju. Tim riječima vam je pjesmu „Boža zvani pub“ uz poruku 'Džaba vam novci moji sinovci' na jednom koncertu posvetio, nažalost preminuli kantautor Đorđe Balašević. Zbog čega fali toliko „Vujoševića“ odnosno kritičke misli ne samo u Srbiji nego u svim državama regiona?
Pa znate, u principu su nesigurni ljudi, nesigurni igrači osjetljivi na kritiku. Onaj ko je siguran u sebe ima određeno mišljenje o svom kvalitetu igračkom bez obzira na rezultat posljednje utakmice, da li je dobro odgirao pa kaže - odličan sam ili je bio loš pa kaže - loš sam igrač. Jednostavno, ima stabilno mišljenje o sebi i ne ponaša se kao list na vjetru da je stalno u opasnosti. E sad, čovjek koji nema povjerenja, nema ni samopoštovanja ni samopouzdanja i strašno je osjetljiv na kritiku jer misli ako se otkrije dio slabosti da će se otkriti i cjelokupna slabost koju osjeća. Tako da su i ove vlasti osjetljive na kritiku jer znaju da imaju puno toga što treba sakriti. Obično se za svaku vlast sazna šta je radila tek kada padne. Ali, tokom vladanja postoji stravična potreba kontrole svega i svačega čak i nekih efemernih stvari. To vam govori o nedostatku pouzdanja koje proizilazi iz toga što oni najbolje znaju šta rade tako se i oni plaše.... Tako da se kritika sankcioniše. Gubite status i mogućnost da radite i obrnuto. Ako ste neko ko je javna ličnost pa podržavate vlast dobijate razne sinekure, mogućnost da snimite film, da dobijete neke reklame. Više se ni ne sjećam kako je i šta je sve davano da bi se odradili neki povoljni poslovi.
Bili ste selektor tri zemlje. Državne zajednice SCG, Crne Gore i na kraju Bosne i Hercegovine. U kojoj od te tri zemlje Vam je bilo najteže za rad?
Kako se zvala ova zajednica?
Srbija i Crna Gora.
Tamo je bilo najteže, jer sam imao veliku opstrukciju kolega.
U kom smislu?
U smislu vođenja neke kampanje da sam izlobirao da sa nekim trenerima iz Crne Gore budem izabran, a pojedinci su imali namjeru da to bude neko drugi. Davane su i ostavke. Prosto, nije se napravila normalna podrška koju bi jedna reprezentacija trebalo da ima. Imao sam opstrukcije, ali dobro. Neki od tih ljudi više nijesu ni živi. Tako da...
Mnogi su zaboravili da je to bilo posljednje prvenstvo na kojem je igrao Predrag Stojaković za reprezentaciju.
Jeste, ali mnogi nijesu igrali. Nije igrao Bodiroga, otkazalo je mnogo igrača. Da ih ne pominjem.
Ali, paradoksalno taj rezultat sa Eurobasketa 2003. iz Švedske dugo godina je bio najbolji.
Jeste, međutim ali tog momenta je bio najgori. Ja sam i rekao kada je to završeno da su za taj rezultat zaslužni stučni štab, igrači koji su se odazvali i oni koji se nijesu odazvali. Sabotiran sam ja tu i siguran da neki dio odgovornosti proizilazi i iz moje nagle naravi, nepolitičnosti, nedostatka strpljenja. Prosto ja sam znao da sam u pravu. Već je to nekom pričom i kandidaturom Maljkovića prije sezone bilo dovoljno odloženo pa kad je sve počelo ponovo da se odlaže... Nijesam ni znao da se igrala igra da Šakota postane selektor od nekih ljudi koji su smatrali da su vlasnici košarke i nosioci iste, ali smatrao sam da Stručni savjet treba da se sastane i da se vidi da li ima kvorum ili i da ako se izglasa da budem selektor da to prihvatim, da se ne trošim više da vodim klub sa jedne strane, a ovamo imam neizvjesnu situaciju. Najteže mi je bilo tad zbog neke te speficične situacije. Ali, svi smo se u životu najeli govana. U Bosnu sam već otišao kada nijesam mogao da radim u punom kapacitetu zbog zdravstvene situacije a u Crnoj Gori sam bio prvi selektor nakon sticanja nezavisnosti i to je bio pionirski posao. Ali je sve dobro funkcionisalo osim te komplikovane situacije što nijesmo kretali od nule već ispod da bi se kvalifikovali na neko jako takmičenje.
Kada ste vodili BiH rekli ste da vam je preuzimanje te klupe spasilo život, zbog vaše zdravstvene situacije.
Ne spasilo, ali mi je značilo jer mi je jednako neophodna dnevna doza košarke kao insulina da bih funkcionisao i bio živ. Znam da sam za taj posao najstručniji i da mogu dosta da uradim. Tog momenta sam mogao dosta da uradim da se osjećam korisnim kada održim dobar trening i vidim da igrači napreduju. Nijesam ja, pošto sam u životu često išao srcem a ne racijom, ni dobro procijenio koliko tu mogućnosti ima za pravljenje nekog uspjeha i kakva je situacija. Kod nas treba ta situacija da se procijeni ne samo u finansijskom smislu već i u političkom da bi se napravila strategija i procijenilo da li se može napraviti rezultat.
Upravo ste govorili da je u BiH specifična situacija i zbog tri entiteta i pritisaka koji dolaze sa svih strana. Znam da ste za vrijeme dok ste vodili BiH izgubili, i faktički se javno oprostili od nekih prijatelja poput poput Milorada Dodika?
Pa njemu (Dodiku prim. aut) nije odgovoralo što sam otišao tamo i što sam imao emociju prema Sarajevu još i iz Jugoslavije. Znate šta, mislim da se političari moraju vratiti u svoje dimenzije i okvire i da puste druge ljude koji su stručni u drugim stvarima da se njima bave. Ne moraju političari baš sve da komentarišu i da posmatraju iz nekog svog ugla. Trebalo bi da se bave njihovim poslom dobro i kraj priče. Rekao sam da politika mora da pomogne sport jer sport ne može bez državnih para, ali te pare trebaju da budu vidljive i kada ih obezbijede, da se više ne miješaju. Sport mora da ima svoju autonomiju.
Kao što sam pomenuo na početku razgovaramo u Crnoj Gori. Kako Vam djeluje situacija u Vašoj rodnoj zemlji gdje je nakon tri decenije promijenjena vlast?
Prvo, moja rodna zemlja je Jugoslavija. Što kaže Dražen Dalipagić - „kada sam došao u Beograd, to je bio glavni grad Jugoslavije ne Srbije“. To nije isto. Rođen sam u Titogradu. Tu su mi grobovi roditelja i predaka, vjerovatno će i moj grob biti ovdje. Imam tu neki poseban odnos. Jugoslaviju sam smatrao svojom domovinom i žalim za njom.
Što se tiče Crne Gore izgleda mi da je u složenoj situaciji da je narod dosta podijeljen. Političari moraju da rade na prevazilaženju ovakvih sukoba koji u pojedinim situacijama, kao što je bila ona skoro na Cetinju prijete da eskaliraju u nešto. Poznajući mentalitet i karakter ovog naroda, znam šta bi značilo da je, ne daj bože, jedan život bio izgubljen. U vrijeme kada se dešavao referendum, kao neko ko je živio u Beogradu, nijesam bio za to da nemam pravo glasa i bio sam protiv odvajanja Crne Gore. Sad, poslije svega što se dešavalo smatram da je dobro što je Crna Gora posebna država i smatram da oni koji se osjećaju kao Crnogorci treba da žive najnormalnije i da nemaju neke privilegije zbog toga i oni koji se osjećaju kao Srbi isto. U Njegoševo vrijeme Crna Gora je bila samostalna država iako su se većina osjećali kao Srbi. Nije to vezano sa time da li se neko osjeća kao Crnogorac ili Srbin, ili pripadnik nekog drugog naroda. Ovo treba da bude građanska država gdje svi imaju pravo na slobodno izražavanja i da to ne mijenja njihov status u društvu. Sigurno treba da se smanje tenzije. Po mom mišljenju država nije trebalo da se miješa u crkvene stvari. Ukoliko je sprska crkva leglo nacionalizma treba je pustiti da u tome sama izgori. Ne treba nikako stvarati tenziju između Srba i Crnogoraca, jer Crnogorci vole Beograd. Oko 650.000 ljudi živi u Crnoj Gori a oko 600.000 Crnogoraca u Beogradu. Ne bi dolazili u Beograd da ga ne vole i Beograd voli Crnu Goru. Sad neko proizvođenje mržnje sa obje strane, nije mi jasno o čemu se radi.
Ja sam ateista ali mislim da Temeljni ugovor treba potpisati u Crnoj Gori i mora da se zna šta se potpisuje. I kada se to potpiše crkva treba da se povuče iz politike u koju je jednim dijelom bila izazvana da uđe braneći svoju imovinu i jednostavno Crna Gora treba da se vrati u okvire sekularne države. Poslije, ovi koji se bave politikom nadam se da će se sresti s pameću i da će boriti za ovu državu i ljude u njoj. Protiv toga sam da bilo koja druga država pa i Srbija ulazi u unutrašnje stvari Crne Gore, o tim stvarima ljudi iz Crne Gora trebaju da odlučuju. Politika je očigledno najbolja profesija kod nas, ali moraju da se imaju određene linije borbe. U stvari je najveći patriota onaj koji misli dobro ovoj državi na način što se bori za njenu ekonomiju, za dobro zdravstvo i školstvo a ne da se rasplasmavaju niske strasti i da se ulazi u ono što je Erik From lijepo opisao u djelu „Anatomija ljudske destruktivnosti“.
Za kraj razgovora, naši prostori su rasadnici talenata ne samo za sport već i za nauku, kulturu. Zbog čega nema takvog talenta u politici gdje se, što se vidi po rezultatima i ovome što ste i vi pričali, najčešće gleda partikularni a ne opšti interes?
Znate šta, kada pogledate malo šta se i u drugim zemljama dešava i ko su predsjednici, i ti upadi u Senat SAD-a... Vidite da je svijet u globalnoj krizi. Pomenuli ste Đorđa Balaševića koga jako volim. On je puno uradio da dođe do pada Miloševića, koncertima, govorima, „Otporom“. On (Balašević) je bio ona čuvena poruka „Samo vas gledamo“. Na jednom koncertu, mislim da je bio 2004. je rekao: „Mislili smo kada dođu naši... a sad vidimo da naših nema“. Svaki čovjek u suštini mora da vodi računa o svom zdravlju, ličnoj borbi ali morao bi da ima i neku vrstu obaveze da makar izadje na glasanje i da u određenim situacijama zauzme stav. Đole (Balašević prim. aut) je pričao da kada je bio poslat kao delegat na događaj gdje su bile značajne ličnosti. Ne znam gdje je to tačno bilo.
Riječ je o Ujedinjenim nacijama.
Da. Tamo su bili ljudi poput Muhameda Alija. Tamo mu je rekao jedan od ljudi sa velikim političkim iskustvom da će Srbiji trebati sedam-osam različitih vlada da se promijeni da bi se uspostavila demokratija. Izgleda da je to tako. Balkan jeste komplikovan prostor gdje postoji mješavina religija i svega. Ali mi najviše smeta što se sada političari proizvode i gaje mržnju putem sredstava informisanja. Sada u pojedinim situacijama imate ljude od 19-20 godina koji imaju veću mržnju nego onda kada je krenuo rat. Mi smo ipak doživjeli lijepe stvari u Jugoslaviji i većina nas je voljela tu zemlju. Nije bilo lako proizvesti mržnju na televizijama i raznim spinovima. Sada ovi klinci na raznim stranama mrze i tu Jugoslaviju. Još uvijek se vode te polemike šta je bilo prije ko zna koliko godina, a znaš da će ta polemika da izazove novu mržnju. Daj bre da se okrenemo, zar nam nije dosta ratova i mržnje. Mržnja je mala energija, ta pizma. Ne možeš u njoj da se osjećaš dobro niti da radiš velike stvari. Da bi moglo zajedno da se živi neke stvari očigledno moraju da se zaborave a ne da se stalno u te rane stavlja so. Uopšte nijesam srećan cjelokupnom situacijom. Bio sam u Sloveniji na jednom seminaru i mogu da kažem da su oni uvijek bili ispred ostatka Jugoslavije, a sada su sto godina ispred svih nas. Čak i iz ovih djelova koji su sada EU, poput Hrvatske velika je migracija, pogotovo kvalitetnog kadra u Evropu.
Pa i iz naših krajeva ljudi idu u Sloveniju. To nam je sada najbliža Evropa.
Slovenija je ne samo najbliža, ona jeste Evropa. Kada se sjetim tog perioda, nažalost sa naknadnom pameću, iz stare Jugoslavije i priča da nam Slovenci kupuju naše voće a onda nam skupo prodaju njihove sokove, i da nećemo da kupujemo njihovu robu itd. Slovenija je uvijek imala poseban status u Jugoslaviji jer je bila brana da Hrvatska ne može da iskoči. Veliki su oni vladari koji prave velike države a ne oni koji usitnjavaju. Prosto narod nema kod nas ni dovoljno političke kulture ni hrabrosti ni obrazovanja da prepozna situacije. Očigledno je potrebno dosta vremena koje mora biti ispunjeno edukacijom i radom. Tokom istorije Jugoslavije je bilo određenih grešaka. I poslije Drugog svjetskog rata se dešavalo da su ljudi koji su pošteno zaradili i izgradili neke kuće da su platili skupu cijenu i da su im pobjednici to uzeli. Ima Branko Miljković jednu pjesmu 'Pobednici' koju često govorim igračima. Pjesma ima dva stiha: Ni po čemu se neće razlikovati od onih koji su pobedili nepravedno. Ali je ta država ipak uz određene adaptacije imala perspektivu da svi u njoj imao dostojanstven život. Ovako, sa ovim nastavljanjem gajenja mržnje i skretanja pažnje sa skandala i lošeg života.... zabrinut sam za budućnost naše djece.
*Napomena: Intervju je nakon snimanja autorizovan. Odgovori nisu mijenjani već samo na određenim mjestima upotpunjeni.
Poslušajte drugi dio intervjua
PRVI DIO INTERVJUA PROČITAJTE OVDJE
