Teško je slijediti ta pravila nakon višedecenijskih beskonačno puta ponovljenih razočarenja, strmoglavih padova, epidemija apatije i besmisla! Došli smo do tačke kada je očito da naš koncept svijeta, stvarnosti, životnog smisla, odnošenja spram sebe, drugih i okruženja, nije funkcionalan koncept. Došli smo već odavno do prelomne tačke u kojoj nije dovoljno shvatiti da naš način nije pravi i da ga treba prilagoditi, već gdje je jedini put ka opstanku jasna i nadahnuta odluka da se taj koncept napusti, da mu se okrene leđa, da se digne ruke od svega što on podrazumijeva i da se pokuša nakon tog egzistencijalnog pada ponovno podići, krenuti ispočetka, stvarati novi svijet i novo MI.
Da bi takav zaokret bio moguć, neophodno je najprije shvatiti kakav je taj pogrešni, neuspješni, neprimjereni i nefunkcionalni okvir razumijevanja, tumačenja i odnošenja spram sebe, drugih, života i svijeta. Osnova svega se da svesti na nekoliko teza:
• Zarobili smo se u patologijom bogatom tumačenju odnosa Mi- Drugi, u kojem smo Mi uvijek ispravni a Drugi neispravni, u kojem smo Mi žrtve a Drugi zločinci, u kojem Mi imamo božansku misiju, kao odabrani, a Drugi su sljedbenici zla! Naše je sve ispravno i naš put je pravi dok su svi Drugi u zabludi!
• Postali smo pasivni posmatrači naših života nošeni vjetrovima povjesnosti! Igračke u rukama sudbine, marionete u božanskom teatru, figure na šahovskoj tabli koje pomiče svemoćni usud oduzimajući im bilo kakvu aktivnu ulogu ili mogućnost djelovanja. Sve ovisi o nekim silama izvan nas i mi u percepciji našeg postojanja poimamo i prihvatamo da nemamo nikakav utjecaj na vlastite živote!
• Zaglibili smo u apatiju koja nam oduzima bilo kakav oblik nade, vjere u mogućnost pozitivnog dešavanja, ishoda i promjene stanja! Sve relativiziramo, oduzimajući svakoj vrijednosti, djelovanju, postojanju neki smisao i značaj! Sve niveliramo, stavljajući znak jednakosti između kategorija koje su u prirodnom stanju suprotstavljene! Tako kroz ove procese dolazimo do «prihvatljivog manjeg zla», definicije lopovluka kao sposobnosti i snalažljivosti, te prikrivanja i pokrivanja zla pod krinkom «viših interesa» i «većeg dobra», a prije svega u kontekstu promovirane pripadnosti krdu naših, nasuprot drugih! Tako je naše zlo dobro a naši zločinci čuvari nacionalnih interesa!
• Naša su sjećanja lažna, izmaštana, prepuna poželjnih dorada u procesu interpetiranja i reinterpretiranja! Čak su i naše lične povjesnosti do neprepoznatljivosti izmjenjene u tim pripovjedanjima, kako bi se uklopile u novonastale nacional- šovinističke diskurse! Najočitiji primjer je statistički fakat koji svjedoči kako su lažnim svjedočenjima nestale sve obitelji na području bivše Jugoslavije koje su imale partizansku prošlost da bi se na njihovom mjestu pojavili ustaški i četnički korijeni!
• Postali smo pasivni i neaktivni, usmjereni na proces slutnje, majstori uzdizanja i veličanja misterije nedovršenog čekanja i iščekivanja. Neko drugi će u tom tumačenju smisla riješiti za nas sve naše probleme, uraditi sve naše poslove i poduzeti sve naše akcije! Taj imaginarni drugi je u isto vrijeme rješenje svih naših problema ali i izvor svih naših nedaća i frustracija. On je vječni i sveprenosivi krivac za sve naše probleme! On je Taj koji može ali neće, neće jer nad nama vrši neki eksperiment, testira sposobnost jednog naroda da ništa ne poduzima čak i kada je u govnima do preko guše! Paranoja i (re)interpretativne tendencije su postale naš dominantni oblik tumačenja!
• Sav svijet je u tom poimanju odnosa protiv nas a samo je božija milost ta koja nas održava u ovom nestabilnom postojanju! Pošto smo sa takvom pozicijom na očitoj kušnji, neminovno je da nam je kao narodu dodijeljena misija, čiji ishodi imaju kosmičke refleksije! Ovo tako postaje dovoljna magijska svrha koja pokriva sav besmisao patnje i decenijskog propadanja, promovirajući trpljenje i sabur kao preporučene i poželjne u procesu dosezanja višeg stadija postojanja!
• Tako od nemoćne slamke u oluji, bez vlastite volje, prepuštene procesima koje ne razumije, ta ista slamka izrasta u oruđe božanskog proviđenja, žrtvujući svoje Ja i svoje Sada za obećano Nad- Ja u mitskom Zauvijek! Ovaj narativ utkan u simbiozu nacije i vjere, provejava svim čoporima našeg egzistencijalnog prostora, pokrećući transformaciju percepcije zbilje u pravcu zahtjeva lažnih, mitologijama domaštanih prisjećanja na podjeljene uloge i odnose koji su ih diktirali!
Ovakva dorada zbilje u procesu njena tumačenja predstavlja procese koji onemogućavaju bilo kakav oblik uspješnog nošenja sa zbiljom i prilagodbe njenim zahtjevima!
Nacionalni i vjerski identiteti ostrašćeni tim misionarskim konceptima i predanim zaigranostima uloga koje počivaju na imaginarnim i iracionalnim očekivanjima, namjesto susretanja sa stvarnim životom i njegovim okvirima, ukrali su nam već tri decenije.
Vrijeme, život, tako prolazi u čekanju bajke koja nikada neće doći.
Niko drugi neće naše živote učiniti ljepšim , boljim, idelanim ako to ne učinimo sami! Niko neće riješiti naše probleme! Život u ulozi žrtve pa makar i biblijske, život je ispunjen tragedijom, patnjom i gubitcima, dalek od ideala ispunjenog i kvalitetnog postojanja!
Niko nije obavezan, niti odgovoran, da nas zaštiti ili pomogne ako se ne pomognemo sami! Niko nas neće cijeniti niti poštovati, pa niti mi sami sebe, ukoliko se ne dokažemo vrijedni tog poštivanja!
Niko pa ni Bog, neće promjeniti stanje jednog naroda, dokle ga taj narod sam ne promjeni!
Kada lični koncept jedinke nije u stanju adekvatno odgovoriti zahtjevima svakodnevice, jedinka se suošava sa potrebom napuštanja tog modela, kako bi se uspješno prilagodila! Procesi nacionalnog i vjerskog proljeća postali su zima našeg postojanja, koja prijeti da nas izbriše sa povjesnih mapa. Vrijeme je da napustimo obrasce koji nam blokiraju rast, razvoj i postojanje!
Napusti prošlost!
Budi u sada i gledaj ka budućnosti!!!
