Mađarska ambasada na Kosovu tvrdi da je od početka egzodusa u Mađarsku ušlo 60 tisuća Kosovara, a nevladine organizacije procjenjuju da ih je u Europi oko 200 tisuća. “Kosovska ofenziva” poprimila je takve razmjere da u pograničnim mađarskim gradovima razmišljaju o podizanju zida na granici. Tako je priča o raspadu Jugoslavije dobila svoj (ne)očekivani nastavak.
Mnogi će analitičari reći da je krvavi raspad Jugoslavije počeo baš na Kosovu i da se Titova utopija raspala baš zbog Kosova (iako valja respektirati stav kosovskog filozofa Skhelzena Maliqija da je Kosovo bilo samo katalizator raspada Jugoslavije, a da je pravi uzrok bio hrvatsko-srpski sukob). Toliko ratova i krvi, toliko mrtvih i osakaćenih od Triglava do Đevđelije kako bi i Kosovo postalo Republika, a danas mladi Kosovari, zbog čije su budućnosti njihovi očevi i djedovi patili po srpskim zatvorima, napuštaju tu sanjanu Republiku i bježe na Zapad.
Ako je itko u posljednjih 70 godina na ovim prostorima patio, to su bili kosovski Albanci. Iako i Hrvati i Srbi vole jadikovati da je Jugoslavija baš za njih bila “tamnica naroda”, albanske su patnje bile neusporedive, osobito do 1966., kada je moćni šef tajnih službi Aleksandar Ranković sijao teror po Kosovu.
Pogrom nad kosovskim Albancima vrhunac je doživio u sezoni 1998./99., kad je srpska vojska i policija pobila više od 10.000 Albanaca, a stotine tisuća Kosovara pred Miloševićevim je snagama izbjeglo u Albaniju, Makedoniju ili u zapadne zemlje. I konačno, u veljači 2008. albanska je većina na Kosovu eksplodirala od sreće nakon proglašenja nezavisnosti. Činilo se tada da su sve višedesetljetne albanske muke zauvijek stvar prošlosti i da će sada, kad imaju svoju državu, kosovski Albanci prestati odlaziti u europske egzile.
Iluzija je trajala sedam godina. Točno toliko je trebalo da eksploziju sreće zamijeni eksplozija beznađa i gnjeva i da kosovski Albanci na svojim kostima prožive proročanski stih srpskog pjesnika o tome kako sloboda ne umije da pjeva onako kako su sužnji pjevali o njoj. “Nezavisnost se ne može jesti”, govore danas kosovski imigranti.
Nažalost, ni na Zapadu ih ne čeka obećana sreća. Njemačka policija najavljuje da će novopečeni azilanti biti vraćeni avionima direktno u Prištinu i da će sami morati nadoknaditi novac za avionske karte: kako je većina Kosovara prodala svu imovinu kako bi financirala put, jasno je da će njihova nesreća biti samo uvećana.
I austrijske vlasti obavljaju završne pripreme za povratak kosovskih imigranata: federalna ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner izjavila je da su posljednjih mjeseci kosovski Albanci podnijeli 30 tisuća zahtjeva za azilom. No, Austrija smatra Kosovo sigurnom zemljom, pa će svi ti zahtjevi biti odbijeni; iz ovog migracijskog vala, dodala je austrijska ministrica, korist će imati samo šverceri koji manipuliraju bijedom Kosovara.
Kakva im je nada ostala? Imajući u vidu najnoviji potez kosovskog vicepremijera Hashima Thaqija, rekli bismo – mršava. Thaqi je, naime, ovih dana očajnički najavio da će ekonomsku situaciju svoje iznurene države popraviti tako što će pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu tužiti Srbiju za genocid iz one pogromaške sezone 1998./99. i tražiti ratnu odštetu. Iako to nisu uspjele ni BiH ni Hrvatska, Thaqi se nada da će Kosovo imati više sreće u Haagu.
Ako je to sve što Republika Kosovo ima u rukavu, bojimo se da najmlađa europska država nema blistavu budućnost.
