Danijela Vuletić, studentkinja doktorskih studija iz ekonomije i ekonometrije u Pragu, nedavno je provela eksperiment među dobrovoljnim davaocima krvi u BiH, kako bi ispitala određene pretpostavke ekonomske teorije. Radi se o prvom terenskom eksperimentu u okviru bihevioralne ekonomije ikada provedenom u BiH. Cilj istraživanja bio je odgovoriti na pitanje na koji način se kod ljudi mogu probuditi altruistički motivi za darivanje krvi. Sa Danijelom razgovaramo o naizgled nespojivom - ekonomiji i altruizmu.
Prije nego što nam kažete nešto o samom eksperimentu koji ste proveli, možete li nam ukratko objasniti šta je to bihevioralna ekonomija?
Bihevioralna ekonomija je spona ekonomije i socijalne psihologije. To je new wave u ekonomiji i sve više dobija na značaju, jer su modeli koji se primjenjuju u institucijama poput centralnih banaka, a počivaju na rigidnim pretpostavkama neoklasične ekonomije (mainstream) dosta daleko od realnosti. Npr., pri kreiranju modela, mainstream pretpostavlja da je svaki čovjek racionalan i vođen principom maksimizacije lične korisnosti pri donošenju odluka, te da uvijek ima cijeli set informacija prije nego što donese odluku i sl. Naravno, to je sve u svrhu pojednostavljivanja i generalizacije koji su potrebni da bi se napravili modeli, ali time se dosta i gubi. Dakle, neka težnja new wave-a je da se ekonomski modeli zamijene ili dopune modelima koji će uzimati u obzir da ljudi nisu racionalni pri svakoj odluci koju donesu, jer su nesavršeni i na donošenje njihovih odluka mogu da utiču: nedostatak informacija, emocije, kontekst i forma u koju je problem koji treba da riješe smješten, prošlo iskustvo, stavovi i uvjerenja i sl. Da sumiram, bihevioralna ekonomija strijemi da dođe do saznanja koja bi savremene modele, koji imaju uticaj na sve nas, učinila realnijim.
Na koji način se dolazi to tih saznanja?
Da bismo došli do kredibilnih saznanja koja bi se potom ugrađivala u modele, postoje razni metodi za to, a jedan od njih je eksperiment, otuda i eksperimentalna ekonomija. Eksperiment se dosad uglavnom primjenjivao u prirodnim naukama, jer je puno lakše osigurati eksperimentalne uslove u labaratorijama prirodnih nauka. U želji da se što više približe relanosti, ekonomske nauke su također počele primjenjivati eksperiment kao metod. Postoje labaratorijski eksperimenti koji se obavljaju u ekonomskim labaratorijama i terenski eksperimenti, koji su najteži za sprovesti, ali i najizazovniji. Tu sam se ja pronašla i takav je eksperiment koji sam provela među davaocima krvi.
Kako saznanja do kojih se dođe u okviru bihevioralne ili eksperimentalne ekonomije mogu uticati na svakodnevni život ljudi?
Navešću vam primjer gdje je rezultat jednog istraživanja iz oblasti bihevioralne ekonomije uticao na promjenu politike i spasio hiljade života.
Ako uzmemo za primjer postotak ljudi u ukupnom stanovništvu koji su se složili da budu darivatelji organa u određenim zemljama, nevjerovatno je da zemlje sličnih demografskih, kulturološkiih i razvojnih karakteristika imaju tako veliku razliku u broju ljudi koji se odluče da budu darivatelji organa, poput Danske (4,25%) i Švedske (85,9%); Njemačke (12%) i Austrije (99,98%); Holandije (27,5%) i Belgije (98%). Postavilo se pitanje otkud ta razlika. Došli su do zaključka da prilikom popunjavanja formulara o saglasnosti o darivanju organa u Švedskoj, Austriji i Belgiji podrazumijevana opcija je da ti jesi darivatelj oragna, tj. treba da napišeš ili uneseš promjenu ako nećeš da budeš darivatelj (opt-out). Dok u Danskoj, Njemačkoj i Holandiji, na formularu je podrazumijevana opcija da nisi darivatelj i ukoliko želiš da budeš, moraš to da promijeniš ili napišeš u formularu da želiš da postaneš darivatelj (opt-in). Ovo se objašnjava tendencijom ljudi da koriste podrazumijevane opcije (od postavki na telefonu, do komplikovanijih odluka), jer je za donošenje odluka potrebno izdvojiti vrijeme, energiju i slično. Dodatno, u ovom slučaju odluka o darivanju organa je jedna veoma teška emotivna odluka i ljudi uglavnom žele da izbjegnu da ju donesu. Zamislite, neko vas pita da li želite da u slučaju vaše smrti vaši organi budu dodijeljeni nekoj drugoj osobi. Prvo osjetite nelagodu, onda odmah krenete razmišljati šta će biti sa mojim dragim osobama, i odjednom navala emocija, nije jednostavno... Čula sam da je skoro Hrvatska prešla sa opt-in na opt-out opciju. Moglo bi se istražiti koliko je života spašeno tako trivijalnom promjenom u zakonu. Uglavnom, ukoliko se jako mala stvar - podrazumijevana opcija - promijeni u jako važnom pitanju kao što je spašavanje života, čuda mogu da se dese, i to sve zahvaljujući nauci. Ko bi još rekao ekonomskoj, za koju svi misle da se samo bavi inflacijom, stopom nezaposlenosti, bankama i sl.
Danijela Vuletić
Vi ste u BiH proveli eksperiment među davaocima krvi. Jesu li davaoci krvi primjer čistog alturizma? Ima li išta humanije od davanja vlastite krvi drugome?
Začetnik ideje o darivanju krvi kao primjeru čistog altruizma je Richard Titmuss koji je u svojoj knjizi “The Gift Relationship” 1970-e tvrdio da bi davanje novčane nagrade za darovanu krv demotivisalo dobrovoljne darivatelje da ponovo daruju. Titmuss je smatrao da novčana nagrada, koja bi trebala da pobudi sebične motive, onemogućuje zadovoljavanje alruisitičnih motiva kao primarnih motiva darivatelja. U slučaju da su Titmuss-ove intrigantne premise bile tačne, područje dobrovoljnog darivanja krvi bi bilo jedno od rijetkih u kojem povećanje cijene (u ovom slučaju, davanje novčane nagrade za darovanu krv) ne povećava ponudu, već ju smanjuje. U prvom eksperimentu u kojem su testirane, Mellström i Johannesson su potvrdili Titmuss-ove premise, ali samo u slučaju žena darivateljki. Na promjenu preferencija darivatelja muškaraca nije značajno uticala novčana nagrada, tj. nije ih demotivisala. Međutim, Titmuss-ove premise ostaju i dalje predmet polemike, jer su u nekoliko kasnijih istraživanja dobijeni protuvriječni rezultati, tj. na određenim testiranim uzorcima, novčana nagrada je pozitivno uticala na dolaske darivatelja (pogotovo veća vrijednost novčane nagrade). Dakle, ne može se sa sigurnošću tvrditi da je darivanje krvi primjer čistog altruizma, međutim darivanje organa i koštane srži jeste, što ovu vrstu darivatelja svrstava u najhumanije.
Sa druge strane, postoji li uopšte čisti altruizam ili se na kraju sve ipak svodi na sebične interese? Npr. vi dajete krv za nekog drugog jer se zbog toga osjećate dobro i imate bolju sliku o sebi ili društvo ima bolju sliku o vama?
Upravo to su dodatne zamjerke hipotezi o darivanju krvi kao primjeru čistog altruizma, jer je nekoliko studija pokazalo da je davanje vaučera, majica, besplatnog testiranja nivoa holesterola, objava imena darivatelja u novinama i sl. u zamjenu za darivanje krvi, imalo pozitivan uticaj na podsticanje darivatelja na darivanje krvi.
Kakvi su zaključci vašeg istraživanja, koliko su bh. građani spremni dati krv za one kojima je potrebna?
Uzorak na kojem sam sprovela svoje istraživanje činili su već postojeći darivatelji krvi, tj. oni koji već imaju razvijene preferencije za darivanje krvi onima kojima je potrebna. Ja sam testirala efektivne načine na koje bi se ti darivatelji mogli podstaći da daruju krv češće, pošto je među njima bilo i onih koji su krv darovali samo jednom u dužem vremenskom periodu. Znači moji darivatelji već daruju i spremni su darivati, a to je samo određeni dio populacije (2,62% ukupnog stanovništva u Kantonu Sarajevo su dobrovoljni darivatelji krvi). Možda je interesantan podatak da je prosječan darivatelj u BiH muškarac koji ima srednju stručnu spremu i u radnom odnosu je.
Radili ste i statističku analizu prema rodu, ko je humaniji žene ili muškarci?
U mom istraživanju u kojem su darivatelji bili nasumično raspoređeni u grupe u zavisnosti od tretmana koji su prilmili, varirala sam rod osobe kojoj je krv bila potrebna. Rezultati su pokazali da muškarci darivatelji preferiraju darivati krv muškarcu, dok kod žena rod osobe kojoj je krv potreba nije uticao na preferencije darivanja, što ukazuje, tj. potvrđuje činjenicu da su žene altruističnije od muškaraca. Sad se možda pitate kako to, žene altrusitičnije, a prosječan darivatelj muškarac, ali to je zato što žene mogu darivati “punu” krv do 3 puta godišnje, a muškarci do 4 puta, zbog mjesečnice žene ne smiju češće darivati, također, krv se ne daje ako je žena trudna, ako doji, a muškarci to ne rade….
Jeste li radili statističku analizu prema etničkoj pripadnosti? Da li etnička pripadnost igra ikakvu ulogu kada su u pitanju davaoci krvi u odnosu na osobu kojoj je krv potrebna?
Ovo nisam mogla da radim, jer su u mom uzorku 90% darivatelja bili Bošnjaci/Bošnjakinje, tako da nisam imala dovoljno varijacije da bih mogla to da testiram. Međutim, mislim i nadam se da ne bi postojale značajne statističke razlike u preferencijama darivatelja.
Količina krvi kojom raspolažu zavodi za transfuziju u BiH zavisi isključivo od donacija. Je li to adekvatan način obezbjeđivanja krvi za potrebe pacijenata i postoje li drugačija rješenja u svijetu?
Ne postoji nijedan drugi način da se obezbijedi potrebna krv osim donacijama, jer i dalje ne postoji mogućnost proizvodnje umjetne ili zamjenske krvi. Dodatno, ne postoji zemlja koja može biti sigurna da ju neće zadesiti blood supply shortage (čak i najnaprednije zemlje mogu biti pogođene većim katastrofama, kao što je to bila 9/11 ili slučaj velikih zemljotresa i sl.). Tako da, iako se zemlje razlikuju u načinu na koji motivišu darivatelje krvi, i dalje su svi u potrazi za najefektivnijim načinom motivacije. Najmanje popularan način motivisanja donora je korištenje novčanih sredstava, jer krv koja se prikuplja plaćenim donacijama, lošijeg je kvaliteta (ukoliko dolaze samo zbog novca, ti darivatelji imaju krv lošijeg kvaliteta i više su skloni rižričnom ponašanju, mogu zbog novca dolaziti češće od preporučenog i sebi tako naškoditi). Shodno tome, preporuka SZO je da do 2020. godine sve zemlje u svijetu treba da primjenjuju sistem dobrovoljnog (neplaćenog) darivanja krvi koji BiH već primjenjuje.
U posljednje vrijeme, mediji i društvene mreže prepuni su apela za pomoć oboljelima. Šta mislite, dovodi li to do smanjenja empatije i altruizma u ljudima?
To je teško pitanje. Mislilm da se to ne dešava zbog smanjenja propusnosti empatija-altruizam kanala konstantnim apelima, nego da je posrijedi prevelika emocionalna izloženost koju nastojimo da izbjegnemo ili smanjimo u svakodnevnom stresnom životu.
Razgovarala Milica Plavšić
