EKSKLUZIVNO Toni Kukoč za Index se potpuno otvorio i dao najveći intervju u životu

Intervju Tonija Kukoča za Index

Saša Čobanov / 13. Oktobar 2021

Početni dogovor je bio da napravimo videointervju u Splitu nakon što se Toni Kukoč vrati u Hrvatsku kao novi član košarkaške Kuće slavnih. Nažalost, plan je propao; Kukoč je ostao u Americi pa nam nije preostalo ništa drugo nego da razgovor odradimo telefonski. Dobra tri tjedna trajali su pregovori, traženje rupe u vremenu jednog od najboljih europskih košarkaša svih vremena i naposljetku smo je pronašli i dogovorili razgovor od nekih pola sata.

Tih se pola sata na kraju skoro učetverostručilo. Nastojali smo ga zaintrigirati pitanjima s kakvima se dosad nije susretao, na kakva dosad nije odgovarao i upalilo je. Košarkaška se legenda raspričala i prošli smo doslovno cijelu karijeru. Toni Kukoč otvorio se kao nikad dosad i pružio nam užitak da dva sata slušamo što o košarci misli čovjek koji je bio sinonim za taj sport.

U ta dva sata pričao je o ljudima koji su najviše utjecali na njegov životni put, čuli smo kako gleda na usporedbu NBA lige danas i u njegovo vrijeme, a objasnio nam je i zašto smatra da je 11. rujna 2021. dobio novu obitelj. Doznali smo o čemu razgovara s Jordanom tijekom partije golfa i kakve veze golf ima s Hajdukom. Govorio je i o Jordanovim metodama na treningu zbog kojih su ga nakon Posljednjeg plesa mnogi doživjeli kao nasilnika, ali i iskustvima igranja uz drugog legendarnog NBA strijelca Allena Iversona.

Objasnio nam kakav odnos ima s Kevinom Durantom, koji je više puta privatno nosio njegov dres, i iznenadio odgovorom na pitanje koju današnju NBA zvijezdu smatra najsličnijom sebi. Dotaknuli smo se i odnosa s Vladom Divcem, ere u Jugoplastici, trenerskih afiniteta i razloga kraha hrvatske košarke. 

Svih ovih osam godina kad su vas preskakali u Kući slavnih pričali ste kako bi ulazak puno više značio vašem ocu nego vama. Danas, s prstenom na ruci, mislite li isto ili se nešto promijenilo? 

Kao i svakom sportašu, znači mi da sam priznat u svom sportu. Većeg priznanja od ulaska u Hall of Fame u košarci nema. Tako da pričati o tome znači li mi to ili ne znači nema baš smisla. Rekao sam da ako uđem u Kuću - super, ali ako se to i ne dogodi, a živjet ću i bez toga... U svojih 20 godina igranja napravio sam što sam napravio. E sad, ako to netko cijeni i misli da je dovoljno za Hall of Fame, onda sjajno, ako netko misli da nije, ja na to više ne mogu utjecati. Danas, kad se to dogodilo sam presretan. Ta tri dana su bila predivna. Našao sam se na mjestu u kojem su u taj trenutak bile sve generacije košarke, 75 godina NBA lige. Svi koji su u Hall of Fameu, manje-više sve generacije su bile tu. Od Billa Russella, Oscara Robertsona… Bilo mi je zadovoljstvo pričati s tim ljudima, uživao sam slušati ih i gledati kako oni razmišljaju o košarci. Stojimo Dino i ja i nešto pričamo, a odjednom do nas dođe Isiah Thomas sav nasmijan i krene nam pričati kako smo mu mi omiljeni igrači i traži da se slika s nama. Moram priznati da sam malo bio u šoku jer je prije Jordana on bio najbolji igrač svijeta, a prije Bullsa Detroit je bila najbolja ekipa.

No to je ta draž, vidjeti sve te generacije, pričati sa svim tim ljudima. Pitali su me mnogi je li me bilo strah održati govor? Nimalo. Ta tri dana sam proveo s tim ljudima, pričali smo o svemu, najviše o košarci. Jay Wright, legendarni trener Villanove, koji je sa mnom ove godine ušao u Hall of Fame, rekao mi je nešto nevjerojatno. U nekom razgovoru sam mu kazao da sam u svojih 20 godina karijere možda pet koševa zabio desnom rukom. Samo se nasmijao i rekao je da to nije točno te da pogledam svoje slike iz karijere te da ću vidjeti da je na većini njih lopta u mojoj desnoj ruci. Stvarno, pogledao sam i bio je u pravu. Znači, čovjek je neke detalje o meni znao bolje od mene. Takve situacije ti daju dojam pripadnosti. U jednom trenutku mi je prišao Artis Gilmore, čovjek koji je igrao za Bullse u sedamdesetima. Što ja imam s njim osim što smo obojica igrali za Chicago? Ali nazvao me bratom. To je to, naši smo, tu pripadamo. Zato me nije bilo strah govora jer sam znao da mi, ako i nešto zeznem, nitko od njih neće ništa zamjeriti. Jer smo obitelj.

Kako uopće gledate na današnju NBA ligu? Navijači su po tom pitanju dosta podijeljeni. Neki tvrde da su devedesete bile zlatno doba, dok će neki reći da je današnja liga ipak puno bolja. Što vi kažete?

Svatko će reći za svoju generaciju da se tada igrala najbolja košarka i svatko ima svoje argumente. Starija generacija će reći: "Eh, da sam ja imao privatne avione, masere, nutricioniste, da sam mogao dati milijun dolara za komore s kisikom, YouTube, da sam mogao vidjeti kako drugi igrači igraju i tako napredovati…" Kad čujem to, a ponavljam, ima tu argumenata za te tvrdnje, to mi je jako drago čuti jer sam vidio i kod tih starijih igrača da u njima i dalje postoji kompeticija i želja da bi se rado dokazivali i s današnjim igračima.

U moje vrijeme su se neke stvari više puštale nego danas. Pri tome mislim najviše na obranu. Dopuštala se fizička košarka, mogao si protivnika držati rukama. Detroit, Boston, New York, Indiana, sve su momčadi s Istoka tada igrale slično. Tada je važilo da ekipe s Istoka igraju bolju obranu, a sa Zapada bolji napad. Utakmice su nekad bile puno jače, ne brže, nego baš jače. Danas NBA radi na tome da se zaštite najbolji igrači. Da više ne gledamo teške faulove kao što su nekad bili na Thomasu, Birdu ili Jordanu. To je i normalno. Jako mi se svidjela jedna rečenica Kobea Bryanta kad su ga pitali zašto igra sa slomljenim prstom. Rekao je da su neki ljudi skupljali novac cijelu godinu da bi ga mogli gledati kako igra i samim tim nije smio dozvoliti da ne bude na terenu. Upravo je ta izjava bila neka nit vodilja NBA lige danas da ljudi mogu gledati najbolje igrače kad već skupo plaćaju ulaznice.

Tu sad dolazimo do generacijskog problema u percepciji košarke nekad i danas. Navijači koji su gledali košarku prije 20 ili 30 godina na današnju gledaju kao na razonodu gdje nema faulova, gdje svi samo šutiraju trice, a prekršaj se sudi za svaki malo opakiji pogled. No to nije baš tako. Ova košarka ima također brzinu i snagu te još neke elemente koji nekad nisu bili na toj razini. Za primjer, lanjski play-off mi je bio strašno zanimljiv. Velika je šteta što su se Netsima ozlijedili Harden i Irving pa je Durant sam morao igrati protiv Bucksa. Pa je onda Atlanta držala u šaci Buckse sve dok im se nije ozlijedio Young. Da skratim, svaka era ima neke svoje benefite i mane i to je normalno. Sjećam se da je kod nas u Bullsima važilo pravilo da su četvorke i petice mogle šutirati tricu samo u zadnjoj sekundi. Ako bi to napravili ranije, a promašili su, Phil bi ih kaznio s 500 dolara. Danas se očekuje od takvih igrača da u petoj sekundi mogu pucati.

 

Sve se mijenja, sve ide naprijed, tako i košarka. Nekad su sve ekipe imale dominantnog centra, a Bullsi su bili avangarda koja tako nije igrala. Sad sve više ekipa igra na način na koji smo mi igrali prvi, bez centra koji guši reket i s nižim, bržim igračima koji bi prodorima i brzim post-upom završavali napade. Umjesto dominantnog centra i visoke četvorke, mi smo počeli igrati s niskom postavom brzu i raširenu košarku. Svatko je, ovisno o situaciji na parketu, mogao preuzeti bilo koju poziciju. U modernoj košarci je nemoguće vidjeti da netko uzme loptu na vrhu reketa i leđima krene prema košu i pri tome odradi deset driblinga da bi osvojio pola metra jer na leđima ima mrcinu od 150 kilograma. Igra se brzo, lijepo za oko i meni ovakva košarka paše, ali pri tome neću reći ni riječ protiv one koja se igrala nekad. Sve u svoje vrijeme.

Prezenter u Kući slavnih vam je bio Jordan. Je li ga bilo teško nagovoriti i zbog čega je odmah otišao nakon što ste službeno primljeni? 

Ma kakvi... Davno smo se mi sve dogovorili. Bilo je to onda kad je on bio primljen u Hall of Fame. Igrali smo golf i taman da ću ga pitati bi li mi želio biti prezenter ako ikad uđem u Kuću, prekinuo me je i samo je dovršio moju misao. Obećao mi je da će on biti taj koji će me uvesti u Kuću. Od tada je prošlo puno godina i kad sam saznao da će se to dogoditi, poslao sam mu poruku vrijedi li ono obećanje. Odgovorio mi je kratkom porukom: "Ako sam ti obećao, onda znaš da nema problema." Međutim, ispostavilo se da mu se kći udaje baš na 11. rujna. Nazvao me i zamolio da mu oprostim, ali da mora kćer odvesti pred oltar. Naravno da mu nisam zamjerio to što mu je kći važnija od mene. Ipak, desetak dana nakon toga mi se opet javio i rekao da su zbog covida otkazali vjenčanje i pitao me vrijedi li poziv i dalje. Naravno da to nije bilo upitno. Sjeo je u avion, doletio je tamo, bio je dva sata koliko je trajalo moje predstavljanje i otišao je.

Totalno ga razumijem i znam da mu nije lako u tim situacijama. Svatko će pronaći neki razlog da mu priđe, da ga pita nešto, da mu ispriča neku priču, da mu uvali neko dijete da se slika s njim. Kad smo ga vidjeli u dvorani prije ceremonije, odmah je došao do nas, javio se Renati i djeci. Nismo popričali ni minutu, a doletio je neki čovjek koji je dijete doslovce bacio na njega i rekao mu: "Ajde, slikaj se s barba Jordanom." I što da napravi? Odradio je to, a odmah zatim je doletio još netko tko ga je počeo grliti i pričati mu neku priču otprije tko zna koliko. Vidio sam da mu je već puna kapa svega i nisam ga želio više maltretirati. Nije Jordan da neće, ali postoji mjesto i način za to. Svatko bi želio provesti dvije minute s njim i proćaskati, ispričati mu odakle ga se sjeća, gdje ga je u restoranu vidio i slično. To je dnevno sto tisuća ljudi koji bi potrošili dvije minute pričajući s njim. Meni, koji sam nitko u odnosu na Michaela, ljudi znaju prići i reći mi: "Sjećaš li me se, sjedio sam u trećem redu iza vaše klupe, sjedalo broj 7?" I što da mu ja na to kažem? I kad slušaš te priče svaki dan, onda ispada da je pola Chicaga sjedilo iza naše klupe, a cijela dvorana ima 20 tisuća mjesta.

Sad ste rekli da je dogovor pao na golfu. Često s njim igrate golf. O čemu pričate dok igrate? Pretpostavljam najmanje o košarci?

Ma koja košarka! Priča se samo i isključivo o golfu. Taj sport je takva zaraza da ne mogu to objasniti i samo pričamo o golfu. S Michaelom u zadnje vrijeme ne igram tako često jer je jako rijetko u Chicagu. Živi u Jupiteru na Floridi gdje je napravio svoj golf-teren i tijekom godine, zimi, na relaciji je Florida-Charlotte. Ljeti, evo, kao ove godine, dođe do Dalmacije. Kad igraš golf, pričaš samo o štapovima, lopticama, terenima. U redu, možemo i pričati o cigarama koje ćemo zapaliti i o piću koje ćemo popiti nakon partije. Ali samo je golf važan. U početku bi me žena kad bih s golfa došao kući pitala gdje sam bio. Rekao bih na golfu. A s kim? Onda bih ja rekao s tim i tim. A tada bi ona pitala, a čime se taj bavi, što mu radi žena, u koju školu mu djeca idu? Ja bih rekao da nemam pojma. Njoj to nije bilo jasno pa bi me pitala jesmo li bili na golfu ili nismo. Jesmo, ali nismo pričali o tome, nego o golfu. Što ja znam što mu žena radi i kakve mu hobije djeca imaju? To se ne priča. To je isto kao kad u Splitu ideš na Hajduka pa da te žena pita jesi pitao onog što je sjedio pokraj tebe što mu radi žena i što mu treniraju djeca. Tko je to ikad pitao? Na Hajduku se priča samo o Hajduku, o Poljudu, Starom placu, Žungulu, Šurjaku, igračima nekad i danas.

Kad ste spomenuli Hajduk, legendarna je vaša izjava nakon jedne sjajne partije koju ste odigrali po dolasku u Bullse kad su američki novinari rekli da ste odigrali savršeno, a vi ste rekli: "Ne, odigrao sam kao Miki Rapaić." Kakva je bila reakcija prisutnih?

Hahaha, možete misliti. To je bilo nakon one utakmice kad je Miki protiv Dinama ušao i odmah u prvoj sekundi zabio s 35 metara u rašlje. Nikad ja nisam rekao da ne znam izvaliti glupost kad mi dođe. Baš me tada bilo briga znaju li tko je Miki Rapaić ili ne znaju. Uostalom, pa jesam li pogriješio? Je li Miki tada odigrao fenomenalno? Je. Eto, bio sam u pravu, hahaha.

Novinar Sam Smith je izjavio da biste, da ste došli u bilo koji klub osim u Bullse u ono vrijeme, bili ono što je danas Luka Dončić. Kako komentirate tu izjavu? 

Da na mojoj poziciji nisu igrali Michael i Scottie, vjerujem da bih bio puno veća zvijezda. Kad sam došao u klub, prije nego li se Jordan vratio, bilo je utakmica kad sam zabijao i po 30 poena. Da sam imao više prostora, normalno da bih se puno bolje razvijao. I Dirk Nowitzki u prvoj sezoni nije bio Dirk Nowitzki koji je Dallasu donio naslov, ali što je više igrao, što je dobivao veću odgovornost, logično da je napredovao i na kraju je postao MVP. Nije uopće bilo sporno jesmo li mi znali igrati košarku, jedino je bitno bilo kakvu ćemo priliku dobiti da pokažemo što znamo. U posljednje vrijeme odnos NBA-a prema Europi se promijenio. Europljani igraju, neki od njih dominiraju, a imamo i MVP igrače iz Europe. Posljednji je Jokić. Nije da je moja generacija bila slabija od ove danas, ali vrijeme je bilo drugačije. Teško mi je to nazvati pogrešnom erom, ali netko je trebao otići prvi i probiti led. Mi smo bili prvi koji su rekli: Idemo, pa što bude. Otići ćemo tamo i dokazat ćemo im da i mi znamo igrati.

Bili smo svjesni da vrijedimo i da znamo igrati. Nekad je NBA liga bila rezervirana samo za Amerikance, ona je danas postala globalna i normalno je da svaki klinac koji nešto zna i voli košarku dođe u NBA i dobije šansu da pokaže koliko vrijedi. Kad sam s 24 godine došao u Chicago, 80 posto ljudi u Bullsima nije imalo pojma tko sam ja i nikad me nisu vidjeli kako igram. Danas klinac od 13-14 godina koji igra neko kadetsko prvenstvo i nešto zna već je upisan u zadaće NBA skauta. Internet, društvene mreže i sva ova tehnološka čuda dovela su do toga da je nemoguće da se za nekog talentiranog dječaka ne zna. Jedino da ga izvučeš iz Sibira ili Amazone, gdje ga nitko nikad nije vidio, a mali igra u nekoj šumi ili špilji. Najbolji primjer je Dončić. On je sa 16 godina bio u Realu. U moje vrijeme u toj dobi ne bi bio ni u juniorima.  

Tko vas u današnjoj NBA ligi stilom igre najviše podsjeća na vas? Jokić, Dončić, netko treći?

Jokić je sjajan, ali sam ipak bio malo brži od njega i mogao sam skočiti više, hahaha. Naravno, šalim se. U dosta igrača vidim neke sličnosti. Jokić sjajno čita igru, Dončić je strašan, ali premda je fizički znatno jači od mene, nekako mi se čini da je najsličniji meni Giannis Antetokounmpo.

Mnogi će reći da ste vi bili ipak talentiraniji, barem s loptom u ruci?

Složio bih se s tim jer on nema šut. Njegov šut je s poda, nema skok-šut. Nije mi jasno zašto je tako, ne znam može li ga uopće naučiti, ali zato ima sve ostalo. Kakav je to argument za nekoga tko u finalu zabije preko 50 i postane MVP da nema šut i da zato ne valja? Možemo samo zamisliti koliko bi zabijao da ima skok-šut i da može pogoditi tricu i bacanja. Jedina utakmica kad je pogađao penala bila je zadnja u finalu, a utakmicu prije toga nije želio ni doći blizu lopte da sudac ne bi svirao faul.

Spomenuli ste slobodna bacanja. Sjećate li se kakav ste postotak s linije slobodnih bacanja imali u finalu Kupa prvaka 1989. protiv Maccabija u Münchenu?

Nisam ubacio ni jedno jedino. 0-5 sam šutirao. Uvijek to pričam. Kad sam šutirao prvo, toliko sam bio pod pritiskom zbog važnosti utakmice da to nije bilo normalno. Uoči početka nervoza je bila velika, ali kad je utakmica počela, bilo je super. Sve je išlo brzo, adrenalin nas je prao, a onda sam stao na to bacanje. Sudac mi je krenuo dati loptu pa se povukao, a to mi je bilo dovoljno da me potpuno prebaci. Sve mi se krenulo vrtjeti po glavi - navijači, važnost utakmice, ovo, ono… I odjednom sam stojim na tim bacanjima, a svi u mene gledaju. Mislim da sam promašio cijeli obruč, da je lopta pala na sredinu reketa. Od toga trenutka na bacanjima sam se osjećao kao Pale sam na svijetu. Ne znam, nisam se na penalu osjećao ugodno tu utakmicu. Molio sam boga da lopta barem pogodi obruč. Trice i sve ostale šuteve mi nije bio problem. Sve je to bilo iz igre, nisam imao vremena razmišljati, ali ovo... Zadnje penale sam pucao kad je utakmica već bila gotova, imali smo sedam-osam razlike pola minute do kraja. Dolazim ja na liniju, a u glavi mi panika, nemam pojma hoću li obruč pogoditi. Naravno da sam promašio oba. Ta mi je utakmica pomogla da iz glave izbacim negativu. Nakon toga sam imao svoj ritual. Dva-tri udarca loptom od parket i šut. Kasnije sam bio na 75-80 posto, ali me ta utakmica toliko opekla da i danas svima pričam da tu noć ne bi ubacio u obruč da sam imao 40 penala. Mogu samo zamisliti kako je bilo Shaqu ili sad Antetokounmpu kad bi mu 20 tisuća ljudi odbrojavalo: 1, 2, 3, 4, 5… Muka mi je i sad kad se sjetim. Ta bacanja su mi i sad noćna mora.

Pričali ste 1989. da se ne vidite u Americi te da vam je želja nakon karijere voziti brod, loviti ribu i uživati na moru. Kako Amerikanac Toni Kukoč iz 2021. gleda na tu izjavu Splićanina Tonija Kukoča iz 1989.? 

Ma neš ti mene pravog Amerikanca. Daleko sam ja od pravog Amerikanca. Stjecajem okolnosti većinu godine živim tu, ali da mogu birati, bio bih šest-sedam mjeseci u Splitu. Ovdje radim za Bullse pa ne mogu im baš reći da usred sezone idem u Split na pola godine loviti ribu. A ništa, kad odem u penziju, negdje iza 65., ako budemo živi i zdravi, eto mene na more.

U Springfield su vam došli dati podršku i bivši suigrači Dino Rađa i Vlade Divac. Jeste li tijekom pentranja na onih 250 stepenica na Staroj planini mogli zamisliti da će tri klinca iz te ekipe iz Bormija završiti u Kući i to gotovo jedan za drugim?

To je samo potvrda kakvu smo generaciju imali, kako se ovdje nekad dobro radilo, kolika je bila naša volja i želja za dokazivanjem, za osvajanjem. Naši ciljevi su bili plafon. Nikad nije bilo da idemo na prvenstvo pa je četvrto ili peto mjesto dobro. Ako ne bi bili prvi, cijela bi momčad danima plakala od tuge. Tako je bilo od kadeta pa preko juniora sve do seniora i kad ti takav stav postane standard, onda je to sasvim normalno. Dražen i Cibona prvi su nam bili mjerilo koliko zapravo vrijedimo. Zatim Partizan. Pa u Europi Maccabi i Barcelona. Ljestvica se samo podizala. U Bullsima svaki trening s Michaelom i Scottijem bio je test koliko možeš i koliko si spreman. Mentalno, fizički, tehnički. Jednostavno, standard te naše generacije bilo je samo pobjeđivanje i svaki kiks ili poraz smatrali bismo teškim neuspjehom. U Bullsima ne bi izgubili utakmicu mjesec dana, a onda bi u idućem mjesecu izgubili jednu ili dvije utakmica i to bi bila katastrofa. "Užas, kakav očajan mjesec je iza nas. Pali smo, ovo se više ne smije događati." A od 20 utakmica izgubili bismo jednu ili dvije. Tako mi je bilo cijelu karijeru, Vladi i Dinu isto, i zato smatram da je prsten koji sad sva trojica imamo samo potvrda vrijednosti jedne sjajne generacije i rada te ljubavi prema košarci. A mi smo je zaista voljeli.

U filmu Jednom braća, dok ste pričali o odnosu s Divcem u Americi, u jednom trenutku ste rekli da su vam ljudi iz vaše okoline u Hrvatskoj doslovce naredili da se ne družite s njim i nemoćno ste slegnuli ramenima. Kakav danas odnos imate? 

U ono vrijeme je bilo stvarno teško pričati, komunicirati. Bila su takva vremena i za mene i za njega. Danas najnormalnije pričamo. Vlade nije loša osoba, dapače, uvijek je bio teški pozitivac, zajebant. Ali znamo što se tada događalo. Nije bilo lako onda komunicirati o tim stvarima.

U karijeri su vas vodili neki od najvećih trenera svih vremena. Vizionar Ćosić, pa Maljković, pokojni Duda Ivković i Phil Jackson. Možete li ih usporediti? 

Kad ovako postavite stvari, vidim da sam imao čast da su me kroz karijeru vodili košarkaški genijalci, ali najveću sam sreću imao kad me je pokojni Igor Karković vidio na kupanju na Benama i rekao mi da se ostavim Hajduka te da dođem na trening. Da nije bilo njega, tko zna bi li se ikad išta dogodilo... To je prva stvar. Zatim Bezelj, pa Grašo. To su bili ljudi koji su se u mom životu pojavili kad ja nisam imao pojma ni što je košarka, ni što će mi ona značiti. Iskreno, tada mi je košarka značila samo da ne budem na ulici i da osim škole imam neki hobi. Ništa više. Ti su ljudi u Dinu i meni vidjeli neku budućnost. Sve se počelo mijenjati kad je došao Slavko Trninić. Nemam pojma koliko je on dobar trener jer mi tehnički nikad to nije ni bio, ali kao učitelj koji zna kako naučiti klinca fundamentima košarke i dati mu čitavo košarkaško znanje ovoga svijeta, tu nije bilo idealnije osobe od njega. Slavko je od nas napravio igrače koji mogu igrati na različitim pozicijama, napravio je od nas kompletne košarkaše. Fizički spremni, mentalno moćni, taktički odlični. Onda je došao Krešo, koji nam je dao ideje kako se kretati po terenu. Da nije bilo tih ljudi, tko zna kakvi bismo mi bili igrači... Bilo je more talenata u ono vrijeme, a velika većina nije napravila ništa jer nisu imali sreću da imaju takve ljude oko sebe.

Također, imao sam i sreću da se potrefila i nevjerojatna generacija. Dino, Vlade i ja. Tko zna što bi bilo da je netko bio 64. godište, a netko 71. Sva trojica smo bili generacija 67./68. i svu trojicu su gurali zajedno još od kadeta. To je bio razlog zašto smo napravili to što smo napravili. Daleko od toga da smo mi sa 16 godina znali što trebamo napraviti i bili svjesni da ćemo ući u Hall of Fame. Vjerujte mi na riječ, tko je god u sport ušao s mišlju da će za 20 godina ući u Hall of Fame, taj sigurno tamo nije ušao. Talent je neophodan, ali fanatični rad i upijanje košarkaških fundamenata su ključni za uspjeh. Uzmimo na primjer Jordana kao najvećeg ikada. Misli li stvarno netko da je on, onda kad su ga brutalno tukli, da je onako iz zezancije bacio "fadeaway" pa ako uđe, uđe, a ako ne, smislit će nešto drugo? Svaki dan nekoliko mjeseci je po par sati dnevno vježbao taj šut dok ga nije doveo do savršenstva i tek ga je onda ubacio u svoj repertoar šuteva. Da se nadovežem na Michaela, nedavno sam naletio na jedan stari intervju s njim, nakon finala protiv Portlanda kad je ubacio za njega rekordnih šest trica. Rekao je kako je sve to super, ali kad je počeo ubacivati te silne trice, shvatio je da ga to dekoncentrira jer mu oduzima ono u čemu je najbolji, a to su prodori. Kazao je kako je tu utakmicu samo stajao na trici i čekao loptu da bi mogao šutnuti. Nije slijedio svoj instinkt i zato je bio ljutit. Samo ta izjava dokazuje o kakvom se igraču radi. Čovjek je zabio šest trica i bio je nezadovoljan jer ga je to ometalo da igra pravu košarku koja je bila puno važnija za njegovu momčad od stajanja sa strane i čekanja lopte za tricu.

Jeste li ikad imali trenerski afinitet?

U karijeri su me vodili zaista fantastični treneri i mislim da sam od svakog od njih jako puno naučio. Međutim, jako je mali broj vrhunskih igrača koji su kasnije postali dobri treneri. Pravi igrači su uglavnom perfekcionisti i zbog velikog broja ponavljanja nekih stvari na treninzima, na utakmicama su lagano mogli ostvariti sve ono što je trener tražio od njih. No kad ti kao trener nekom igraču pet puta kažeš da ne napravi to, nego nešto sasvim drugo, a on čim stane na parket napravi baš ono što si mu ti rekao da ne napravi, to je za poludjeti. Mislim da bi me to izludilo. Gledajući snimku nekom igraču tumačiš uporno da ne radi nešto što mu nije jača strana, da se fokusira na ono u čemu je jak, a onda dođe utakmica i majstor napravi sasvim suprotno od dogovora. I što da mu kažeš nakon toga?

Pokojni Krešo kad bi nam nešto rekao da napravimo, a to se ne bi dogodio, štipao bi nas, urlao bi. Onako visok kad bi se digao, izgledalo je kao da ima sedam metara. Čisto iz razloga jer zna što govori, a ti kao 17-godišnjak misliš da si pametniji i ideš nešto svoje pa napraviš glupost. Njegova veličina bila je u tome što, iako ga nekad nismo slušali, i dalje je vjerovao u nas i kao klince nas je vodio na prvenstva. Imao je viziju da bismo Dino, Vlade ili ja mogli biti kao on i sa svima nama je radio i individualno. Osobno, ne volim gledati košarku na TV-u. Sad, za vrijeme pandemije, totalno sam se odvikao od gledanja. Već nakon prve četvrtine mi, da oprostite na izrazu, dopizdi. Sasvim je nešto drugo kad si u dvorani, kad vidiš svaki detalj igre, kako se igrači kreću i što rade. Tada mogu već nakon pet minuta procijeniti koja je ekipa bolja, koja ekipa dobro stoji na terenu, koji igrači rade ono što bi trebali raditi. Ali zbog gore navedenih razloga nisam siguran da bih mogao biti dobar trener.

U jednom starom intervjuu ste rekli da je cijela Jugoslavija obožavala Jugoplastiku jer ste uz kvalitetu bili i fino odgojeni momci. Kako danas gledate na tu ekipu?

Bili smo ekipa bez grubijana koji udaraju. Za nas se nije govorilo da smo dobri samo zato što smo imali ona tri tučaroša koji lome kosti. Bili smo dobri jer smo igrali savršenu košarku. Jednostavno smo s tim načinom naše košarke, kreacijom i dodavanjem bili nešto totalno drugačije. U Jugoplastici niste mogli vidjeti da netko dribla pola sata i maltretira loptu. Igrali smo na šarm, brzinu, s puno dodavanja i mašte, a ljudi su to znali prepoznati. Sjećam se da smo imali nekoliko akcija koje smo znali odigrati bez ijednog driblinga, samo na čisto pomicanje, kretanje i protok lopte. Od Slovenije pa sve do Makedonije, svugdje su nas voljeli i cijenili su način na koji smo igrali. Možda na papiru i nismo imali najbolje igrače, ali i danas bih se okladio s bilo kim da su naši treninzi bili daleko bolji od treninga Cibone, daleko bolji od treninga Partizana. Krvavo smo radili da bismo postigli to što smo postigli.

U proljeće 1991., kad je rat već počeo, cijela dvorana u Beogradu vas je ispratila ovacijama, unatoč tome što ste razbili Partizan u finalu. Kakav je to bio osjećaj s obzirom na okolnosti u državi u tom trenutku?

Naravno da mi je bilo drago. Razbijamo najvećeg rivala u finalu u njihovoj dvorani, a deset tisuća njihovih navijača nam odaje priznanje. Pretpostavljam da su to sve bili ljudi koji ni sami nisu mogli vjerovati da nas čeka ludilo, nego su samo uživali u mojoj i košarci koju je Jugoplastika tada igrala. Također, želio bih se prisjetiti i jedne utakmice s Bosnom nakon što smo osvojili naslov prvaka Europe. Inače je Bosna tada igrala u Skenderiji, ali su samo iz razloga jer dolazimo mi, a interes je bio golem, odlučili utakmicu prebaciti u Zetru kako bi što više ljudi moglo uživo gledati Jugoplastiku. Mislim da smo izgubili u produžetku, ali taj doček, tu toplinu, to ne mogu nikad zaboraviti. U trenutku kad smo izašli na parket spiker je rekao da ulazi Jugoplastika, novi prvak Europe, a tada je 14 tisuća ljudi ustalo i nekoliko minuta je skandiralo "Jugoplastika, Jugoplastika", Bili su to zaista prekrasni trenuci.

I Jordan i Dražen su išli preko svojih granica i nisu nikome popuštali ni na treninzima, najmanje sebi. Kolika je sličnost između njih dvojice i je li ta glad za pobjedama odlika najvećih? 

Spomenuo sam treninge Cibone. Malo mi je glupo to spominjati jer nisam nikad bio na njima, ali njihovi igrači su mi pričali da bi oni odradili malo razgibavanja i šuterski trening da bi bili friški na utakmici. Dražen nije bio takav. Znao je da to nije dovoljno za ono što on želi i zato je radio individualno. Takve treninge sam ja imao svaki dan. Nisam trebao raditi individualno jer smo sa Slavkom bili u toj prokletoj dvorani od sedam do devet sati dnevno. Što sam trebao, trenirati i ona tri sata koje sam imao za ručak i za spavanje? Zato kažem hvala Slavku što nas je napravio igračima kakvi smo postali. Nisam siguran da smo od prvog dana bili 100 posto u tome, ali malo po malo, zaintrigirao nas je, navukli smo se na takav rad, a kad su došle prve velike pobjede, postali smo pravi ovisnici o košarci. Takav je bio Dražen, takav je bio i Michael. Znam Jordanov način razmišljanja. Na treninzima je umirao, ali često bi mi rekao: "Znam da ću na krepati, ali onaj protiv koga igramo će sigurno krepati prije mene."

U seriji Posljednji ples mogli smo vidjeti da su se Jordana suigrači baš bojali te da ga nisu baš pretjerano voljeli. Jeste li vi ikad s njim imali neku neugodnost? 

Michael nije bio nikakav nasilnik. Milijun puta mi je znao reći da će ići na mene što jače može samo da vidi kako ću reagirati. Bila je to čisto njegova provjera suigrača, tko će mu kad dođe play-off, jer mu nije bila bitna regularna sezona, moći pomoći i na koga će se moći osloniti, a tko će se povući u sebe i nestati. Scottie je recimo bio uvijek blag i dobar prema suigračima. Njih dvojica su bili jin i jang. Scottie bio bijeli, a Michael je bio crni. Bilo je par puta da se Jordanu prigovaralo da nekom igraču ne dodaje. Onda bi mu dodao, a ovaj ne bi šutnuo. Tada ga je Michael bio u stanju satrati. "Dva mjeseca pizdiš što ti nisam dodao, a sad kad jesam, nisi šutnuo." Nikakav nasilnik nije bio, samo je tražio od suigrača da daju sve od sebe. Ništa više, ništa manje.

Mnogi će reći da ste bili najveći virtuoz s loptom u rukama, ali da vam je nedostajala liderska crta koju su imali Jordan ili Dražen. Slažete li se?

U svakoj ekipi u kojoj sam igrao bio sam najmlađi. Nisu ni Jordan ni Dražen prvi put kad su počeli igrati odmah vikali i galamili. Nikad u sebi nisam imao gard nekog vikača. Svoje liderstvo sam pokazivao na terenu načinom igre, respektom prema suigračima, dodavanjem, neforsiranjem, pomaganjem u obrani, zatvaranjem, blokadama. U Jugoplastici nitko nije bio, ajmo to tako nazvati, vokalni lider. Ako je to netko i bio, onda je to bio Božo. Ni u reprezentaciji Dražen nije bio ta vrsta lidera. Nikad on nije došao meni ili Dinu i nešto vikao ili nam prigovarao. Nije bilo potrebe jer smo bili itekako svjesni za koga igramo i što moramo napraviti.

Na stranu to jeste li trebali dobiti više prostora u seriji, je li vam ipak krivo bilo kad ste vidjeli fotošopiran plakat s kojeg su maknuli vašu sliku? Smatrate li da je to bila neka vrsta podcjenjivanja?

Samo jedan dokaz koliko je Steve Kerr divna osoba - rekao mi je da mu nije jasno što uopće radi na tom plakatu i da sam ja trebao biti tamo, a ne on. Mislim da je Kerr tom rečenicom najbolje opisao tu situaciju. Mada, stvarno nemam ništa protiv toga da je Steve na tom plakatu jer, realno, on je danas kao trener Warriorsa ipak najprepoznatljiviji mlađoj generaciji. Sasvim logično.

Znate li da je Kevin Durant više puta pričao da ste mu idol i da je u nekoliko navrata na treninge dolazio u vašem dresu? 

Znam, on mi je to rekao. Prije nekoliko godina, još kad je igrao za Oklahomu, došao je u Chicago, gdje su imali utakmicu. Vidio me kako sjedim uz sam parket i krenuo je prema meni te me pitao smije li mi nešto ispričati. Prekinuo sam ga i rekao sam mu kako ga smatram možda i najboljim igračem lige i da nikad u životu nisam vidio tako meku ruku. Na to mi je zahvalio i rekao je da sam mu sad još i draži. Priznao mi je da bi nakon svake utakmice mojih Bullsa on i prijatelji izašli na ulicu igrati basket i da bi se svi tukli tko će biti Jordan, Pippen ili Rodman. Samo su se on i njegov brat tukli tko će biti Kukoč. Tada sam mu samo rekao: "Nisi jedan od najboljih, najbolji si."

 

Dok je Rodman igrao u Detroitu, bio je možda najmirniji, najpristojniji i najsramežljiviji igrač u cijeloj ligi, a u trenutku kad su se Pistonsi raspali, a on ostao bez jedine prave obitelji, postao je simbol ekstravagancije. Kakav je Dennis Rodman lik?

Dennis je u toj ekstravaganciji pronašao način da se sakrije od realnog života. Prije nekih dvadesetak dana smo se vidjeli u Houstonu na nekom potpisivanju. Do mene je došla neka žena i rekla mi je kako mi Dennis poručuje da slučajno ne otiđem prije nego što mu se javim. Međutim, kad sam došao do njega, izgledalo je kao da se prvi put vidimo. Sav se zbunio, nije znao što bi s rukama i gledao je samo u pod pa se onda krenuo ispričavati. Uvijek sam znao da je takav. Dennis je duša od čovjeka, toliko je dobra osoba, ali je takav. Na takve stvari ne možeš utjecati. Njemu je neugodno nekoga gledati u oči i razgovarati, osim ako nije onaj Dennis Rodman s onom perušinom na glavi. To je onda druga priča, hahaha. Postoji jedan Dennis koji se ujutro probudi i drugi koji ode tek tako pričati tko zna s kim i tko zna gdje. Ne znam ima li alter ego, ali znam da je kao igrač imao toliko srce da je to nevjerojatno. Nije mu bilo teško i poginuti za ekipu, bacao bi se glavom u treći red tribina, a takvih igrača nema puno.

Kako je bilo nakon tri naslova prvaka igrati za Bullse sljedeće godine, kad se sve raspalo? Iz najbolje ekipe u možda najgoru u ligi?

Ajde, nismo bili baš najgori, bilo je i gorih ekipa od nas, hahaha. Problem s Bullsima te sezone je bio lockout i to što se na početku mislilo da se sezona neće ni odigrati, tako da do siječnja nismo imali čitav roster. Nakon što su otišli Dennis, Michael, Scottie, ostalo nas je četiri ili pet iz stare ekipe i došla su dva rookieja. Baš zbog toga što se nije znalo hoće li biti sezone. Tek u siječnju kad je potvrđeno da će se ipak igrati, Jerry Krause je nekako iskopao par igrača i s tom smo ekipom odigrali nekih 50-ak utakmica. Samo smo prve dvije utakmice te sezone igrali na Zapadu. Prvu protiv Ute, koju smo izgubili gusto, a ja sam odigrao odlično, i onda odmah protiv Clippersa, koju smo dobili. Sve ostalo smo igrali na Istoku. Bilo mi je žao što se ekipa raspala, svi smo vjerovali da imamo još barem godinu dana. Međutim, treba reći i to da je Michael tada imao 35 godina, Dennis 37, Scottie je u finalu protiv Ute imao velikih problema s leđima, ja sam imao ozljedu kuka… Da smo ostali skupa, a sezona se igrala po tom skraćenom programu zbog lockouta, možda bismo nešto napravili, no to nikad nećemo znati jer se nije dogodilo.

Kako je bilo igrati s Iversonom u Philadelphiji, u usporedbi s Jordanom? Je li vam krivo što su vas trejdali one godine kad su ušli u finale i mislite li da bi s vama bili prvaci?

Allen je jedan od najboljih igrača NBA lige ako uzmemo u obzir visinu i snagu. Lakoća kojom je zabijao i neustrašivost kojom je ulazio u reket, a svi bi jedva čekali da ga mogu zakucati u parket, bile su fascinantne. Jedina mana mu je bila ta što nikad nije do kraja vjerovao suigračima. Mada, ta ekipa Sixersa osim njega i Aarona McKieja nije imala pravog šutera i strijelca. Svi ostali su bili odlični obrambeni igrači, ali nisu mogli sami sebi kreirati šut. Tako da me stvarno iznenadio i pomalo čak i šokirao taj trejd u Atlantu. Mislim da je teška ozljeda Thea Ratliffa najviše kumovala trejdu. Kako nije bilo sigurno hoće li se vratiti do play-offa, Larry Brown je odlučio da mu treba jaki centar i poslao je Thea, mene i Nazra Mohammeda za Mutomba. Do tada smo bili najbolja ekipa u NBA ligi. Bili smo bolji od Lakersa. Onda su Lakersi do kraja regularnog dijela uzeli prvu poziciju i u finalu su s laganih 4:1 dobili Sixerse.

Zbog čega smo uništili hrvatsku košarku? Zašto Srbi mogu, a mi ne možemo? Gdje smo pogriješili?

Ne znam, ali očito ni Srbi nisu više elita kao što su bili. Sad se nisu uspjeli plasirati na Igre. Teško pitanje, mi smo mala država i jednostavno ne možemo pronaći pravu generaciju. Za dobru reprezentaciju treba dobra generacija. Nije dovoljno samo nekoliko dobrih igrača. Imamo NBA petorku, znači imamo kvalitetnih igrača, ali ne mogu oni puno toga napraviti kad dođu par dana prije utakmice svatko iz svog sistema. Jedan igra u Uti, drugi u Clippersima, treći u Sunsima, i sad bi se oni trebali pojaviti i bez pravih treninga i priprema šamarati sve redom. Ne ide to tako. S druge strane, mislim da je problem i u tome što su naši ljudi navikli na uspjehe koje smo mi imali pa su mislili da će to zauvijek biti tako. Danas svi igraju. Pogledajte što se događalo u Tokiju. Amerikanci jesu osvojili zlato, ali nema više kao nekada 40 razlike. Slovenci igraju, Australci, Brazilci, Argentinci, Francuzi... Mislim da nikad manja razlika u košarci nije bila nego danas. Nema više moćne Rusije i moćne Jugoslavije, ali sad svjetski prvaci mogu biti Slovenci, Španjolci, Australci, Francuzi, zaista svatko.

Dino Rađa je u jednom intervjuu priznao kako je nakon debakla u Atlanti sva krivnja bačena na leđa Arijana Komazeca. Što se zapravo dogodilo u Atlanti, jer tada je krenuo pad naše košarke? 

Ništa se nije dogodilo a da na neki način nije bilo očekivano. Arijan je iskrenuo zglob, Dino je imao problema s koljenom, a ja sam slomio palac na pripremnoj utakmici protiv Kanade u Torontu par tjedana prije početka olimpijskog turnira. Ne znam, ozljede su nas pokosile, a očito je došlo i do zasićenja. Vidjelo se da nemamo svježinu, da nemamo energiju. Ne možemo kriviti Arijana što je iskrenuo zglob. Arijan je krivac? Odakle bilo kome takva ideja? Što, on je inače zabijao po 80 koševa i imao 50 skokova, pa se to tada nije dogodilo i onda je saboter? Pizdarije. Kod nas uvijek mora biti netko za nešto kriv. Andrew Gaze je na utakmici protiv Australije pogodio 60 trica s centra. Kako će to itko braniti? Lik je zabijao iz aviona. Nismo mi tu utakmicu pustili, nego su je oni dobili. Mi smo prvi kojima je bilo krivo što smo izgubili, ali smo izgubili.

Bili ste odličan nogometaš kao klinac te prvak Dalmacije u stolnom tenisu. Je li tajna vaše košarkaške izvrsnosti možda baš u tome što ste bili svestran sportaš?

Ma dobro, odveo me otac na stolni tenis i odveo me u Hajduk. Ali ok, bio sam neloš. Vjerojatno imam nešto bolju motoriku od većine. Čak i za ovaj prokleti golf koji obožavam. To je očajan sport za ljude moje visine. Kad gledam lopticu s ovih mojih 210, na travi mi izgleda kao franja. Uvijek govorim da bi za nas visoke loptica trebala biti nešto veća, da je možemo uopće vidjeti prije nego što je udarimo. Očito, ima tu neke koordinacije ruke i oka da je mogu pogoditi. Vjerojatno mi je pomogao tu stolni tenis. Inače, smatra se da visoki ljudi koji su igrali nogomet imaju puno bolji rad nogu i mobilnost nogu od onih koji nisu igrali. Za primjer se uvijek uzima Hakeem Olajuwon, koji je kao klinac ozbiljno igrao nogomet. Nekad bismo zaigrali nogomet na treningu i bilo je par košarkaša koji su znali dobro igrati, ali puno je više bilo onih koji ne bi znali nogom ni pogoditi loptu. Bože moj, na što je to sličilo. Pravi cipaduri.

Pisalo se da prodajete kuću u Highland Parku, u kojoj ste živjeli od dolaska u Ameriku. Jeste li se preselili? Je li istina da ste Buckse odabrali zato što su blizu Highland Parka i što je toliko posebno u njemu?

Prodali smo kuću. Djeca su otišla, a kuća je bila velika. Ženi i meni te puste prazne sobe nisu trebale.  U podrumu smo imali sve za djecu - od biljara, stolnog tenisa, videoigrica... Uvijek nam je kuća bila puna klinaca jer bi dolazili kod nas nakon škole i dolje se igrali. Sad kad su djeca otišla, to je ostalo prazno i nije imalo smisla imati toliki prostor samo za nas dvoje. Zato smo odlučili prodati i preselili se u manju kuću gdje nam je sad super. Što se tiče Bucksa, bili su mi zanimljivi jer me George Karl volio i želio je da dođem, a kad sam došao u Milwaukee, odmah sam snimio da mi je odavde iz Highland Parka lakše doći do dvorane Bucksa kad su gužve nego do dvorane u Chicagu. Trebalo bi mi 50 minuta do Milwaukeeja, a do centra Chicaga nekad bih se znao voziti i više od sat i pol. Još kad bi pao snijeg, ajme majko. Tako da smo odlučili da jedini Bucksi dolaze u obzir, posebice što smo se stalno selili. Iz Chicaga u Philadelphiju, pa u Atlantu, pa u Milwaukee. Renata je naredila da je dosta selidba i da ne mogu djecu svaku godinu seliti iz grada u grad. Tako da kad sam bio trejdan u Buckse, oni su se vratili doma u Highland Park, a ja bih svaki dan bio na relaciji Chicago-Milwaukee. Ispalo je odlično.

 

Intervju preuzet sa portala Index.hr

 


Buka preporuka

Vijesti

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.