O korona virusu do sada su svoje mišljenje dali mnogi naučnici i medicinski stručnjaci, ali zanimljivu perspektivu daje nam i istorija, jer su ovakvi prelomni događaji mijenjali njen tok, oblikovali ljude i svijet. Pored ogromnih demografskih i ekonomskih gubitaka, sa sobom su donosili i socijalne prevrate, reforme u društvenim odnosima, podsticale su razvoj nauke i medicine, ali i donosile neka nova razmišljanja poput onog da su ljudi na vlasti odgovorni za zdravlje građana.
O tome šta su nas epidemije iz prošlosti naučile, šta nam je otkrila pandemija sa kojom se suočavamo, te kakve promjene možemo očekivati u politici, ali i u svakodnevnom životu, više nam je rekao istoričar Husnija Kamberović.
Na samom početku razgovora za BUKU, prokomentarisali smo našu skoriju istoriju i epidemije koje su ostavile značajan trag: „U posljednje vrijeme najčešće se spominje španska gripa s početka 20. stoljeća i uspoređuje sa ovom pandemijom koju mi proživljavamo. Doista, to je bila ogromna pandemija koja je, prema nekim procjenama, ubila između 50 i 100 miliona ljudi u svijetu, što je iznosilo između 3 i 5% tadašnje svjetske populacije. Ali je doprinijela i bržem završetku Prvog svjetskog rata. Naime, neki smatraju da je gripa 'bila posljednja kap za posrnulu Austro-Ugarsku Monarhiju', te znatno uticala na kapitulaciju Njemačke. Kod nas je najpoznatija bila pojava velikih boginja 1972. godine. Šta smo tada imali? U nevjerovatno kratkom roku virus se brzo proširio na Sarajevo, Vlasenicu, Bratunac, Zvornik, Brčko, Sokolac, Kiseljak, Zenicu, Duvno, Kalinovik, Rogaticu, Drvar, Bosanski Šamac, Banjaluku i druge gradove. Odgovor države je bio efikasan: tada je vakcinisano 3.158.450 stanovnika, što iznosi 84,44% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Tada je bilo moguće na taj način zaustaviti širenje virusa, jer je medicina prije toga jasno znala o kojem virusu je riječ i kako se u takvim slučajevima djeluje. Mislim da danas nema nikoga ko je rođen barem početkom 1960-ih, a da se ne sjeća tih masovnih vakcinacija po našim gradovima i selima.
Šta smo naučili iz ovih epidemija kada je riječ o mijenjanju svijeta, društva, ekonomije, oblikovanju političkih preferencija? Da li imamo primjera da su bile ugrožene ili pak promijenjene do tada postojeće hijerarhije?
Svaka epidemija, a posebno pandemije, dovodile su u pitanje postojeće društvene odnose, izazivale sumnje, strahove, nepovjerenje, posebno ako je to trajalo duže vrijeme, a društva se teško nosila sa izazovima pandemija. Tražili su se krivci, ali i alternative, ne samo u načinu liječenja od zaraze, nego i političke i društvene alternative. U vrijeme tih epidemija se lakše uočavaju sve društvene nejednakosti, što je često dovodilo do bunta i stavljalo pod znak pitanja sigurnost vladajućih elita. Ako bi političke okolnosti išle na ruku – onda su se znali dešavati i prevrati: koncem Prvog svjetskog rata, pod uticajem Oktobarske revolucije, a potaknuta i velikom ekonomskom krizom i posljedicama španske gripe, u Njemačkoj je, na primjer, izvedena revolucija, proglašena kratkotrajna republika, koju su vodili radikalni ljevičari.
Da li, po vašem mišljenju, ova pandemija otvara mogućnost za bitne socijalne promjene u našoj zemlji, ali i stavove o ulozi države, ekonomiji i ljudskim pravima?
Čini mi se da svakodnevno svjedočimo nezadovoljstvu ljudi u našoj zemlji, koje proizilazi ne samo zbog ograničavanja nekih sloboda, što se nameće kao vid borbe protiv zaraze, nego više zbog toga što vidimo kako se u tom ambijentu ograničenih sloboda za obične ljude, vješto širom otvaraju vrata za svakojaka mešetarenja sa tenderima naštimanim za one koji su ili dio ili barem bliski vladajućim političkim krugovima. Svjedočimo sramnom odnosu poslodavaca prema radnicima, otpuštanju radnika sa posla, čak i novinara koji su u ovom vremenu važna karika u funkcioniranju društva. Pojedini hotelijeri nastavljaju graditi neke objekte, ali nisu spremni iz dosad akumulirane dobiti niti jedan mjesec isplaćivati plate svojim zaposlenicima, nego ih „kao krpu“ izbacuju na ulicu i prebacuju na teret države, koja uzima kredite, a da ne znamo niti kolike, sa kolikim kamatama, načinom otplate, da bi to sanirala i slično. Svjedočimo kabadahijskom odnosu prema zaposlenicima, smanjivanju plata, pojedini stranački tajkuni, koji se nazivaju biznismenima, koriste priliku da uvećaju svoj kapital i tako dalje. To jeste podloga za socijalni bunt, ukoliko se ljudi oslobode straha i ukoliko izrastu pokreti koji bi to mogli organizirati i voditi.
Ono što sada svi primjećujemo jeste da su za funkcionisanje jednog društva najpotrebniji oni koji su u “redovnom” stanju nevidljivi i koji se već godinama bore za bolje plate - trgovci, medicinske sestre, tehničari, ljekari, vozači... Nikada kao sada nije se cijenila riječ struke.
Opet se pokazalo da oni koji se u mirno doba bore za puko preživljavanje, poput medicinskih radnika, u ovim vremenima pandemije se bore da omoguće nama ostalima da preživimo. Ali mi vidimo i kako političari to koriste, pokušavaju se nametnuti kao najvažnija karika u sistemu, često se zaklanjajući iza struke. Primijetno je to, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u našem susjedstvu. Pogledajmo stanje u Srbiji, pa čak i u svijetu – SAD je tu dobar primjer. S druge strane, ono što radi njemačka kancelarka Angela Merkel je dobar primjer kako se države uspješno mogu nositi sa pandemijom ako stvari prepuste stručnjacima. Ovo što naši medicinski radnici sada rade u borbi protiv COVIDA -19 je daleko iznad mogućnosti koje im država pruža. A neki naši parlamentarci, koji i u ovom vremenu izigravaju neke važne faktore, nisu u stanju niti jednu on line sjednicu do kraja dočekati budni, nego utonu u duboki san, zavaljeni u svoje poslaničke fotelje.
Uči li nas istorija i solidarnosti, ali i krajnjoj sebičnosti kojoj smo svjedočili proteklih mjesec dana?
Nesreće obično najviše zbližavaju ljude, što su kod nas najbolje pokazale poplave 2014. godine. Međutim, na početku ove pandemije smo svjedočili nevjerovatnoj sebičnosti, ne samo pojedinaca, nego i država. U povijesti su zabilježene pojave sebičnosti pojedinaca u vrijeme epidemija - čuvanje hrane i vode samo za sebe, kako bi se preživjelo, ali sebičnost koju su neke države pokazale na početku ove pandemije - prisjetimo se zabrane izvoza medicinske opreme i hrane izvan vlastitih država, prosto je bila nezamisliva u globalnom svijetu. Iako smo brzo iz toga izašli, poruke su ostale bolno urezane u našu svijest. Vidimo, također, da neki poput Rusije i Kine na globalnom nivou te početne slabosti zapadnih zemalja pokušavaju iskoristiti za kreiranje nekih novih odnosa u svijetu. To je sasvim razumljivo.
Vjerujete li da će svijet kakav poznajemo poslije pandemije biti isti?
Bez obzira što mnogi najavljuju da poslije Covida-19 svijet neće biti isti, te da se sada već čini da se moć sa Zapada pomjera ka Istoku, mislim da, na globalnom političkom nivou, neće doći do dramatičnih zaokreta u političkim odnosima u svijetu, ali bi na lokalnom nivou to moglo otvoriti mogućnosti za novu vrstu razumijevanja među običnim ljudima. Naime, bjelodanim se pokazuje koliko se priča o kolektivnim identitetima i kolektivnim interesima samo koristi za interese malih, elitnih političkih skupina, dok interesi, pa čak i životi običnih ljudi ostaju po strani. Čini mi se da su i političke elite toga svjesne, i zato ne propuštaju priliku da i u ovom vremenu politiziraju stanje pandemije i vode besmislene političke ratove, koji nisu ni u čijem interesu, osim u interesu njih samih, kako bi sačuvali svoju političku poziciju i svoj vrlo često nečasno stečeni kapital. Da li ćemo mi, obični ljudi, biti u stanju to prepoznati i okrenuti se jedni drugima i graditi vlastite živote oslanjajući se na one koji su nam najbliži, ili ćemo opet dopustiti da ostanemo žrtve narativa koje nam političari i njihove intelektualne, ekonomske i kulturne agenture stalno nameću u našim životima - vidjet ćemo. Dobro bi bilo poslati pozitivne poruke, ali valja imati i osjećaj za realnost. Ipak – sve je do nas!
