Estetika revolucije

Rosa Luxemburg duboko je bila povezana sa sudbinom njemačkog radničkog pokreta, a u kulturi fascinirana fenomenom zaostatka.

Srećko Pulig / 01. April 2021

 

Na neki način Rosa Luxemburg je stalno prisutna na margini koju lijeva misao danas zauzima. Aktualni povod je 150. godišnjica njezina rođenja koja se u svijetu obilježava nizom skupova, a zahvaljujući Zakladi Rosa Luxemburg koja djeluje i u nas posredno je i danas prisutna na prostoru bivše Jugoslavije, iako je prijevodni korpus iz doba Jugoslavije još uvijek puno veći od nove produkcije. No postoji novi interes za djelo te revolucionarke, filozofkinje, kritičarke političke ekonomije, a vidjet ćemo u ovom prikazu i teoretičarke kulture i književnosti.

I baš je po tome nedavno objavljen izbor njezinih članaka "O umjetnosti i književnosti" (u izboru i prijevodu Vesne Vuković te izdanju zagrebačkog BLOK-a) dragocjen, jer govori koliku su važnost fenomenu nadgradnje kao što je književnost pridavali marksisti prije stotinjak godina. Postoji baza i nadgradnja, postoji ekonomska osnova i duhovna nadgradnja jednog društva, ali one su u dijalektičkom odnosu, a ne u jednostavnom odnosu neposredne uvjetovanosti prema kojem bi baza jednoznačno određivala nadgradnju, pa bi npr. uvid u ekonomiju nekog vremena bio dostatan da shvatimo i umjetničke izraze te epohe, kao njezin puki odraz.

Manje apstraktno rečeno, Rosa Luxemburg, rođenjem Poljakinja, duboko je bila povezana sa sudbinom njemačkog radničkog pokreta, a u kulturi fascinirana fenomenom zaostatka. U objavljenom izboru govori se o internacionalnim književnim veličinama poput Tolstoja i Schillera, ali i o danas u nas marginalno poznatim autorima kao što su Gleb Uspenski i Vladimir Korolenko.

Kakav je pristup Rose Luxemburg književnicima o kojima piše u svojim člancima i bogatoj korespondenciji, a neke od njih, poput Korolenka, i prevodi u zatvoru? Ona se ne drži samorazumijevanja pojedinih umjetnika, nego gleda, kako bi i Marx rekao, ne toliko što oni sami o sebi misle, već što stvarno čine. To je smješta u onu tradiciju marksističke misli koja u književnim klasicima nalazi odlučne poticaje za proletersko pitanje. U tom smislu njezin književni ukus sličniji je Lenjinovu jer je on u više navrata pisao o Tolstoju kao o "grofu s dušom mužika", a ne o revolucionarima koji su bili otvoreniji za avangardne tendencije. Znači li to da su ti autori bili estetski konzervativni? Ili samo da su u klasicima uspjeli pronaći dublje revolucionarno značenje "iskoristivo" i u političkim borbama njihove suvremenosti?

U svakom slučaju, nema tu fetišiziranja velike tradicije, pa se Luxemburg čak poziva na pisanje Lava Tolstoja, da bi u tekstu "Tolstoj kao društveni mislilac" dala za pravo njegovom uvidu da je sva postojeća umjetnost – uz nekoliko vrlo rijetkih iznimaka – velikoj društvenoj masi, naime radnom narodu, nerazumljiva. I sad umjesto da prosvjetiteljski inzistira na tome kako se radne mase moraju obrazovati, da bi se uzdigle do prisvajanja svjetske baštine umjetnosti čovječanstva, ona s poštovanjem slijedi Tolstojevu misao po kojoj će on svu postojeću umjetnost proglasiti "krivom umjetnošću". Tolstojev pristup tom pitanju u potpunosti je idealistički, pa i vjerski obojen. U mitskom početku, onome grčkih epova ili kršćanskih evanđelja, umjetnost i narod bili su navodno sjedinjeni. Otuđenje i razdvajanje desilo se kasnije, a tu slijedi dobra analiza na pogrešnim premisama: ono se dogodilo kada je društvo podijeljeno na golemu eksploatiranu masu i malobrojnu vladajuću manjinu. U toj situaciji, parafrazira Luxemburg, "umjetnost služi samo tome da izrazi osjećaje bogate i dokone manjine". Trebamo ponovno doći do narodne umjetnosti, a to možemo samo uz pomoć (samo)kritike koja u ropotarnicu historije baca sva navodno velika književna djela, uključujući i romane i pripovjetke samog Tolstoja. Taj autor udara na pravi problem, na mogućnost postojanja jedne istinski socijalističke umjetnosti, koje do njega nije bilo, ali s pogrešnom argumentacijom o "zastranjenju" kao putu klasnog društva. Time on, veliki kritičar nasilja, u stvari, kako genijalno primjećuje Rosa Luxemburg, vjeruje u svemoć sile, jer "čitavu klasnu organizaciju društva proglašava pukim proizvodom dugoga lanca čistih nasilnih činova".

Dok razvija svoju protosociologiju književnosti, donekle slično Luxemburg piše o Friedrichu Schilleru u povodu čije je stogodišnjice smrti Franz Mehring napisao brošuru "Schiller. Portret za njemačkog radnika". U poplavi panegirika Schillera je trebalo obraniti od njega samog, tj. od shvaćanja da on kao "buntovnik" zastupa sve klase i stranke u Njemačkoj. Nasuprot tome, Mehring je pokušao pokazati da Schiller ne pripada proletarijatu zato što je radnička klasa djelo tog umjetnika pretvorila u objekt kulta, nego zato što je umjetnikov "moćni slobodarski patos tek u masovnim borbama našao svoj historijski odjek". Jer, piše Luxemburg, "nema nikakve sumnje da Schillerova uloga u duhovnom rastu revolucionarnog proletarijata u Njemačkoj nije ukorijenjena samo u onome što je Schiller sadržajem svojih djela unio u emancipacijsku borbu radništva, već i obratno, u onome što je revolucionarno radništvo od vlastitih težnji i iskustava uložilo u njegova djela".

Rosa Luxemburg je u zatvoru Breslau prevela i autobiografski roman Vladimira Korolenka "Povijest moga suvremenika" te za njega napisala i pogovor pod naslovom "Duša ruske književnosti" koji se može čitati i kao samostalno djelo. U tom radu ona ocrtava svoju fascinaciju ruskom literaturom koja, po njezinu mišljenju, nakon sto godina zaostatka, u 19. stoljeću stiže i prestiže onu zapadnu. Korolenkovljeva pjesnička priroda nije ga spriječila da bude gotovo aktivističkim borcem protiv carističkih nepravdi, iako je živio sve samo ne sređenim građanskim životom. Zatvaran i protjerivan više puta nije se začahurio u ulogu žrtve, nego je živo opisivao život ruskih ljudi. U ruskoj književnosti toga vremena teško je razlikovati granicu između beletristike i publicistike jer se jedno prelijeva u drugo. U atmosferi apatije i malodušnosti, kada se 1860-ih javlja i Solovjevljeva mistika, a veliki pisci poput Dostojevskog i Tolstoja odbijaju ideju neposrednog društvenog angažmana propagirajući "neopiranje zlu", Korolenko se zalaže za obrambenu, oružanu mržnju i snažan otpor. Riječima Rose Luxemburg, "na Tolstojeve legende, parabole i pripovijetke u stilu evanđelja Korolenko je odgovorio 'Legendom o Florusu'". Smješteno u doba Rimskog Carstva, to književno djelo kroz lik Menahema progovara o revolucionarnom nasilju: "Nasilje nije ni dobro ni zlo, ono je nasilje. Dobra ili loša je jedino njegova primjena. Nasilje je zlo onda kad se ruka diže da pljačka ili da ugnjetava slabe. Ako se ruka podigne na rad ili na obranu bližnjega, onda je takvo nasilje dobro djelo. Istina, voda se ne suši vodom, a vatra ne gasi vatrom. Ali kamen se razbija kamenom, oružje se odbija oružjem, a sila silom."

Kao što u predgovoru ovom izboru iz članaka Rose Luxemburg o umjetnosti i književnosti kaže Vesna Vuković, on nije mišljen prigodničarski ili puko arhivarski, već da kao historijski dokument bude prilog izučavanju marksističko-estetske ideje.

 

Portal Novosti


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.