<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Feđa Isović: Država Crna Gora Vs Srpska pravoslavna crkva

KOLUMNA

Na čiju stranu stati? Za koga navijati?

14. februar 2020, 9:32

 

Kada igra FK Leotar, onda nemam dilemu. Ali kada je u pitanju borba u kojoj svjetovnu vlast predstavlja predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, a interese religijske zajednice mitropolit Amfilohije Radović, onda se, uistinu, teško opredijeliti.

Imam drugaricu, moju Trebinjku, koja živi u Americi dvadeset i kusur godina, ali je upućena u ovdašnja zbivanja, pa se s njom esemesah oko ove situacije u Crnoj Gori. Zašto baš sa njom? Zato što je ona bila među rijetkim mojim prijateljima koji se protive novom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, a ako čovjek hoće da pročisti lični stav, da ga iskristališe, onda raspravu vodi sa neistomišljenikom. Rasprava sa istomišljenikom je uzaludna kao dosoljavanje mora i efikasna kao pišanje uz vjetar.

Nije tajna da sam pristalica izreke: „Hodže i popovi, najveći lopovi“. Kao takav, očekivan je moj stav da, u ovom slučaju, budem na strani svjetovne vlasti.

To zna i moja drugarica, pa mi odmah esemesa:

-Ti mrziš religiju, pa si zauzeo stav i prije nego što si išta istraživao o temi.

Da bih riječi rekao, u pravu je. Ali kako da stanem na stranu svjetovne vlasti kada nju predvodi profanisani, vječiti, neuništivi, dugovječniji od Putina, jedan i jedini, Milo Đukanović. Bezbrojne su kriminalne afere koje se vežu za ovog političara, bespravni milionski krediti, šverc cigaretama, tajni računi na Kipru, dugovi sumnjivim osobama, protuzakonito finansiranje izborne kampanje... Zbog njegovog izuzetno lošeg imidža, ponekad stvarno zvuči opravdano poređenje države sa kriminalnom organizacijom.

Ipak, mora se priznati, pod Milovim liderstvom Crna Gora je ušla u NATO, što joj je dalo kišobran sigurnosti i omogućilo snažne strane investicije, a i doveo je zemlju do praga Evropske unije. Članstvo i pristup EU fondovima su stvar formalnosti.

Zagovornici novog zakona kažu kako SPC izvrće tezu, zato što je riječ o nekretninama koje su, baspravnim dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića, dodijeljene Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a ignorišući interese države Crne Gore. Mada je nesumnjivo, niko to ni ne pokušava osporiti, da su do 1918. godine manastiri bili u vlasništvu crnogorske države, koja ih sada hoće nazad u svoju kulturnu baštinu. Kada o ovome govori Milo, čovjek koji je rasprodao najljepše dijelove zemlje strancima, onda čovjek mora sve da uzme sa određenom dozom rezerve.

Sa druge strane, kada vidim kako ovu crkvenu revoluciju, poetično nazivanu litijom, predvodi neugledni pop Amfilohije Radović, teško se prikloniti toj strani.

Za one koji su zaboravili, ili im je promaklo, Amfilohije je ratno-huškačko svešteno lice koje je blagosiljalo ubice prije izvršavanja mnogih ratnih zločina, a pojedine zločince glorifikovao i proglašavao svecima.

Aleksandra Jerkov kaže:

-Svi Amfilohijevi ciljevi za koje je tuđu djecu slao u smrt su propali. Istorija njegovog ratovanja u mantiji je istorija konstantnih gubitaka tuđih života za uzaludne ciljeve.

Nekako, imam osjećaj da Amfilohije i ovaj put vodi bitku koju ne može dobiti.

Amfilohije Radović je bio blizak drugar sa Radovanom Karadžićem i Željkom Ražnjatovićem Arkanom, snažno je podržavao politiku Koštunice, a ranije i politku čuvenog haškog mirotvorca Miloševića. Danas je jasno da i Vučić, mada prikriveno, podržava Amfilohija, čije čitavo političko djelovanje definiše militantna aktivnost negiranja crnogorskog naroda i državnosti, ali i reafirmacija četničkog pokreta.

Dakle, stvarno je teško stati na stranu ideja koje predvodi ovaj zloćudni čovjek maskiran u dobroćudnu mantiju pravoslavnog sveštenika.

Histerija protiv Crne Gore u srpskim medijima neodoljivo podsjeća na huškačku metodologiju sa početka devedestih. Zaboravljena novinarka Milina

Baletić, koja je bila lider ratno-huškačkog novinarstva devedestih godina, uskrsnula je ovih dana i, kao po zadatku, izjavljuje:

-Srbima je trenutno u Crnoj Gori gore nego što im je bilo u NDH.

Jesi li sigurna Milina? Je li baš kao u NDH? Sprema se valjda neki novi Jasenovac u okolici Cetinja, šta li?

U crnogorskom parlamentu Marina Jočić kaže:

-Mi Srbi u Crnoj Gori se osjećamo kao Jevreji tridesetih godina u Njemačkoj. Mi smo progonjeni.

Narod koji demonstrira, blokira državu, ceste i institucije, tako se osjeća? Prije svega, ovakve izjave su potpuna relativizacija strašnih zločina koje su uradili Nijemci u Drugom svjetskom ratu.

Vrhovni poglavar Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Irinej je zavapio:

-Srbima je gore nego pod Osmanlijama!

E nek’ sam i ovakvu konstataciju čuo.

Dakle, riječ je o šizofrenom ludilu koje nije nimalo bezopasno, pogotovo kada se zna daj e položaj manjina u Crnoj Gori najbolji u istoriji, a po ocjenama stranih institucija, možda i najbolji u regionu.  

Dakle, ovdje čovjek mora odlučiti uz koga će stati. Uz Milu ili Amfilohija? Težak izbor. Mada me čeka esemes negodovanje moje drugarice iz Amerike, ja ću evo pokušati vjerovati venecijanskoj komisiji i sudu u Strazburu. Njihovu nepristrasnost je glupo dovoditi u pitanje, a obje institucije su stale uz državu Crnu Goru i potvrdile da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti urađen u skladu sa svim evropskim tekovinama ljudskih prava.

Ipak, s obzirom na kako lošem glasu je sudska vlast u Crnoj Gori, opravdanim se čini strah vjernika da manastiri sutra ne završe kao neki privatni hotelski kompleksi.

U međuvremenu, Amfilohije je izveo ljude na ulice, ali sumnjam da se može obistiniti ona narodna: „Prvo idu popovi, pa dođu topovi.“ Nisu ovo devedesete, a i Crna Gora je članica NATO. Srećom po nju.