Teško je povjerovati kako kod nas neke stvari funkcionišu mimo svake logike. Tako, recimo, imamo situaciju u kojoj se oni koji sebe smatraju bosanskim patriotima zalažu za ostanak stranaca u Ustavnom sudu. Svako onaj koji pretežira da se pozicionira u takozvani „bosanski blok“ morao bi biti protiv prisustva stranih sudija. Bosna i Hercegovina nikada neće biti samostalna, suverena, uvijek će biti protektorat, dok god imamo i OHR i strance na tako važnim pozicijama. Nezamisliva je situacija da neki pravnik, koji želi biti sudija Ustavnog suda u Njemačkoj, kada aplicira za tu poziciju, ne mora priložiti i papir kojim potvrđuje njemačko državljanstvo.
Dakle, istjerivanje stranaca iz Ustavnog suda trebalo bi biti prioritet onih koji sebe smatraju bosanskim patriotima, onih kojima je stalo do suvereniteta države, a naravno da je to moguće legalno sprovesti, uz uslov da se slože sve tri strane. Ali, potpuno je jasno da niko neće moći otjerati strance iz BiH bez potpunih i temeljetih ustavnih promjena. Druga je stvar što bi Dodik mijenjao u Ustavu samo ono što njega svrbi i morao bi mu neko objasniti da nije moguće izbaciti strance iz Ustavnog suda, a da se pri tome ne prekopa, prefreza i preore čitav Ustav.
Nisu stranci slučajno u Ustavnom sudu. Nije to ničija obijest, niti urota protiv Srba. Oni su tu postavljeni sa preciznim ciljem da se spriječi bosanska folklorna igra poznata kao „udruže se dva protiv jednoga“. A istorija nas uči, kada se god dvije strane udruže protiv jedne, to nikako nije dobro. Na dugačkoj listi ovdašnjih udruživanja oprobane su sve moguće kombinacije. Ni jedna nikome nije donijela ništa dobro.
Onaj ko je dao ovlasti predsjedniku Evrposkog suda za ljudska prava da postavlja i razrješava trojicu sudija u našem Ustavnom sudu dobro je znao da će se domaće sudije malo i loše baviti pravom i da će, ustvari, biti produžena ruka nacionalističkih politika. Potpuno je jasno da naše sudije u Ustavnom sudu uopšte ne čitaju materijale koje dobijaju, ne analiziraju ih iz pravnog ugla, već svoj glas daju po političkim direktivama koje dobijaju iz Banjaluke, Sarajeva i Mostara. Sa takvom konstelacijom snaga, troje stranaca čuvaju, ili bi bar trebalo da čuvaju, obraz te institucije.
Mada ima nekih spornih, nekada i neshvatljivih odluka, stranci u sudu uspijevaju da sačuvaju bar minimum časti te institucije. Ruku na srce, jedna u nizu tih spornih odluka je i ova o poljoprivrednom zemljištu u Republici Srpskoj. Kako to da o istom problemu u slučaju Distrikta Brčko donose odluku da je vlasnik zemljišta distrikt, nije baš najjasnije. Isti problem, a dvije različite odluke. U najmanju ruku čudno i sumnjivo.
Velika je hajka iz RS-a na Ustavni sud, pa nekako ljudi zaborave sve one odluke koje je taj sud donio u korist srpskih apelanata. Tako je, recimo, Ustavni sud odbio kao neosnovan zahtjev Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske, kojim se tražilo vraćanje odrednice “bosanski” u imenima gradova Brod i Kostajnica. Odrednica “bosanski” se odnosi na sva tri naroda, pa tako njeno izbacivanje Sud ne smatra povredom bošnjačkog interesa. Dakle, potvrđena je politička odluka vlasti RS-a da ukinu odrednicu “bosanski” i nije nađeno da je diskriminatorska.
Od ove važnija je ona odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti Srba u tri kantona Federacije BiH. Sud je ustanovio neravnopravan položaj Srba u nekim federalnim kantonima i naložio da se to ispravi. Deset godina kasnije, položaj Srba se nije popravio, uglavnom iz dva razloga. Prvi je što vlast u Federaciji pokazuje isti nivo volje za poštovanjem odluka Suda kao i vlast u Republici Srpskoj, a da su mislili da ima išta pogrešno, oni su to mogli i ranije ispraviti, nije im trebala nikakva odluka Suda. Očito u neravnopravnosti Srba u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Posavskom kantonu vlasti ne vide ništa sporno i jednostavno ignorišu odluku Suda. I drugi razlog, možda i važniji, jeste to što su vlasti Republike Srpske potpuno nezainteresovane za položaj Srba u Federaciji. Tačno kao da im zamjeraju što se nisu spakovali i preselili u matični entitet kada ih je Krajišnik pozvao da to urade. Pomalo je izdajnički ostati živjeti sa Bošnjacima i Hrvatima. Eto vas, patite se sada kada niste htjeli da saučestvujete u činu etničkog pospremanja teritorija.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Srba na teritoriji današnje FBiH bilo je 478.122, a sada ih je samo 56.550. Iseljeno je skoro 90 odsto srpskog stanovništva, zbog čega ovu odluku Suda treba smatrati zadnjim rovom odbrane prava preostalih Srba u FBiH. Ali, kao što znamo, odluka nikada nije sprovedena, niti se planira sprovesti u skorije vrijeme.
Dakle, nije istina da je Ustavni sud uvijek donosio odluke u korist bošnjačkih apelanata, ali je sigurno da bi prilikom referenduma o samostalnosti ovaj Sud sa strancima takav čin proglasio nelegalnim, a to je ono što Dodika i ekipu motiviše na akciju koju trenutno sprovode. Besmisleno je organizovati referendum o otcjepljenju dok god tri stranca sjede u Ustavnom sudu. U tom grmu leži zec, ili tačnije – u Ustavnom sudu leži zec.
Ali, nikako ne mogu da shvatim toliku želju i težnju za odcjepljenjem. Nivo samostalnosti i državnosti koji Republika Srpska ima u okviru Bosne i Hercegovine, nikada ne bi mogla da ostvari u okviru Srbije. Što će im onda to, Bog ih ne ubio?
