Feđa Štukan, glumac, pilot i autor romana „Blank“: Bilo je prerano za ništavilo, između života i smrti, izbor nije težak

Nova, podijeljena zemlja je nastajala na fantazmagorijama i narativima kriminogenih mediokriteta sa par razreda osnovne škole koji ta „uzvišena osjećanja“ ne mogu složiti u prostoproširenu rečenicu.

Kristina Ljevak / 07. Mart 2020

Foto: BUKA

 

Ne dešava se prečesto u bosanskohercegovačkim uslovima da se u dva mjeseca štampaju tri tiraža iste knjige koju prate javne pohvale drugih književnika/ca, publike i kritike. Pišući i objavivši roman „Blank“ kao takođe izdavački prvijenac Buke, Feđa Štukan stvorio je skoro pa novi pokret ili je barem okupio one koji još uvijek, uprkos svemu, žele životu dati šansu. Jer ova knjiga je, između ostalog, velika pohvala životu. „Blank“ je i nesvakidašnja životna priča beskompromisnog čovjeka koji je s jednakom energijom bio posvećen i autodestrukciji i konstruktivnosti, te jednako uspješno činio i greške i uspjehe.

Pišući „Blank“, a bilo je tu građe za roman od nekoliko tomova, Štukan nas vodi od ratnog Sarajeva, rovova i boravka na psihijatrijskoj klinici, preko izlaska u Njemačku, ulaska u bolest ovisnosti, gubitke koje je život ili heroin donio, zaključno sa snagom povratka u život.

O onome što je prethodilo „povratku u život“ i svemu što je životna realnost donijela, uključujući prvenstveno razočarenje u mogućnost napretka ove zemlje, povodom trećeg izdanja romana i novih promocija koje uključuju i međunarodne adrese, Feđa Štukan govorio je za Buku.

„Blank“ počinje iskustvom rata i tvojim ličnim učešćem u njemu. U tom dijelu, o jednom vojnom lideru pišeš: „Na čelu brigade bio je narkoman, diler, lopov, makro, kockar, kamatar i ubica – danas je veliki vjernik ali još uvijek lopov, kockar, kamatar i ubica.“ Koliko je iskustvo rata i rana spoznaja oko ratne podjele plijena i uloga bitno odredila sve što će se kasnije u tvojoj biografiji, nalik filmskoj, dogoditi?

Rat je imao uticaja, lagao bih kada bih rekao drugačije, međutim, empirijski, ne mogu ga svrstati u sami vrh bitnijih događaja, jer su mi se u životu desile puno gore stvari od rata, kako god to nekome zvučalo. Rat je donio jedno osvještenje, spoznaju da ljudi nisu ono za šta se predstavljaju i da život nije ono što sam do tada mislio da jeste. Trebalo je vremena da shvatim da se ja i neki momak koji je u rovu sa mnom, ne borimo za iste stvari, mi vodimo dva potpuno različita rata koji nemaju dodirnih tačaka i da zapravo niko osim onih gore, ne zna tačno šta je to za šta bi mi svi trebali dati najsvetije od najsvetijeg. Ljudi koji su planski stvorili tu čitavu situaciju za svoj benefit, koristili su naivnost i glupost nas osamnaestogodišnjaka i upravo takvi kriminalci, narkomani, kamatari i ubice, i da ne zaboravim – vjernici – što je jako bitno i što ih u ovakvom sistemu potpuno amnestira od svih zala koje i dalje prave jer, oni znaju tačno šta bog želi a on želi upravo to što njima treba, i da, Bog je desničar – vrlo jasno su mi dali do znanja u kojem pravcu vode sve ovo i vrišteći sam pobjegao, ne od rata nego od mog učešća u stvaranju tog Frankenštajna od neživih dijelova nekadašnje zemlje. Nova, podijeljena zemlja je nastajala na fantazmagorijama i narativima kriminogenih mediokriteta sa par razreda osnovne škole koji ta „uzvišena osjećanja“ ne mogu složiti u prostoproširenu rečenicu. Nisam mogao dati život za nešto u šta ne vjerujem. Moj je život, ratom, bio skrenut sa nekih, rekao bih, već pogrešnih tračnica, tako da za daljnji razvoj događaja, ne krivim rat, nego sebe i svoje pogrešne procjene i odluke, donesene na osnovu pogrešnih procjena.

OVISNOST JE DOŠLA IZ RADOZNALOSTI ALI I IZ NEMOGUĆNOSTI NOŠENJA SA PROBLEMIMA

Obrisi tvoje životne priče nalik filmskoj kreirani su u samom ratu, od izlaska iz vojske, boravka na psihijatrijskoj klinici zahvaljujući čemu si oslobođen dalje vojne obaveze, upisa akademije za koji si se spremao „cijelu subotu“ do odlaska u Njemačku na snimanje muzičkog albuma. Jesi li već tada bio svjestan da je sve tek početak građe za neki budući roman ili su mladost i ratni adrenalin učinili da sve posmatraš kao uobičajene događaje?

Ne bih se toliko fokusirao na rat jer osim što je bio skretnica, mislim da psihološki nije ostavio previše traga. Čak ni u ratu nisam mislio na rat, a kamoli nakon toga. Moje misli su bile na drugim mjestima i u drugim situacijama. Mislim da sam od ranog djetinjstva znao da život neće biti lak, čak bi i taj period mogao biti građa za film iako u knjizi o tome nisam puno pisao. Mislim da te stvari nisu, a možda i nikad neće biti zrele da o njima pišem, to je film koji nisam želio da gledam i volio bih da ga niko ne vidi. Stvari se u životu ne dešavaju po nekom redu, niti onako kako želimo da se dese ali to je zapravo najveći kvalitet života, to mu daje „život“. Nepoznato je divno, ne strašno. Kad bi čovjek znao šta mu ide u susret, mogao bi to izbjeći ali onda ne bi mogao napisati knjigu o životu, nego o izbjegavanju života. Tad sam sve gledao široko raširenih očiju i sve je bilo prezanimljivo, ali ne uvijek divno. Volio bih da naglasim da u mom životu nije sve bio samo crno, mogu da kažem da je moj život uprkos svemu bio i divan ali te lijepe stvari nisu bile za ovu knjigu.

Brzo je iskustvo boravka u Njemačkoj podrazumijevalo sve samo ne blagostanje. „Mislio sam da čovjek ne može biti sjebaniji od toga koliko smo mi tad bili sjebani. Teško je bilo u tom trenutku i pretpostaviti da pravo sranje u životu još nije ni počelo“, pišeš o tom dijelu životnog razdoblja. Da li nekada dozvoliš da s naknadnom pameću analiziraš to vrijeme i pomisliš da je možda taj trenutak bio ključni u kojem se moglo preduprijediti ono što će se kasnije desiti, u prvom redu ozbiljni problemi s ovisnošću?

Naravno, čitava ova knjiga napisana je naknadnom pameću, sa ogromnim otklonom, zbog toga mi ljudi koji su čitali knjigu kažu kako sam sve to kulerski podnio, kako sam se lako nosio sa tolikim problemima. Ti problemi su u tom periodu bili ogromni i podnosio sam ih svakako samo ne kulerski. Sad se svemu tome mogu smijati jer se sretno završilo, tad nije bilo nimalo smiješno. Ovisnost je i došla iz radoznalosti ali i iz nemogućnosti nošenja sa problemima i pokušaja „bijega od stvarnosti“ koja je često bila brutalna. U ovoj knjizi jedan od ključnih trenutaka je bio kad sam otišao na pivo u Slogu i bubnjar benda koji u tom trenutku nastupa me, iz čiste zajebancije, sa stejdža zovne da otpjevam pjesmu, taj trenutak iako mu nisam dao poseban značaj u knjizi, okrenuo mi je život za 180 stepeni, zbog tog piva, te noći, sam počeo pjevati u tom bendu sa kojim sam otišao u Njemačku, završio kao ovisnik i sve ono dalje što se može pročitati. Jedno obično pivo skrenulo mi je sudbinski tok sve do prve promocije knjige.

SVE SE NEKAKO PREŽIVI
 

Potraga za morfijem preko čitulja, trgovina drogom, postratni bh. narko milje, nesvjesni rad za Ćelu i prečeste smrti ljudi, što od droge, što od rata u knjizi djeluju kao dio fikcije. Većina nas nije imala nikakvu predstavu o onome što se tada dešavalo na sarajevskim ili bosanskohercegovačkim noćnim ulicama. Po tvojoj procjeni, da li je tako i danas ili možda i gore, samo to nema sad ko da nam kaže jer si ti na svu sreću daleko od izvora informacija?

Nemam previše informacija o heroinu, ispao sam iz fola, prošlo je više od 17 godina. Ono što mi upada u oči je da su klinci masovno na speedu i kokainu, bar oni misle da su na kokainu, čovjek sam iz industrije, mogu lako da prepoznam te stvari. Vjerujem da oni misle da je to laka droga ali to je pogrešno razmišljanje i zavaravanje. To su opasne hemikalije, ne opasne kao heroin ili crack ali ne bi ih trebalo podcjenjivati. Psihičku ovisnost na ove droge je vrlo lako razviti.

„Moja filozofija je bila: šta god da se desi, jednog dana ću se svemu tome smijati. Pa ako ću se tome moći smijati jednog dana, zašto se ne počnem odmah tome smijati, umjesto da paničim prije vremena. A ako mi nađu drogu, prilagodiću se situaciji, ali prvo neka je nađu. Ova taktika je upalila svaki put i nikad me nisu uhvatili. Dobro, skoro nikad“, pišeš takođe u romanu. Da li je iskustvo potvrdilo vjeru da ćeš se svemu poslije smijati?

Pa evo, smijem se, naravno, ne baš svemu ali… sve se nekako preživi, osim smrti.

Pisao si i o permanentnim promjenama koje se dese kada se izgubi neko ko se voli. Koliko ublažavanju boli pomaže vrijeme, a koliko od koristi može biti pisanje o gubitku?

Toliki gubitak bi trebao dobiti puno više prostora u knjizi, međutim ja sam to vrlo svjesno pretrčao jer, naučio sam kontrolisati misli, trenirao sam to da bih se spasio. To radim i danas i radiću i dalje jer jednostavno ne mogu prolaziti kroz to ponovo. To su preteške stvari sa kojima morate naučiti živjeti. Nisam siguran da ću ikad biti toliko jak da o tome mislim ili pišem. Kad o tome treba da govorim, moram napraviti ogromnu distancu i govoriti o tome gotovo u trećem licu, kao da prepričavam nečiji tuđi događaj, drugačije ne bih mogao.

RELIGIJA JE TU DA POVUČE NEPOSTOJEĆU LINIJU IZMEĐU LJUDI

„Sjetio sam se kada sam prvi put u životu uzeo heroin. Bilo je divno. Tom osjećaju sam uvijek težio, ali se on nikada nije vratio. Ta toplina. Stanje bez i jedne želje. Heroin je bio odgovor na sva moja pitanja, čak i na ona koja nikad nisam postavio. Rješenje svih problema, lijek protiv svih strahova, kompleksa i patnji. Tajna, koju nisam htio da podijelim ni sa kim“ dio je iz „Blanka“. Da li sa svim iskustvom koje imaš možeš objasniti činjenicu da se zbog želje za ponovljenim prvim osjećajem koja se nikada ne ostvari može uništiti potpuno vlastiti život te objasniti snagu koja je potrebna a koju si ti imao, da se sve to presiječe?

Čovjek u početku nije svjestan toga da uništava svoj život. U početku on misli da je to za njega dobro i iskreno misli da je to lijek koji bi svako trebao uzeti. Kad shvati da ima problem on je već toliki da ga je gotovo nemoguće riješiti. Potrebna je jaka volja, jaka odluka, to su ozbiljne stvari i potreban je ozbiljan pristup. Moraju se izvagati stvari i vidjeti šta je važnije, šta se dobija a šta gubi. Nekad mi se čini da ja ustvari i nisam imao neki izbor. Bila su samo dvije opcije, kao i uvijek, uvijek su dvije opcije, ili gore ili dole, ili lijevo ili desno, ili život ili smrt. Ako stvari postavite ovako, onda je lako odlučiti. Bilo je prerano za ništavilo. Između života i smrti, izbor nije težak.

Na početku aktivističkog puta, zbog instalacije na skulpturi Isusa, „stigao si“ čak do Pape, naime on te je spominjao. Kako ti iz današnje perspektive izgleda ta epizoda? Osim što je tvoj odnos prema religiji nepromijenjen?

Ne mogu više ni da se pretvaram da poštujem to što neko ne može da shvati svijet oko sebe. Zemlja nije ravna ploča, sunce se ne vrti oko zemlje. Ovo ne govorim da nekoga vrijeđam, nije to nikakav moj prkos nego stvar najosnovnijeg obrazovanja. Sve to ne zaslužuje ništa drugo do prezir i podsmijeh. Religija je tu da povuče nepostojeću liniju između ljudi i učini njihove oprečne stavove, koje namjerno proizvodi, i nepostojeće, vještački produkovane razlike – nepomirljivim. Ona insistira na nepomirljivostima, na segregaciji, na gluposti, neobrazovanosti, kapitalizmu, zločincima, monopolu nad životom, smrću… To je nepotrebno i opasno. Iza svega stoji samo pohlepa bez koje ni jedna religija ne bi preživjela ni sedam dana. Zbog te pohlepe, između svega ostalog, ja je nikada neću moći shvatiti ozbiljno. Ne razlikovati fantaziju od realnosti je, ispravite me ako griješim, duševni poremećaj, bar se tako vodi u psihijatriji, mene su zbog izjave da čujem glasove zatvorili u ludnicu na prilično dug period, a svuda oko mene su ljudi koji svaki dan „najnormalnije“ pričaju sa „bogom“. Izvinite, ali ja ih ne mogu shvatiti ozbiljno. Bez obzira na masovnost, meni se ovo ne čini normalnim. Poricanje smrti je infantilno. Izvrtanje činjenica je ono čime se te organizacije i bave od svog početka, to je istinska preteča Fake Newsa. U skladu s tim, ono što mi je Papa imputirao kao namjeru, kao i obično, nije imalo veze sa istinom i realnošću. Instalacija se zvala „Make Love Not War“ i govori samo ono što govori, ispod toga nema mržnje, zlih namjera niti skrivenih značenja. Mislim da bi Papa Francis znao šta sam htio da kažem.

SVAKA ČAST NEUROHIRURZIMA, ALI VELIKI JOSIP BROZ TITO JE SALUTIRAO SAMO PILOTIMA

Nakon 18 godina studentskog staža brzo si položio deset preostalih ispita i diplomirao jer ti je zbog liječenja bilo potrebno da se zaposliš. Ovo je samo jedan u nizu primjera da kad nešto odlučiš (poput pilotiranja ili padobranstva) to i učiniš. Samo je važno da odluke budu konstruktivne. Znam da je u tom smislu teško govoriti o sebi, ali kako bi objasnio toliku koncentraciju volje i energije s jedne strane, i autodestruktivnosti koja te je ranije pratila s druge?

Neko je rekao da je nagon za destrukcijom, zapravo kreativni nagon. Ne mogu se u potpunosti složiti ali ima nekog smisla. Želio sam biti pilot od ranog djetinjstva, čim sam se oslobodio autodestrukcije krenuo sam u ispunjenje gotovo zaboravljenih snova. Svaki dječak mašta da postane pilot. Za mene čovjek ne može biti ništa više od toga. Svaka čast neurohirurzima, ali veliki Josip Broz Tito je salutirao samo pilotima. Jednostavno, sve vrijeme koje sam dobio nakon što sam ozdravio, bilo je za bonus life. Izašao sam iz svog tog crnila i osjetio se živim. Morao sam to vrijeme ispuniti nečim, nisam mogao samo leći i biti sebi zahvalan na novoj šansi koju sam si hrabro izvojevao, nije mi to bilo dovoljno. Krenuo sam od tamo gdje sam stao kad sam počeo sa svim tim glupostima. Nekako sam uvijek znao da ću ako preživim, biti pilot i padobranac. Osjećao sam da sam nakon svega zaslužio to. Ne treba umrijeti sa snovima nego sa sjećanjima, neko reče.

Da sam imao političkih ambicija, „ova zemlja bi sada izgledala potpuno drugačije“, pišeš na kraju „Blanka“, nakon vođenja JMBG protesta, prikupljanja novca za bolesnu djecu, zbrinjavanja beskućnika… Da li se danas tvoj odnos prema političkim ambicijama promijenio?

Smatram se poštenim, a politika nije pošten posao, na žalost. Ljudi danas glasaju za glupane i lopove, traže najgore da ih povedu u nešto bolje. To se jednostavno ne može desiti. Nacionalizam je destruktivna vizija. Citiraću sjajnog Borisa Lalića: „Čuo sam puno priča o nacionalizmu i ni jedna nije o ljubavi“. Ja ne vjerujem više da se ovdje može išta uraditi. Ovo je propalo društvo, koje, parafraziraću Andrića, ne može više da razlikuje, ne samo dobro od zla, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete. Premalo je ovdje pametnih ljudi. Prenizak je prosječni IQ. Počeo sam da vjerujem da se više ništa ne može promijeniti mirnim putem. Da ne bude da pozivam na oružane sukobe, ja sam pacifista, a nas nema dovoljno da možemo pobijediti demokratskim sredstvima. Gdje god je većina stanovništva neobrazovana tu ne treba ni pokušavati primijeniti demokratske principe jer će tri čobana uvijek preglasati Sokrata i Aristotela. Ljudi sa normalnim, evropskim, slobodarskim razmišljanjem je ostalo jako malo, isti ljudi su uvijek na svakom događaju, na paradi ponosa, na bijelim trakama, na JMBG protestima, u kinima, pozorištima, to su uvijek isti ljudi, mi se već svi međusobno poznajemo i nas ima oko 1500, u čitavoj zemlji. Većina tih ljudi je u zahvalnici na kraju moje knjige. Sa 1500 ljudi ne možete promijeniti ništa, čak i da smo do zuba naoružani. Fašisti su pobijedili, koliko god mi je to teško priznati, dokaz tome je da nam se ulice i školske ustanove nazivaju po fašistima. Što se tiče mog političkog angažmana, mislim da će ostati na ogromnoj podršci Damiru Nikšiću, svega za šta se zalaže i što on pokušava da uradi. Mislim da je on jedino što je ostalo od prave, iskrene ljevice u zemlji.

I u knjizi je sveprisutna rezigniranost zbog političkog sistema i njegovih predstavnika u Bosni i Hercegovini. Šta je razlog zbog kojeg nikada nisi odustao od života u BiH i šta je bio ključni motiv za organizovanje tolikih akcija koje su iza tebe?

Mislio sam popraviti stvari, zbog moje kćerke, zbog djece koja su ni kriva ni dužna uvučena u ove vještačke konflikte. Nacionalisti su uništili Jugoslaviju, što će vam i oni sami, sa ponosom potvrditi, uništili su nakon toga svaku „državu“ koja je od Jugoslavije ostala, svaku opštinu, uništili su moju generaciju, generaciju posle moje i trenutno uništavaju treću. Protiv njih se morate boriti ako imate imalo dostojanstva, budućnost naše djece je u pitanju, naša djeca će se klati međusobno, zar to ne bi trebali spriječiti jer ih volimo? Mislio sam da mi to možemo zaustaviti, da se možemo ujediniti, zajebati religije koje nas drže u srednjovjekovnom mind-setu. Ovo je Mordor, za ovo mjesto me vežu porodica, prijatelji i niske cijene života. Moj cilj je, kao i kod svakog normalnog čovjeka, otići na bolje mjesto. Ne mislim na ono vjersko „bolje mjesto“, nego u toplije krajeve.

ŽIVOT JE LUD, MOJ NAROČITO

U tvojoj filmskoj životnoj priči desio se i povodom filma susret sa glumcima s kojima si želio raditi. Mislim na Brada i Angelinu i čuveno pitanje otkuda ti u ovom poslu i ovom hotelu. „Blank“ je u prvoj fazi i zamišljen kao predložak za film po Bradovom prijedlogu. Da li ćemo ga imati priliku nekada i vidjeti?

Život „Blanka“ je trenutno nepoznat, vidjećemo gdje će ovo sve otići. Naravno biće kontroverzi ali mislim da će mu one i napraviti najveću reklamu. Ovo sve je krenulo od Bradove ideje da snimimo film po sinopsisu koji sam, na samo dvije stranice trebao poslati njihovom timu dramaturga. Ja sam prvo napisao te dvije stranice od kojih je malo po malo nastao „Blank“. Da li će se snimati film, teško je reći. „Blank“  je preveden na engleski, poslao sam ga Angelini, Bradu i Terrencu Malicku, sve je moguće. Život je lud. Moj naročito.

Kako ti je izgledalo iskustvo prisanja, prolazak još jednom kroz netipičnu vlastitu prošlost, koliko puta si se ti pišući a potom čitajući zapitao „odakle ja ovdje“? I šta je bilo presudno za odluku da pristup bude toliko iskren i otvoren tokom pisanja?

Sve je trajalo više od osam godina, i dobar dio knjige sam napisao tad, kad sam tek počeo da pišem, pa su sjećanja bila mlađa i življa. Dio o JMBG naprimjer, napisao sam upravo tad kad se sve to dešavalo, sumnjam da bih to mogao danas evocirati toliko detaljno. Dio o pomaganju beskućnicima i spašavanju djece sam copy/paste iz mojih tekstova koji su tad bili aktualni na portalima i sadržavali su detalje iz tog vremena, a što se tiče otvorenog pristupa i iskrenosti, ovo je knjiga koja nikada nije ni trebala biti objavljena pa sam, misleći da to niko nikad neće čitati, imao slobodu da napišem sve. Kolega pilot Vedran Tuce, koji mi je nekako izmamio rukopis, nagovorio me, nakon čitanja, da to objavim. Bez njega se to sigurno ne bi desilo. Od toga je prošlo manje od godinu dana. Nazvao sam Muhameda Dželilovića, on mi je predložio urednika Edina Pobrića. Aleksandar Trifunović se javio da izda knjigu, sve se odvilo jako brzo da nisam stigao napraviti bilo kakve ozbiljne izmjene, osim radikalnog štriha kojim smo Pobrić i ja zatezali liniju radnje gotovo do pucanja. Izbacili smo preko sto stranica da bismo postigli ovaj tempo i ritam. Bilo je baš zabavno. Izgleda da destrukcija ipak jeste kreativni nagon.

„Blank me pokidao, oderao kožu s leđa, preznojio, rasplakao, zaprepastio i oduševio (…) Postoje ljudi koji pokreću stvari, ljudi koji mijenjaju svijet. Nabolje. Ka ozdravljenju. Feđa Štukan je takav čovjek“, napisala je između ostalog, u svom komentaru nakon čitanja književnica Olja Runjić. Književnik Damir Karakaš je rekao kako roman „udara ko Tajson u najboljim danima“. Premalo je prostora da se nabroje i citiraju oni koji su se pohvalno o romanu pisali. Kako ti gledaš na ove nesvakidašnje recenzije i jednako netipičnu dinamiku prodaje te kakvi su dalji planovi za „Blank“?

Dželilović, Sidran, Pobrić, Lalić, Karakaš, Skerlić, Runjić, Šehić, Hukanović, Filipović… nisu to beznačajna imena na prostoru bivše Jugoslavije i sigurno nisu ljudi koji bi patronizirali bilo kome iz bilo kog razloga – svi su oni iznijeli svoje mišljenje o knjizi, koje je, kao i mišljenje čitalaca – fantastično, još nisam naišao na negativnu kritiku. Treći tiraž je u prodaji, a prošla su samo dva mjeseca od promocije, to je bosanskohercegovački rekord, „Blank“ je najprodavanija i najtraženija knjiga u zemlji. Tražena je i u Srbiji i u Hrvatskoj iako nismo radili nikakvu reklamu. Za sad se knjiga može kupiti u Zagrebu u svim većim knjižarama. Trećeg aprila je promocija u Varaždinu, dan ranije ili kasnije, u Zagrebu. Istra je na redu na ljeto. Beč u maju. London takođe. Rade se i prvodi na francuski i njemački pa ćemo vidjeti šta dalje. Ide fino, zadovoljan sam.

Knjiga je posvećena tvojoj kćerki. Da li nakon svih iskustava koja su obilježila sve nas u ovoj zemlji vjeruješ da bi njena mladost, ako ostane u BiH, mogla biti značajno drugačija?

Ovo je fašistička tvorevina, stvorena na segregaciji, šovinizmu, zatucanim srednjovjekovnim „vrijednostima“ ksenofobiji, rasizmu, zločinima – to je DNK ove zemlje. Ja iskreno vjerujem da moja kćerka neće živjeti ovdje. Daću sve od sebe da je evakuišem iz ove vukojebine.

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.