Feminizam u BiH: Neke naše bake bile su puno naprednije od današnjih generacija žena

Promjena dolazi jedino obrazovanjem, kako žena, tako i muškaraca i da napokon odbacimo konačno te "muške snage" i "ženske lukavosti", tu odvratnu "on da brani, ona da rađa" perspektivu, koja zaposjeda sve segmente našeg života.

Foto: Ilustracija

 

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u XIX vijeku kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj mašina je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.

Danas postoje mnoge struje u okviru feminizma, a on se izučava sa različitih pozicija društvene nauke. U ovom tekstu donosimo osvrt na prisutnost feminističkih ideja kod nas i kako se feminizam tumači u društvu koje je i dalje ostalo u tradicionalnim okvirima.

Dijana Gajić, profesorica srpskog jezika i književnosti koja je završila i master Rodne studije, kaže da su feminizam i freminističke ideje kod nas dugo prisutni. Žene u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, kaže ona, počele su da se afirmišu u društvu na raznim nivoima. Spomenula je kako je u magazinu „Praktična žena“, u broju iz 1963. godine, intervjuisana političarka Vinka Tomić, koja kaže: „Savezu omladine bi se moglo donekle zameriti što ima manje devojaka u svojoj organizaciji [...] Dok smo omladinke, mnogo češće smo društveno i politički aktivne nego kada se udamo”. Dodaje da je u mnogim drugim stvarima ovaj magazin stavljao žene u jasno određene patrijarhalne uloge, ali poenta je da su se žene uvijek borile i uvijek će se boriti, a danas su neke stvari nezamislive, dok su nekad su bile standard.

„Feminizam je kod nas prisutan, ali djeluje se nekako iz prikrajka. Više je prisutan u okviru organizacija, udruženja i institucija koje se bave pravima žena, a manje u medijima i u svakodnevnom diskursu. On, na neki način, nije javan, nego je tajan. On nije način tumačenja svijeta oko nas, nego zasebna tema o kojoj se priča kad se ukaže potreba za tim, bilo da je to Osmi mart ili neka druga prigoda“, kaže za BUKU Dijana Gajić i dodaje da većina ljudi smatra da je feminizam nešto što je usmjereno protiv muškaraca, što ide na njihovu štetu, a istina je, naravno, sasvim suprotna, ali do tog zaključka se dođe ako se samo malo udubimo u ovu temu.

„Moguće je da sama činjenica da su se žene, kako bi ostvarile svoja prava, morale udružiti, nastupiti zajednički protiv sistema, kojim uglavnom upravljaju muškarci, izaziva zazor. U isto vrijeme, riječ je o opresiji koja je najprisutnija, a najmanje vidljiva. Kada pričamo o rasizmu, ili u lokalnom kontekstu više prisutnoj međuetničkoj netrpeljivosti, jasnije se uočava kršenje prava osoba koje pripadaju nekoj od grupacija. Isti je slučaj kada govorimo, na primjer, o osobama sa invaliditetom ili pravima djece. U ovim situacijama većina ljudi će vrlo lako prepoznati koju stranu treba da zauzmu – stranu prava i pravde. Međutim, kad je riječ o ženama, njihov podređen položaj je u toj mjeri normalizovan da ćemo nerijetko ženu okriviti u slučaju kad se krše njena prava. U slučaju nasilja u porodici mnogi će reći kako je žena izazvala/naljutila muža, pa je on zato reagovao nasiljem. Ako žena želi bolje uslove u porodilištu, onda se kaže da je ona razmažena, nikako da su uslovi možda stvarno loši, a ne moraju biti takvi. Ako je riječ o seksualnom nasilju, u pitanje će se prvo dovesti moral žene. Po ovom principu ponašaju se i muškarci i žene, jer je patrijarhat u našem društvu vrlo ukorijenjena ideologija i naučili smo da mislimo uglavnom samo u okvirima koje nam on nudi. Kad neko kaže nešto što se ne uklapa u svjetonazor većine, onda dolazi do sukoba“, objašnjava naša sagovornica.

Na pitanje šta na našim prostorima znači biti feminista/kinja Dijana kaže da se dijelovi svijeta razlikuju po tome u kojoj mjeri žene, i druge skupine u društvu, mogu da ostvare svoja prava, pa to određuje i u kojem pravcu će se razvijati feministička borba.

„Za mene biti feministkinja podrazumijeva i razvijanje ličnih kvaliteta. Recimo, ne mogu se zalagati za prava žena, a ignorisati prava drugih skupina ljudi u društvu. Ne mogu biti feministkinja, a istovremeno gaziti preko drugih da bih došla do nekog položaja. Za mene prihvatiti feminizam znači izmjestiti se, ili distancirati se od ideologija koje promovišu opresiju, čak i kad možda nemam mogućnost da djelujem u to ime. To traži i mnogo introspekcije. Na ovim prostorima biti feminista/kinja moglo bi da znači, kao i u drugim sredinama, propitivati ono što se nudi ili zahtijeva u političkom, poslovnom, privatnom ili nekom drugom okruženju u kontekstu rodnih razlika – dovoditi to u pitanje svakodnevno i isticati sve ono što umanjuje slobode“, kaže Dijana Gajić i dodaje da bi to konkretnije značilo borbu protiv nasilja nad ženama, za veće učešće žena u politici, za izjednačavanje plata muškaraca i žena za isti rad, jači proboj žena na bolje pozicije.

„Tu je i vrlo bitna borba za vraćanje u funkciju 'servisâ' koji će smanjiti besplatan reproduktivni rad žena (briga za starije i nemoćne osobe u porodici, briga za djecu, briga o kućanstvu i slično), kao što su veće nadoknade za tuđu njegu i pomoć, veća dostupnost vrtića, usklađivanje radnog vremena sa radnim vremenom vrtića, uključivanje oca u brigu o djeci i domaćinstvu i slično. I što je vrlo bitno – potrebno je mijenjati diskurse u kojima se normalizuje podređen položaj žena u društvu jer se tako mijenja i naša svijest o tome šta je moguće“, objašnjava.

Kada je riječ o informisanju o feminizmu, Dijana kaže da danas u regiji postoji jako mnogo internet stranica posvećenih feminizmu.

„S obzirom na to da tehnologija mijenja način na koji konzumiramo informacije, te da imamo malo vremena da se posvetimo samostalnom istraživanju tema koje nas interesuju, nije loše pratiti neke od ovih stranica i tako steći uvid u to šta je zaista feminizam i kako izgleda svakodnevno propitivanje svijeta oko nas. Feminizam je jako široko polje za istraživanje – on se bavi svim oblastima ljudskog djelovanja i ulogom žena u njima. Čime god da se inače bavite – vjerujte, feministkinje i feministi su već odavno istražili, objasnili i preporučili šta bi tu trebalo da se uradi kako bi se poboljšao položaj žena u toj oblasti. Vox feminae, Žene sa interneta, Ženskaposla.ba, Libela.org – krenite ovdje. Pročitajte i knjigu 'Sopstvena soba' Virdžinije Vulf, ili recimo 'The Beauty Myth' Naomi Wolf i 'Neko je rekao feminizam' Adriane Zaharijević“, ističe Gajić D.

Kada je riječ o muškarcima feministima, Dijana kaže da se muškarci ne moraju deklarisati kao feministi, ali mogu zagovarati jednakost.

„Zalaganjem za ženska prava i feminističke vrijednosti, zalažete se za to da izgradimo bolje mjesto za sve. Nije riječ samo o ženama, patrijarhat je ideologija koja 'upošljava' sve ljude, stavlja ih u određene uloge i ne dopušta im da iz njih izađu. Ali mi smo ti koji bez pogovora pristaju na to, mi smo nosioci ovih normi, jer teško dovodimo u pitanje ono što nam se servira kao zdravorazumsko. Zašto muškarac mora da bude hranitelj porodice? Zašto je tabu kada žena zarađuje više od svog partnera? Zašto se uglavnom smatra da samo žena treba da se brine o djeci – da muškarac nije u stanju da se emotivno veže za djecu kao žena i da ih ravnopravno s njom odgaja? Zašto smatramo da svako mora da ima potomstvo? Možemo pristati da igramo te uloge, ali moramo i dopustiti da neki od nas to ne žele i potruditi se da to razumijemo. Ovdje je već riječ i o toleranciji različitosti“, ističe Dijana.

Kod nas se često dešava da osoba koja odluči da eksplicitno izrazi svoje feminističke stavove u društvu ili na društvenim mrežama rizikuje da bude ismijana, vrijeđana ili da doživi verbalno nasilje, a osobe koje se na višem nivou bave zalaganjem za prava žena vjerovatno svakodnevno nailaze na nerazumijevanje predstavnika/ca vlasti i institucija, ali to ne treba nikoga da spriječi da izrazi svoje stavove i nastavi rad.

 

 

„Među deset osoba koje vas slušaju, naći će se jedna koja će se barem zapitati. Najteže je mijenjati svijest ljudi. Možda ćete je uspjeti barem dijelom promijeniti u jednoj generaciji, možda ćete obezbijediti da žene imaju pravo na porodiljski dopust od godinu dana, pravo na abortus, pravo na jednaku platu i slično… Onda će se sistem promijeniti i ukinuti ova prava, i neka sljedeća generacija moraće krenuti iz početka. Zato danas pričamo o retradicionalizaciji društva u BiH. To znači da smo se devedesetih godina počeli vraćati unazad kad je riječ o pravima žena ‒ žena se vratila u kuću, bukvalno i figurativno“, ističe naša sagovornica i dodaje da status feminizma zavisi od mnogo faktora i zato se neprestano mijenja.

„Kao što sam rekla, kad nam se učini da smo napredovali, može se pojaviti neki faktor koji će u sekundi preokrenuti stvari. Ali istorija borbe i feministička ostavština ostaju, na njih se možemo pozvati. Neke naše bake bile su možda puno naprednije od današnjih generacija žena. O tome treba stalno pričati da se ne bi bacilo pod tepih. Moramo graditi svijest o kontinuumu borbe za bolji položaj žena na ovim prostorima“, kaže Dijana Gajić.

Novinarka Gordana Katana kaže da se boji da su ideje feminizma, ali i elementarna znanja o tome što on uistinu jeste, veoma malo prisutne, a to se naročito odnosi na širi javni prostor, jer feminizam nije, niti smije biti, bilo kakva vrsta elitizma, zatvoren u uske krugove građanskih udruženja, ativistica/ aktivista, rijetkih profesorica unutar akademske zajednice.

Sama riječ „feminizam“ kod nas često nosi pogrdno značenje, a Gordana Katana kaže da kod nas svaki izlazak iz okvira koje je zadala sprega retrogradne politike, vjere i patrijarhata nosi pogrdno značenje.

„No feminizam, bojim se, na prvom je mjestu i to je ono što je poražavajuće. BiH je, jednako kao i ostale države bivše Jugoslavije, dosegla početkom 90-tih godina prošlog vijeka visok stepen emancipacije i ostvarenih ženskih prava. Na papiru, u zakonodavstvu koje danas imamo, mnoga od tih prava i dalje su neupitna, no realnost je nešto sasvim drugo. Ali i do žena je samih. Mene i žalosti i zabrinjava koliko mladih žena prihvata narativ ideala žene majke, domaćice, pa tek onda osobe, radnice, koji  su preskočile njihove majke i pristaju da budu ne akterice, nego statistice u  vlastitim životima. Mi smo se jednostavno kao društvo vratili, ne korak, nego cijeli maraton unatrag i ponovo u pitanje doveli istinsku jednakost žena i muškaraca“, kaže za BUKU Gordana Katana.

Kada je u pitanju feminizam, Gordanu smo zamolili da uporedi prošli društveni sistem sa sadašnjim. Ona kaže da je Sonja Lokar, slovenska političarka, profesorica i građanska aktivistica koja je nedavno bila u Banjaluci na Feminističkoj kafi u Бasocu, istakla da je socijalizam, onaj kakav se živio u Jugoslaviji, žene, po prvi put u istoriji ovih prostora, oslobodio od privatnog patrijarhata.  

„Po tome feminizma je bilo više nego ga je danas.  Književnica  i novinarka Slavenka Drakulić, autorka 'Smrtnih grijeha feminizma' pisanih 80. godina vjerovatno se ne bi s tim složila, jer se uporno i tvrdoglavo borila protiv pitanja 'Šta te žene hoće?'. Ali, da, kada danas vidimo gdje živimo, bilo je bez sumnje više i feministkinja/feminista nego ih danas ima“, kaže Gordana Katana.

Irina Rakita, aktivistica iz Udruženja građana „Oštra nula“, na pitanje koliko su feminističke ideje kod nas prisutne, kaže da su one prisutne u smislu da smo konačno počeli da govorimo o tome i shvatamo važnost istih, mada još uvijek ne kao društvo u cjelini, ali kaže da je dobro što počinjemo da shvatamo da nam je feminizam potreban. Ona napominje da su kod nas prisutni veliki raskoraci između ličnog sviđanja i podržavanja ideje, javnog istupanja i govorenja o toj ideji i načina života u skladu sa idejom.

 

 

Kada je riječ o društvu u kojem živimo, Irina kaže da ljudi kod nas uglavnom neće da se obrazuju i neće da se mijenjaju.

„U prvom slučaju, nismo otišli dalje od asocijacije 'frustrirane žene koju niko neće, pa je feministkinja', a u drugom nam ne odgovara promjena ustaljenih odnosa. Ono na čemu se jako i dugotrajno insistira su razlike. Od muškarca i žene su napravljena dva sasvim suprotna bića (sve što on jeste, ona nije i obrnuto) i ubijeđeni smo da se zbog toga nikad nećemo razumijeti i, još gore, da tako i treba da bude. Zato zbog riječi 'ravnopravnost' krvare uši, jer se odmah zamišljaju žene koje žele da budu muškarci. I tu mislim na uši i žena i muškaraca, jer bez obzira na različite kalupe, iste su nam priče pričali. Nekako smo zaboravili da imamo mnogo više sličnosti, nego razlika“, kaže za BUKU Irina Rakita.

Irina kaže da biti feminista/kinja znači isto kod nas i na bilo kojem drugom prostoru, s tim da svaki prostor nosi svoje izazove i reakcije.

„Ali ne trebamo zanemariti činjenicu da mi govorimo o prostoru u kojem se 8.mart (Borbeni Dan žena) obilježava kupovinom cvijeća i organizovanjem kič proslava;  o prostoru gdje, ako sjedimo same, svako osjeća da ima pravo da priđe (jer ne treba i ne smijemo da sjedimo ili živimo same); o prostoru u kojem se žene doživljavaju kao iracionalna bića i one koje nikad ne znaju šta hoće; o prostoru u kojem nam govore kako su nam se bake porađale na sred livade i odmah nastavljale sa radom, a mi tražimo bolje uslove i odnose u porodilištima; o prostoru u kojem je abortus (iako je, srećom, legalan) taboo tema; o prostoru u kojem se prave ljigave pretpostavke na osnovu izgleda žena. U kojem se zbijaju šale na temu silovanja. U kojem su žene krive ako su silovane. U kojem žensko "ne" uglavnom znači "da"; o prostoru u kojem je najbitnije da smo lijepe, nježne, saosjećajne i zbunjene, jer je to tako ženstveno. Da ne pravimo radikalne poteze i izbore i ne donosimo čvrste odluke, jer nam to nije u prirodi. Govorimo o prostoru u kojem su od maternice izvedene sve karakterne osobine i napravljena životna misija. Šta znači u takvom prostoru biti feminista/kinja? Prvo, prepoznati pogrešnost takve postavke stvari, a onda uporno i istrajno djelovati protiv toga. Svojim stavom, govorom i životnim izborima“, ističe naša sagovornica.

Na pitanje zašto je važno da i muškarci budu feministi i da se bore da prava žena, Irina kaže da živimo u istom svijetu, zajedno ga kreiramo i utičemo jedni na druge.

„Ženska borba treba biti zajednička borba, kao što i sve ostale borbe (protiv diskriminacije, dominacije, podjela po bilo kojoj osnovi nepravde uopšteno) trebaju biti zajedničke. Zato meni koja imam mogućnost da se školujem trebaju biti bitne žene koje tu mogućnost nemaju. Zato osobama bez invaliditeta treba biti bitan položaj osoba sa invaliditetom. Ako želim da se sa svojim partnerom ljubim u javnosti, hoću li da zahtjevam da to drugi rade u svoja četiri zida? Problem je što progres drugih doživljamo kao lični napad. Kada to promijenimo, ovo pitanje će biti suvišno“, objašnjava Rakita Irina.

Ona dodaje da smo mi kao društvo opterećeni tradicijom i tradicionalnim.

„Živimo to nebulozno mišljenje da ne iznevjerimo i ne osramotimo očeve, djedove i pradjedove (pretkinje namjerno ne spominjem, jer ih i inače ne spominjemo) i to na štetu poboljšanja sopstvenih života i sadašnjosti. Stalno smo u tom nekom 'otplaćivanju duga' precima. Zato nas promjene i plaše. Sve što je nepoznato i novo, nametnuto je sa strane sa ciljem da nam uništi vrijednosti, jer smo mi očigledno sve spoznali. Tako se unaprijed i zna ko šta treba i smije da radi, a narušavanje tog ukoštalog poretka je diranje u osinjak. Feminizam se 'drznuo' da ta tradicionalna (mnogi će u neznanju reći 'prirodna') mišljenja preispituje, a i odbaci“, ističe Irina.

Na kraju je važno napomenuti da odbacivanje društvenih normi sa sobom nosi razne napade. Ismijavanje, napadanje, potcjenjivanje, često i direktne prijetnje - to su načini u kojima se, nažalost, skoro svi dobro snalaze. Promjena dolazi jedino obrazovanjem, kako žena, tako i muškaraca i da napokon odbacimo konačno te "muške snage" i "ženske lukavosti", tu odvratnu "on da brani, ona da rađa" perspektivu, koja zaposjeda sve segmente našeg života.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.