U Profil Megastoreu predstavljen je dugoočekivani romana Zorana Ferića 'Kalendar Maja', a tim povodom kratko smo popričali s autorom koji govori o recepciji svoje knjige, početnoj ideji iz koje je izašao tekst od šesto stranica te svojim emocijama prema Zagrebu
U više nego ispunjenom prostoru za promocije, na drugom katu Profil Megastorea, predstavljanje romana 'Kalendar Maja' Zorana Ferića započelo je trenutkom koji se može smatrati baš ferićevskim. Autor i troje predstavljača (književne kritičarke Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik, te urednik knjige Drago Glamuzina) zauzeli su svoja mjesta pred brojnom publikom, glasnogovornica Profila je preko mikrofona najavila početak, a onda se na zavojitim stubama koje povezuju drugi i treći kat velike knjižare začuo lom. Jedan čovjek se stropoštao niz stepenice, kao da se nalazi na splitskoj Rivi, izazvavši kolektivnu zbunjenost prisutnih. Brzo je dotični skočio na noge, uhvatio se za bolna leđa i u par koraka nestao.
Nepredvidljivi kaos života je tako obilježio početak predstavljanja 'Kalendara Maja', romana koji se – između ostaloga – tom temom i bavi. Prvi je govorio urednik Glamuzina, napomenuvši kako je bio dug put do izlaska najnovijeg Ferićevog romana, koji je iz tiska konačno izašao na Badnjak 2011., iako je prvi put službeno najavljen još pred Interliber 2009.
No, sam rad na tekstu je započeo još 2005., a sudeći po smireno izgovorenim, ali strastveno argumentiranim riječima predstavljača, dugogodišnji Ferićev rad se više nego isplatio. Za Jadranku Pintarić 'Kalendar Maja' je 'životonosna knjiga', ujedno i 'veliki hrvatski roman', u kojem se 'maestralno obuhvaćaju pojedinačne egzistencije' kroz priču koja pokriva čak pola stoljeća. Riječ je o 'mudroj knjizi' i 'remek-djelu', koje 'progovara protiv prosječnosti i malograđanskog licemjerja'. Jagna Pogačnik također nije štedila pohvale: 'u kontekstu domaće književne produkcije Ferićev roman je visoko podigao ljestvicu', a najveći uspjeh autora je 'što zna što čini s različitim žanrovima' koje sklapa u savršenu cjelinu.
Zoran Ferić je pak nastupio s karakterističnom dozom (ili pozom, no nije ni važno) skromnosti, na kraju izražajno pročitavši i jednu od ključnih scena romana, tijekom čijeg pisanja je imao mnogo sumnji, kako je priznao. No, u jednu stvar sumnjao nije, a to je naslov 'Kalendar Maja', koji je hommage romanu 'Pod vulkanom' britanskog pisca Malcolma Lowryja, inače knjizi koju Zoran Ferić ubraja među svoje omiljene.
Premda je urednik sugerirao drukčiji naslov, Ferić od svojeg nije imao namjeru odustati: 'Roman se zove tako jer ja tako želim, jer ja sam njegov autor i taj mi se naslov sviđa. Autor neke stvari duguje sam sebi.'
Zanimljiva je vaša kombinacija skepse i sigurnosti u vlastiti talent. Kažete da niste bili sigurni kakav ste roman napisali, ali ste istovremeno imali ambiciju upustiti se u pisanje jednog velikog, ali i obimnog romana. Kako objašnjavate taj balans?
Nije to balans, nego vrsta ludila. Znate kako to funkcionira: uz ambiciju uvijek ide i skepsa, ako je čovjek normalan. Ja sam se naprosto usudio. Usudio sam se napisati obiman roman, a tu ne ističem njegov broj stranica, nego obim zahvata vremena. Čitatelji će vidjeti što je od toga ispalo. Ja sam naravno vrlo skeptičan, kao i prema svim drugim svojim knjigama.
Kako ste se odlučili za stvaranje Senke, ključnog ženskog lika koji je fatalan za glavnog junaka Tihomira? Koliko je ona fatalna, a koliko normalna?
Na početku romana ona jest normalnija od glavnog lika, ali poslije... Fatalnost dolazi sa životom. Senka je fatalna samo za Tihomira. Važno je naglasiti da su to normalni ljudi, moj roman nije specijalno tragična ili čudna priča, nego jedna varijanta ljudskog života, priča o promašenosti života. Svaki život, uostalom, možemo smatrati promašenim. No, to su subjektivne kategorije.
Zadržimo se još malo na Senki. Kako ste taj lik koncipirali? Je li ona nastajala u odnosu na Tihomira ili je stvorena sama po sebi?
Ideja za cijeli roman je krenula s tim ženskim likom. Želio sam stvoriti – uh, kako teška riječ – ženski lik koji bi bio zanimljiv, a čija bi sudbina bila zapetljana, no uvjerljiva u vremenu u kojem živi. Trebala je biti i nepouzdana, da tako to kažem. Već dugo vremena mi je draga jedna Nabokovljeva priča, u kojoj ima fascinantan ženski lik, ali o njemu pripovijeda muškarac. On samo vidi njene reakcije, čudne priče, a čitateljima je prepušteno zaključiti što se događa. Radi se u bračnom paru, koji je u vlaku za Marseille, jer bježi pred Hitlerom koji je upravo ušao u Pariz. Nadaju se da će na jugu naći brod za Ameriku; oni su ruski Židovi. Tijekom puta ta žena puca. Često obrađujem tu priču i na svojim radionicama kreativnog pitanja. Stalno sam mislio da želim napisati nešto što ima takav ženski lik, i ovo je nastalo. Može se reći da je od Senke sve ostalo počelo.
Pisali ste roman dugo vremena. Jeste li imali osjećaj da nikad nećete stići do kraja?
Često, s obzirom da se stvari nagomilaju. Čim počnete polako, napravite uvod za obimom veliki roman, onda ste prisiljeni u tom odnosu ostati do kraja. Imao sam mnogo puta osjećaj kao trkač maratona, velike krize u kojima sam mislio da je doći do kraja nemoguće, pa čak i da je sam kraj fatamorgana.
Sporedni lik 'Kalendara Maja' je Zagreb. Što osjećate prema Zagrebu?
Nemam neki poseban osjećaj prema ovom gradu, barem mi se dosad tako činilo. Zagreb je pozornica na kojoj se radnja zbiva, ali je istovremeno i sporedni junak, jer opisujem mentalitet ljudi. Tu je i zagrebačka arhitektura, jer jedan od likova je arhitekt, Planićev učenik i obožavatelj. Tako se isplela priča o Zagrebu, zapravo spontano. Inače u realističkom pripovijedanju volim kad se navode točna imena ulica i trgova, pa se iz toga u romanu stvorila topografija, naročito Šalate.
Kako komentirate recepciju svojih romana? Čini li vam se da su ljudi nešto shvatili na pogrešan način ili ne onako kako ste vi zamislili?
Naravno da imam takav osjećaj, ali tako je sa svakom knjigom. Uvijek se upitam kad mi čitatelji nešto spomenu: 'Pa zar je moguće to i na takav način pročitati?' Ali očito jest moguće. Ako pisac može pod kontrolom držati likove i priču, recepciju svojeg djela ne može. Na to sam navikao, ali me ipak ponekad iznenadi.
Tekst je preuzet sa T portala
