Filip David: Nacionalističke strasti nisu iživljene, pojedini još sanjaju o Velikoj Srbiji

Filip David, ugledni beogradski književnik koji pamti dva povijesna prevrata praćena razornim ratovima, iznio je u intervjuu za Klix.ba svoje viđenje trenutnog stanja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije

BUKA portal / 07. Juni 2019

Intervju smo počeli upravo od Drugog svjetskog rata, kada se dječak od dvije-tri godine u sremskom selu Manđelos lažno predstavljao kao Fića Kalinić, da bi uz pomoć svoje majke i komšiluka preživio nacističku okupaciju. Scene iz ranog djetinjstva uveliko su predodredile životni put i borbu Filipa Davida, zbog čega su ga devedesetih godina zločinci, još uvijek aktivni u političkom životu Srbije, stavljali na svoje liste izdajnika.

Zbog osnivanja "Beogradskog kruga", grupe intelektualaca koji su se protivili Miloševićevom i velikosrpskom ludilu, oduzeta mu je propusnica i zabranjen ulaz na radno mjesto. Nakon svih nevolja ponovo poručuje kako nema dvojbe o tome da li se vrijedilo boriti protiv režima zasnovanog na mržnji, jer bi, kako kaže, u protivnom bio saučesnik. 

Osim toga govori o Kosovu kao potencijalnom žarištu, pretenzijama Srbije prema Bosni i Hercegovini i povlačenju paralela između Bosne i Kosova, Vučiću i Dodiku, antifašizmu, reviziji prošlosti i drugim temama.

Gospodine David, kao dječak od dvije-tri godine ste se predstavljali kao Fića Kalinić da bi vas zaobišla zvjerstva Drugog svjetskog rata. Imajući u vidu današnju situaciju u Srbiji i okolnim zemljama, smatrate li da bi to ime nekom djetetu ponovo moglo biti od koristi?

Jadna su, ružna ili kako ih ja zovem mračna ta vremena kada odraslog čovjeka, ili dijete, može ugroziti, dovesti u smrtnu opasnost, njegovo ime i prezime. To zlo mržnje, progona onih koji su pripadnici drugih naroda i vjera postoji na sramotu ljudskog roda još uvijek u mnogim zemljama svijeta, ali se nismo ni mi u ovim našim novim državama izliječili od toga. 

Antifašistička zaostavština na ovdašnjim geografijama zaslužna je što smo, ipak, imali priliku da baštinimo međunarodni ugled i simpatije. Je li flert s mračnim stranama povijesti od devedesetih godina otišao predaleko da bi se išta iz tih boljih vremena moglo spasiti?

Antifašizam je pokopan tragičnim raspadom Jugoslavije. Mnogi se danas stide antifašizma. Savremena Evropa izrasla je na temeljima antifašizma. Ako slušamo šta se govori, ako prelistavamo udžbenike istorije, sve se više pažnje posvećuje saradnicima okupatora, opravdanju zločina ustaša, četnika, ljotićevaca nego partizanskoj borbi. To je jedan veleistorijski obrt koji drastično mijenja pogled na prošlost. Istorija koja se danas uči u našim školama ili čita u novinskim feljtonima dobrim dijelom je neistinita i naknadno iskonstruisana.
 



Je li, usljed sve intenzivnije politike revizionizma i relativizacije prošlosti, uopšte moguće sačuvati istinu?

Koja istina? Istina se negdje zagubila i sve je relativizovano. Uopšte, ljudsko pamćenje je kratkotrajno, iskustvo ne znači mnogo. Poslije Prvog svjetskog rata vladalo je uvjerenje da se takva svjetska katastrofa više ne može ponoviti. Samo dvadesetak godina kasnije svijet je zadesio novi veliki rat. Generacija ili dvije pamte strahote onoga što se zbivalo, a onda se istorija u jednako lošem obliku ponavlja. Izgleda da je ta vrsta zaboravnosti, amnezije, neka vrsta opasne bolesti, pandemije. Svaka nova generacija ponavlja greške svojih očeva i djedova. Kada među bliskim narodima nema saradnje, prijateljskih dogovora i zajedničkih interesa, onda je sve moguće pa i to ponavljanje u najgrubljem obliku onoga što je donijelo toliko strahota i što se nikada ne bi smjelo ponoviti. 

Ima li napretka za Srbiju, pa i druge države nastale raspadom Jugoslavije, bez lustracije odgovornih za politiku zločina koji su devedesetih godina počinjeni?

Zakon o lustraciji postoji, ali nikada nije primijenjen. Tako se dogodio paradoks: mnogi od onih koji su nas uveli u tragične sukobe devedesetih ne samo da nisu odgovarali, nego su danas ponovo u izvršnoj vlasti. Kako oni mogu Srbiju izvesti iz krize i haotičnog stanja u kojem se nalazi? Srbija je u lošim odnosima sa svojim susjedima Crnom Gorom, Bosnom, Makedonijom, Hrvatskom, a u Evropi ima podršku ekstremno desnih i populističkih stranaka kao što su Nacionalni front Merine Le Pen, Stracheova Slobodarska partija, Orbanovi populisti, ultradesničarska Liga za Sjever Italijana Matea Salvinija... Nemoguće je s takvim vlastima i takvim saveznicima graditi neku novu, bolju i drugačiju Srbiju. 

Je li Kosovo Srbija?

Naravno da nije, niti će to više ikada biti. Iako to svi znaju i u Srbiji, naravno, još uvijek je bogohulno takvo nešto javno reći. Takozvani "zamrznuti konflikt" najviše šteti samoj Srbiji, jer ugrožava put ka članstvu u Evropskoj uniji, srpske interese na Kosovu i stalno prijeti novim ratom. Neki se, što je sumanuto, nadaju vojnom rješenju, kao da je moguće oružjem vratiti Kosovo u sastav Srbije. Dobar sporazum s Kosovom zaštitio bi srpsku manjinu, zaštitio srpske kulturne spomenike, donio stabilnost i bio primjer rješavanja otvorenih pitanja. Alternativa je rat do istrebljenja, makar do posljednjeg Srbina i Albanca, što priželjuju ovdašnje patriote ne priznajući ni pod kakvim okolnostima nezavisnost Kosova. Nikada nisam shvatao i razumijevao tu vrstu samoubilačkog rodoljublja, tog patriotizma koji likuje nad ruševinama. Srbija, nažalost, nema političara spremnog da načini istorijski sporazum s Albancima. To mogu samo veliki državnici. Vučić to svakako nije. Mediji pod njegovom kontrolom svakodnevno prizivaju oružani sukob, truju narod poluistinama i lažima, kvazirodoljubljem. Ako katkad Vučić i spomene potrebu dogovora, njegovi mediji to odmah demantuju, što se ne bi usudili da to nije s njegovim znanjem i odobravanjem. Zato se ta politika, razapeta između demagogije i laži, često nazivana šizofrenom politikom.

Proteklih dana su zbog akcije kosovske policije sijevale varnice između rukovodstava Srbije i Kosova. Mogu li te i takve varnice proizvesti ozbiljniju štetu od one koja je već načinjena?

Nerješavanjem statusa Kosova opasnost i opšta šteta se samo uvećavaju. I stalno smo na ivici velikog sukoba, što ne može proći bez uvlačenja velikih sila u sukob. 

Je li Srbija odustala od pretenzija prema Bosni i Hercegovini i zašto nije?

Republika Srpska trebalo bi da predstavlja posljednji bedem u odbrani nepriznavanja Kosova. "Ako Kosovo postane nezavisno, onda će to biti i Republika Srpska". Ova prijetnja ima prizvuk opomene i ucjene. Jedan dio srpskog političkog establišmenta još uvijek sanja o Velikoj Srbiji. Na drugim stranama ostali su snovi o Velikoj Albaniji, Velikoj Hrvatskoj. Na ovom našem ne tako velikom prostoru nemoguće je ostvariti sve te velike želje. Ali već to što još uvijek postoje i što se upisuju u programe nekih političkih partija i u glave običnih ljudi opominje da nacionalističke strasti još nisu iživljene.

Odnosi Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, reklo bi se, nikad nisu bili bolji. Slažete li se s tom ocjenom i šta možemo očekivati od njihove uzajamne "ljubavi"?

Ko još vjeruje u neke velike ljubavi između političara? Sve je podređeno očuvanju vlasti, očuvanju privilegija. Nije to samo naš problem. Kako koji predsjednik u svijetu padne sa vlasti otkriva se zastrašujuća količina korupcije, samovolje i kršenja zakona. Zato se takvi grčevito drže vlasti. Pad s vlasti za njih je jednak totalnoj propasti.



Nacionalističke poruke koje su se prethodnih mjeseci mogle čuti ispod bijelih šatora u gradovima širom Srbije navele su me da se zapitam kakva je alternativa u Srbiji s Boškom Obradovićem, Vukom Jeremićem, Draganom Đilasom i(li) Sergejom Trifunovićem. Možda vi imate odgovor?

Podržavao sam početne proteste u Beogradu, građanski bunt. Kada su proteste preuzeli opozicioni političari, među njima i ekstremno desni, ta podrška se gasila. Politički zahtjevi opozicije su konfuzni, kompromiserski, nejasan je njihov stav o Kosovu, o Evropskoj uniji. Protesti su ojačali srpsku desnicu koja je nametnula svoje vodstvo. Kada bi ovakva opozicija nekim čudom i osvojila vlast, teško da bi to riješilo mnogobrojne probleme srpskog društva. 

S obzirom na to da imate bogato iskustvo u borbi s vjetrenjačama u Srbiji, zbog čega vam je tamošnji polusvijet još početkom devedesetih godina nalijepio etiketu izdajnika, moram da pitam: vrijedi li?

Kod nas je izdajnikom nazivan svako ko se suprotstavio vladajućem zločinačkom režimu. Biti izdajnik takvog političkog sistema zasnovanog na mržnji, obmanama i zločinima najmanje je što može i mora učiniti svako ko drži do časti i morala, ko ne prihvata državu bezakonja i nasilja. U suprotnom, postaje saučesnik takve države.

Preuzeto sa Klix.ba


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.