<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Filozof i profesor Miodrag Živanović: Naše duše su ranjene, zatvorene u limenke i zakopane duboko u zemlju

BUKA INTERVJU

Danas je kritičko mišljenje skoro nemoguće, ne samo na ovim našim prostorima nego i generalno na svijetu, zato što su ideologije završene, došli smo do kraja ideologija, toga više nema.

26. novembar 2018, 2:39

 

Profesor filozofije Miodrag Živanović, nedavno je, na Dan filozofije, promovisao je knjigu Traktat o izvjesnosti. Prije same promocije, sa njim smo za BUKU razgovarali o tome šta je filozofija danas i šta znači baviti se filozofijom, ali i o drugim temama.

Profesore Živanović, promocija Vaše knjige organizovana je simbolično na Dan filozofije. Šta je po Vašem mišljenju filozofija danas?

Na to je pitanje teško dati jednoznačan odgovor jer ne možemo dati jednu definiciju filozofije. Ona bi zapravo trebala biti ljubav prema mudrosti, ali to nije savremena definicija filozofije, to je važilo u vrijeme nastanka filozofije. Danas je filozofija izmještena iz tih svojih korijena, kao što u životu ima mnogo toga što je izmješteno iz korijena. Na nekim meridijanima filozofija je postala politička filozofija koja se bavi uopštavanjem ideoloških stavova i onoga što zovemo politika. Na Zapadu i u Americi dominantna je analitička filozofija, za koju ne znamo šta bi trebala značiti, a predstavlja primjenu nauke na filozofske postavke. To je posljedica racionalizacije, što je pogubno, ne samo u filozofiji, nego i u životu. Na Balkanu je od svega napravljen jedan gemišt, ista je stvar i sa filozofijom, koja ne postoji u svojim strogim okvirima. U jednom dijelu je čak postala i oruđe za provođenje različitih etnoideologija, a nekada je postajala i saučesnik i dnevnih politika, prije svega riječ je o ljudima koji su postajali takvi saučesnici. To je problem koji nam pokazuje da je danas gotovo nemoguće reći šta je to filozofija. Ako bismo ukratko trebali opisati šta je to filozofija, to je konstantno traženje smisla.

Koliko je teško danas, u Banjaluci, imajući u vidu okolnosti u kojima živimo, baviti se filozofijom, kritički propitivati stanje oko nas?

Mogu govoriti iz ličnog iskustva, što možda i nije dobro, ako govorim iz pozicije ovih prilika i gibanja života gdje se nalazimo. Danas je kritičko mišljenje skoro nemoguće, ne samo na ovim našim prostorima nego i generalno na svijetu, zato što su ideologije završene, došli smo do kraja ideologija, toga više nema. Sve je postalo kalkulacija, racionalizacija, a politika je postala ništa drugo nego borba za moć. Tu se radi o moći nad drugim ljudima i onda tu nema mjesta humanizmu. Postalo je deplasirano reći kritičko mišljenje, jer bi mišljenje samo po sebi trebalo biti kritičko, a sad to nije moguće. Kad god je riječ o kraju ekonomije, kraju rada, kraju čovjeka, kraju umjetnosti, dolazimo i do kraja filozofije. Ne radi se samo o Banjaluci, Banjaluka je možda samo jedan primjer koji nam je tu, pa ga možemo bolje sagledati. Riječ je o nestanku te rijetke biljke koja se zove filozofija. Nešto novo trebalo bi činiti, razvijati neke nove logike, neko novo mišljenje, koje bi bilo primjereno savremenom dobu. Informatičko doba i svi njegovi produkti to traže i sve što je izvan toga postaje anahrono, demode i što ljudima nije blisko. Rijetki su savremeni filozofi koji su u stanju da se nose sa svim tim. Da se napusti sve ono što nazivamo povijest, razvoj različitih epoha, događanja da bismo došlo do ovoga danas. Sva filozofija do danas, ali i drugi oblici stvaralaštva nisu pitali ko je ovo do mene, već su se pitali za sebe i svoj uzani krug znanja. Odnos ja i drugi je jedna velika tema koju tek treba treba istražiti. To je ono što nam nedostaje.

 

 

Taj odnos prema drugom je i veliko filozofsko pitanje. Kako, naročito ovdje kod nas, gdje smo zatvoreni u tim našim malim nacionalističkim i etničkim svjetovima, prihvatiti drugog?

Mi smo taoci takve svijesti. Ne samo mi, takva je situacija na cijelom Balkanu koji je previše okrenut prema prošlosti, a nažalost nije skoro nikako sadašnjosti i budućnosti. Tu je riječ o palanačkoj svijesti, koja je zatvorena u svoje okvire, a ovdje u BiH imamo jedan drugi termin za sličnu stvar, a to je mahala. Postoji palanka, a postoji i mahala. One su slične, nisu iste, možda mahala ima malo više topline od palanke, ali i jedna i druga su hermetički zatvorene svijesti i kulture. Čak i da imamo iskrenu podršku međunarodnih faktora, mi ne bismo mogli ući ni blizu Evrope i evropskih integracija sa ovakvom sviješću. Takvo je i uređenje naše države ovdje i to nije vezano samo za moju generaciju, nego i za vašu. Mi ovdje ne živimo kao ljudi, mi ovdje živimo isključivo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, to je jedno plemensko uređenje. To je prouzrokovalo veliku ranjivost ljudi, ranjivost njihovih duša. Naše duše su ranjene, naše duše su zatvorene, zakopane u neke limenke, nešto što je daleko ispod zemlje.

Mogu li se te duše izliječiti?

Ne vjerujem. Ne mislim da je moguća neka terapija, naročito ne mislim da je moguća terapija spolja. Svako od nas bi trebao, ako je to moguće, da liječi sam sebe. Zbog toga je filozofija danas moguća samo kao privatna stvar. Svako od nas bi trebao da pokuša da iz sebe porodi to nešto malo biserja što je ostalo u dušama, tog naboja za nečim što je ljudsko, što je život, ljubav, što smo zaboravili. Samo u tome vidim neku šansu.

Profesor ste, predajete mladim ljudima filozofiju, koliko su oni zainteresovani za kritičko mišljenje i koliko su spremni da se uhvate u koštac sa filozofijom?

Kao što znate, dugo radim ovaj posao, ako ga tako mogu nazvati. Kada govorimo o mladim ljudima, problem se javlja jer se suzio krug ljudi koji su autentični, koji su zainteresovani za različite forme stvaranja, za umjetnost, filozofiju. Onda i to malo njih je prekriveno nekakvom močvarnom travom, nečim što ih sputava i ograničava i oni su možda najviše izgubljeni u životu, kako u sadašnjosti, tako i u vizijama budućnosti. Ne znam da li je moguće nešto učiniti da se to promijeni i da se ti spavači probude.

Razgovarala Maja Isović Dobrijević