Filozof Željko Radinković za BUKU: Akademska sloboda je prisutna samo u onoj mjeri u kojoj je država toleriše

Vlast se izjednačava sa državom i društvom. U takvim uslovima, ne postoji javna sfera otvorenog dijaloga i kritike, nego samo vertikala kojom se nadole prosljeđuju zadaci koje treba ispuniti.

Foto: BUKA

 

Željko Radinković viši je naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Rođen je u Banjaluci. Studirao i doktorirao filozofiju na Univerzitetu Štutgart, a pretežno se bavi fenomenologijom, hermeneutikom, filozofijom tehnike i medija.

Sa Radinkovićem za BUKU govorimo o akademskim slobodama, akademskom angažmanu, javnoj kritici, uticaju politike na univerzitet i drugim temama.

Živimo u vremenu u kojem su akademski radnici uljuljkani na svojim radnim mjestima i u kabinetima, promišlja se o univerzalnim temama, ali ne i o onome šta se dešava u samom društvu. Koliko je važno da upravo ti univerzitetski profesori, akademski radnici javno istupe ukazujući na probleme društva?

Moramo biti oprezni kada imamo u vidu intelektualni rad, jer se iz nekih razloga olako podliježe antiintelektualističkom impulsu i predrasudama. Neka od intelektualnih dostignuća koja su bila i jesu od najveće važnosti za društvo nastala su izvan onoga što podrazumijevamo pod direktnim bavljenjem društvenim problemima. Dakle, intelektualni rad se ne može naprosto staviti pod uske imperative društveno-političkog aktivizma i angažovanja istraživačkog novinarstva i sličnih djelatnosti. S druge strane, niko ne spori da postoji znatan stepen konformizma među intelektualcima, pogotovo među onima sa sigurnijim i privilegovanim statusom. Njihovi prioriteti se tiču očuvanju stečenih privilegija, očuvanju sigurnih i dobrih primanja. Dakle, ovdje je potrebno napraviti razliku.

Koliko je akademska sloboda važna za intelektualno promišljanje, a ne da se ta sloboda organičava autocenzurom, razmišljanjem kako bi te riječi uticale na određene političke strukture koje vladaju ovim društvom?

Smatram da je potrebno prije svega na institucionalnom nivou stvoriti mehanizme koji djelotvorno štite akademske slobode od direktnog uplitanja aktuelnih vladajućih struktura. Ako pažljivije pogledamo ispod nanosa ideološkog naklapanja, vidjećemo grčevitu borbu vladajućih struktura da se održe ili pojačaju instrumenti direktnog uplitanja u rad univerziteta i školstva. Pritom se akademske slobode nalaze izložene dvostrukom udaru. S jedne strane, uspon novih autoritarnih režima sa sobom nosi pošasti partiokratije, odnosno pre svega pojačan pritisak da se na rukovodeća mjesta na fakultetima i institutima postavljaju ljudi koji će direktno sprovoditi volju partijske centrale. I ne samo rukovodeća mjesta, javne institucije, pa i univerzitet postaje plijen koji služi udomljavanju partijskih kadrova. S druge strane, sve izraženiji je momenat ekonomizacije. Akademski i intelektualni rad se sve više izlaže tržišnim imperativima. Novitet i dodatni problem jeste sprega ta dva vida paternalizma.

U medijskoj sferi kao analitičare društva iz akademske sfere imamo nekoliko istih imena, to su profesori koji su već u penziji ili su pred penzijom. Zašto mlađa generacija univerzitetkih radnika ostaje nijema za ono što nam se dešava, a neupitno je da su društveni problemi problemi svih ljudi?

Mislim da su mlađi univerzitetski radnici još ranjiviji od ostalih. Svaki izlazak u medije može da znači gubitak ionako nesigurnog statusa na univerzitetu. Veliki broj akademskih radnika se ustručava od javnog angažmana zbog klijentelističkog sistema, gdje se nepodobnima/neposlušnima koči napredovanje. Opet živimo vrijeme kada nije poželjno govoriti. Mada, nedavno smo na našem institutu svjedočili hrabrosti upravo mlađih istraživača i doktoranada koji su prednjačili u zahtjevima da se Institut za filozofiju i društvenu teoriju sačuva od direktnog uplitanja vlasti. Impresivna hrabrost na koju se mnogi mogu ugledati i koja budi nadu da ćemo iz ove borbe izaći kao pobjednici.

Kad već pričamo o akademskim slobodama u tom kontekstu, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Beograd na kojem radite našao se u problemu upravo na tom polju. Možete li nam reći nešto više o tome?

Riječ je o pokušaju da se Institutu za filozofiju i društvenu teoriju praktično nametne novi direktor kroz podoban upravni odbor. Sama funkcija direktora omogućava da se suštinski utiče na smjer kojim će se voditi politika zapošljavanja, projekata i drugih centralnih aktivnosti na institutu. O postavljanju direktora odlučuje Upravni odbor Instituta koji se glasanjem izjašnjava o kandidatima koji se prijave na konkurs za izbor direktora. Upravni odbor se sastoji od 7 članova, od kojih su 3 iz redova zaposlenih na Institutu, a 4 su spoljna i njih određuje Vlada Srbije. Uviđate u čemu je mogući problem. Četiri spoljna člana mogu da nadglasaju tri člana iz Instituta. Prije nepunih godinu dana imenovan je novi Upravni odbor čiji sastav je upućivao na to da volja zaposlenih na Institutu neće biti ispoštovana i da će po prvi put u istoriji Instituta biti izabran direktor koji nije iz redova zaposlenih na Institutu. Ili da budem precizniji: postojale su jake indicije da neće biti ispoštovano mišljenje Naučnog veća Instituta u vezi kandidata za direktora koje su i neformalno potvrđene u rečima aktuelnog v.d. direktora da nikada nećemo dobiti direktora iz instituta. Upravni odbor ne bi trebao da se kosi sa načinom rada i istraživačkim prioritetima. Ako u Upravni odbor imenujete i za predsjednika tog tijela postavite osobu koja je 1998. bila zamjenik ministra kada je ukinuta autonomija univerziteta, te u svojim naučnim radovima operiše sa pojmovima „rodoljupci“ i „rodomrsci“ kao centralnim kategorijama, onda je jasno koji su ciljevi takvog Upravnog odbora i politike koja stoji iza njega. Ukratko: sve što se čini, podređeno je cilju disciplinovanja ili u perspektivi čak potpune preorijentacije Instituta koji je prepoznat kao mogući izvor kritike trenutne politike u Srbiji. Želim da naglasim da je ova praksa preuzimanja kontrole zahvatila ne samo univerzitete, nego i cijelo školstvo. Institut za filozofiju i društvenu teoriju predstavlja izuzetak utoliko što se u tom slučaju primjenjuje taktika „kuvanja žabe“. Naime, čini se da smo prepoznati kao prilično jedinstven kolektiv sa izvjesnim protestnim potencijalom koji bi, ako se mobiliše u određenom momentu, moga da nanese određenu političku štetu vlastima, pogotovo u vrijeme predizborne kampanje. To je vjerovatno jedini razlog zašto nam naprosto nije nametnut Upravni odbor, odnosno zašto se do sada nije konstituisao u pomenutom sastavu, nego su vođeni razgovori i pregovori o njegovoj promjeni. Ti razgovori i pregovori su se pokazali kao prividni, jer su promjene u Upravnom odboru, koje su u međuvremenu preduzete, samo još dodatno pogoršale situaciju uvođenjem osoba koje se nalaze u direktnom sukobu interesa sa nekima od zaposlenih na Institutu. Ništa ne ukazuje na bilo kakvu volju da se zaista uzmu u obzir prijedlozi zaposlenih Instituta u vezi spoljnih članova Upravnog odbora i otvori mogućnost da Upravni odbor ozbiljno razmotri izbor kandidata za funkciju direktora koga će predložiti Naučno veće Instituta. Ako je i postojala neka nada da će doći do nekog pomaka, ona je definitivno ugašena krajem januara postavljanjem vršioca dužnosti direktora koji takođe dolazi sa strane. S druge strane, izgleda da se potcjenjuje zajednička volja velike većine zaposlenih na Institutu da istraje u svojim zahtjevima. Siguran sam da govorim i u njihovo ime kada kažem da smo itekako spremni da te zahtjeve iznesemo u medije, domaće i strane, da veoma brzo organizujemo štrajk zaposlenih (u međuvremenu je osnovan sindikat), takođe, postoji veliki broj značajnih imena u oblasti društvenih nauka koji su spremni da se javno zauzmu za naše argumente. U našim kontaktima sa predstavnicima stranih medija i našim partnerima na stranim univerzitetima, Srbija se već uveliko povezuje sa onim što se podrzumijeva pod „mađarskim“ ili čak „turskim scenarijem“ gušenja javnih i akademskih sloboda. Takođe, ono što se dešavalo u proteklih godinu dana dodatno je konsolidovalo kolektiv u namjeri da zaštiti svoj rad, ali i probudilo i mobilisalo one koji su do sada po pitanju društvenog i političkog angažmana bili rezervisani. Ako je namjera vlasi bila da nas ovim metodama disciplinuju, a mi mislimo da jeste, onda su postigli upravo suprotan efekat.

Koliko je važno odvojiti univerzitet od političkog uticaja?

Kao što sam već naglasio, potrebno je preduzeti konkretne mjere u tom smjeru. Suštinski problem je u tome što je taj uticaj veoma direktan, a asimetrija moći ogromna. Imajući to u vidu, država se u najboljem slučaju pojavljuje kao dobronamjerni apsolutista. Akademska sloboda je prisutna samo u onoj mjeri u kojoj je država toleriše. Slučaj Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, to jest naša iskustva sa predstavnicima države to jasno potvrđuju. Umjesto da se preko sastava Upravnog odbora institucionalno osigura određeni stepen autonomije koji zahtjevamo, dobijamo samo obećanja da će ona u praksi biti ispoštovana. Čini se da o odnosu univerziteta i države odlučuju upravo oni koji fundamentalno pogrešno razumiju suštinu svog političkog mandata. Vlast se izjednačava sa državom i društvom. U takvim uslovima, ne postoji javna sfera otvorenog dijaloga i kritike, nego samo vertikala kojom se nadole prosljeđuju zadaci koje treba ispuniti. Takođe, davanje većeg uticaja institutima i fakultetima na sastavljanje upravnih odbora i savjete fakulteta ne znači da oni postaju „država u državi“, niti se na bilo koji način izuzimaju iz pravnog poretka. Vlada i resorna ministarstva i dalje imaju mogućnost kontrole i nadzora. Stvar je u tome da o važnim pozicijama, kao što je direktorska, koje se neposredno tiču istraživačkog i nastavnog rada više odlučuju sami akteri, to jest istraživači i docenti.

Imajući u vidu da ste dosta vremena proveli u Njemačkoj na usavršavanju, kako biste uporedili visoko obrazovanja tamo i kod nas, je li to uopšte uporedivo?

U Njemačkoj nisam bio samo na usavršavanju, nego sam završio kompletan studij i doktorat. To mi je ujedno omogućilo da iskusim i sagledam sve faze tamošnjeg visokoškolskog obrazovanja. Istakao bih nekoliko momenata. Kao prvo, odnos nastavnika, odnosno profesora i studenata u pravilu je prilično neformalan i neopterećen hijerarhijama i autoritetima. Jedini autoritet je neuzurpirani autoritet boljeg argumenta. Na seminarima se slobodno diskutuje o dotičnim sadržajima, nastavnik je jedan od učesnika u raspravi koji povremeno koriguje neke elementarne greške i usmjerava tok seminara. To su moja iskustva. Dalje, njemačko obrazovanje je većim dijelom u nadležnosti pokrajina. To nije samo odraz federalnog uređenja njemačke države, nego ujedno predstavlja važan korektiv mogućem neadekvatnom i pretjeranom uplitanju države u obrazovni sistem. Recimo, kada se prije petnaestak godina vodila rasprava o povećanju taksi za studiranje, neke pokrajine su se odlučile na taj korak argumentujući da će na taj način stvoriti uslove za stvaranje elitnih univerziteta u svjetskim razmjerama. Odliv studenata u druge pokrajine koje nisu povećale takse prislio ih je da koriguju svoje odluke i da potraže druge modele dodatnog finansiranja. Za razliku od toga, na našim fakultetima se isuviše insistira na tradicionalnim obrazovnim obrascima i načelima, nerijetko u ime navodne borbe za opstanak kulture i nacije, ne uviđajući da je i uslovno rečeno klasični model obrazovanja uvezen, odnosno pretežno zapadnjačkog porijekla. Kritika „bolonjskog procesa“ u Njemačkoj, koja se takođe zauzimala za klasični model, imala je ipak sasvim drugo polazište i njen konzervativizam nije bio esencijalističke prirode. Dok, recimo, u Srbiji još uvijek donekle postoji otvoren prostor za internacionalizaciju visokoškolskih ustanova, situacija u Republici Srpskoj, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, je prilično alarmantna. Govorim to kao neko ko je svojevremeno iz prve ruke iskusio otpore i inertnost odgovornih kada je riječ o uspostavljanju saradnje sa stranim univerzitetima. S jedne strane, postoji ideološki motivisani otpor od strane paranoidne ultrakonzervativne klike profesora-propovjednika, koje je neko jednom sasvim ispravno nazvao parasveštenstvom i čije su akcije djelimično prožete skandaloznim diletantizmom. Manirom nepogrešivih augura oni su u stanju da iz malih uzoraka iščitaju nadolazeće nepogode zapadnjačke asimilacije i podrivanja. S druge strane, u vezi s tim pomenutim otporom, još bitniji je otpor onih koji grčevito čuvaju svoja privilegovane pozicije i relativno dobro plaćena radna mjesta na univerzitetu, ne uviđajući da ovaj incestuozni sistem nepovratno nagriza i svoju sopstvenu osnovu. Imajući u vidu ono što sam rekao o situaciji sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju, bojim se da ni tamo nismo daleko od sličnog epiloga.

Šta po Vama znači baviti se filozofijom u današnje vrijeme, filozofija opstaje više od dvije hiljade godina, ali koji su njeni današnji najveći izazovi? Može li danas filozofija postojati bez interakcije sa medijima, sa publikom, sa okolinom? Koliko je u filozofiji važan razgovor, dijalog?

Smatram da se već duže vremena najvrijedniji filozofski sadržaji mogu naći u sjenci velikih, pompeznih i medijski popraćenih debata. Znate, te aktuelne rasprave i obračuni navodnih predstavnika nepomirljivih filozofskih paradigmi razvijaju određenu agonalnu dinamiku koja u pravilu rezultira dualizmima koji su neprimjereni složenosti problema i pitanja. Recimo, u filozofiji tehnike i medija, koja me posebno interesuje, postoji tendencija da se suprotstavljaju tehnopesimističke i tehnooptimističke pozicije, što više predstavlja odraz određenih svjetonazora, a ne ono što bi trebalo da bude: njihovo kritičko propitivanje u pogledu odnosa prema tehnici i medijima. Dakle, kritički „rad na pojmu“ je mnogo neatraktivniji, anonimniji i mukotrpniji nego što nam to u retrospektivi sugeriše impresivna istorija velikih filozofskih sistema i klasika. On je to oduvijek bio, samo što sada postaje još manje vidljiv, jer i u akademskom polju iščezava taj momenat stvaranja velikih filozofskih škola. Ja ne smatram da je to nužno loše i samo posljedica nemogućnosti da se institucionalno osigura određeni kontinuitet. Nestajanje teoretskih monokultura je u tijesnoj vezi sa novim zahtjevima i izazovima svijeta u kojem živimo i koji se ubrzano mijenja.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.