Navukli su mi džak. I evo čuda. Nije normalno ništa da vidim sa džakom na glavi, a ja vidim. Vidim sa džakom! Do najsitnijih detalja. Vidim vojnike, bajonete, generala na konju, lica činovnika... do najsitnijih detalja. Vidim prst vojnika na obaraču. Sve u djeliću sekunde, shvatate li? A potom su čuli doboši, sve je nestalo i ja sam samo čekao, komandu "Pali!".
I evo koja mi je misao odjednom došla. Samo na trenutak. Pomislio sam ako bi me postavili na mali oslonac na najvišoj litici iznad beskrajnog okeana i pitali me šta biraš: da li ćeš stajati na tom osloncu, godinama, decenijama, da ne možeš nigdje da se pomjeriš a da pod tobom bude hučeći okean, ili, možeš da izabereš i drugo, da se baciš u provaliju i zauvijek okončaš to stradanje?
Da su me pitali šta da izaberem, da li da stojim na tom osloncu iznad hučećeg okeana ili da se bacim dolje. Bez razmišIjanja bih izabrao da živim. Živjeti, samo živjeti, pa makar vječno stradao od njegove volje."
"Možda je gore Vrhovni sudija, morao da me odvede na prisilni rad. Da bih tamo shvatio najvažnije, bez čega se ne može živjeti."
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
