Dunja Matić: Balava. Igraju: Mina Obradović (alternacija) / Isidora Simijonović, Jovana Belović, Jasna Đuričić, Mirjana Karanpvić. Režija Andrej Nosov. Kostim i scenografija Selena Orb. Scenski pokret: Damjan Kecojević. Produkcija: Beoart 2015 i Heartefact.
Majka (Mirjana Karanović) želi da njene kćerke Balava i Mala što prije usvoje adekvatna ponašanja. Tamo gdje je mjesto izboru – tu treba biti ponašanje. Tamo gdje je mjesto odluci – tu treba biti ponašanje. Tamo gdje je mjesto raspravi o sigurnosti, nesigurnosti, vezi/konekciji, nasljeđu i doprinosu – tu treba biti ponašanje.
Konstrukt ženskosti koji majka želi vidjeti kod svojih kćerki tek je protokol usvajanja istina koje su odranije poznate, koje treba absorbovati bez ikakve prilagodbe, upravo kao ponašanje u stereotipu ženskosti.
Ali.. Balava (Jovana Belović) je buntovnica koja se pokušava iščupati iz cjeloživotne izolacije u kojoj je majka drži sigurnom od nesigurnosti svijeta izvan porodične kuće.
Onog svijeta čije odnose, ideje, motive i uvjerenja predstavlja svojim kćerkama. Da li je taj kontekst politički? Svakako jeste, jer ispituje balans dva pristupa odgovornosti. Jednom adaptiranom latinskim pojmom odgovornosti: respondare – dati odgovor i jednom adaptiranom anglosaksonskom pojmu: accountability – voditi računa o tome.
Koji je pristup Balave a koji Male – to ne treba docirati, barem ne na ovom jeziku.
Kao ni follow up: Balava se zaljubi u dečka kojeg njena majka ne zna i ne želi da ga upozna, potom zatrudni, I tu počinje priča. Pojavljujući se u maniru O zar bi Jupiter ovo mogao gledati, Mirjana Karanović drži monopol nad širenjem informacije u prostoru s četiri stolice i dva stola.
Da li ta dva stola predstavljaju dvije kuće u jednoj kući ili samo dvije kuće, to je pitanje za svakog iz publike ponaosob, tokom serija razgova Balave sa sestrom, tetkom, majkom.
Njih četiri sastaju se zajedno tek u rijetkim trenucima: na početku, tokom daće za pokoj duše onom spram kojeg su formirale jedan svoj identitet i nakon što Balava pobaci tako da se publika barem neko vrijeme pita da li je spontano, slučajno ili namjerno.
No, dok traje razgovor jedan na jedan, zbivanje ostali karakteri zbivanja prate sa strane. Svaka u odnosu na svoj karakter, svaka na pozornici i svaka dovoljno vidljiva da bude jasno da je u sceni.
Osim Male, povremeno. “Mala percipira svet u kome živi, koji za sada čine mama, tetka i Balava kao osušen svet od svega što bi njoj prijalo. Lično, iz početne tačke, doživljavam taj prostor kao da stvarno taj suživot meni ne nudi ništa. Tu je neka osnova, neka hrana i neka stolica, ali ništa više osim toga. A to je jedan te istini prostor, zajednički, prilagođen suštini priče” – kaže Jovana Belović.
Kakav stav ima tetka (Jasna Đuričić) prema toj postavci odnosa? Zvaničan i nezvaničan. Iako bi se melanholija mogla pripisati tjeskobi svijesti o nepovratnosti vremena, time bi se moglo objasniti i nespokojstvo, a u tom je i razlika između dva stava: jednog prema sestri, drugog prema njenim kćerkama.
Barem kada je riječ o odlasku Balave i/li odgajanju djeteta, otud je nezahvalno reći za koju ima više razumijevanja.
“Balava živi više u svojoj glavi nego u realnom svetu i mislim da je po tekstu dosta jasno da je njena mašta njen svet, tako da je sve realno dograđeno i domaštano kako njoj odgovara” – kaže Mina Obradović.
Prema riječima Belović, svijet Male srušio se kada je uspjela pobijediti mamu, a Balava preskače ruševine i ide dalje, upravo sa željezničke stanice. “Ona je skupila tu hrabrost da to stvarno uradi, sprovede”.
Spisateljica Verity Healey vjeruje da rediteljska odluka i glumačka izvedba zahtijeva od publike objektivan stav više nego empatiju:
“Pitanje je koji od ovih karaktera može prihvatiti feminizam”. Prema mišljenju Healey, karakter majke je veoma snažan u prihvatanju patrijarhata, a otac kojeg nema u podjeli likova je snažan motiv.
“To je ono što žene te generacije često rade - poput moje majke, sasvim sigurno – absorbuju patrijarhat” – kaže Healey.
Natasha Tripney, urednica The Stage dodaje:
“Upravo je to ponašanje koje majka majka prihvata, ponašanje oca koga nema”. Tripney kaže da je predstava osvježavajuća zbog ukazivanja na ulogu majke u odnosu majke i kćerke, a prvenstveno zbog toga što predstava prikazuje kompleksan odnos isključivo ženskih karaktera u porodici – podršku.
Healey dodaje:
“Mislim da je kraj ipak prebrz i na neki način kliše s odlaskom Balave – to nisam kupila. Ali, način na koji se pojavljuju na pozornici, način na koji predstavljaju odnos u samoj pojavi – to je za mene nešto sasvim drugačije od onog na što sam navikla u britanskom teatru”.
Elif Bilici, glumica iz Turske koja živi i radi u Beču kaže da je za nju predstava old fashioned, u poređenju sa dramama koje je gledala u Turskoj.
“Način korištenja pozornice nije bio raznolik, možda zbog izbora stalnog korištenja stolica” – kaže Bilici. Natasha Tripney dodaje:
“Sviđa mi se način na koji su predstavili čin pobačaja bez fetišiziranja traume na način koji bi kod publike izazvao težak stress. Mislim da je taj redateljski izbor bio dobar, jer ostavlja priliku za interpretaciju neoptećenu gnjevom, bolom, a mogla je postati mnogo opsesivnija” – kaže Tripney.
Elif Bilici kaže da joj se sviđaju reakcije koje su glumice imale jedna prema drugoj u kontrastu mišljenja, a prema njenim riječima bilo je toliko suza na pozornici da ona nije ni mogla zaplakati.
Glumica Mirjana Karanović kaže da predstava Balava kostim i scenografija ne koristi kao atrakcije već upravo u svrhu da se pozornica shvati kao luksuzan, eksluzivan prostor govora i razmjene poruka. Uz pratnju klavira, u odnosu Balave i Male ta razmjena poruka povremeno se odvija u songovima.
Song koji Balava koristi za otklon prema sebi počinje upravo riječima iz naslova, izuzetnim stilizovanim gestom glumice Isidore Simijonović – da li su to ponos, srdžba i prijekor odjednom?
