Ovako ide vijest iz prošle sedmice: Stanoviti Dejan Stojanović Keka, narko bos i vođa novobeogradskog kriminalnog klana uputio je posredno prijeteće poruke golmanu Vladimiru Stojkoviću, nakon što je, bez njegovog odobrenja, prešao iz portugalskog Sportinga u Partizan. Istom tom nesretnom golmanu su horde poludjelih navijača prošle sedmice u Genovi pripremile sanduk u kojem su ga trebali sahraniti, dok ga je druga ekipa iz istog čopora htjela oduvati „topovskim udarom“. Treći „ubilački tim“ ga je htio zaklati. Totalno nesinhronizovano i djelimično amaterski. Sa jednim jedinim ciljem. Ubiti čovjeka, jer je kao bivši igrač Zvezde zaigrao za mrski im Partizan.
Takav je fudbal kod nas, za njega se gine i ubija. U ovom slučaju (čak i) golman vlastite reprezentacije. Šta se krije iza tolike količine nasilja na stadionima?
Navijači -nacionalisti
Fudbal je ovdje toksična i opasna stvar. Događaji iz Genove su to samo potvrdili. Na domaćim terenima se redovno ispoljava “navijačka strast” gomile koja uzvikuje parole “Nož, žica, Srebrenica” ili “Ubij, ubij Srbina”- varijacije na suštinski istu nacionalističko-šovinističku temu.
Ovaj popularni sport je dobio novu, negativnu konotaciju, a stadioni su postali govornice mržnje i nacionalizma sa fatalnim posljedicama. Sjetimo se samo prošlogodišnjeg ubistva Vedrana Puljića u Širokom Brijegu ili Brisa Tatona u Beogradu.
Balkanski navijači su destruktivnog karaktera i javno ga deklarišu paljenjem autâ, razbijanjem izlogâ, tučom, otvorenim prijetnjama, ubistvima. Oni ne navijaju za svoj klub ili protiv nečijeg kluba, oni su tu zarad VELIKE STVARI.
Na Balkanu, utakmica na terenu izgleda poput naivnog teatra u odnosu na podivljalu publiku na tribinama. Stadioni tako postaju poljane za obračune – ne između timova koji igraju, već isključivo između navijačâ međusobno, te između navijača i Države personifikovane u službama bezbjednosti. Najvažnija sporedna stvar na svijetu postaje tek sporedna.
U svom djelu "I ragazzi dello stadio", italijanski filozof Umberto Galimberti kaže kako je “navijačko nasilje nihilističko, jer je apsurdno, a apsurdno je jer nije sredstvo pomoću kojeg bismo postigli nekakav cilj”.
”To nasilje je samo oslobađanje sile koju nasilnici ne znaju nigdje drugo upotrijebiti i ne znaju kamo bi je usmjerili, zato sebi daju oduška u bezimenoj masi, ne pomišljajući i ne računajući na posljedice. Ako nema ciljeva, nasilje postaje neutemeljeno i dakle apsolutno. No upravo tada kad se nasilje otrese bilo kakve misli i bilo kakvog cilja, dakle od bilo kakve racionalnosti, postaje čisto nasilje i pretvara se u čistu i bezgraničnu nihilističku okrutnost”, smatra Galimberti.
Pa ipak, za razliku od Galimbertija koji kaže da su ovakva navijačka nasilja besciljna, domaći stručnjaci smatraju da naši fudblaski fanovi imaju svoje jasne političke ciljeve koje promovišu i za koje se bore.
U argumentovanju ovakve tvrdnje, etnolog Ivan Čolović se u intervjuu koji je dao za beogradski portal e-novine osvrće na slučaj novinarke B92 Brankice Stanković, urednice emisije “Insider”, koja se bavila navijačkim nasiljem. Prema njoj su navijači ispoljili veliku količinu mržnje upravo na stadionu, kada je gumena lutka novinarke poslužila za svojevrsni gangbang performans koji je uključivao silovanje, klanje i šamaranje.
”Kad su se ne tako davno neki navijači „Partizana“ ostrvili na novinarku Brankicu Stanković, pretili joj da će proći kao Slavko Ćuruvija, i pokazivali šta će s njom uraditi šutirajući i šamarajući veliku plastičnu lutku, izgleda da niko nije primetio da su oni tom prilikom imali u rukama još jedan simbol – veliku sliku cara Dušana. A, po mom mišljenju, ta slika je ključ za razumevanje cele scene nasilje. Ona pokazuje da to nasilje nije bilo haos, nije bilo slepo, nije bilo ludo, nego teror s takoreći patriotskim i revolucionarnim motivom, da se bije i ubija u ime srpskih careva i slavne srpske tradicije”, objasnio je Čolović.
Zašto se u našim zajednicama ne kažnjava ovakav način “obožavanja fudbala”? Zašto predsjednici naših vladâ tako rado sjede na tribinama, mašući toj istoj razularenoj masi koja je presudila Genovi, Vedranu Puljiću, Brisu Tatonu ?
”Naši ondašnji politički, vojni i policijski šefovi primetili su da je navijačko nasilje politički upotrebljivo i da može da se pretvori u važan resurs u ratovima koji su tada počinjali. Sadašnji lideri i ideolozi ekstremne desnice u Srbiji – a njih ne treba tražiti samo u redovima desničarskih organizacija, jer su dileri ognja i sumpora, kao što je poznato, na drugom mestu – takođe računaju na huligane i spremaju ih za eventualne nove ratove”, kaže Čolović.
Zahvaljujući domaćim političarima, ta masa je postala tumač njihovih nacionalnih politikâ, faktor sa kojim se mora pregovarati, jer predstavlja glasački i borbeni potencijal, ali i mašineriju za utjerivanje “ispravnog” načina razmišljanja.Takvim odnosom politike i Mase, fudbalski stadion je postao manje sportsko borilište, a više gladijatorska arena.
Na tribinama se, u mahnitom raspoloženju, jedva čeka kraj “borbe” ( ili navijači sami, kao u Genovi, izazovu prekid utakmice) kako bi bakljama, nogama, šakama, kamenjem, topovskim udarom, koljačkim noževima, pa i vatrenim oružjem onima sa druge strane policijske barikade utjerali svoje mišljenje.
Čini se da je ova vrsta “navijanja”, odnosno iskazivanja političkih stavova, sve učestalija i teško da će se takvo agresivno i destruktivno ponašanje u dogledno vrijeme promijeniti. Tenzije među pojedinim navijačkim grupama postaju sve izraženije i ne nazire im se kraj. Država postaje sve slabija, njeni instrumenti sve bespomoćniji.
Ne treba zalaziti dublje u analizu kako bi se utvrdilo da dešavanja na stadionima predstavljaju posljedicu jednog razvaljenog društva. Brojni snimci, načinjeni mobilnim telefnima u kojima se prikazuje kako je cool izubijati profesora šakama i nogama, i da je isto tako cool kad taj isti profesor mlati studenta dnevnikom po glavi, materijalna su svjedočanstva vremena u kojem smo se zatekli. Potreba za dokazivanjem i pokazivanjem sile u našim zajednicama izuzetno je jaka i izražena. U školi, na tribinama…u porodici.
”Mislim da je centralna kategorija ovoga što se dešava ovde jedna razobrušena mržnja. To je mržnja koja je u nama, možda i u našem obrascu. To više nije kulturni obrazac, nego sporni obrazac življenja, koga smo nasledili i koga živimo u ovim okolnostima novije istorije, kao nešto što je izraziti oblike jedne poremećene i sunovraćene komunikacije. Mržnju inače vidim kao poremećaj mentalne strukture u ličnosti, kao poremećaj osećajnosti”, kaže prof. Ratko Božović, sociolog kulture.
U takvom društvu se navijači pretvaraju u horde zla koje “ubijaju Srbe ili Ustaše”, a njihovi “noževi i žice ponovo stežu obruč oko Srebrenice”. Dekubertenov olimpijski duh zamijenila je manifestacija mržnje.
“Nasilje koje ekstremisti koriste u borbi za naciju, porodicu, tradiciju, crkvu i druge stvari koje su na srcu i finim nacionalistima, potpuno je na svom mestu, ono je samo logična konsekvenca nacionalističke ideologije. Huligani koji mlate i ubijaju u ime nacije pokazuju logičnu posledicu, pravu istinu nacionalizma, da on ne ide bez nasilja, bez strasne mržnje prema neprijatelju”, zaključuje Ivan Čolović
Umjesto fudbalerâ, navijači su postali glavni akteri sportskog događaja, a njihove vođe romantični heroji, objekti nepatvorenog obožavanja lokalnih djevojčica.
Genovski brutalni neredi sa posljedicama po “bogatu Evropu”, ali i po siromašni i ljuti narod Srbije, tako predstavlja svojevrsni pad “naše male civilizacije”.
Baš kao što su gladijatorske arene sada spomenici jedne slavne civilizacije, tako će i stadioni možda postati spomenici poraza naše civilizacije.
