Palo mi je na pamet ovo pitanje u vezi sa pokrenutom inicijativom „Majki Srebrenice i Podrinja” koje su pozvale sve muslimane i pripadnike drugih religija da pokrenu tužbu protiv Federalne televizije. Zašto? Šta se to ponovo desilo u ovoj našoj nedovršenoj zemlji, a što je pobudilo ovu tragično nastalu nevladinu organizaciju da reaguje? Ko se to drznuo da okalja svetost najsvetiju – učenje Prorokovo? Zna se – humor. Istinski neprijatelj naših naroda i narodnosti.
Naime, u otvorenom pismu menadžmentu i uredništvu Federalne televizije ovo Udruženje je zatražilo javno izvinjenje zbog emitovane epizode serije „Lud, zbunjen, normalan“, jer smatra da je "klanjati dženazu krmetu“ najveći civilizacijski napad na islamske vrijednosti koji se, nakon genocida, ikada dogodio muslimanima na ovim prostorima.
Dalje se u tom pismu navodi kako je “ovakav humor ravan ratnoj uređivačkoj politici TV Srna sa Pala” itd, itd...
Spominju se u ovom saopštenju teške riječi - genocid, rat i Risto Đogo nasuprot jednoj sasvim nevinoj stvari za koju smo poodavno zaboravili i da postoji, a po kojoj smo bili nadaleko poznati. Jedna humorna scena toliko je zaintrigirala ovo Udruženje da su čak zatražili od “muslimana i pripadnika drugih konfesija ( vjerujem da je i ovo dodano da se zadovolji konstitutivna forma i lažno zalaganje za ravnopravnost )” da ne plaćaju TV pretplatu.
Kada su svojevremeno Norvežani zabranili film “Žitije Brajanovo” britanskih komičara Monty Python, oni su ga odlučili reklamirati u Engleskoj ovim sloganom : “ovaj film je toliko smiješan da su ga zabranili u Norveškoj”.
Gdje se skriva humor
Humor je već dugo na tapetu ovdašnjih moralista i vjerskih lidera, pa ni najbenignija scena iz spota Dine Merlina u kojoj veselo cupkaju tri predstavnika najvećih religijskih zajednica nije prošla bez osude pjevača koji je imao ,po svemu sudeći, istinske hrabrosti da prikaže, zamislite, veselog hodžu. Ili je problem bio u tome što su bili zajedno i što im je bilo lijepo.
Humora u Bosni više nema.
Primijetili ste da ga na javnom servisu u RS nema odavno. Izbrisana je svaka mogućnost da budemo radosni makar na sat vremena. Dugo već nema “bezpardonovaca”, sjećate se njih? Iščezli su sa TV ekrana, jer su bili samo malo hrabriji, pa su počeli “zajebavati” i naše "svete" političare. Ma koliko njihov humor bio prizeman, ponekad čak i dosadan, nekako nedostaje. Jer je bio jedini.
Prije par godina je Alternativna televizija počela sa emitovanjem Novogodišnjih vijesti, rijetke oaze nepatvorene političke satire, koja je nemilosrdna prema svima. I njima i nama. Samo što ima jedan problem. Emituje se samo jednom godišnje.
Iz naših knjiga, pozorišta, i televizijskih emisija nestalo je satire. Narod koji je podario Nušića , Kočića ili Domanovića se danas ne usuđuje zbijati šale na račun svojih političara. Jer smijeh znači zadovoljstvo. A mi ne smijemo biti zadovoljni nikako, jer nam se svaki dan radi o glavama. Svaki dan nam je "ugrožena teritorijalna neupitnost Republike Srpske”, svaki dan se “hapse vehabije”... Imamo prečeg posla od smijanja. Svaki dan je borba za nešto za šta svi znamo da neće biti ukinuto ili postati unitarno, ali eto, moramo ostati na braniku, naelektrisani i hipnotisani, čekajući pola osam da nam voditelji Dnevnika saopšte koga smo to danas odbranili, a ko nas je opet napao. To nikako nije smiješno.
A čemu se zapravo smijemo ovih dana?
Dodiku. On je neiscrpna energija, entertejner i šaljivdžija. To je najveći humorista u zemlji. Duhovit je kad pjeva, duhovit je kad nekome prijeti, duhovit je kad “odjebava novinare”. Svi mu se smijemo. Da li se smijemo njemu ili sami sebi, e to je već drugo pitanje.
Smijemo se isplaćenim platama i penzijama. U toj šali nas povremeno zaboli i stomak. Ne od smijeha, već od gladi.
Smijemo se kompjuterski, preko ekrana, isključivo virtuelno. Taj smijeh se iskazuje pomoću simbola :) i obaveznog dodavanja engleske skraćenice LOL (u prijevodu “glasno se smijem”). Stvarnog smijeha nema.
Na slavama se smijemo do momenta kada se pijančenje pretvori u bjesomučno nadjebavanje crvenih i crnih o Jasenovcu i opet o - Dodiku. Kažem vam, Dodikove "provale" su u narodu omiljene.
Smijemo se na bajramima i božićima. Samo to ne smijemo prijaviti nikome. Ni popu, ni svešteniku, ni hodži.
Smijemo se krišom.
Smijemo se starim šalama. Zahvaljujući jutjubu, naša omladina zna ko su Nadrealisti, šta je to "podijeljeno Sarajevo", znamo ko je Minka. U tom svemu zaboravljamo da su njihovi skečevi stari već 25 godina i da trebamo početi njegovati novi domaći humor. Sarajevski je, kako vidimo, pod udarom. Pitajte Feđu Isovića, scenaristu serije “Lud, zbunjen, normalan”.
Kada su novinari pitali Džima Kerija da li postoji nešto oko čega nema zajebavanja, odgovorio je kako čak i onaj najprizemniji humor, koji ismijava fizički i mentalno poremećena lica može djelovati brutalno, ali da pravom humoristi ništa ne bi trebalo biti sveto.
Tako bi trebalo da je i kod nas. Ne smijemo dozvoliti da u državi nastane stanje u kojem će (ne)vladine organizacije određivati nivo smijeha u domaćinstvima.
Upitajte se kad ste se zadnji put od srca nasmijali, a da vam nije zastala knedla u grlu od spoznaje da vas je pri tom neko mogao čuti i vidjeti? Osim ako niste Milorad Dodik, Sulejman Tihić ili Haris Silajdžić, jedini ljudi koji se u BiH naglas mogu smijati svima.
