Tu je glumački stasavao i na neki način se pripremao za akademiju koju je završio u Banjaluci. Banjaluku je zavolio, a i ona je njega prihvatila, te je nakon završenog studija tu nastavio karijeru, gdje je sa mladim kolegama i drugarima iz klase osnovao teatar mladih "Do daske".
Svoje prve glumačke korake Senad je započeo u vrtiću, pa se na početku razgovora sjetio jedne anegdote iz tog klinačkog doba, koju je na šaljiv način ispričao novinaru BUKE.
"U vrtiću se organizovala jedna priredba. Moj dobar drugar je u toj predstavi dobio ulogu oca, koji je vozio nekakav automobil. Ja sam se onako kao klinac zakačio za taj automobil i poželio sam da igram u toj predstavi da bih ga vozio. Pratio sam njihove probe i naučio čitav tekst napamet. Međutim, ja sam učestvovao na toj priredbi kao recitator, a ne kao glumac. I kada sam došao kući dan prije priredbe, rekao sam svojoj majci, onako klinački, kako bih volio da mi se drug razboli kako bih ja igrao ulogu umjesto njega. Kada smo sutradan došli na priredbu zaista se desilo da je taj drugar dobio temperaturu. Jedini koji ga je mogao zamijeniti bio sam ja, jer sam znao čitav tekst, i eto na taj način sam odigrao svoju prvu predstavu", prisjetio se glumac svojih početaka.
Senad se u četvrtom razredu osnovne škole priključio teatru "Fedra" iz Bugojna i prva predstava mu je bila "Družba Pere Kvržice", u kojoj je igrao Peru. Od tada pa do danas, on sarađuje sa tim teatrom, a u saradnji sa njim je adaptirao i monodramu "Iz tri ugla", koja je pisana prema motivima zbirke pjesama "Poljska konjica" Marka Vesovića.
"Inače, to je bio moj seminarski rad dok sam strudirao, a drugari iz teatra Fedra su tražili da ga malo proširim kako bi napravili predstavu. Tu predstavu sam igrao prije neko veče u BASOCU (Banjalučki socijalni centar) u sklopu festivala 'Banjalučka ljetna scena', koji smo moji drugari glumci i ja organizivali u saradnji sa tim udruženjem. Predstava govori o stradanju malog čovjeka i ima poruku da publici pošalje mir i ljubav. U toku predstave i ja sam kažem da ću prvi pružiti ruku svakome, da nam je dosta nazadovanja i da moramo da gledamo naprijed. Dosta nam je te mučne prošlosti i ljudi koji odgledaju predstavu zaista je primaju pozitivno. Ja sam cijelu priču učinio univerzalnom. Izbacio sam epitete tipa balije, ustaše i četnici, a bazirao sam se na suštini čovjeka. Prepustio sam političarima da navlače dresove, a ja sam se bavio čovjekom. Rečenica koja me navela da napravim cijelu priču jeste citat koji glasi: Niti jedan rat ni jednu majku nije nasmijao. A i samoga autora Vesovića taj stih je nagnao da napiše zbirku pjesama. Od tih jedanaest pjesama nastala je i monodrama", objasnio je glumac i dodao da mu je u pripremi monodrame pomogla njegova profesorica Jelena Trepetova Kostić, koja je bila mentor na ovom projektu.
BASOC je pomogao Senadu i njegovim kolegama da organizuju "Banjalučku ljetnu scenu" u dvorištu ove organizacije, gdje su oni sa malo sredstava napravili sjajan događaj.
"Festival traje sedam dana, gdje mi besplatno igramo svoje predstave, a osnovni cilj nam je druženje. Bitno nam je da publika dođe i gleda naše predstave i da se nešto dešava. Ovo nam je drugi put da organizujemo festival. Prvi put smo ga organizovali prije dvije godine, pa smo imali pauzu prošle godine, a ovaj put su nam iz BASOC-a ustupili prostor i vjerujem da će sada festival da dobije kontinuitet", kaže Senad i dodaje da je prostor ovog udruženja odgovorio svim njihovim zahtjevima i da je atmosfera svake večeri na predstavama bila opuštena.
"Nakon predstava mi napravimo razgovor o onome šta smo igrali. Bude tu i muzike, atmosfera je jako lijepa, niko ne pravi nikakve probleme i svima bih preporučio da ubuduće posjete naš festival", rekao je naš sagovornik.
Senad kaže da predstave nisu samo socijalnog karaktera, ali da ga boli politika koja se vodi u našoj državi i okruženju, pa zbog toga i igra u predstavama koje se bave tim teškim temama.
"Mene bole te teme i jako sam osjetljiv na loše stvari koje nam se dešavaju. Međutim, na festivalu imamo i drugih tema, ljubavnih, o muško-ženskim odnosima i slično", kaže Senad, koji je, osim toga što je glumac, i pjesnik, ali je skroman, pa ne želi da ističe i taj talenat koji nesumnjivo posjeduje.
"Pišem pjesme, ali možda više brišem, nego što ih napišem. Nisam nikada volio da javno objavljujem svoje pjesme, mada su neki izdavači htjeli da mi objave zbirku poezije. Stvar je u tome što osjećam da nisam formiran pjesnik. Možda nekada i objavim neku zbirku pjesama, ali mislim da to u meni još treba da sazrijeva. U principu, ja sam glumu i upisao da ne bih bio pjesnik, jer kada bih bio pjesnik, možda i ne bih najbolje završio. Gluma ipak traži da uvijek budeš u kondiciji, da si aktivan i da imaš tijelo zdravo za sve ono što uloge zahtjevaju. Kao pjesnik bih se možda zapostavio, sjedio non-stop u nekoj kafani i venuo", rekao je glumac, pomalo šaljivo.
Senad pripada generaciji koja je rođena nakon raspada SFRJ i za koju mnogi tvrde da je omladina njegovog godišta s ovih prostora otuđena jedna od drugih. Međutim, ovaj mladić u sebi nosi energiju kao da je odrastao sedamdesetih godina prošloga vijeka.
"Sve je stvar odgoja. Mene su moji roditelji uvijek učili da se čovjek dijeli samo na dobre i loše. A i taj loš nije toliko loš, samo ga treba znati uputiti ka dobru. Moji su roditelji prosvjetni radnici, oboje predaju književnost i mogu reći da imam tu sreću da su me usmjerili na pravu stranu i odgojili na pravi način. Mama se bavi amaterski režijom, otac piše romane. U tom smislu sam imao sreću da imam dobru podlogu i oni su moja motorna snaga. Moji roditelji su mi, kad sam imao petnaest godina, plaćali kartu kako bih mogao otići kod djevojke u Beograd. Neko bi rekao da je to čudno jer sam iz Bugojna, grada koji pripada drugoj državi, ali za mene je to normalna stvar. Mene kao da je sudbina i poslala u ovu Banjaluku da širim te neke granice", kazao je glumac.
Senad ima u planu da upiše i master studije kod profesora Nenada Bojića. Karijera mu je vezana za angažovanje u Banjaluci i za Gradsko pozorište "Jazavac", koje je podržalo njegov rad i rad glumaca iz teatra mladih "Do daske".
"Teatar 'Do daske' smo uknjižili i osnovali u Beogradu, jer nam je to puno jeftinije nego da osnujemo udruženje građana u Banjaluci. Tamo se to može uraditi tako što se prijaviš na kućnu adresu, dok je ovdje kod nas procedura malo komplikovanija. I sada, iako djelujemo ovdje u Banjaluci, teatar nam se vodi kao da smo iz Srbije. Dakle, imamo banjalučki teatar koji je registrovan u Beogradu, pomalo smiješno, ali istinito", objasnio je naš sagovornik i dodao da on i desetak njegovih kolega iz teatra mladih "Do daske" imaju oko sedam pripremljenih predstava, od kojih im je dvije otkupilo Gradsko pozorište "Jazavac".
Senad se nada da će on i njegove kolege uspjeti pronaći prostor u kojem će djelovati njegov teatar, iako im nije teško gostovati ni po tuđim prostorijama i gradovima širom regije.
"Stalo nam je samo da igramo i zabavljamo publiku, ma gdje da se predstave održavale, a ni novac nam nije prioritet", kazao je Milanović na kraju razgovora.
