<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Glumica Đurđa Vukašinović za BUKU: Čovjek je doveden do toga da se stidi biti moralan i human!

BUKA INTERVJU

Kapitalistički sistem je opasna zvijer koja proždire i ubija čoveka kao društveno, etičko i biološko biće.

13. oktobar 2019, 8:01

 

Đurđa Vukašinović Babić, stalna je članica Dječijeg pozorišta Republike Srpske u Banjaluci. Diplomirala je glumu u klasi profesora dr Vladimira Jevtovića, a trenutno je u fazi završetka magistarskog rada u klasi profesora Nenada Bojića gdje će predstavom „La Piaf“ braniti tezu „Policentričnost glumca“. Đurđa svojim izvođenjem Edith Piaf oduševljava publiku gdje god se pojavi.

Nosilac je crnog pojasa I DAN u karateu. Za potrebe predstava svira gitaru, ukulele, frulu i harmoniku. Bavi se pjevanjem tradicionalnih pjesama sa Balkana, te ruskih i romskih pjesama i francuskih šansona. Igrala je na svjetskim scenama: u Parizu, Izmiru, Sankt Peterburgu, Bratislavi...

Dobitnica je nagrade za najbolju žensku ulogu na festivalu "Zaplet" u Banjaluci za ulogu Pandore, zatim nagradu za ulogu Tobija na LUTFest-u u Istočnom Sarajevu. Nedavno je dobila nagradu za glumačko majstorstvo u predstavi “Ježeva kućica” na Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici

Osnivač je Muzičkog Teatra Mačak i majka sina Vuka.

 

 

Đurđa, za početak, možeš li se prisjetiti svojih prvih glumačkih dana, kako si se zaljubila u glumu, kada je došlo do odluke da gluma postane tvoj životni poziv?

Čini mi se da je gluma izabrala mene, a ne ja nju! Još od vrtićkih dana nastupala sam kao recitator govoreći stihove Sergeja Jesenjina. Bila sam glavni zabavljač u vrtiću, a kasnije i u školi. Nešto ozbiljnije sam o glumi, kao profesiji, počela da razmišljam u Gimnaziji kada me je moja profesorica srpskog jezika Klara Miletina podstakla da upišem dramsku radionicu pri Narodnom pozorištu u Subotici. Bilo mi je nestvarno i činilo mi se nemoguće da upišem Akademiju, međutim, doživela sam to da budem u klasi profesora doktora Vladimira Jevtovića, koji je najbolji profesor glume u regionu. Na prijemom sam govorila monolog Marijane iz Krležinog "Vučjaka" i sjećam se profesorovog komentara: "E, da Vas Krleža vidi". Bila sam prva na listi.

Tvoja matična kuća je Dječije pozorište RS, koliko je zahtjevno baviti se pozorištem za najmlađe, imajući u vidu da kod djece nema laži, oni su možda najveći kritičari, ako im se nešto ne sviđa onda im se ne sviđa?

Djeca svijet oko sebe posmatraju prisutna cijelim bićem i bez predrasuda. Oni ne samo da na taj način posmatraju svijet, oni ga tako i doživljavaju i proživljavaju. Otuda im taj detektor za sve što je lažno. Izlaziti skoro svakodnevno na scenu pred trista  radoznalih glavica  nije ni malo jednostavno! Ali to je ono što mene lično i drži u formi.

Koliko je dječije pozorište danas važno imajući u vidu da mnogi mališani odrastaju uz svjetlost ekrana?

Na svima nama je velika odgovornost. Mi za njih nismo glumci samo na sceni, mi toj djeci dajemo primjer i svojim privatnim životom, pa nas to još više obavezuje. Kakvo će dijete da bude i koja polja interesovanja će mu biti, zavisi od samih roditelja. Iver ne pada daleko od klade. Djeca najviše uče po modelu. Ako želite da Vaše dijete bude kvalitetan čovjek, potrudite se da mu sami budete dobar primjer.

 

Koliko god da ispunjava, koliko je sa druge strane posao jednog glumca, glumice težak posao? Koji su za tebe najveći izazovi sa kojima si se u svom poslu suočila?

U dosadašnjem radu uvek su mi najveći izazov i inspiracija bili ljudi, partneri na sceni, reditelji. Ne možete da ih birate. Sa nekima možete da nađete isti jezik i to je čaroban osjećaj, a sa nekima teško. Nismo svi istih kapaciteta, niti senzibiliteta. Ima ih koji su zalutali u ovaj posao pa ih je neugodno posmatrati dok se muče u procesu rada. Obožavam adrenalin, tako da me i ta neizvjesnost pokreće.

Dobila si  nagradu za glumačko majstorstvo u predstavi “Ježeva kućica” na Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Subotici. Koliko su tebi ovakve nagrade značajne za rad, koliko je važno da se lični rad nagradi i ovako značajnim priznanjem?

Značajno je i kada vas ljudi sačekaju poslije predstave i upute vam kompliment na račun uloge i vašeg rada. Naravno da su ovakve nagrade, poput ove iz Subotice, važne za mene. Svi mi na sceni priželjkujemo gromoglasan aplauz, ovacije, nagrade i priznanja, ali se to samo nekima i desi, a kada se desi onda je to predivan osjećaj. Potvrda da treba i dalje da budete tu gdje jeste.

 

Za koju ulogu ti je bilo najteže pripremiti se, na koji način se spremaš za uloge koje su pred tobom?

Svakoj ulozi i svakom reditelju pristupam isto. Prilagođavam se i dajem se maksimalno. Ne bih mogla da izdvojim niti jednu posebno. Svaka uloga mi je nekako draga na svoj način jer svaku s radošću pripremam.

Koliko je u današnje vrijeme, kada su zaista mala izdvajanja za kulturu, teško biti kulturni radnik?

Sve predstave koje radim u svojoj produkciji finansirala sam sama. Jedna predstava finansira drugu. Ne oslanjam se mnogo ni na koga. Nemam problem na tu temu. Novac mi nikada nije bio kočnica da bih se umjetnički izrazila. Nekako sam naučila u navikla da se oslanjam samo na sebe.

Koliko je mladim glumcima teško naći svoje mjesto na „daskama koje život znače“ imajući u vidu da je malo profesionalnih pozorišta. Koja im je alternativa nakon završenih studija glume?

To morate da pitate njih. Ja nisam uopšte imala alternativu za glumu kao opciju. Ti mladi o kojima je riječ treba da odluče da žele da se bave ovim poslom. Oni koji istinski žele da se bave ovim poslom naći će svoje mjesto u ovom svijetu.

 

 

Oni koji prate tvoj znaju da je uz glumu i muzika nešto što se usko veže uz tvoj rad. Tu su tvoje interpretacije Edith Piaf, na kojoj si i bazirala svoj magistarski rad. Kako te je ova kultna pjevačica osvojila? Ko je Đurđa kada stavi kostim i šminku Edith?

Muzika je prisutna u mom životu od najranijeg doba. Još kao mala sam sama sebi na radiju puštala klasiku. Sa Edit Pjaf sam se susrela prvi put u bioskopu kada sam pogledala film "La Vie En Rose" ona kao da se uvukla u mene. Tokom rada na predstavi "Medeja" u Parizu, posjetila sam i njen grob i obišla mjesta na kojima je ona pjevala. Edit Pjaf je u meni sazrijevala godinama. Imam utisak da tu ženu potpuno razumijem. Ta žena je bila ljubav, a njene pjesme su krik. Kada se maskiram u Edit postajem potpuno dio njenog kosmosa.

 

 

Osnovala si i Muzički teatar Mačak, možeš li nam reći nešto više o ovom teatru koji je nedavno pokrenut?

Muzički Teatar Mačak ili skraćeno MTM nastao je po uzoru na prvi moderni pariski kabare s kraja 19. vijeka "Le Chat Noir" (Crni Mačak). Na repertoaru Mačka su i predstave za djecu i za odrasle. Predstave za djecu su "Lažucka Izmišljotinić" i "Crvenkapa i Vuk"-bonton za djecu. Za odrasle su predstave Etno muzički kolaž: "O,čudesa Božjih sudbina" i monodrama "La Piaf" o francuskoj šansonjerki. U planu su još neki projekti na kojima trenutno radim.

 

 

 

Koliko je važno da se ljudi u današnje vrijeme kada je sve banalizovano vrate knjigama, bibliotekama, pisanoj riječi?

Kapitalistički sistem je opasna zvijer koja proždire i ubija čoveka kao društveno, etičko i biološko biće. Kroz medije nam se servira šund i satanizuje omladina. Čovjek je doveden do tog stadijuma da se stidi biti moralan i human! Današnjem mladom čoveku je onemogućeno da bira jer je zasut gomilom prljavštine i smeća koje se podvodi pod umjetnost! Vraćanje klasicima je jedino oružje u ovoj borbi.