Nenametljiva, ali upečatljiva. Tako bi bilo najlakše opisati mladu glumicu – Lidiju Kordić, koja trenutno živi na tri lokacije – u Sarajevu, gdje završava studije glume, u Beogradu, gdje snima seriju, i u Kotoru, odakle je rodom. U pauzi snimanja serije govorila je za BUKA portal o svom radu, raskošnim talentima i ulozi u filmu „Elegija lovora“.
BUKA: Ostvarila si značajnu ulogu u filmu „Elegija lovora“ Dušana Kasalice koji je otvorio SFF-ov takmičarski program – igrani film. Kakvi su tvoji utisci, posebno jer si prvi put film gledala upravo na SFF-u?
Mnogo sam se radovala Elegiji i toliko sam sretna što je upravo u Sarajevu na SFFu bila premijera. Vjerujem prvom utisku, a Elegija je na mene ostavila jedan vrlo pozitivan i jak i radujem se što sam radila sa Dušanom i ekipom koja tačno zna šta želi.
BUKA: Pjevaš, glumiš, pišeš, sviraš, slikaš. Šta je prva, a šta najveća ljubav?
Muzika i gluma su moje najveće ljubavi. Te dvije stvari su nemjerljive i neuporedive, a jednako važne u mom životu. Ne bih voljela da ikad moram izabrati jedno od to dvoje, pa se trudim da na oba plana radim kad god imam vremena.
BUKA: Snimila si tri dugometražna filma, trenutno snimaš film i seriju, glumila si i u pozorištu. Pozorište ne prašta greške i ponavljanja, ali film zna tražiti odricanja, promjene, posebne uslove. Gdje je teže igrati?
Ne slažem se da pozorište ne prašta greške i ponavljanja, jer smatram da baš u pozorištu sebi možeš priuštiti mnogo više upravo toga nego na filmu, što je ujedno i čar pozorišta, jer živ čovjek na sceni ima pravo da griješi i da se snalazi, a nekad iz tog "snalaženja" iskoči nešto što situaciju ili sami lik otključa za neko naredno igranje. Naravno, dešava se i obrnuto, ali pozorište apsolutno mnogo više prašta dok na filmu kupljen "tejk" ostaje kupljen zauvijek, s tim da si možda baš tad odigrao nešto što ne bi ni znao ponoviti, pa je sada čar filma upravo u tome (smijeh). Šta je teže ne znam, teško je i jedno i drugo ako ti je dan loš (smijeh).
BUKA: Ljudi koji te poznaju kažu da imaš prirodnu emociju koja navire iz svake pore tvog bića, šta je za tebe emocija? Kako ih kontrolišeš?
Za mene je emocija suština. Iz nje izvlačim najljepšu inspiraciju koja me vodi u pjevanju, pisanju, glumi, a prije svega u životu pa je tako za mene emocija čista umjetnost. Na kontroli radim, trenutno još nisam našla metod koji djeluje na duže staze, ali ono što mi definitivno pomaže je to što ih u većini slučajeva kanališem kroz neki vid umjetnosti. Sretna sam što to ljudi prepoznaju.
BUKA: Formalno-pravno, živiš u Kotoru, de facto u Sarajevu, gdje si studirala, posljednih mjeseci si u Srbiji, gdje snimaš, imaju li glumci dom?
Naravno da svi imamo dom, a ja uživam u tome da mijenjam sredinu i da živim svuda, voljela bih da imam svoje mjesto gdje god odem, a svoj, kako ti kažeš, dom - što je meni moja porodica, nosim uvijek sa sobom, mjesto tu ne igra preveliku ulogu.
BUKA: Imaš li glumačke uzore?
Nemam nužno uzor kao takav, ali naravno da cijenim rad mnogih ljudi, pratim i poštujem. Jedna od takvih glumica je bila Milena Dravić, inspirativna, iskrena i beskrajno harizmatična.
BUKA: Da li postoji reditelj u regionu čiji rad pratiš i sa kojim bi voljela raditi?
Svakako da pratim, ali sada kada bih krenula imenovati svakog posebno, sigurno je da bih nekog zaboravila u trenutku, pa želim to izbjeći. Radujem se raditi sa novim ljudima, nikad ne znaš šta ćeš novo naučiti, a tome se uvijek veselim.
BUKA: Dosta glumaca ima jedan san – Hollywood. O čemu sanjaš ti?
Ja sanjam o tome da mi svaka sledeća godina bude bolja od prethodne. Želim da radim, učim, obiđem svijet, naučim jezike, pa gdje god me sve to odvelo i privatno i poslovno, samo želim da radim iskreno i da čvrsto, s obje noge, ostanem na zemlji. Sanjam, eto, o tome da kad poželim da se zaustavim, kad poželim pauzu u poslu, da to bude onda kad ja to sama odlučim. Eto, to je moj Hollywood.
BUKA: Osim glume, vrlo si posvećena i muzici, imaš pjesmu za koju treba da snimiš spot, dokle si u tom procesu?
Muzika je moj lijek i bijeg od svega na svijetu. Pjesma o kojoj govoriš se zove Run i govori o mojim strahovima s kojima se moram suočiti, a ne zauvijek bježati. Na tome trenutno radim na privatnom planu. Što se spota tiče, vremena do oktobra nemam, ali u oktobru ću sigurno raditi na tome i mnogo se radujem što će je ljudi konačno čuti.
BUKA: Brojni glumci tokom života, ali i nakon smrti, bivaju upamćeni, ne samo po ulogama koje su ostvarili, već i po svojim političkim stavovima. Kako ti gledaš na politiku na Balkanu? Nerviraju li te sva dešavanja u ovom trusnom regionu gdje političari egzistiraju na podjelama?
U mom svijetu su prioriteti drugačiji, iskreniji, ljepši i nekako jednostavniji. Mene vodi strast, ljubav, život i njegova ljepota sama po sebi. Pacifista sam teški i naravno da me nervira sve što se dešava i na koji način funkcioniše, ali ovom temom se planiram baviti samo ukoliko to moj lik zahtijeva i ukoliko sa scene ili platna imam nešto konkretno za reći. Privatno, politika ne spada u sferu mog interesovanja.
