Pogriješila si, prigovorio mi je urednik kad sam ovu kolumnu u kasnu jesen 2017. počela onim što mi se dogodilo na drugoj godini faksa, kad me profesor zaključao u kabinet i pokušavao zašlatati po grudima. Ništa strašno, nije me silovao, nije me natjerao na seks: samo što je tih možda desetak minuta djelovalo na mene gore nego da me je maljem po glavi. Da mi je slomio nogu, zarasla bi za šest mjeseci, a ovo je puno gore. Teško je opisati kako vas to smlavi, ispuni sramom i osjećajem da ste potpuno bezvrijedni, prljavi, gadljivi. Stvar ostavi nekakvu rupu u tebi i nikome o tome ne možeš govoriti godinama.
Naravno da mi na pamet nije palo prijaviti.
Iskusni urednik smatrao je da sam takvu ispovijest, umjesto u kratkom, neuglednom tekstu zguranom pri kraju novina, trebala objaviti naveliko, barem na dvije novinske stranice, s najavom na naslovnoj strani. "Pa objavi onda priču svoje žene", odgovorila sam mu. Umjesto da me shvati ozbiljno, doživio je to kao izraz moje drskosti. Ali njegova žena, kći i sestra, kao i svaka žena na ovoj zemaljskoj kugli doživjele su nešto slično. No urednik radije želi vjerovati da je to pojedinačan, izdvojen slučaj, koji se dogodio samo meni i možda još ponekoj holivudskoj glumici. Ne: izuzetak su one kojima se to nije dogodilo, o tome bismo trebali pisati svaki dan, dokle god se i zadnji nasilnik ne povuče u mišju rupu.
Nije svaka žena doživjela silovanje, ali svaka je bila izložena nasilju. Još kao djevojčica doživjela je da je stariji muškarci na razne načine maltretiraju i seksualno zlostavljaju. Svaka žena, ili gotovo svaka, ako je izlazila iz kuće, išla u školu i na posao, doživjela je nešto iz asortimana seksualnog napastovanja i zlostavljanja: pipkanje i šlatanje, dobacivanje, zviždanje na ulici, trljanje i guranje ruku među noge u tramvaju, seksualne ucjene starijih i moćnijih: u školi, na faksu, na poslu, u bolnici i auto-školi, u političkoj stranci: razne vrste nemoralnih ponuda i seksističkog tretmana od petog ili šestog razreda osnovne pa valjda do penzije. Ucjene, premlaćivanje, silovanje. Danas tome dodajte još online prijetnje i ucjene, slanje dickpicsa.
Beogradska glumica Milena Radulović rekla je javno da ju je kao 17-godišnjakinju silovao vlasnik škole glume Miroslav Mika Aleksić (67). S četiri mlađe kolegice prijavila ga je policiji. Tijekom dana javile su se još dvije bivše učenice, policija poziva i ostale da se jave: smatraju da ih je bilo još. Tko zna koliko još.
Nakon Milene Radulović na stotine žena je na društvenim mrežama iznijelo svoja gnusna iskustva valjda sa svih glumačkih akademija regije: slična iskustva studentica zagrebačke ADU već sam čula. Anonimno, jer se boje kao što sam se ja bojala. Javilo se na stotine onih koji ne razumiju zašto je hrabra Milena godinama šutila i zašto bi se uopće vjerovalo ženama koje progovore deset ili 20 godina kasnije? Zašto su šutjele? Pa zato, upravo zbog vas koji ne vjerujete. Zato što ne želite čuti ono što vam govorimo: to se događa posvuda oko vas.
U svakoj školi neke učenice i neke nastavnice kroz to prolaze. Na svakom faksu. U svakoj bolnici. U svakom ministarstvu. Žene šute jer je sistem napravljen tako da neće kazniti njega, nego mene ako se drznem progovoriti. Taj strah čini me sudionikom. Svi smo sudionici, jer šutimo ili se krijemo iza anonimnih iskaza dok u ovom trenutku moćnici pipkaju, siluju i ucjenjuju djevojčice u našem gradu, dok se većina lagodno pretvara da ništa ne zna i ništa ne mora poduzeti.
Tekst preuzet iz Jutarnjeg
