Godišnjica poplava, neispričana priča: Kako su Tanja, Muris i Amela ušli u legendu

Misica, Hodža i Ateista – Zajedno u misiji

Hajrudin Redžović / 14. Maj 2015

U nevjerovatnoj humanitarnoj akciji, jedan se frajer iz Tešnja na fantastičan način zbližio sa jednom pravoslavnom Srpkinjom - bivšom misicom iz Doboja, i jednom Bošnjakinjom iz Maglaja koja ne vjeruje u Boga. On je glavni lik u filmu. Student. Muris mu je ime. Prezime: Braćkan. Hodža. Musliman. Heroj, a ne terorista.
       
„Znaš šta, Redžoviću... Da su ove poplave bile 1991. godine – do rata nikada ne bi došlo“, povjerio se u Doboju potpisniku ovih redova Slobodan Ninković čiji je otac Milan osumnjičen za ratne zločine. Slobodan je ovo „zaključio“ u maju prošle godine, nekoliko dana nakon poplava. Pritom nije, da se razumijemo, bio u alkoholiziranom stanju. Ova će priča potvrditi kako  je sin osumnjičenog ratnog zločinca bio prokleto u pravu. Zato se vraćamo „na mjesto zločina“: Doboj, maj 2014. godine.

Poplave kao spektakl

„Da nam nije Tešnja i Federacije, pocrkali bi od žeđi“, ispalio  je za vrijeme prošlogodišnjih majskih poplava policajac iz Doboja Dušanko Kitić – i ostao živ! U gotovo svim medijima u BiH izazvao je prvorazrednu senzaciju. Jer, to je stvarno bila vijest: Srbin iz Doboja hvali (muslimanski) Tešanj. Radi se, dakle, o susjednim gradovima na nekadašnjoj ratnoj liniji razgraničenja. Između ta dva grada tokom trogodišnjeg rata vođene su krvave borbe, koje su krajem 1995. godine zaustavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Godinama su bošnjačke i hrvatske izbjeglice (uglavnom smještene u Tešnju) pokušavale da se vrate, ali su zaustavljani kamenovanjima, pa čak i ubistvima. Ipak, nakon pet godina, nekoliko hiljada izbjeglica uspjelo se vratiti u Doboj, a u 2010. godini (15 godina poslije) taj se broj popeo na cijelih 15 hiljada. Mir je, naime, trajao, ali do stvarnog pomirenja nikada nije došlo – bez obzira na to što je tzv. međunarodna zajednica uložila milione dolara u toleranciju i obnovu suživota. U Doboju, doduše, više nije bio ugrožen fizički integritet povratnika, ali se živjelo jedni pored drugih, a ne jedni sa drugim. A onda se dogodio „spektakl“ – poplave. I gotovo da su poništile rat:

bratstvo-jedinstvo iz nekadašnje zajedničke države (Jugoslavija) doživjelo je reinkarnaciju. Čovjek je čovjeku postao čovjek, a ne vuk. Ko je to upalio svjetlo u tunelu i zajebao političare? Mali, ali veliki ljudi. Pravi junaci, koji treba da budu u filmu. I bit će u filmu. Dokumentarnom, koji će objaviti jedna velika svjetska televizijska kuća: u ovom prilogu za sinopsis, ovi mali i sasvim obični ljudi će vas, zapravo, ubijediti da su poplave više toga donijele, nego što su odnijele.

Hodža se ruga islamofobiji

Imamo i glavnog junaka: muslimanski svećenik, hodža ili efendija, kako hoćete. On je imam jedne male džamije u Jelahu pored Tešnja. Zove se Muris Braćkan i ima samo 30 godina. Lik ruši predrasude i ruga se islamofobiji. I ima muda.

Voda se iz grada Doboja još nije ni povukla, a hodža Muris je napravio nemoguće – uspio je iz inostranstva u taj grad dopremiti humanitarnu pomoć (preko humanitarne organizacije koju vodi, Misku-l-Islam). Nenad Janković iz Doboja kaže da je prvi hljeb koji je pojeo nakon tri dana gladovanja, upravo onaj koji mu je dao hodža Muris! Kada smo efendiju Murisa pitali zašto su volonteri u  njegovoj humanitarnoj organizaciji odjeveni u žute majice, a ne u („muslimanske“) zelene, odgovorio je: „Ne želim nikog da provociram u Doboju.“ A ovo je za Riplija: u jednom momentu, zbog hitnosti, hodža Muris Braćkan dopremio je humanitarnu pomoć iz inostranstva, vjerovali ili ne, DHL-om! Osim toga, direktno je sa svojim volonterima dijelio pomoć na terenu, a prvi je dopremio pomoć i u bolnicu „Sveti apostol Luka“ u Doboju.

 „Vjera mi nalaže da pomažem onima koji su u nevolji.  Mnogi se iznenade kada vide da odlazim u udaljena sela i lično dijelim pomoć. Neki očekuju da se pojavi ozbiljni hodža koji će eglenisati o postanku svijeta i držati moralne pridike. Ali, ja samo radim ono što je u ovom momentu najpotrebnije. No, bilo je i ružnih situacija. Kada smo u Maglaju dijelili pomoć, jedna gospođa sa trećeg sprata doviknula mi je „hodža, daj i meni, dabogda poginuo“. Rekao sam joj da su valjda prioritet oni u prizemlju, poplavljeni. Nekada je stvarno trebalo imati sabura“, pripovijeda hodža Muris Braćkan.

Jelaški radio – globalni medij

Poplave su ugasile sve okolne radio-stanice u Republici Srpskoj, pa je Muris Braćkan iskoristio lokalnu Radio Antenu iz Jelaha kao servis za distribuciju humanitarne pomoći. Hodža je pametno, briljantno zapravo, ovaj provincijski radio, koji se sluša i na internetu, uz pomoć urednika Fahrudina Hrvića, pretvorio u pravi globalni medij. Jer, Antena je tada imala veći rejting od BH Radija1 i RSG radija zajedno: pozivi su pljuštali čak iz daleke Australije.

Genijalan je jelaški hodža bio kada je pretpostavio da će ljudima nakon poplava prijeko biti potrebne mašine za isušivanje prostorija. Preko noći je nabavio tri profesionalne mašine i dao na besplatno korištenje u Doboj. Milica i Mirko Kuzman iz dobojskog naselja Usora koristili su tu mašinu sedam dana. „Hodža je naš spasilac“, kroz suze je tada jecala Milica. Mešetari su, inače, takve uređaje po gradu iznajmljivali za cijelih 500 maraka dnevno!

Imam Muris je student – apsolvent na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu. Snimio je CD sa ilahijama i kasidama, ispisuje kaligrafiju, a supruzi je otvorio butik modne odjeće u lokalnom šoping centru. Ovaj frajer vozi BMW, ali ga želi prodati kako bi mogao otići na hadždž. Upravo traži da kupi zemlju kako bi blizu džamije napravio  bazen za uzgoj ribe.


Zaključak: jest da je musliman, ali nije terorista! Definitivno. Mogli bi mu dati i neki certifikat za to!

Ima još o ovom efendiji...

 

 

Misica napustila ugodan život

A gdje je gender? Tanja Panić  još je jedna zvijezda prošlogodišnjih poplava.

Ljudi su primijetili, a novine zapisale, kako neka zgodna žena s maskom na licu i u maskirnoj uniformi, danima obilazi poplavljene stanovnike Doboja. Ona je neumorno, od zgrade do zgrade, od kuće do kuće, dijelila humanitarnu pomoć koja je posredstvom Crvenog križa prikupljena u Švicarskoj.

Blatnjavu i prekrivenog lica, mnogi nisu prepoznali Tatjanu Lalević – Panić, bivšu misicu koja je prije petnaestak godina izazivala uzdahe kada bi se prošetala pred publikom i žirijem koji je birao najljepše djevojke.


„Godinama sam u Lozani, navikla na ugodan život u kojem nemam problema, makar ne ovakvih kakvi su ovdje. Kada sam čula za poplave, spakovala sam osnovne stvari i odmah došla da pomognem“, izjavila je Tanja za medije.
Prethodno je kontaktirala utjecajne Švicarce i Bosance koji tamo rade. Konvoji humanitarne pomoći, zahvaljujući njoj, ubrzo su krenuli prema poplavljenim područjima u BiH. Ali, kamioni hrane brzo su podijeljeni.

Hrane je ponestajalo u Doboju. Od nekoga je čula da u Jelahu postoji neki hodža koji dijeli pomoć i ne pita ko je ko. Riječ je, dakako o našem junaku – hodži Murisu. Munjevito se dogodilo prijateljstvo između misice-humanitarke Tanje, i efendije Murisa. Prvi rezultat: hodža Muris je u roku 24 sata isporučio hranu tamo gdje mu je Tanja rekla.

Kada je efendiji Murisu usfalilo ljudi koji su čuvali humanitarno skladište, Tanja je odmah i bez razmišljanja u Jelah poslala svog pomoćnika Đorđa Jovanovića da dežura sa volonterima Misku-l-Islama. U skladištu su zajedno gledali nastupe reprezentacije BiH u Brazilu. U svom timu volontera hodža je mudro angažirao i policajca Zlatana Jankovića „kako nekome slučajno ne bi palo napamet da radi kakve lopovluke“.

I,  možda ovo i nije za novine – efendija Muris je na oči ovog reportera, na Tanjinu molbu, proučio dovu (molitvu) za ozdravljenje jednog člana njene obitelji. Da li se reporter naježio? Da!

Ima još o Tanji...

(Nije baš kao u filmu „Gori vatra“, ali bi se mogli malo poigrati s tim. Radnja filma, sjetimo se,  događa se u poslijeratnom Tešnju, čiji je gradonačelnik tražio od svog dobojskog kolege da mu „posudi“ Srba... U  dokumentarnom filmu koji se snima na osnovu ovog sinopsisa, igrom kadrova ćemo podsjetiti na susret dva gradonačelnika iz filma „Gori vatra“, nakon čega se vraćamo u sadašnjost, na „lice mjesta“ – gdje će dva gradonačelnika, Obren Petrović i Suad Huskić, govoriti o onome o čemu će govoriti.)

Zbog Murisa bi prešla na Islam

Još jedna žena u poplavama pokazala je da ima - onu stvar!

Iz Maglaja je, i zove se Amela Muhić. Ona je samoinicijativno dijelila pristiglu humanitarnu pomoć, a grčevito se borila protiv zloupotreba prilikom podjele te pomoći. Vremenom je stekla takvo povjerenje da su joj ljudi iz inostranstva (koji je ne poznaju!) slali novac kako bi ga uručila na određenu adresu. Poznata je i po tome što je prva dopremila pomoć Srbima u jednom maglajskom selu na desnoj obali Bosne. Srbi su, naime, bili prestravljeni i uopće nisu smjeli izaći iz kuća, mada se voda već bila povukla. Onda je Amela nabavila megafon, i sa „sigurne“ udaljenosti doviknula poplavljenim Srbima da im je ona, zapravo, dopremila vodu i hranu, te da je rat davno završen.  

Amela je, inače, zadrti ateista. Kaže da nema šanse da bi ikada promijenila svoje uvjerenje. Ali, nikad ne reci nikad. Nakon što joj se za vrijeme poplava dogodilo iznenadno prijateljstvo sa jednim gospodinom, priznala je da bi (teoretski) „samo zbog njega prešla na Islam“. Pogađate: o našem hodži Murisu je riječ. Kaže da je jedino njega u životu pozdravila sa vjerskim pozdravom. Upravo zbog toga što je, na njenu molbu, za sve maglajske penzionere, urgentno obezbijedio pakete sa hranom. I ne samo za penzionere.

I o Ameli ima još...

Ljubav koja traje

Ali, „ljubav“ između ovo troje ljudi nije završila sa poplavama: kontakti su nastavljeni dalje, tokom zime, putem Skype-a. Imaju ozbiljnu namjeru da za godišnjicu poplava, odnosno u toku ljeta, naprave veliki humanitarni koncert na rukometnom stadionu u Doboju. Kažu da bi bili jako sretni kada bi mogli dovesti „Plavi orkestar“, jer je ta kultna grupa „prihvatljiva za sve“. Znaju, kažu, da je svoj prvi koncert nakon debitantskog albuma „Plavi orkestar“ održao upravo u ovom gradu, na istom mjestu. Znaju i to da je frontmen ovog benda, Saša Lošić, radio muziku za film „Gori vatra“ u kojem se (opet!) govori o ova dva grada, Tešnju i Doboju. Potrudiće se ovaj trojac da taj koncert direktno prenosi BHT, ili neka druga tv kuća sa nacionalnom koncesijom.

I ne samo to: za godišnjicu poplava, Muris, Tanja i Amela, obezbijediće po šleper humanitarne pomoći (hrane)  za Doboj i Maglaj. Podjelu pomoći će, pogađate, vršiti njih troje,  lično – „od zgrade do zgrade, od kuće do kuće“.

I na kraju nevjerovatna vijest iz prošle godine koja pokazuje da je Bosna i Hercegovina definitivno ORIGINALNA  zemlja: Dok se događaju ove gotovo nestvarne priče, političari nas hladno podsjećaju da je ovo i dalje podijeljena zemlja: avionima koji su teritoriju poplavljenog dijela Federacije zaprašivali protiv komaraca, nije dozvoljeno da to čine i iznad Doboja – jer je to, zaboga, Republika Srpska! Ovo je, dakle, bila agencijska vijest. Nije vic. Samo nas, prema tome, čuda mogu spasiti. A naš Trio Fantasticus je – čudo. Muris. Tanja. Amela. Prvi put na filmu.

P.S. Narod se u Doboju u posljednje vrijeme opet nešto uzjogunio. Pojavljuju se nacionalistički grafiti i proziva gradonačelnik Obren Petrović zbog saradnje sa „mrskim Turcima“. Upravo smo u potrazi za Slobodanom Ninkovićem s početka ovog teksta, da ga upitamo – treba li nam to još jedna poplava?


 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.