Namjerno ne želim reći da nas je Goran "zauvijek napustio" jer vrijednosti koje je promovisao, stipendije i seminare koje je dijelio, te energija kojom je zračio će zauvijek ostati s nama.
U proteklih pet-šest godina blisko smo sarađivali na objavi konkursa za stipendije, omladinske razmjene i konferencije na Facebook grupi "Odliv mozgova". Ne pretjerujem kad kažem da se na hiljade mladih okoristilo od znanja i informacija koje je nesebično dijelio kako u našoj grupi, tako i na web stranici Mreže mira, uvijek naglašavajući da su kvalitetno obrazovanje i međunarodna saradnja dvosmjerni put do trajnog pomirenja na ovim prostorima. Radio je šta je govorio, govorio je šta je mislio, a mislio je kako mladim generacijama osigurati održivi mir. Mislio je filozofski.
U jednom od brojnih, olovno teških izraza saučešća jučer napisanih na društvenim mrežama, Edo Kanlić lakonski opisuje odnos Gorana Bubala prema svojoj okolini: „...i kada me svi prijatelji napuste, Goran Bubalo [će] biti taj koji me se sjeti svako jutro u 7h.“ Svi oni koji su pretplaćeni na besprijekorno pedantni newsletter Mreže mira, nabujalog izvora informacija o stipendijama, konferencijama i omladinskim seminarima znaju o čemu Edo piše u svom tweetu. Za dobro jutro i uspješan dan, Goran Bubalo nam je godinama na elektronskom pladnju servirao zlata vrijedne savjete kako doći do stipendije, otići na omladinsku razmjenu, proširiti svoj horizont – drugim riječima, postati bolji čovjek. Iako živimo u vremenu kada su nam informacije i nauka dostupniji nego bilo kojoj generaciji koja je živjela prije nas, Goran je znao kako te informacije filtrirati, te na osnovu njih udijeliti savjet i napisati preporuku. Odrastali smo uz newsletter Goranove Mreže mira, kreirane da bude od koristi drugima, a najbolji među nama su uistinu oni koji su najkorisniji drugima.
„Čekaj, nije bio? Hajde vani sam, doktori, javim se.“ Jedna od posljednjih poruka koje sam primio od Gorana mi je stigla dok je jednom rukom u bolnici vojevao svoju posljednju životnu bitku, a drugom pomoć pružao onima koji su je tražili. U tom momentu sam to bio baš ja, a članak za čiju sam objavu zamolio je objavljen u newsletteru Mreže mira već sutra ujutro u 7 sati. Goran mi je diplomatski preskočio odgovoriti na moju izjavu kako se „nadam da nije ništa ozbiljno u pitanju.“ Kad sam primio vijest o njegovoj smrti, shvatio sam da je bilo ozbiljno.
Smrt Gorana Bubala je generacijski gubitak za Bosnu i Hercegovinu i njene građanke i građane. Goran nas nije "zauvijek napustio", već vječno zadužio. Dragi Gorane, vidimo se na nekom boljem mjestu jednog jutra u 7 sati. Neka ti je lahka zemlja bosanska.
