Nakon gašenja Kratkofila i Festival animiranog filma je najavio moguće gašenje ovog festivala. Goran Dujaković, direktor Festivala animiranog filma i profesor na Akademiji umjetnosti u Banjaluci za portal BUKA govori o ovoj teškoj odluci, samom radu na festivalu, odnosu resornog Ministarstva i Grada prema filmu i filmskim festivalima i njihovoj odgovornosti, sistemskom problemu kada je film u pitanju, svemu onome što se dešavalo nakon prvog i jedinog BLIFF-a.
Festival animiranog filma u Banjaluci nalazi se pred odlukom koju je nedavno donio “Kratkofil Plus”, a to je da se ugasi. Iz saopštenja se vidi da je najveći problem sistemski, odnosno višegodišnje neulaganje u filmsku umjetnost od strane resornog ministarstva. Sigurno Vam je bilo teško donijeti ovu odluku...
Mi već duže vrijeme upozoravamo na probleme oko organizacije Međunarodnog festivala animiranog filma, koji su prvenstveno vezani za sredstva koja se iz godine u godinu smanjuju. Svi dosadašnji apeli i obraćanja bili su bezuspješni, jer niko nije našao za shodno da sa nama obavi ozbiljan razgovor, pa da bar vidimo da postoji neki interes grada Banjaluka i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske da se rješava problem filmskih festivala. Samo tišina. Kao da su jedva čekali da se filmski festivali ugase (mislim na sve festivale u Banjaluci), i to da bude odlukom organizatora zbog čega ne bi imali nikakve odgovornosti. Po svemu sudeći, za njih to znači samo jednu obavezu manje oko izdvajanja sredstava. Imajući sve ovo u vidu, jedino što nama preostaje je gašenje festivala, jer se u ovim uslovima više ne može organizovati.Teško nam to pada poslije osam godina organizovanja festivala, koji je već međunarodno pozicioniran, podržan od strane Svjetske asocijacije za animirani film(ASIF-a), a nalazi se i u koaliciji najznačanijih evropskih festivala animiranog filma CARTOO D'OR.To se ne postiže preko noći, već su potrebne godine rada da bi se stekao ugled na međunarodnoj sceni. Ali,vlast to očigledno ne interesuje...
Šta to zanemarivanje filma i filmskih festivala od strane Ministarstva prosvjete i kulture RS govori?
Ministarstvu prosvjete i kulture najveći prioritet su problemi prosvjete – kultura u tom ministarstvu je na "sporednom kolosjeku", taman toliko da bi se moglo reći i da Republika Srpska ima (neku) kulturu. Funkcionisanje filma i kinematografije je sistemsko pitanje, kojim se ozbiljne države ozbiljno i bave i pronalaze odgovarajuća rješenja. Kinematografija je složen sklop različitih djelatnosti, koji obuhvata dosta različitih segementa posvećenih filmu – od školovanja filmskih kadrova do kinoteka i arhiviranja filmova. Između je filmska produkcija, distribucija i filmski festivali, što sve čini kompleksnost kinematografije još većom. Film je i skupa umjetnost zbog čega se u većini država svijeta formiraju posebni centri i fondovi da bi se jedan ovako kompleksan sistem mogao integrisati i funkcionistati u svim segmentima. Ovdje prvenstveno mislim na stabilno finasiranje. Odgovornost prema kinematografiji sa druge strane povlači i pozitivne efekte filma koji su su potpuno različiti u odnosu na sve druge umjetnosti - propagandni na prvom mjestu, jer film na najefektniji način promoviše neki prostor odakle dolazi. I tu je, naravno finansijski, jer sistemska ulaganja u filmsku industriju po pravilu vraćaju znatno uvećana sredstva uložena u filmsku proizvodnju. U tom smislu, Republika Srpska je vrlo malo uradila. Trenutno, pored Akedemije umjetnosti gdje se školuju filmski kadrovi, ostale karike gotovo da ne postoje, pa čak ni danas, dvadeset i jednu godinu poslije završetka rata. Osim jednog zakona u kome je predviđeno postojanje Filmskog centra, nekih sitnih ulaganja u filmsku produkciju poslednjih godina i nekoliko manjih filmskih festivala(neki su već ugašeni), ostali segmenti ne funkcionišu, ili samo sporadično. Stičem utisak kao da se ne želi napraviti stabilan sistem kinemtografije, a gora je opcija da možda nismo ni sposobni u stranačkoj podjeli nesposobnih kadrova, da tako nešto napravimo. Edukovanost političara koji predstavljaju narod u pogledu poznavanja značaja filma(po pitanju pozorišta su se nedavno "proslavili") je očigledno vrlo niska, a iz toga proističe i njihova nezainteresovanost za rješavanje problema kinematografije. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ne pokazujue neku značajniju incijativu da se kinematografija u Republici Srpskoj ozbiljno uspostavi, pa se može reći da smo u tom pogledu na samom začelju Evrope, više u standardu najsiromašnijih afričkih država.
Sigurno je bilo teško istrajavati i u ranijim godinama, kako je bilo raditi i graditi festival u takvim okolnostima?
Već 2005.godine, kada je formirana Asocijacija za vizuelne umjetnosti FENIX ART, postavili smo kao jedan od glavnih programskih prioriteta upravo animirani film.I to nije bilo slučajno. Smatrali smo tada da otvaramo vrata jednoj umjetnosti(pa i djeltnosti), koja će obilježiti budućnost.Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu, što se vidi po nagloj ekspanziji animranog filma i svih oblika animcije u proteklih šest-sedam godina. Kada smo krenuli sa prvom revijom animiranog filma 2005.godine bili smo svjesni da ova sredina nema gotovo nikakvih iskustva u animiranom filmu, i na to smo ozbiljno računali, prvenstveno kada je publika u pitanju. Ali smo polako, iz godine u godinu banjalučku publiku navikavali na posebnosti animiranog filma, i strpljivo stvarali publiku. Rezultat se vidio na poslednjem izdanju festivala kada smo imali svakodnevno punu dvoranu, posebno na takmičarskim programima. Ovaj festival nije nastao sa ambicijama da bi mogao da parira festivalima igranog filma, jer je animirani film hermetičan kao filmska vrsta, i kao takav okrenut više odabranijoj publici(prvenstveno publici sa likovnim amfinitetima). Za animirani film publika se stvara u dugom vremenskom periodu, što najbolje pokazuju iskustva Zagreba gdje se više od pola vijeka planski ulaže u animirani film, da bi danas tamo imali jedan od najznačanijih svjetskih festivala animiranog filma("Animafest"), jaku tradiciju u "Zagrebačkoj školi animiranog filma" i sadašnju značajnu produkciju.To su rezultati jednog planskog ulaganja države u određeni sement kulture, gdje su poslije dugog vremenskog perioda vidljivi rezultati. Podrška našem festivalu je u početku bila manje-više primjerena (ovdje mislim na Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpke), jer festival animiranog filma nikada nije bio projektovan kao veliki festival, ali je ta podrška bila dosta manja u odnosu na druge filmske festivala koji su sa tada održavali u Banjaluci. Ipak smo uspjeli u prvih pet godina da dovedemo dvadesetak naznačajnijh svjetskih majstora animiranog filma, i programski festival proširimo i na nekoliko drugih gradova u BiH (Gradiška, Bijeljina, Trebinje, Mrkonjić Grad, Tuzla i Sarajevo), po čemu smo postali jedinstveni u svijetu. Time smo u potpunosti ispunili našu misiju širenja umjetnosti animiranog filma.Poslije 2012.godine dolazi do dramatičnog pada u podršci finansiranju festivala, što se odmah odrazilo i programski koncept festivala(napustili smo velike nacionalne retrospektive koje su obilježavale festival), i više nismo bili u mogućnosti da pozovemo bilo koga od velikih majstora svjetske animacije. Praktično, ono što je bilo stvarano u prvih pet godina festivala, izgubljeno je a festival poslednje tri godine samo preživljava.
Foto: Goran Dujaković, BUKA arhiva
Ove godine još uvijek nije raspisan ovogodišnji konkurs kod Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske za filmske festivale. To je zaista veliki problem, a i prilično neozbilno od strane Ministarstva. Kako to komentarišete?
Tumačenje Ministarstva je neobično - nisu isplatili sredstva za prošli festival, pa ne mogu da raspišu konkurs za ovu godinu za festivale jer u tom slučaju filmski festivali ne bi mogli da konkurišu jer nisu podnijeli izvještaj, a ne mogu da podnesu izvještaj zato što novac još nisu ni dobili. U pitanju je jedno "jednostavno" činovničko objašnjenje...
Koliko ste bili zadovoljni podrškom Grada, ipak je festival animiranog filma, kao što je bio i Krakofil, banjalučki festival. Da li je podrška Grada trebala biti veća?
Podrška grada Banjaluka od samog početka je bila dosta skromna, i tako je ostalo do danas. Za ovu 2016. godinu, iako se festival nalazi u kalendaru kulturnih manifestacija grada, odobreno je za njegovo održavanje samo 6.000 KM. Ali, i tu postoje određena ograničenja, pa tako od ovog novca ne možemo da plaćamo ishranu gostima festivala(?) i neke druge stavke bez kojih festivasl ne može da funkcioniše. Mislim da kod njih u opštini postoji problem jasnog odvajanja šta bi sve moglo da spada u kulturne manifestacije(ima ih puno u kalendaru, nejasnog su kulturnog karaktera, i onda svi dobijaju malo novca), a onda i pitanje strategije u kom pravcu grad želi da razvija kulturu.Bez ovih odgovora kultura u Banjaluci ne može da se razvija. Dok god bude ovako, i kulturne manifestacije u gradu će biti takve kakve jesu - bezlične, siromašne i nebitne.
A šta je sa publikom, kojoj je često bilo teško izdvojiti i 2KM za ulaznicu. Na koji način bi normalno naplaćivanje ulaznice na festival moglo da donekle održi financijsku stabilnost festivala? Dio odgovornosti je i na publici koja je u Banjaluci navikla da su svi kulturni događaji besplatni?
Pitanje publike koja posjećuje kulturna dešavanja u Banjaluci je kompleksan problem koji treba sagledavati sa različitih strana. Realnost je da je ratnim dešavanjima struktura građanskog sloja u Banjaluci značajno promjenjena(kao što je to bio slučaj i sa nekim drugim sredinama), a to je bila publika koje je bila značajan konzument kulture. Banjaluka je u ovom procesu obogaljena, i trebaće dosta vremena dok se ponovo formira kultivisan građanski sloj, što je generacijski proces. Drugi problem je što značajan dio postojeće mlađe populacije koja bi po logici stvari trebala da posjećuje kulturne događaje, a misli se na brojnu studentsku populaciju, ima prilično deformisan pogled na to šta je kultura. U našem slučaju u pitanju je jedan širi proces u kome značajno učestvuju mediji i opšte stvorena klima, okrenuta drugačijim oblicima sub-kulture, gdje se na prvom mjestu pojavljuje fenomen estrade u svim oblicima. Za značajan dio mladih to je obrazac koji u potpunosti zadovoljava njhove "kulturne" potrebe. U jednom gradu, kao što je Banjaluka sa 200.000 stanovnika, takva populacija dominira. Sa druge strane, značajan dio ovdašnje inetelektualne elite ne pokazuje neki značajniji interes za kulturne manifestacije ili događaje, jer su često zatvoreni samo za dešavanja unutar svoje profesije. To su značajni razlozi za pustoš koja prati kulturne manifestacije u gradu, zbog čega su one uglavnom besplatne za posjete. Imajući sve ovo u vidu, treba postaviti pitanje kako iz jednog takvog (kulturološkog)obrazca stvoriti značajniju populaciju za kulturna dešavanja pa i za filmske festivale, publiku kojoj će biti potreba konzumiranja kulture sa sviješću da se to mora i platiti? Naravno, opet je u pitanju proces preoblikovanja i stvaranja novih kulturnih normi, a za sve ovo je potreban sistem, iza koga treba da stoji država. Trenutno publika u Banjaluci koja posjećuje kulturna dešavanja je ista i malobrojna, i kao takva uglavnom posjećuje većinu dešavanja. Predivan je osjećaj gledati u Sarajevu u Skenderiji pred 2.500 ljudi film "Melanholija"(Lars Fon Trir), i znati da većina gledalaca sjedi sa plaćenom kartom, jer želi da gleda taj film. Banjaluka je jako, jako daleko od takve publike.
I sama sam radila na Kratkofilu i znam da je svaki posao na festivalu gotovo volonterski, niko nije zaradio silne novce, gotovo većina novca je uložena u rad festivala, opremu, organizaciju, filmove, dolazak gostiji. Međutim iz ranijeg saopštenja Ministarstva povodom gašenja Kratkofila navodi se da je festival dobio pola miliona maraka tokom devet godina i da je njegovo gašenje rekla bih gotovo neopravdano. Kako to komentarišete?
Iz tog nespretno sročenog saopštenja Ministarstva nije jasno šta im je bila namjera. Postoji jedan ozbiljan problem oko iznošenja brojeva. Kod običnog građanina u Republici Srpskoj, koji danas uglavnom živi siromašno i egzostencijalno ugroženo, može se stvoriti mišljenje da su umjetnici paraziti koji eto u ovoj neimaštini dobijaju značajan novac i stalno se nešto bune. To je jedno opasno formiranje stava da su umjetnici nepotrebni jer su "skupi za odžavanje" jer ipak u ovoj krizi dovoljno dobijaju. Situacija se može uporediti sa ovom - Zamislite da jedete deset dana, a onda vam jedanaestog dana neko kaže da više nećete jesti, jer ste dovoljno pojeli. I više nećete jesti... Tako je po ovom tumačenju i "Kratkofil" dovoljno jeo...nema više. Iskreno se nadam da to nije bila namjera Ministarstva ovim saopštenjem. Rečenica tipa - "žao nam je što se organizator opredjelio za gašenje festivala" - opet odgovornost prebacuje na organizatora, bez suštinskog objašnjenja šta je prethodilo ovoj odluci, što je naravno opet upućeno prosječnom, neobavještenom građaninu da sam tumači i izvlači zaključak.
Drugi festivali su dobili i više sredstava, a trajali su samo jednu godinu. Na koji način je BLIFF i sve ono što se dešavalo oko njega negativno uticao na sliku o filmskim festivalima u Banjaluci?
Održavanje ovog festivala bilo je presudno da se stvori krajnje negativan stav sredine prema svim filmskim festivalim u Banjaluci. BLIFF je bio politički projekat stvoren da bi bio pandan "Sarajevo Film Festivalu" i kao takav nije mogao da uspije. Osim ogromog novca koji je nejasno potrošen i o čemu javnost nikada nije obaviještena i reputacije najvećeg regionalnog filmskog promašaja (vjerovatno i evropskog), iza njega niša vrijedno nije preostalo. Njegova sjenka i danas postoji - bilo gdje da se maknete izvan Banjaluke slušate nevjerovatne priče o visinama honorara pojedinih učesnika festivala i načina na koji je trošen novac. Regionalno, poslije ovog festivala Banjaluku više niko nije ozbiljno gledao u pogledu filmskih manifestacija, i to traje i danas.
Kako Vi vidite rješenje ovog problema, na koji način bi se Festival animiranog filma u Banjaluci mogao održati?
Ovdje je u pitanju sistemski problem i on se može riješiti samo onda kada zaista bude postojala želja da imamo ozbiljnu kinematografiju. Na prvom mjestu je formiranje Fondacije za kinematografiju(slično kao i u Federaciji BiH) sa rješenim mehanizmima stalnog priliva novca, da se konačno formira Centar za kinematografiju, bez učešća vladinih službenika(kao što je to slučaj i u drugim državama), ali sa jasnom kontrolom utroška sredstava za što bi bila zadužena Vlada. I naravno, potpunom kontrolom rada centra od strane filmskih radnika. Na ovaj način bi se izbjegla nekontrolisana potrošnja novca za filmske projekte koji su ovdje često dogovarani "iza vrata". Drugi segment je da se riješi uloga i odgovornost lokalne zajednice za kulturne manifestaciije pa i za filmske festivale. I možda ključno, da se uspostavi odgovarajuća poreska politika, koja bi oslobodila sponzore poreza koji bi na taj način bili stimulisani da novac ulažu u film, jer bi imali i dodatne benefite kroz razne oblike reklamiranja na špicama filmova i u samoj propagandi. To su modeli koji već postoje, isprobani su i samo ih treba primjeniti. Na kraju cijele priče, ključno je eliministati mogućnost bilo kakve partijske kontrole kinematografije, što je možda i najveći problem. Možda ovo djeluje kao utopija za naše uslove, ali praksa u svijetu je pokazala da ovakvi modeli vrlo efikasno funkcionišu.
Postojanje festivala animiranog filma bitno je uticalo i na formiranje smjera animiranog filma, jedinog u Bosni i Hercegovini, koji je pokrenut 2014. godine na banjalučkoj Akademiji umjetnosti. Šta se trenutno dešava na ovom odsjeku Akademije, na čemu mladi rade?
Postojanje festivala animiranog filma bitno je uticalo na formiranje smjera animiranog filma na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, prvog takvog u istoriji Bosne i Hercegovine. Animirani film je jedna vrlo specifična umjetnost(često se čak posmatra izdvojeno izvan filmske umjetnosti), danas prisutna gotovo u svim segmentima života. Ako ostavimo animirani film po strani kao filmsku vrstu, gotovo da ne postoji ni jedan segment svakodnevnog života, a da ne pronalazimo neki oblik filmske animacije - od video igrica, mobilnih telefona, reklamnih filmova, video-spotova, arhitektonskih aplikacija - do avionskih i svemirskih simulatora. Može se reći da se animacija uvukla praktično u sve oko nas, a da bi to bilo moguće potrebni su poznavoci tehnika animiranog filma, koji su u stanju tako nešto da naprave. Sveprisutnost animiranog filma imali smo u vidu prije pokretanja smjera animiranog filma. Zajedno sa kolegama sa Akademije i mi sa festivala(kolega Predrag Solomun-direktor programa festivala, i ja) aktivno smo učestovali u koncipiranju smjera animiranog filma, uključujući i pregovore sa kolegama sa smjera animiranog filma sa Zagrebačke Akademije koji je nastao pod uticajem i iskustvima čuvene "Zagrebačke škole crtanog filma". Rezultat te saradnje je i angažovanje jednog profesora crtane animacije,Darka Kreča koji zajedno sa Mladenom Đukićem našim profesorom animiranog filma, vodi prvu klasu studenata animiranog filma. Ove godine već upisujemo drugu klasu. Privilegovana saradnja sa kolegama iz Zagreba omogućila je našim studentima da shorcatom dođu do znanja koja zadiru duboko u tradiciju svjetski afirmisane "Zagrebačke škole crtanog filma", što je za naše studente od ogromnog značaja. Trenutno studenti rade vježbe složenih kretanja u tehnici crtane animacije za što koriste klasične crtaće stolove i polako ulaze u kompjutersku animaciju.Na kraju dolazi njhovo oblikovanje kao autora. Kada završe šklovanje, naši studenti će se baviti jednim poslom za koji postoji stalna potreba na ogromnom svjetskom tržištu, i naša uloga je da ih pripremimo i za taj dio, jer će od toga živjeti. Naravno, njhov doprinos bi trebao da bude veliki i za lokalnu animiranu scenu, ali ona će biti značajnija tek onda kada budu raspisivani konkursi i za animirani film od strane našeg Ministarstva, što nas opet dovodi do sistemskih pitanja.
Vezan tekst:
„Republika Srpska je jedna tamna mrlja na evropskoj karti kulture“
