Dvanaesto izdanje Međunarodnog festivala animiranog filma u Banjaluci počinje sutra, a ove godine održaće se prvi put bez ceremonije svečanog otvaranja.
Organizatori Festivala donijeli su ovakvu odluku kako bi upozorili da se tradicionalne filmske manifestacije u Republici Srpskoj ne mogu održavati sa krajnje minimalnim finansijskim sredstvima, na prvom mjestu Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, koje je ovogodišnji Festival pomoglo samo sa 13.000 KM.
Goran Dujaković, direktor Festivala animiranog filma i profesor na Akademiji umjetnosti u Banjaluci za BUKU govori o organizovanju filmskih festivala sa ovim minimalnim budžetom, stanju u filmskoj industriji kod nas, odnosu institucija prema filmskoj umjetnosti i drugim temama.
Pred nama je dvanaesto izdanje Međunarodnog festivala animiranog filma u Banjaluci. Otvaranje festivala prvi put se organizuje bez svečane ceremonije zbog minimalnih sredstava koja se ulažu u filmsku industriju. Koliko je bilo teško organizovati ovo izdanje festivala?
To je priča koja dugo prati ovaj festival, a čini mi se i većinu drugih manifestacija u ovom gradu, ali se organizatori iz nekog razloga ne izjašnjavaju javno. Kao direktor ovog festivala zadnjih šest godina upozoravam da se filmski festivali zbog svoje složenosti i organizacije ne mogu raditi sa nekoliko hiljada maraka, koliko oni institucionalno daju, ali umjesto da nas kulturni radnici podrže u toj borbi za dostojanstven status, dobijam komentare tipa – "Šta se on stalno buni?" "On stalno dobija a stalno nezadovoljan...", "Troši narodni novac..." – i to često od strane onih koji bi trebali da se zajedno sa nama bore za dignitet kulture u cjelini u ovom gradu, pa i radnika u kulturi. Budžet ovogodišnjeg festivala je skromnih 13.000 KM, i to su sredstva Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Za primjer, tolika sredstva smo imali 2005. godine kada smo organizovali prvu reviju animiranih filmova, i to jasno pokazuje da se ovdje kazaljke kreću unazad, i to velikom brzinom. Sa tim sredstvima je nemoguće napraviti jedan kvalitetan festival.
U ranijim festivalskim godinama Ministarstvo prosvjete i kulture RS je izdvajalo mnogo više sredstava za organizaciju ovih događaja, ali svake godine sredstava su sve manja. Šta ovo govori o odnosu resornog Ministarstva prema filmskim festivalima?
Dobro je bilo samo na početku, davne 2008. godine, u ona vremena poslije prodaje Telekoma. Ali ta situacija nije dugo trajala. Posljednjih šest godina sredstva su svedena na maksimum 15.000 KM, a sa tim je nemoguće napraviti bilo kakav ozbiljan filmski festival. Čini mi se da su oni u ovom trenutku zadovoljni da imaju bilo šta, forma je zadovoljena, a mogu reću da podržavaju kulturu i da imaju kakve-takve manifestacije kulture.
Da li je Grad Banjaluka podržao festival imajući u vidu da se ove godine mnogo pričalo o kulturi na gradskom nivou?
Zbog grada Banja Luka smo i bili ugasili festival u januaru prošle godine i on je preživio samo zahvaljujući podršci Udruženja filmskih radnika u BiH iz Sarajeva, koji je prepoznao značaj festivala za razvoj filmske kulture u Bosni i Hercegovini, i finansijski značajno pomogao da se ipak održi. Kao rezultat ove saradanje, prošle godine smo bili u mogućnosti da ugostimo ruskog oskarovca Alaksandra Petrova, koji je i svečano otvorio festival. Onog trenutka kada je objelodanjena inicijativa da se grad Banja Luka kandiduje za Evropsku prestonicu kulture (EPK) rodila se neka nada da bi moglo krenuti nabolje u tretmanu kulture u cjelini, ali poslije rezultata konkursa, kada su nam dodijelili samo nekoliko hiljada maraka, postalo je jasno da je u pitanju politikanstvo, i da grad nerealno ulazi u cijelu tu priču. Od tada mi više sebe u toj priči nismo vidjeli. Značajnije poboljšanje situacije u kulturi - koja je katastrofalno zapuštena - moguće je jedino značajnim povećanjem finansijskih ulaganja, što bi uticalo na proflisane kulturne manifestacije, pa i na nas. U ovih nekoliko godina koliko traje inicijativa oko EPK, napravljena je strategija razvoja kulture u Banjaluci - ali ona nije provodiva bez novca - finansijska sredstva za kulturu dignuta su za 150.000 KM koja se koriste za finansiranje gomile malih kulturnih dešavanja - "atomizacija kulture" - pri čemu su uspjeli da izjednače amatarizam u kulturi sa kulturnim manifestacijama. Čini mi se da su najveće nade ulagali u mogućnost da će im novac u varijanti da postanu EPK dolaziti sa strane, a ne da oni pronalaze načine za veće sopstveno ulaganje. Konačno, cijela ta priča je u potpunosti dobila i politički kontekst, jer je promovisana jedna opšta ujedinjenost oko zajedničkog cilja, što se može vidjeti iz promotivnog materijala gdje u impresumu stoji gotovo sva kulturna elita i institucije kulture u gradu - isti materijal za grad Mostar potpisuje sedam-osam ljudi. Sve je uglavnom bilo svedeno na formu – dobra prezentacija, "fensi" grafički materijal, ali suština je ostala ista – siromašna kultura bez nekog značajnijeg kvaliteta. I naravno, rezultat je bio bolan i otrežnjujući - realnost je da je ovaj grad zajedno sa Jajcem i Bihaćem u izboru za EPK "razbio" mali norveški ribarski gradić. U suštini, zadnje dvije godine Međunarodni festival animiranog filma ne aplicira za sredstva kod grada Banjaluka - nismo ni ove godine - jer sa sa sredstvima koja oni trenutno dodjeljuju ne može ništa ozbiljno uraditi.
Foto: Privatna arhiva
Koliko se kod nas cijeni domaći filmski rad? Koliko je teško opstati kao filmski radnik u našem društvu?
Čini mi se da je Republika Srpske jedini prostor na Planeti gdje je za 27 godina napravljen samo jedan dugometražni igrani film - potpisan od strane ovdašnjeg reditelja i da ga je podržalo institucijalno Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. U pitanju je film "32 decembar" Saše Hajdukovića. Ne postoji sličan primjer ni u najzaostaljim afričkim državama. Recimo, Kosovo je od 2005. godine snimilo više od 10 dugometražnih igranih filmova, po ovim kriterijuma. Kada imate ove činjenice u vidu, onda vidite kako je katastrofalno stanje u kinematografiji - ako se ovaj termin ovdje uopšte može primijeniti. Novca ima, ali oni jednostano ne žele filmsku umjetnost. Kao da se boje filma, jer film ima i onaj subverzivni efekat - kada se film okrene protiv onih koji ga finansiraju - kroz izbor tema kojima bi se bavili reditelji tih filmova. Minstarstvo prosvjete i kulture se samo deklarativno zalaže za pomoć u realizaciji kratkomeražnih filmova putem povremenih konkursa, ali su postavili takva pravila - očigledno nevješto prepisanih iz drugih država ne vodeći računa o specifičnosti Republike Srpske - tako da reditelji praktično i ne mogu da apliciraju, već se javljaju "producenti" kojima je filmska djelatnost u njhovim rješenjima o registraciji samo sporedna, ali kao takvi zadovoljavaju uslove konkursa. Tako se zadnje dvije godine dešava da sredstva koja idu za ovu namjenu i ne budu u cjelini potrošena. Ukupna sredstava po konkursu ne prelaze 100.000 KM, a primjera radi za taj novac se ne može provesti ni faza predprodukcija dugometražnog igranog filma. Ovo malo ovdašnjih filmadžija - oni koji zaista žele da se bave ovim poslom - dovijaju se na razne načine kako bi radili filmove, bilo da je to sopstvena produkcija, apliciranje na spoljne konkurse ili odlazak u inostranstvo. Imajući sve ovo u vidu, teško je pričati o nekom pojmu "filmskog radnika" u Republici Srpskoj, jer je filmska produkcija gotovo mrtva, bez bilo kakvog znaka da ovdje uskoro može da se desi neki pomak.
Možemo li govoriti o razvoju filmske industrije bez institucionalne podrške?
Tamo gdje su dobro organizovane države, postoji institucionalna podrška zbog kompleksnosti i visoke cijene proizvodnje, pa zato i formiraju posebne filmske fondove. Izuzetak su Sjedinjene Američke Države, ali tamo je kinematografija imala drugačije uslove razvoja - ogromno tržište i veliki upliv privatnog kapitala. Ali recimo, kapitalistička Kanada je filmsku produkciju ozbiljno ustrojila tek sa osnivanjem NFB - National Film Board of Canada , tako da model u kome država interveniše u proizvodnji filmova nije tipičan samo za evropske ili azijske uslove, već i u američkim uslovima. Rezultat postojanja NFB u Kanadi je kontinuirana i stalna proizvodnja filmova, što za rezultat ima više od 20 Oskara. Sve države bivše Jugoslavije imaju odgovarajuće fondove koji dosta nezavisno funkcionišu - HAVC u Hrvatskoj, Filmski Centar u Srbiji, a u Bosni i Hercegovni on postoji samo u Federaciji BiH kroz model Fondacije za kinematografiju i daje odlične rezultate u kontinuitetu. Izvan Fondacije grad Sarajevo kontinuirano pomaže filmsku produkciju, a za sljedeću godinu sam čuo da će ta pomoć biti u visini od 2 miliona maraka. Grad Banja Luka i Vlada Republike Srpske ove godine za filmsku produkciju nisu dali ni jednu marku. Iz jedne takve realnosti ne možete ni očekivati bilo kakve rezultate na polju filma.
I bez obzira na sve teškoće, animacija se ipak nekako drži i opstaje? Šta je drži „u životu“?
Održavanje festivala animiranog filma je pozitivno uticalo na razvoj animirang filma u Banja Luci. Zajedno sa kolegom, profesorom animacije Mladenom Đukićem i mi sa festivala smo radili na pokretanju smjera animiranog filma na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, i on je od 2014. godine zvanično prvi takav u istoriji Bosne i Hercegovine. Prvi na kome se školuju budući profesionalni animatori. U pitanju je jedno od najtraženijih zanimanja, a Akademija umjetnosti se sa svoje strane trudi da kroz nastavni proces oblikuje buduće animatore u skladu sa savremenim znanjima, i da ih u potpunosti pripremi da od ovog zanimanja mogu živjeti. Postoji veliko globalno tržište animcije, ogroman potražnja je za animatoranima pa se lako mogu uključiti u razne međunarodne projekte, tako da je njhova budućnost vrlo perspektivna. Upravo su diplomirali prvi studenti animacije, i rezultati su odlični. Mislim da će se narednih godina ovdje dešavati krupne stvari na polju animiranog filma, ali se bojim da ova sredina nije ni svjesna procesa koji se odvijaju. Banjaluka je imala šansu, i još je ima, da bude državni i regionalni centar animiranog filma, jer ima sve predispozicije – međunarodni festival animiranog filma, školovanje profesionalnih animatora - ali to nisu prepoznali ni grad Banja Luka, a ni Republika Srpska. Preciznije, nisu to preopoznale političke elite koje imaju jedan vrlo anahron pogled ka umjetnostima, a kod njih je ipak kesa sa novcem.
Šta nam možete reći o ovogodišnjem programu festivala, šta će publika moći da vidi tokom trajanja festivala?
Program je prilagođen bužetu festivala. Prateći program dosta su skromniji nego ranijih godina. Takmičarski program standardno predstavlja presjek svjetske animacije u ovom trenutuku, što je vrlo privlačno za publiku, pa su te projekcije uvijek u potpunosti popunjene. U pratećim programima biće nekoliko programa: Portugalska animacija, program filmova za nagradu za najbolji Evropski animirani film, dva bloka filmova "Inspektora Maske" prve animirane serije na prostoru Jugoslavije - koji će biti prikazani po prvi put u cjelini restaurisani, dječiji animirani filmovi "Zagreb filma", retrospektiva animiranih filmova nedavno preminulog Jurinka Rajiča i promocija strip albuma "Ohrabrenja" Saše Rakezića-Zografa u izdanju "Devete dimenzije" iz Banjaluke. Sve u svemu, biće prikazano nešto manje od 200 filmova u Banjaluci i Trebinju.
Više o programu festivala pročitajte OVDJE.
Animacija kod nas i u svijetu. Jesmo li u poziciji da pratimo svjestke trendove kada je animirani film u pitanju?
To danas nije problem. Festival animiranog filma u takmičarskom programu svakako daje presjek savremene svjetske animacije - koji su to novi trendovi, kombinovane tehnike...itd. Naravno, tu je i internet, pa je danas puno lakše doći do informacija na polju animcije, ali i pogledati filmove.
Koliko je ovaj festival značajan za grad imajući u vidu da je riječ o filmskom festivalu koji je najduže opštao u Banjaluci?
To morate pitati one koji upravljaju ovim gradom. Sa ovakvim odnosom prema festivalu, očigledno da im nije značajan. Sa druge strane, postoji publika koja voli animirani film, i to je ono što je nama značajno.
