Gost Bukinog audio podcasta bio je legendarni srpski i jugoslovenski reditelj Goran Marković.
Naš sagovornik je rođen godinu dana poslije Drugog svjetskog rata u Beogradu.
Već tada mu je praktično bilo predodređeno da će se baviti filmskom umjetnošću jer su mu roditelji bili slavni glumci Olivera i Rade Marković.
Studije je završio u Pragu kao član čuvene “zlatne petorke” i od tada je režirao 15 igranih i oko 50 dokumentarnih filmova kao i brojne predstave.
Osim brojnih nagrada, među kojima se izdvajaju dvije pulske Zlatne arene, nagrada za najbolju režiju u San Sebastijanu, Gran pri Montreala i Sterijina nagrada, jednako je bitan i njegov društveni angažman. Marković je, kada su mnogi zaćutali, govorio. I sada kada takođe kada mnogi još “glasnije” ćute on govori, ne ustručavajući se da kritikuje brojne devijacije u našim društvima.
Kako samo nekad od “Nacionalne klase” postali “Urnebesna tragedija”, “Sabirni centar” loših politika, i kako je “Variola vera” bila korona prije korone koja je pokazala sve slabosti Jugoslavije, pročitajte i poslušajte u nastavku.
BUKA: Već dvije godine živimo u “novoj normalnosti” uzrokovanu epidemijom. Prije skoro 40 godina snimili ste film “Variola vera” u kojem se između ostalog govori i o psihičkim lomovima koje epidemija može izazvati kod čovjeka. Kako Vam danas izgleda svijet i naše države u svemu tome – da li smo sačuvali prisebnost ili smo još više poludjeli?
Ne znam kako izgleda svet. Pošto mnogo ne izlazim, ne znam kako izgleda ni moja okolina. Znam kako se ja osjećam. Ja sam vrlo loše zbog ove epidemije. Psihički. Osjećam se kao da sam u zatvoru i kao da mi je neko ukrao godinu-dve života. Bukvalno imam iskustvo zatvorenika odnosno, shvatio sam kako to mora izgledati kada nekoga uhapse i zatvore ga u ćeliju i šta li se tom zatočeniku može dešavati u glavi. Ono što se meni dešava je tako djelimično – kao da imam zatvorsko iskustvo. Nedavno je počela da me boli glava i otišao sam kod jednog poznatog neurologa koji me pregledao i rekao da sam zdrav, jedino što imam su tenzične glavobolje. To je prouzrokovala ova situacija. Ne znam kako je kod ostalih, kako je kod vas, ali kod mene je tako.
BUKA: Odrasli ste u glumačkoj porodici. Vaši roditelji su slavni glumci – Rade i Olivera Marković. Često ste govorili o tom iskustvu – koliko su vam roditelji usadili radnu etiku, ali, želim da vas pitam nešto drugo, ne kako je bilo biti sin dvoje glumačkih velikana, već kako je bilo biti na neki način šef svojim roditeljima, jer su u više vaših filmova oni bili glumci?
Da, u skoro svim su igrali. Pazite, snimanje filma je prilično velika drama, to je nadčovečanski napor. Kada se ljudi okupe oko jednog filma onda tu prestaju te relacije – familijarne ili prijateljske. Jednostavno, počinje drama snimanja. Zaboravlja se sve. U prvi plan izlaze različiti problemi a ostalo je sve usput. Kada ste već pomenuli Variolu veru, ima jedna zanimljiva priča za taj film gdje su familijarni odnosi imali veliku ulogu. Taj film sam teško snimio. Trebalo mi je skoro deset godina da dođem do materijala i kada smo počeli snimanje desio se niz pehova. Napustio me scenograf, promijenili smo bolnicu u kojoj smo trebali da snimamo, gdje smo se spremali. Dobili smo drugu bolnicu koja je izgledala skroz drugačije. Onda uz sve to, noć prije prvog snimajućeg dana nazvao me Branko Pleša koji je trebalo da igra upravnika bolnice, jednog negativca i rekao mi: Slušaj Gorane, meni je dosta da igram Nemce. Pitao sam ga šta to znači, a on mi je pojasnio da neće da igra u filmu iako smo sve spremili i kostim, a već je bio potpisao i ugovor. Samo mi je rekao – izvini, i spustio slušalicu. Odmahj sam nazvao oca i rekao mu da sjutra ima snimanje. Pitao me šta igra, na šta sam mu rekao da ću mu objasniti kada dođe na set. Tako je moj otac odigrao tu ulogu, možda jednu od boljih u njegovom životu. To je bila vrlo teška uloga, te kukavice, upravnika bolnice, koji je kukavica. Takvih, kao što znate, ima mnogo.
BUKA: Da, ne samo u toj oblasti.
Da, naravno.
BUKA: Gost našeg podcasta nedavno je bio Vlade Divac, član najbolje jugoslovenske petorke u košarci. Vi ste član čuvene zlatne praške petorke koju osim vas čine Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Srđan Karanović i nažalost pokojni Goran Paskaljević. Kako vidite mlađe generacije reditelja i glumaca da li vidite isti potencijal kao nekada ili su se stvari i tu promijenile?
Pitanje stvaralaštva i umjetnosti je lično. Okolnosti u tom smislu ne znače mnogo. Imate fenomenalnu iransku kinematografiju sa remek djelima. A Iran je rigidna država, koja ne dozvoljava ženama da otkrije lice a kamoli da snimaju neke slobodoumne filmove. Pa ipak, uprkos tome oni prave filmove koji imaju veliku vrednost. To vam govori da istorijske okolnosti odnosno država u kojoj stvarate nisu odlučujuće za kreaciju, već ono što je u čovjeku. Što je lično. Godinama sam predavao na fakultetu na prvoj godini. Uvijek sam počinjao predavanja sa time da oni koji su došli da nauče kako biti umjetnik mogu da se spakuju i da idu kući. To je nemoguće naučiti. Na fakultetu mogu dobiti neke informaciju, ali misteriju umjetničkog stvaranja ne može niko da ih nauči. Ako ima čovjek u sebi nemir i avanturistički poriv da skoči u vodu i pliva onda će nešto biti, ako ne, neće.
BUKA: Ali, nekako je opšti utisak da je u tom vremenu bilo višekvalitetnijih filmova a po ocjenama mnogih i boljih glumaca.
Pa ne znam. Ne mogu to da tvrdim. Ono što je za moju generaciju interesantno, kada već pominjete “petorku”, to je da smo jedni drugima čitali scenarija, davali primjedbe, sugestije, podržavali se. Bili smo prava petorka. Karanović i Grlić su sve projekte radili zajedno, iako to nije uvijek potpisano. Oni su u stvari bili tandem, a svi skupa smo bili petorka. Iako smo, u kreativnom smislu različiti. Recimo, moji i Lordanovi filmovi nemaju nikakvih dodirnih tačaka, iako sam u njegovom prvom filmu igrao nekog dalmatinskog ljubavnika (smijeh). Ali, to što radimo bukvalno nema veze jedno s drugim, što nas ne sprečava da budemo prijatelji , da govorimo jedan drugome stvari. Baviti se tuđim radom je korisna stvar. Na primjer, kada bi me neko pitao koje autore volim, nabrojao bih mu autore koje su apsolutno različiti od mene, koji prave filmove koje ja nikada ne bih mogao. To me interesuje, a ne neko ko mi je sličan. Nas petorica smo u tom smislu potpuno različiti – kao da nijesmo išli u istu školu i kao da nijesmo živjeli na istom mjestu jedno vrijeme.
BUKA: Jednom ste izjavili da ste jugonostalgičar i da niste ljubitelj novonastalih banana država nastalih nakon raspada stare zemlje. Zbog čega?
Mislim da je Jugoslavija bila odlična država, uz sve nedostatke kakva je recimo bila epidemija velikih boginja. To što se desilo 1972. da se u srcu Evrope jedna iskorijenjena zarazna bolest bila je sramota za tu zemlju. Smatram da je tada počela da se klima ta država. Ali, što reče Lenjin “došle su nam glave barabe u našim redovima”. Ti nacionalisti, lovci u mutnom i tipovi koji su krali ili se okoristili, manipulisali ljudima su zapravo te barabe koje su rasturile sve. Ne mislim da je došlo naređenje izvana iz Amerike, ili ne znam odakle, da se ta zemlja rasturi. Ne vidim razlog zašto bi to bilo tako. Nije postojao nikakav praktičan razlog. Oni su samo željeli jače prisustvo i bazu na Kosovu, što su na kraju i dobili. Sjećam se da mi je u vrijeme prije raspada Jugoslavije Dragoljub Mićunović rekao – zamisli onaj ludak Milošević hoće da izazove rat jer Amerikanci hoće da imaju bazu na Kosovu. To je bilo prije svega. Ne kažem da je to uzrok rata. Na kraju krajeva, ta zemlja se već jednom raspadala. Ali ako uzmete koliko je ljudi stradalo u Drugom svjetskom ratu zbog raznih bombardovanja doći ćete do cifre koja je manja od one koliko ih je stradalo u ratu. A poginuli su u bratoubilačkom, građanskom ratu. Ta zemlja je oduvijek, nažalost, bila na klimavim nogama. Ali, ja sam je voleo. Smatrao sam da je to moja zemlja. Moj otac je imao stan u Budvi. U tom gradu sam proveo 50 godina svog života. Otkako se raspala Jugoslavija tamo nisam otišao. Sad da dođem tamo, da dajem pasoš i idem po iznajmljenim sobama po nekim “soliterčinama” ne pada mi na pamet.
BUKA: Govorili smo o vašoj impresiji prema staroj državi. Kada bi mogli da iskoristimo vaše filmove, odnosno makar njihove naslove, kako vam izgledaju male državice danas kao “Urnebesna tragedija” ili kao “Sabirni centar” loših nacionalnih politika i političara?
Pre Urnebesna tragedija. Znate, u ovoj reviji tih banana država, mislim da je ipak najstrašnija Srbija. Ona je dno dna. Ovo što se dešava u ovoj zemlji je do to mjere ponižavajuće. Da imaju takvu vlast, da njima vlada mafija, da primitivci vode ovu državu. Da se ponašaju kao najgori ološ sa stadiona. Evo, dobar je primjer ova nedavna posjeta premijera Crne Gore Krivokapića kada ga je onaj dripac (ministar Nedimović prim. aut) dočekao u farmerkama. To je ova zemlja. To je jako dobar pokazatelj. Mnogo su bolja metafora ove mašine za mlevenje ljudi. To je u stvari prava slika. Neko je morao te mašine da naruči, da se naprave. Neko je morao te mašine da prenese preko granice. To je sigurno dio organizacije u koju je upletene država. Znači, živimo u državi u kojoj melju ljude. Prave, što reče ovaj, kome neću da pominjem ime jer sam se tako zarekao, ćevapčiće od ljudi. Znate da znam mnogo ljudi koji su prestali da jedu ćevape zbog tih priča. Neće prosto u kafani da ih naruče, jer ih asociraju na te strašne priče. Ipak, takva situacija nije u ostalim državama. Ovo što se desilo u Crnoj Gori da je vlast, bar njen dio, mirno predat opoziciji je jako pozitivno. Neko je smogao snage da svoju vlast, nesporno autoritarnu, koja traje decenijama, od koje se okoristio i u kojoj je vladao strahovladom i mutnim radnjima, ipak je priznao poraz i postao opozicija. Ili u Hrvatskoj. Kada sam gledao inauguraciju novog predsjednika na kojoj je bio i premijer iz druge stranke, rekao sam – to je nešto. To je ovdje nemoguće. Ovdje će se promjena vlasti desiti na ulici i uz padanje glava.
BUKA: Hajde da vjerujemo u drugačiji ishod.
Pa i ja se nadam.
BUKA: Da se vratimo još malo u prošlost. U više vaših projekata, ne samo igranih već i dokumentarnih filmova, Josip Broz Tito je glavni akter. Kako danas vidite to vrijeme i da li biste danas nešto promijenili u opisu njega i njegove vlasti da ponovo radite to projekte?
Nisam promijenio mišljenje o njemu. Tito je ipak bio jedan hokštapler svetskog ranga, koji je bio jako vješt i koji je imao izvjesna osjećanja prema svom narodu. Ako ništa drugo dijelio je ono što je zahvatao sa ljudima. U Jugoslaviji se jako dobro živjelo. Imali smo pasoš uz koji smo mogli da idemo bilo gdje. Nisam morao da vadim vizu za Ameriku. Tito je bio operetski diktator. Sve je to imalo jednu lakoću. Nije za džabe sjekao vene za jednom operetskom pjevačicom iz Zagreba. Opereta i taj srednjeevropski lagašni ritam kao “Kraljica čardaša” to je bio Titov svijet koji je prenio ovdje. Sada imamo drugu situaciju. Sada su na sceni morbidni tipovi, zlikovci, ljudožderi. To je razlika.
BUKA: Upravo sam i htio da vas pitam nešto o tim “tipovima”. Da li vam neko od današnjih balkanskih vladalaca djeluje dovoljno inspirativno za snimanje igranog ili je dokumentarni film najbolja opcija za opis stanja u našim društvima i najveći filmski domet za, recimo, Vučića, Dodika ili Đukanovića?
Oni su za ove televizijske kanale koji se bave Hitlerom i Musolinijem. Jednog dana će se možda pojaviti na History channel-u. Prosto, nijesu zaslužili da budu dio nekog umjetničkog poduhvata, zato što je njihova pojava do te mjere nižerazredna i nema nikakve drame u tome. Bila bi drama da su oni ispravni ili interesantni ljudi koji su prinuđeni da u određenim okolnostima rade razne stvari. Uostalom, pokušavam sada da napravim projekat koji će se baviti jednom našom istorijskom ličnošću iz bliske prošlosti. Neću da kažem ime, ali ne vjerujem da će mi dozvoliti to da radim. Ova država se užasno boji. Ova serija “Porodica” je bila interesantna jer je otkrila neke stvari. Međutim, ako već pravite neku umjetničku priču ne možete da ‘povraćate’ nad vašim junacima. Kada bih morao da pravim film o Vučiću onda bih morao da povraćam sve vreme. A to nije dobro za priču. Kad pogledate fenomenalnog glumca Bruna Ganca kada igra Hitlera, vidite da ga ne opravdava, ali ga razumije. Shvata šta se u glavi tog idiota dešavalo i pokušava da to glumačkim sredstvima na neki način ispriča. Ne možete da pravite film sa likom kojeg mrzite i prezirete.
BUKA: Mora se imati kritički otklon.
Da, a ovi to ne zaslužuju. Ne zaslužuju bilo kakav otklon i bilo kakvo razumijevanje.
BUKA: Pomenuli smo tokom razgovora dosta vaših filmova. Skoncetrisao bih se sada na jedan, odnosno na scenu iz filma “Turneja” kada ljekar sa fronta kojeg igra Svetozar Cvetković neobično dugo pere ruke iako su čiste, ali to radi jer mu se i dalje čini da pred sobom vidi krv... Koliko je onih koju su na kraju poslije sukoba devedesetih ipak uspjeli da operu ruke od tog prokletog rata i njihove uloge u svemu?
Većina. Uzmite samo Socijalističku partiju Srbije koja je u osnovi bila zločinačka. Oni su se pretumbali u društvo milionera. Oni su sada ekipa koja “krcka” pare. I sve se svodi na onu – Gde si bio? Nigde. Šta si radio? Ništa. Sreo sam jednog divnog čovjeka, koji je sticajem okolnosti ostao blizak SPS-u. Ispričao mi je kako je nedavno sreo Ivicu Dačića i pitao ga šta je naša današnja politika. A Dačić mu je odgovorio – Nemci prolaze, a mi se pravimo mrtvi. To su tačno oni. I ustali su iz groba.
BUKA: Kao u “Sabirnom centru”.
Dabome, kao neke spodobe se smucaju po našim životima. Šta da radimo. Mi smo zaslužni za to. Ako ćemo pošteno uz sve manipulacije, zaglupljivanja, laži ipak je ovaj narod izabrao Miloševića i bira tog Vučića. Svaki kreten može da poželi da bude šef države, ali to mora neko da podrži.
BUKA: Vaša djela decenijama se odnose kritički prema stvarnosti u našim društvima. Nijeste stali na tome već uvijek jasno i glasno ukazujete na različite društvene devijacije. Za razliku od vaše glasne kritike, mnogo vaše kolege još “glasnije” ćute. Kako to komentarišete i može li se neko smatrati pravim umjetnikom i intelektualcem ukoliko odćuti mnoge nepravde i loše društvene pojave?
Ima umjetnika koji smatraju da politički angažman nije njihova dužnost. To je legitimno. Ali, gori primjer od toga su oni koji podržavaju ovakvu vlast i koji su njeni šrafovi. Koji su učesnici i kolaboranti. Ovo stanje u mojoj zemlji smatram klasičnom okupacijom. Skoro sam čitao neke podatke na internetu koliko je ljudi strijeljano u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata ili koliko je deportovano. Shvatio sam i da je ovo neka vrsta okupacije. Ne strijeljaju još uvijek ali nije rečeno da neće. Pa fine države poput Argentine i Čilea su punile stadione sa neistomišljenicima koji su netragom poslije nestali. Nijesmo mi ništa bolji. Još smo veća banana država od Argentine. Kada vidite Buenos Aires, to je svjetski grad. A ipak se to tamo dešavalo. To je grad u koji su intelektualci bježali iz nacističke Njemačke. Nije rečeno da kod neće biti gore i da neće početi posjete na vratima. To je posljednja faza. Nadam se svakako da neće doći do toga i da će se oni raspasti sami od sebe i da će puknuti kao besmislen naduvani balon.
BUKA: Kako vam danas izgleda situacija u Bosni i Hercegovini? Prošle su tri decenije od rata a čini se da je ta zemlja dalje od mira nego što je bila odmah nakon Dejtonskog sporazuma. Ponovo se puštaju poruke o neizvjesnoj budućnosti države. Vjerujete li da bi lako moglo doći do novog sukoba?
Ne znam. Nadam se da ne. Snimio sam dva filma u BiH. Imao sam najbolja iskustva u smislu saradnje sa ljudima sa svih strana , i sa Srbima, Bošnjacima. Moji filmovi su sa podjednakim uspjehom prikazivani u Banja Luci i u Sarajevu. Još uvijek vjerujem da je to među običnim ljudima sredina koja ne želi da se krvi. Na primjer, kada sam radio Turneju bio je jedan glumac koji je bio u ratu na strani Republike Srpske. I kaže mi da su u ratu zarobili neke bošnjačke snage, koje su razoružali i onda su tako bez oružja išli sa nima kao radna četa koja im je pomagala u nekim poslovima. Onda se pojavio Ratko Mladić jednog dana i rekao: Šta rade ovi muslimani ovdje? Rekli su mu da im pomažu kao radna četa. Samo im je rukom pokazao šta sa njima da se uradi. Te vođe i ljudi koji rade sve za svoju korist su problem.
Kada sam počinjao da radim film „Tito i ja“, taman je sve počinjalo 1991. Otišao sam u Pariz kod jednog poznatog producenta, pošto sam prvi put bio i producent filma. Imao sam prosto strah kako ću sve da uradim i otišao sam po savjet. Taj producent mi je rekao nekoliko stvari i na kraju me pitao: Kako je kod vas? Rekao sam mu da je jezivo – bezvlašće, inflacija, ne zna se šta se dešava. Na to mi je rekao – uh to je najbolje. Bio sam u čudu i pitao ga na šta misli. Odgovorio mi je da je to za pare najbolje. Tako se prave pare u takvim državama, jednim udarcem. Ne idete pa štedite u švajcarskoj banci za male kamate, nego pravite jednim udarcem ogromne pare. Ovdje se jako mnogo ljudi obogatilo za vrijeme rata. Na primjer Krle (Nebojša Krstić prim. aut). On je čovjek milioner. A pri tome je bio pevač bez sluha u grupi „Idoli“ prije rata. Napravio je cijelu finansijsku imperiju na osnovu ratne anarhije. Ili recimo Milorad Vučelić koji je bio književni kritičar. Danas je multimilioner.
BUKA: Sjetio sam se, kada ste pomenuli ratne vođe, ponovo filma „Turneja“. U njemu ste prikazali sve tri zaraćene strane, pogotovo njihove vođe jednako negativno. Čini se da nakon rata svi narodi smatraju da su samo oni u pravu i da samo postoje njihove žrtve, ne uvažavajući druge. Može li istinski doći do pomirenja ako tako jednoobrazno posmatramo stvari?
To je zato što ne postoje hrabri ljudi koji će reći istinu. Pošto sam ja iz te nacije znam šta se u njoj dešavalo. Ne znam šta je bilo preko rijeke ili granice ali vi ste dužni tamo da uradite isto. Da ispričate priču. Stvar je u tome da se život pretoči u priču. Što je govorio Oldus Haksli – život je sastavljen od banalnosti koje nemaju nikakvog smisla, dok priča to ima. Priča ima poruku i ideju. Iste te banalnosti poređane u priču odjednom dobijaju neku poruku i smisao. Ne kažem da je taj film „Turneja“ neki veliki doprinos, ali taj pozorišni komad sam napisao usred rata. Tada sam, 1996, dobio Sterijinu nagradu za najbolji tekst ali su me napali nacionalisti stravično. Kada je izašao film, deset godina nakon toga, dobijao sam uvrede na ulici od prolaznika. Morate taj teret da uzmete na sebe. Ako možete. Ako nećete, okej hajdemo onda kući. Uživamo i gledamo sportske kanale i nema problema. Ali, ja ne mogu tako.
Cijeli intervju poslušajte u nastavku
